Nije davno bilo kada je tadašnji reis, sadašnji savjetnik reisa, a uglavnom munafik, Mustafa Cerić, kodnog imena Vezir, branio imama pedofila iz Gluhe Bukovice, za koju smo samo tad i nikad više čuli. U toj Gluhoj Bukovici je imam Rešad Omerhodžić dugo i redovno seksualno napastvovao djevojčice a reis ga je svim srcem branio između ostalog i time da je možda hodža bio izazvan?! Ko biva dijete ga isprovociralo seksualno. Pedofil pod ahmedijom iz Gluhe Bukovice ordinirao je dugo i posvećeno. Gluho bilo! Tobejarabi. To je bilo vrijeme Cerićevog bunila na Buni, i neslavnog govora – kome da se mi više prilagođavamo, ba? Prozivao je tada govoreći o vjeronauku Cerić redom, palamudio i kvaziargumentacijom – „to su i naše škole“, što nije tačno jer vjerske zajednice ne plaćaju porez i parazitiraju na tijelu društva. Vjeronauk se plaća iz poreza svih građana bez obzira na vjeru ili nevjeru. Dakle, to su naše škole. Prvo su ušli u politiku, pa u obdaništa, pa u škole, pa u naša četiri zida. A onda su nam se uvukli u postelje.
Ostala je Gluha Bukovica bizarna epizoda koja se savršeno uklopila u pedofilsku trakavicu sve tri vjerske zajednice. Vladika Kačavenda je u ovoj dugoj i morbidnoj štoriji imao i ima istaknuto mjesto.
Ne treba generalizirati stvari a nema ni potrebe. Ipak se mora reći da svi oni koji se unutar tih zajednica nisu odrekli seksualnih predatora što „sablažnjavaju malene“ nose dio odgovornosti za stereotipe o popovima i hodžama kao pedofilima. A da pedofilija i domaći establišment, čini se, idu pod ruku sugeriše aktuelni slučaj osuđenog pedofila Samira Alihodžića (nastavnika tjelesnog odgoja) koji se nakon otkupljene robije vratio na posao, u osnovnu školu. Da čitav slučaj dobije tipično domaći, balkanski šmek (kanalizacije) pobrinuo se Sivro, sindikalni vođa prosvjetnih radnika KS. Opskuran lik koji se u javnosti pojavljuje samo kad to treba SDA, prijeteći nekakavim štrajkovima. Ustao Sivro kao sindikalni vođa u odbranu osuđenog pedofila pa se onda pokušao vaditi.
Domaći sindikati su u pravilu filijale političkih stranaka. Prespavali su sindikalci pljačkašku privatizaciju, zažmirili na svaku nepravdu prema radnicima, a danas su garant da se radnici neće pobuniti bez obzira na sve. Ili će „ustati“ kad neki sdaovac (hdzovac, snsdovac) to zatreba. Kad se gubi vlast ili u nekoj sličnoj neprilici. A nijedna neprilika radnika neće biti predmet njihove pažnje, po svoj prilici. Ili ono famozno udruženje poslodavaca koje nas uporno pokušava ubijediti da su plate radnike niske samo zbog visokih doprinosa, iako upravo oni udruženo ostvaruju ogromne zarade i bilježe rekordne profite. Kao da plate nisu male da bi poslodavcima, mahom stranačkim tajkunima, profit bio veći. Kao što je Cerić branio hodžu iz Gluhe Bukovice, tako sindikalci vode računa o interesima vlasnika sredstava za proizvodnju, koji shodno tome zadržavaju višak vrijednosti, stvoren radom radnica i radnika. Na sindikalne neodoljivo podsjećaju takozvane boračke organizacije, takođe ispostave političkih partija. Tih organizacija je bezbroj. (Mene nijedna nikada nije predstavljala, niti bilo koga u mojoj užoj porodici a svi smo bili borci, neki i ratni vojni invalidi.)
Paralelno traje još jedan rat protiv Djeda Mraza. Edin Ramić (SDA), federalni ministar raseljenih lica i izbjeglica, reagovao je dopisom na namjeru da se organizira dodjela paketića. Ukratko, argument je da se time možda vrijeđaju religijska osjećanja djece i roditelja koji vjeruju u Boga, a ne u Djeda Mraza (Hajvaz Dedu nije spominjao). O povrijeđenim osjećanjima djece koja se raduju novogodišnjim paketićima i Djeda Mrazu nije napisao ni riječ. Tri decenije traje rat SDA protiv Djeda Mraza. Rat je objavio prvi predsjednik SDA u svom novogodišnjem pismu koje mu je sročio Mufid Memija. Pričao je kako naš narod „nije više blećak” da mu se podvaljuje. Nije više, ali nije ni manje blećak – ali to smo tek kasnije otkrili. O Muslimoviću, Mujezinoviću i drugima koji su bili (a i danas su) dio najveće podvale Bošnjacima, i najveće izdaje Bošnjaka nije napisao ni slova. Od tada svako malo se neki sdaovac zaleti i pred svima opali šamar Djeda Mrazu. Ničim izazvan. I dok oni nastavljaju vojevanje do posljednjeg Djeda Mraza u Bosni, građani naše otete domovine bježe što dalje odavde, uglavnom tamo gdje je Djeda Mraz glavna faca, veća od Mikija Mausa. Postoje indicije da tamo daleko niko ne vjeruje da Miki Maus zaista postoji.
U našem malom tamnom vilajetu Djeda Mraz je ljuti neprijatelj i din dušmanin. Pedofili su građani koji „imaju svoja prava”, a njihovu čast brane vjerske i sindikalne vođe. Mogli bismo pomisliti da je ovo generalna proba i provjera nišanskih sprava uoči raznih akcija i pokušaja koje sasvim izvjesno planira SDA nakon konačnog i zasluženog gubitka vlasti. Njima Bosna ne treba ako neće biti njihova domena. Nakon tri decenije pljačke i izdaje, njima je bolje da Bosne nema, jer ako je bude – neki od njih (na slobodi) više neće biti. Nisu samo bračni par s Poljina i njihovi poltroni, kako sami sebe vole nazivati, odgovorni za sve zlo koje je SDA napravila jer SDA je stara i kompleksna polukriminalna organizacija koja je spremna na sve. Od pljačke do veleizdaje. Ništa im nije strano i ništa im nije sveto.
Prvi predsjednik SDA je preferirao JNA. Istu onu takozvanu JNA koja je pripremila i počela rat u Jugoslaviji. Pa se od prvog do posljednjeg (SDA) dana okružio oficirima kontraobavještajne službe tzv. JNA, a njihovog šefa je zvao Aco, iako Aco kaže da su se samo četiri puta sreli. Susrete i kontakte od Olimpijskih igara u Sarajevu do opsade olimpijskog grada nije spominjao. Ni on, Vasiljević, ni Izetbegović, ni stariji ni mlađi.
Dobili smo na lijepe oči (i modra leđa), kao i Ukrajina, kandidatski status za članstvo u EU. Napadnuti smo brutalno od dušmana i okupirani od korumpiranih domaćih izdajnika, kao i Ukrajina. Kandidatski status nije garant bilo čega, osim pristupa nekim novim manjim fondovima, ali EU fondovi nisu riznice, već rudnici u kojima valja rudariti da bi se došlo do dragog kamenja i plemenitih metala. U toku je završna faza borbe za vlast u kojoj će Osmorka, odnosno Osamnaestorka (Osmorka plus HDZ i još devet pro HDZ, iliti HNS, stranaka) sa SNSD-om i njegovim satelitima formirati državnu vlast, a Osamnaestorka će pokušati isto to na federalnom nivou, za šta će im trebati malo više vremena nego za ostale nivoe vlasti jer je SDA najavila blokade umotavši to u izjavu svog glavnog odbora:
“SDA neće blokirati proces uspostave izvršne vlasti u Federaciji, već će isključivo insistirati da se poštuju Ustav, Izborni zakon, procedure i volja birača.”
Divno! Inače, sabotaže, subverzije, blokade i prevare su sredstva SDA politike i prakse. Ništa konstruktivno, samo destrukcija. SDA sluge nastavljaju rat protiv međunarodne zajednice, Amerike i EU, možda i kao svojevrsnu odmazdu zbog podrške Osmorci. Kao da izborni fijasko Sina Svoga Oca nije pokazao da on nema povjerenje ni unutar glasačkog tijela vlastite stranke. Jer je samo svaki drugi glasač SDA glasao za SDA kandidata za Predsjedništvo. Možda to nisu primijetili svi u SDA ali su sigurno primijetili svi zainteresirani u međunarodnoj zajednici. Bitno je da je podržao kandidaturu Željka Komšića i uradio sve da napakosti svima, a posebno zdravom razumu i elementarnoj političkoj logici. Sad je upregnuo stranku da pokuša sanirati štetu nakon što je prosuto mlijeko posred bosanske kaljuže. A njegov se strmoglavi pad sa vrha političkog minareta na tvrdu domaću kaldrmu čini neizbježnim i izvjesnim, što pokušaje SDA kerova i kerovođa čini još uzaludnijim. I savršeno kontraproduktivnim. SDA septička jama se približava kolapsu. Valja nama živjeti sa posljedicama takvog fenomena.
Dok se formira vlast sve su jasnije konture političkog dogovora. Nermin Nikšić će (vjerovatno) biti novi stari federalni premijer. Političar bez demokratske legitimacije. Jednostavno, glasači ne glasaju za Nikšića čak ni u njegovom rodnom Konjicu. Nema legitimaciju, kao ni njegov Vojin Mijatović, oficir za vezu sa Dildoradom. Za svoj angažman na izgradnji koalicionog mosta između SDP-a i SNSD-a biće nagrađen. A nagradit će ga oba poslodavaca, i Nikšić i Dodik, moguće čak i pozicijom u Vijeću ministara. Čini se da nikome nije problem što će Nikšić opet biti premijer. Kao da se zaboravilo kakav je njegov mandat bio.
Uznemiruje očigledna činjenica da se stranački lideri dojučerašnje opozicije a sutrašnje vlasti fokusiraju upravo na pozicije birajući za sebe lično najbolje što mogu. Obnašajući važnu i zahtjevnu premijersku ili ministarsku funkciju, nijedan od lidera neće biti u mogućnosti da kvalitetno prati razvoj i provedbu dogovorenog koalicionog programa o čemu stalno pričaju kao o nečemu što je osnova dogovora, a ne kako kažu pozicije, iako se sami fokusiraju upravo na pozicije, a te će pozicije odrediti kvalitet i budućnost koalicije. Uz to, u borbi za pozicije na pomolu su mogući raskoli i unutarkoalicione kolizije. Primjer je ministarstvo vanjskih poslova u kojem se vidi Sabina Ćudić, predsjednica Glavnog odbora NS. Iako je glasala protiv imenovanja Čavare, taj njen glas protiv nema nikakvu težinu niti je znak principijelnosti jer je njena stranka, iako je rekla ekspicitno ne, ipak koalirala i sa SNSD-om i prihvatila ljude s Crne liste kao partnere. Pri tome mislimo na crnolistaše unutar Osmorke. Ono što nije uspjela SDA – da razbije Trojku, možda pođe za rukom samoj Trojci. A ako se to desi, osnovni razlog po svemu sudeći će biti borba za pozicije.
Ono što bi trebao i mogao biti pozitivan ishod proteklih izbora je smjena i odlazak sa vlasti SDA što je samo po sebi značajan rezultat jer je (mirna) promjena vlasti postulat demokratije. Kao i sloboda medija a posebno vladavina zakona. Jer dosadašnji sistem nekažnjivosti treba da zamijeni pravna država. Odmah po dolasku na vlast treba pregledati i istražiti trideset najtežih godina i sav SDA kriminal. Bit će dovoljno i posljednjih Fadilovih osam. Ako se to ne desi, a nije se desilo kad je SDP ranije imao priliku, onda promjena vlasti nije promjena. Već isti cirkus samo su klovnovi, gutači vatre, akrobate na trapezu, iluzionisti i konji neki drugi.