Tragikomičan je bio mandat naše hurmašice Bisere Turković. Pojavila se nakon što je B Izetbegović izvadio iz tame i vlage kadrovskog špajza iz jedne poveće tegle formalina ispunjavajući vlastito kongresno obećanje da će stranka biti podmlađena, da će širom otvoriti kadrovska vrata i dati priliku mladima. Skandalozna, nepotizmu presklona Bisera “puna zdjela” Turković odradila je još jedan mandat na vlastito zadovoljstvo, a državu i sve nas je krenula internacionalno kompromitovati dvije sedmice prije nego je počela mandat, dok je bila samo kandidat svoje SDA. Otišla je gospođa Bisera u posjetu egipatskom šejhu i ideologu muslimanskog bratstva Jusufu el-Karadaviju. Susret se desio u Dohi gdje je Karadavi našao utočište nakon bjekstva iz Egipta, a šejh je kandidatkinju Biseru predstavio kao ministricu vanjskih poslova naše zemlje, iako tada još nije bila imenovana. Naše zemlje koja je svačija više nego naša. Bila je to prikladna najava mandata obilježenog neradom i nepotizmom. Ostala je konzistentna u nanošenju svakojake štete davno srozanom ugledu naše zemlje. Na kraju je zajedno sa svojom strankom otišla, a da nikad nismo saznali šta je bilo sa pet tona hurmi koje nam je “završila” kao Asim gradonačelnika Sarajeva.
Na njeno mjesto zasjeo je Konaković (NiP), čovjek bez diplomatskog iskustva ali i bez kompleksa koji bi ga spriječio da pilotira borbenim avionom ili predaje o nuklearnoj fizici ako bi dobio priliku. Nakon mandata gore pomenute, teško je podbaciti. Konaković se odmah prihvatio posla i kofera i krenuo na diplomatsku turneju. Stvarno se angažirao i donio “neku novu energiju”. Aktivirao se u svom standardnom pirotehničarskom stilu velikih riječi još veće lakomislenosti i beskrajne samouvjerenosti.
Nedavno je učestvovao na međunarodnoj konferenciji Dubrovnik Forum pod nazivom „Upravljanje globalnom reorganizacijom“, a u okviru panela „Zapadni Balkan: Novi euroatlantski momentum”.
Ministar vanjskih poslova Bosne i Hercegovine je tom prilikom pokazao nekoliko po karijeru diplomate nimalo zgodnih činjenica. Počinjući svoje izlaganje ministar je u samo nekoliko rečenica, za pola minuta, izgovorio toliko loših stvari o situaciji u Bosni da bi mu pozavidio mnogi neprijatelj Bosne. Između ostalog i da dolazi “iz najljepše zemlje sa najgorim političarima” zaboravljajući prigodno da je on političar na vlasti, uz to predsjednik stranke koja vlada na svim nivoima. Pričao je o organiziranim krađama automobila, nakon priče o odlasku mladih i slično.
Ništa nije slagao, ali nije ministru vanjskih poslova posao da hoda po svijetu i iznosi naš prljav veš. Kao diplomata bi trebao da govori najbolje o nama, da Bosnu i Hercegovinu predstavlja u najboljem svjetlu, a ako već želi da govori o odlasku mladih, trebalo bi nešto reći i o povratku mladih koji su otišli a ne samo pričati o hipotetičkom zaustavljanju odlaska velikog broja mladih i ne tako mladih. Kao da je na lokalnoj predizbornoj press konferenciji, a ne na međunarodnoj sceni.
U isto vrijeme dok Konaković vazi u autopilot modu, kreirajući kontekst potpuno suvišan i neprikladan za tu prigodu i temu, sa njegove desne strane panelistica se bori da otvori bocu s vodom – ministrica Kosova Donika Gërvalla-Schwarz. Konaković ne primjećuje već nastavlja dokazivati da nema nikakvog plana izlaganja niti talking points, već onako free style ono svoje, samo što nije spomenuo svoju bivšu stranku SDA. Usput je pokazao da je bez manira. Umjesto da kavalirski pomogne ministrici i iskoristi gestu kako bi to svaki diplomata napravio za elegantan uvod u svoje izlaganje, ponavljao je sve što govori od kada je oformio svoju stranku. Kao da i on lično nije svojevremeno godinama učestvovao u predanom stvaranju svega što danas kritikuje, i to tamo gdje nije mjesto, i onda kada nije vrijeme za to.
Nakon kraće ali teške borbe neko od panelista izvan kadra je pomogao ministrici Gërvalla-Schwarz da otvori bocu s vodom da bi ona prvo natočila Konakoviću pa sebi. Samouvjeren do besmisla naš ministar vanjskih poslova uhvaćen u vlastiti kovitlac ne samo da nije reagovao, niti se zahvalio bar klimanjem glave ili nekim drugim išaretom, već nije ni primijetio sobom zabavljen šta se oko njega dešava.
Međutim, diplomatski (s)hit mjeseca je svakako, bez konkurencije, pismo Željke Cvijanović (SNSD) generalnom sekretaru UN-a da ga kao ona malo priupita gdje su ti papiri o Visokom predstavniku, Sekretaru? Kamo ćage? Odgovor s East Rivera brzi stiže – oprosti nam, Predsjednice. Ukratko – polupali ste lončiće, imenovanje Visokog predstavnika je nadležnost PIC-a (Vijeće za implementaciju mira – kod nas se još vijeća o provedbi mira). Ovakav politički i diplomatski autogol makazicama pod vlastitu prečku nije viđen od kada je Vuk Jeremić insistirao da se Međunarodni sud pravde UN-a izjasni o pitanju Kosova, a da bi odgovorom dobio potvrdu i ovjeru nezavisnosti Kosova. Slično je Željka Cvijanović ovjerila Visokog predstavnika. Ali ne cvika Cvijanovićka, niti je obeshrabruje autogol lopta – potprečkuša – duboko u vlastitoj mreži.
Prvo Cvijanović javno izražava sumnju da je pismo autentično, pa zatim optužuje Konakovića da je – pazi sad – falsifikovao pismo generalnog sekretara UN-a, u svom daljem šlajdranju i mlaćenju prazne slame u nadi da će dići dovoljno prašine da sakrije vlastitu bruku i sramotu svoga šefa koji ju je na ovaj skok iz diplomatskog aviona bez padobrana nagovorio.
I crvenoberetkaš, junak bitaka protiv civilnog bošnjačkog stanovištva Kotor Varoši, Stevandić (US) je uskočio (na glavu) u hor ludaka i zapjevao donju tercu Cvijanovićki. Uzalud. Da nije štetno i opasno njihovo bulažnjenje i tumaranje besmislom bilo bi presmiješno. Ali ne posustaju sa revanjem zamišljajući i očekujući ko zna šta, ko zna gdje. Uključio se i ministar sigurnosti Nešić (DNS) kojem je univerzalni odgovor na sva pitanja – dizanje tri prsta.
Neće se smiriti. Ostaje im još da zvanično izjave da ne priznaju UN pa da zaokruže priču taman kako treba. To bi bio i najbolji i logičan nastavak puta kojim su davno krenuli.
Dildorad kao i do sada pokušava ucjenama iskamčiti neku paru za svoje stotinumilionske dugove, kredite, ali ne ide mu kao do sada. Kao da ga je malo stalo. Sve što radi a radi previše toga u pokušaju da našteti Bosni i Hercegovini i budućnosti svih njenih građana brže ga približava vlastitom političkom kraju nego što nas sve ta njegova politička masturbacija približava nestanku Bosne i Hercegovine.
Nevolja je u tome što se za državu Bosnu i Hercegovinu niko, skoro niko, učinkovito ne bori, ni na diplomatskom, ni na političkom planu, godinama. Verbalne bojovnike, ublehare, populiste i demagoge ne računamo. Decenije šuplje koja treba sakriti puni kriminal dokazuju da su svi samodeklarirani borci za državu u najmanju ruku nesposobni jer od kada se oni kao bore, i što se više “za nas” i “za državu” kao bore, svima nama i državi je sve gore. I sve je manje i nas, i države.