Zubčević: Obećana zemlja

The purpose of thinking is to let the ideas die instead of us dying.”

Alfred North Whitehead

„Horor, horor…“, posljednje riječi pukovnika Kurtza u Apokalipsi sada fantomski odjekuju kao kulisa vriska i šapata, tutnjajući i cvileći.

Prizori su besprizorni. Nepodnošljivi. Mučni.
Slike ubijene djece lome srce i mrače pamet.

Sve ovo predugo traje. Ova normalizacija nasilja. I ova šutnja. I naša navika da šutimo kad treba da vrištimo, a galamimo kad treba da slušamo. Tako dodatno potvrđujemo našu činjeničnu nesposobnost za dobro i zapanjujuću spremnost na zlo. Naš posvemašnji nedostatak humanosti. Ako smo ljudi trebamo biti na strani humanosti. To je jedina strana na kojoj treba čovjek biti, ako želi biti čovjekom. Ali jok! Zviri i beštimlje oko kuće bauljaju.

Ako je vjerovati najavama premijera i njegovih koalicionih partnera, vojnom vrhu i predsjedniku Izraela, u borbi protiv Hamasa spremni su na etničko čišćenje i genocid, a sve što se posljednjih dana dešava to potvrđuje.

Dehumanizacija je generacijska, nasilje i nepravda isto tako. Palestinci Gaze su zatočenici Izraela i taoci Hamasa. Izrael ako želi kazniti odgovorne za teror sedmog oktobra može ih naći u Kataru. Žive luksuzno, njeguju brade, banjaju se u hamamima i raspolažu tuđom nesrećom i mukom. Dok Izrael bombarduje civile, hamasovci su u tunelima. Da bi iskorijenili Hamas, kako su najavili, moraju doslovno razoriti i poravnati Gazu i pobiti ili protjerati sve živo. Amerika i EU su im dale odriješene ruke i nedvosmislenu podršku za sve što će tek učiniti.

Hamas nije pao s neba, prije je izmilio iz džehenema kao posljedica i rezultat okupacije. Sistem nekažnjivosti za ubice Palestinaca, sličan je kao kod nas za korumpirane političare (zvuči kao da ima političara koji nisu korumpirani).

Palestinci nemaju gdje, osim u sinajsku pustinju ili pod zemlju, a prije toga pod ruševine i betonsku ploču. Pri tome, ne zna se da li je veća bešćutnost i hipokrizija Zapada ili ravnodušnost i licemjerje Arapa i uopšte muslimana prema Palestincima.

Izraelci imaju Izrael. Imaju na svojoj strani političke vođe, takozvane lidere Zapadnog svijeta koji sebe naziva slobodnim i demokratskim. Zapadnog svijeta koji se još nije odrekao ideje (totalne) dominacije i kolonijalizma, hegemonizma i imperijalizma u svim savremenim varijantama. Zapadnjaci koje niko ne napada stalno se preventivno “brane” a rezultat njihove samoodbrane su milioni ubijenih, trajno uništena nekad najnaprednija sekularna društva i države muslimanskog svijeta a sve u pokušaju da “poprave” ta društva i sisteme. Nasuprot tome, Zapad nema želju da “popravlja” neke nimalo sekularne režime, već su upravo oni partneri i saveznici. Izabrani su i sačuvani baš takvi da u svojim dvorcima duškaju u izobilju i raskoši dok palestinska djeca nemaju vode za piće (godinama) i dok čekaju svoj red da krenu stepenicama ka nebu. Pravo Bogu na vrata. Ali Ga neće naći. Ko bi imao obraza stati pred dušu ubijenog djeteta?

Aktuelna vlada predvođena kriminalcem Netanjahuom u koaliciji sa (ober) ekstremnim desničarima najbolji je primjer bumerang efekta dehumanizacije. Subjekat nije svjestan koliko je nesvjestan samodehumanizacije – dehumanizirajući druge dehumanizira i sebe – u toj mjeri da je spreman najaviti etničko čišćenje i genocid uživo, a mi ćemo svi skupa bespomoćno gledati.

Uostalom, nije li posao propagandiste da jednoj grupi ljudi “pomogne” da zaboravi da su pripadnici druge grupe takođe ljudi, kako je to primijetio Aldous Huxley?

“Cutting off men, women, children of water, electricity and heating with winter coming – these are acts of pure terror.“

Ursula von der Leyen 19. oktobar 2022.

Proces dehumanizacije traje decenijama. Ostaje još samo da se najavljeno izvrši. Teško se oteti dojmu da je već počelo. Davno. Samo ono što smo do sada posmatrali kao usporeni snimak, sada gledamo širom zatvorenih očiju u stvarnom vremenu onako kako jest. Never again?

Ili saosjećamo sa svim nevinim žrtvama ili zapravo ne saosjećamo. Bez sućuti navijamo za “svoje” i držimo “svoju stranu”. Imamo li bar hrabrosti dići glas protiv goleme višedecenijske nepravde, protiv aktuelnih višednevnih osvetničkih napada Izraela na civile Gaze? Svako ko bombarduje gradove cilja civile, sve ostalo je relativizacija i propaganda.

Zamislite – od osmog oktobra svakih petnaest minuta u Gazi je ubijeno jedno dijete. Zamislite sve te porodice koje su u samo nekoliko dana nestale. Njih skoro pedeset. Do sada. Sve generacije. Ne morate zamišljati otimačinu zemlje i protjerivanje kao koncept i svakodnevna poniženja kao fiskulturu dehumanizacije.

Začuđujuće, spašavanje talaca nije prioritet Vlade Izraela. Ni sada dok ubija palestinske civile nije sposobna sačuvati živote svojih otetih građana, pa ih ubija svojim (američkim) bombama dok su zarobljenici i taoci Hamasa. Aktuelna vlada Izraela i Hamas su “match made in hell”.

U nemogućnosti da Netanjahu i njegovi koalicioni partneri, sve od zla oca i od gore matere, smisle i učine bilo šta pametnije odlučili su se za kolektivno kažnjavanje. Njihova reakcija je disproporcionalna i (međunarodno) pravno kriminalna. Ali je bila predvidiva, kao što je predvidivo da Izrael i dalje ne mari za međunarodne zakone. Nikad nije i nikad neće, dok ne bude morao. Kao što će uvijek preferirati surovu i sirovu silu dok god mu se može, dok ima podršku.

Biden, Blinken, Ursula von der Leyen i ini odgovorni su za svaku daljnju eskalaciju i svako ubijeno dijete bez obzira čije je, kao i izraelski političar koji je dozvolio armiji da ubija koga hoće i kad hoće i kako hoće potpuno nekažnjeno, i tako decenijama. Svojom osvetničkom akcijom neće donijeti mir već novi talas nasilja i nove odmazde. “An eye for an eye will leave the whole world blind!”

Sjetimo se humanističkih i demokratskih “kriterija” u invaziji Rusije na Ukrajinu, agresije medija i političara u ulozi propovjednika i agitatora – danas zaboravljaju principe koje su propovijedali. Lavež medija u tamnoj noći, gluhoj bez diplomatije. Vidimo da diplomatiju niko i ne spominje (kao ni u agresiji Rusije na Ukrajinu), vetom se blokira rezolucija Vijeća sigurnosti UN-a koja poziva na primirje i dostavljanje humanitarne pomoći. Umjesto pregovarača i mirotvoraca Amerika je poslala dvije udarne grupe, nosače sa stotinama borbenih aviona i raketnih sistema u istočni Mediteran a i Britanija daje svoj doprinos.

Izrael je u dosadašnjoj odmazdi ubio tri puta više djece nego što je ubijeno u dvadeset mjeseci rata u Ukrajini. Amerika i EU podržavaju i zagovaraju ono što Izrael trenutno čini civilima Gaze, a i Zapadne obale koja je davno postala arhipelag enklava u kojoj žive Palestinci pod svakodnevnim terorom naoružanih ubilački raspoloženih doseljenika kojih je 750.000 na okupiranim teritorijama. Mjesecima traje (novo) nasilje doseljenika na Zapadnoj obali, sedmicama svakodnevno napadaju i ubijaju okupirane Palestince. Na Zapadnoj obali nema Hamasa ali je sudbina Palestinaca ista – ubija ih ko i kako stigne.

A sve da bi postigli – šta? Osim osvete radi osvete. Teško će nova ubistva nevinih Palestinaca donijeti mir Izraelu. A još će teže pacificirati Palestince.

Da se ovaj geopolitički gordijski čvor može mačem presjeći davno bi bio rasječen. Jer mačem se u Obećanoj zemlji siječe decenijama. Čvor svezan, a glave lete. Ipak, Izrael i dalje vjeruje samo u mač i silu. I opet će učiniti isto u (navodnom) pokušaju da dobije drugačiji rezultat. Kako Izrael zamišlja budućnost i život u miru za svoje građane ako vlada zakonom jačeg i sile koju po slobodnom nahođenju primjenjuje, čak i daleko izvan granica Izraela? Nedavna bombardovanja aerodroma u Siriji samo su  jedan od primjera u dugoj tradiciji.

U svom osvetničkom pohodu Izrael kao da zaboravlja da je, za razliku od Hamasa, država a uz to – kako za sebe voli reći – jedina demokratija na Bliskom istoku. Šta bi bilo da Izrael nije demokratska zemlja?

Sudeći po najavama, čini se kao da će krvavi teoristički napad Hamasa od sedmog oktobra biti iskorišten kao povod za “rješenje” palestinskog pitanja i aneksiju okupiranih (i još neokupiranih) teritorija. Ili će bar pokušati pa dokle dobace. A sve će to Izrael eventualno postići u “samoodbrani”! Prije toga trebaju voditi i završiti najavljeni rat koji su objavili Hamasu, a provode nad civilima Gaze. Samo što masovno izgladnjivanje i ubijanje civila nije rat, kao ni bombardovanje bolnica i uništavanje čitavih gradskih kvartova ili prisilna evakuacija. To se drugačije zove. Kao što nije rat kad jedna od najjačih armija na svijetu ratuje protiv civila pod opsadom.

Samo 0,1 do 0,2% stanovnika Gaze su pripadnici militantnog Hamasa. Skoro 50% stanovnika Gaze su djeca, ali je odmazda 100%.

“Denying heat, water and electricity for children, for the elderly, for the sick … this brutalization of people is barbaric… This strategy has not, and will not, work. We will continue to prove him wrong.”

Anthony Blinken, 30. novembar 2022.

Kakvo je to ekskluzivno pravo na (samo)odbranu ako se koristi za ubijanje djece? Niko se nije odbranio ubijajući djecu. Izrael ima pravo da se brani i kad ubija djecu, a Palestinci nemaju pravo na dostojanstvo i na život, a posebno nemaju pravo da se brane. Zato američki i evropski lideri neumorno pjevaju unisono punim glasom – “Izrael ima pravo da se brani”, kao refren Hasbara himne.

Izrael ima pravo da protjeruje, drži u zatočeništvu stotine djece, i hiljade drugih uznika u administrativnom pritvoru, bez optužnice, a sve u ciklusima od po šest mjeseci. I tako decenijama, sve do posljednjeg živog Palestinca. Niste i nećete čuti da i Palestinci imaju pravo da se brane dok ih hapse, batinaju, ubijaju. Dok im otimaju zemlju, ruše kuće, dok ih protjeruju, dok im sijeku i pale maslinike, dok im zatvaraju vodu, dok žive pod opsadom, šesnaest predugih godina uz nekoliko decenija okupacije prije toga.

Skoro sva ubijena djeca Gaze i ona koja će tek biti ubijena pred očima svijeta rođena su pod opsadom. Nikada nisu vidjela svijet s onu stranu zida. Tri četvrtine stanovnika Gaze su izbjeglice i potomci izbjeglica, protjeranih sa svoje zemlje i istjeranih iz svojih kuća. Mnoge generacije Palestinaca odrasle su u izbjegličkim kampovima, pod granatama, gledajući svoje kuće u kojima žive drugi. U preko 16 godina blokade Izrael je vršio nekoliko kampanja bombardovanja Gaze godišnje, a svaka je prekinula brojne dječije živote i uništila hiljade domova.

Nema mjesta u Palestini, odnosno na palestinskim teritorijama, koje nije pod blokadom. Nema ulice ni sela u kojem Palestinci mogu živjeti mirno, bez nasilja agresivnih doseljenika, izraelske policije ili vojske. Probali su sve! Kad su krenuli na mirni Veliki marš povratka prije pet godina izraelska vojska ih je ubijala, stotine mirnih prosvjednika. I to smo gledali (uživo) i zaboravili.

S druge strane, Palestince vode (u propast) teroristički Hamas, u Gazi, i kao SDA korumpirani Fatah na čelu sa Mahmudom Abbasom, na okupiranoj Zapadnoj obali. I jedni i drugi vladaju od 2006. kad su održani posljednji izbori. I jedni i drugi nisu organizovali izbore nekoliko ciklusa. Niti bi im to Izrael dozvolio. Odnosno, da imaju prave lidere već bi bili zatvoreni, protjerani ili ubijeni što je uobičajena praksa Izraela. Kao i rušenje kuća i čitavih kvartova za odmazdu. Tu je praksu u Palestini uvela Britanska kolonijalna uprava. Ostale oblike nasilja, terora i nepravde Izrael je uglavnom sam patentirao inspirisan zapadnim kolonijalizmom, a prvenstveno Amerikom čije je razmaženo dijete kojem je apsolutno sve dozvoljeno pa se u skladu s tim i ponaša. Radi šta hoće, kako hoće i kad hoće. Bez obzira šta o tome kažu međunarodni zakoni, UN i druge obesmišljene institucije.

I niko im ne može ništa dok ih štiti Amerika. Tako se i ponašaju, kao da im niko ne može ništa. A onda svane sedmi oktobar. Ugled Izraela kao super sile je narušen, a samim tim i povjerenje da je Izrael kao jevrejska država sigurna kuća za sve Jevreje. Desilo se nezamislivo – u Izraelu su doživjeli pogrom, tako većina Izraelaca doživljava sedmi oktobar pa tako većina ustaje protiv “Amaleka”, i u toj borbi je sve dozvoljeno pa su i civili “legitimne” mete, kako objašnjava Herzog. Ako je zaista tako onda živimo u civilizaciji sile i nasilja, zasnovanoj na strahu i mržnji. I laži. Naš svijet bludi okeanom laži.

Od Palestinaca možemo naučiti kako se živi bez nade. Može nam to znanje svima zatrebati. Od Izraela možemo naučiti da svijet poštuje samo silu i jake, a da su humanističke priče dekor. Od tog znanja nemamo nažalost ništa. Slabi smo i nebitni – sporo učimo a brzo zaboravljamo.

Hipokrizija a ne demokratija kruna je našeg svijeta. Niko to ne zna bolje od Jevreja. Bili su slično i gore obespravljeni i ubijani, kao Palestinci, kroz čitavu svoju istoriju, da bi vjekovi antisemitizma kulminirali Holokaustom. Želja za osvetom i svaki čin koji joj udovoljava dodatno moralno dezorijentira izraelsko društvo.

Biće još puno puno gore, prije nego što postane malo bolje. A ovaj naš svijet neće uništiti atomske bombe – koje će doći eventualno samo kao posljedica – već nedostatak morala i višak religije koja paradoksalno upravo taj moral definira i diktira. Nije se dobacilo ni do dekaloga. Jer ubij bližnjeg svoga i poželi što je tuđe pravila su našeg svijeta. Kolonizacija i ratovi radi zemlje. Sve to nije novina već konstanta, i nije samo mračna prošlost već i naša sumorna budućnost.

“Horor, horor…”

“If we want to end terrorism, we couldn't continue regarding them [Palestinians] as eternal enemies, we needed to stop dehumanizing them as animals on the prowl. They are people who desire, and deserve, the same national rights we have.”

Ami Ayalon, bivši šef Shin Beta

Edin Zubčević

Zubčević: Ja, zlatni ljiljan
Zubčević: Patriotske igre
Zubčević: Moralna dijagonala
Zubčević: Zagadi pa vladaj
Zubčević: In memoriam
Zubčević: Tobejarabi
Blok – tri ko jedan
Željko, de, reci nam sve
Zubčević: Migranti i mi
Sannety
M kao melek
Izborne dileme
Šta je smiješno?
Praznik u Sarajevu
Neka bude svjetlo!
I bi svjetlo
Decembar u proljeće
Ljeto i geto
Zubčević: Ljetni bilten
Vandalizam i renesansa
Zubčević: Minuta šutnje
Zubčević: Muke po uredniku
Zubčević: Muke po Miljenku
Zubčević: Nacionalne utopije
Zubčević: Brodom koji tone
Zubčević: Zvijezda Mira
Zubčević: Imunitet stada
Zubčević: Građanska opcija
Zubčević: Aca vakser
Zubčević: Opšta opasnost
Zubčević: Mitovi i pobjede
Zubčević: Ko to tamo sneva?
Zubčević: Istina o pravdi
Zubčević: Život u najavi
Zubčević: Rat i mir
Zubčević: Izgubljeni mir
Zubčević: Smrt Filozofa
Diverzant u trezoru
Zubčević: Kao nekad pred rat
Zubčević: Na Drini NATO
Zubčević: U magli rata
Zubčević: Atentat
Zubčević: Drugo poluvrijeme
Zubčević: Priče kratkih nogu
Zubčević: Kraj karnevala
Zubčević: Život bez nade
Zubčević: Gluho bilo
Zubčević: Osmi putnik
Zubčević: Završena država
Balija i baliluk
Zubčević: Pometi zastavu
Zubčević: Nejse
Zubčević: Slovo o Marku
Zubčević: Tvrtko i Marko
Zubčević: Ogadi pa vladaj
Zubčević: Hey, Joe?!
Zubčević: Efefef epilog

Rodić: Kazaljke
Hromadžić: Oda lipe radosti