Sedmica je počela kao i godina. Novim porazima, najavljujući dalje korake unazad. Tapkamo u neočišćenom snijegu lokalno, a zebemo globalno.
Lezi bijeli hljebu da te jedem
Propao je prijedlog Amira Purića i drugih predlagača iz četiri kluba, dva iz vlasti a dva iz opozicije, za ukidanje bijelog hljeba i zamrzavanje osnovica plata. „Bijeli hljeb“ je uvela SDA sa svojim nacionalističkim saveznicima i nacionalnim trabantima kao jednogodišnju otpremninu, da svako svog nakon četverogodišnjeg mandata namiri sa jednogodišnjom platom, bonusom za nerad i/ili lopovluk. Uništavanje institucija i države je opšte mjesto nacionalističkih politika pa to više ne treba ni spominjati kao posebnu aktivnost. Nesposobni da stvore bilo šta korisno za narode koje tobože predstavljaju, pljačkaju i rasturaju šta stignu pod zastavom lažnog patriotizma. Ovom prilikom je propušteno da se usvoji i prijedlog o zamrzavanju plata političarima. Pa će opet svako simbolično povećanje premalih zarađenih plata radnicima, drastično povećati prevelike nezaslužene plate političarima. Uz sve druge i treće povlastice i naknade koje primaju i šakom i kapom. Tako su opet političari pokazali da im nije stalo ni do koga osim do njih samih, njihovih stranaka, i bliže rodbine.
Gašenje vatre u pećini
Isti dan pročitali smo posljednju objavu na portalu Prometej. Nakon petnaest godina prestali su sa radom. Ugasio se još jedan medij mimo stranačke kontrole, na kojem uređivačka politika nije bila motivirana ambicijom urednika za nagradom u vidu nekog savjetničkog mjesta, ministarske ili doministarske fotelje, ambasadorske pozicije ili – za one skromnije – dobro plaćenom pozicijom direktora ili bar člana upravnog odbora nekog profitabilnog javnog preduzeća.
Urednik i osnivač portala Prometej, Franjo Šarčević je sa svojom porodicom napustio Sarajevo i skrasio se u Rijeci. Sarajevski univerzitet je izgubio jednog profesora, takozvana akademska zajednica jednog matematičara, a čitatelji su izgubili jedan portal. Vjerujemo da je jedna od najglasnijih hajkačica protiv Šarčevića, besprizorna rođ. Londrc zadovoljna rezultatima svojih kleveta i kampanje protiv Šarčevića i njegove porodice. Znamo da njeni saradnici u toj nečasnoj raboti svakako jesu, ali slab im je ćar od toga. Niti ih je to učinilo boljim niti je umanjilo njihovu moralnu i intelektualnu bijedu.
Nije to jedini razlog odlaska Šarčevića, ali je vjerovatno konačni koji ga je uvjerio da nastavi svoju internacionalnu karijeru i da se ne vraća u kotlinu. Njegovi brojni dušmani su mu svojom mržnjom zapravo učinili uslugu i riješili ga eventualnih nedoumica, a najveću korist imat će njegova porodica. Kotlina je mjesto iz kojeg je horizont bolje budućnosti svakog dana sve uži a nade u bolje sutra sve tanje.
Ko posljednji ode možda neće trebati ugasiti svjetlo. Skoro sva svjetla su već pogašena. Naravno, postoji i crnja strana naše nesreće koja se svakog dana čini sve većom i neizbježnom. Jah.
Globalno glabanje
Globalna situacija je po svemu sudeći generalno glabalna. EU se suočava sa neumitnom sudbinom dobrovoljnog vazala, a sa demokratskog lanca puštena američka administracija, oslobođena okova međunarodnih zakona, između ostalih agresija (na Iran, Kolumbiju, Kubu…) najavljuje i planira, okupaciju Grenlanda, ili da im ga Danska proda. Posljednji put su Danci prodali Amerikancima teritorij daleke 1917. Bio je to otočić Little Saint James, široj javnosti poznat kao „Epstein Island“, dio arhipelaga Djevičanskih ostrva.
Gmižemo ka totalnoj katastrofi našeg zlog vremena. A nije da se za svog vakta nismo nagledali nesreća, bijede, jada i svakojakog zla. Ironija je očigledna i gorka – sve skupa će nas u crno zaviti demokratski izabrani lideri. Demokratiji vidimo dobro ide, ali je sloboda stradala. Nema slobode bez institucija i slobodnih medija, niti je ima bez slobodnih građana. Neuk i zatucan insan nije građanin i nije za njega demokratija, kako su nas (uzalud) učili antički filozofi. Takav insan ne može ni biti slobodan i nije mnogo više od hajvana upregnutog u jaram kapitalista. Tako podjarmljen insan-hajvan nalazi svoju sreću tražeći lučem nesreću sebi sličnih da ih dodatno unesreći. I neće ni kad iscrpi sve druge opcije dokučiti da ga njemu slični, slično upregnuti, ne kandžijaju, bičuju i kaišaju, niti ugrožavaju, niti su uzrok njegove vječne nesreće, ubogosti i siromaštva, već oni koji mu o boljoj, dalekoj, budućnosti predugo pričaju dok ga jarcaju na njemu slične. Jah.
Ipak, kao zraka svjetla u sve mračnijoj pećini, kao glas razuma čuli smo govor kanadskog premijera Marka Carneya u Davosu. Neočekivano, jedan bivši bankar, globalista, rekao je ono što svi trebaju čuti. Istina ponekad oslobađa. Političar koji govori istinu i nudi alternativnu, eventualno bolju viziju svijeta i propovijeda primjerom, poželjna je promjena.