Otvorene su Olimpijske igre u Parizu. Za neke je počela Olimpijada, kako nesretno i pogrešno zovu olimpijske igre. Olimpijada je period između olimpijskih igara. Ove godine ceremonija otvaranja nije bila na stadionu i to je prvina pa je “prvo gledanje” većinu posmatrača ostavilo bez stadionskog okvira za pokretne slike otvaranja.
Defile reprezentacija je uveden 1936. godine a i ceremonija otvaranja kakvom smo je znali do Pariza je standard od igara u Minhenu. Te davne ‘36. godine nacisti su čak ponovo otvorili tri godine ranije zatvorene kabaree i klubove, a i svepopularni jazz se mogao opet slušati “uživo”. Antijevrejska i druga propaganda je utihnula, a iz Njemačke je otišla slika potpuno suprotna sumornoj realnosti. Svijetom su odjekivali i pozitivni komentari o tome kako je Njemačka uređena zemlja koju su nacisti čudesno izvukli iz krize! Hitler je za šest mjeseci od dolaska na vlast (30. januara 1933) ukinuo sve političke partije (osim svoje) i otvorio prve konc-logore za komuniste, socijaldemokrate i sve druge opozicionare, kao i bezbrojne novinare koji su bili kritični prema nacistima prije i nakon dolaska na vlast. Nacisti su prve konc-logore i prve logore smrti (T4 program) otvorili za svoje građane. Na njihov račun. Usput, za nacističke skupove se plaćala ulaznica, a ne kao u Miloševićevoj i Vučićevoj Srbiji da se dobija dnevnica za učešće na mitingu, plus prevoz i sendvič.
Otvaranje u Parizu bilo je drugačije jer su olimpijski timovi defilirali Senom. Brodovima i barkama. Tako je sam Pariz postao pozornica. Pariško otvaranje je zasmetalo televizijskoj publici jer je drugačije a i tehnički je teže organizirati program i prenos nego na stadionu. Uz to, padala je kiša. Prigodno su sa pariških ulica “sklonili” preko petnaest hiljada beskućnika. Da ne kisnu, nije valjda da beskućnici kvare sliku Pariza, klošari su identitarni dio francuske metropole.
Najviše komentara je izazvala “posljednja večera” i LGBTQ+ revija na mostu, iako organizator objašnjava da je riječ o starogrčkim Bahanalijama. Meni je to izgledalo tipično pariški, ili bolje – francuski. Pariz je sasvim sigurno grad u kojem takav show nije ništa posebno i ono što je bilo na mostu nije neka izmišljena Francuska niti se to odnosi samo na revijalnu i deklarativnu inkluzivnost niti na visoku modu. Inkuzivnost je (skoro) opšta i ne završava se samo na priči o toleranciji, LGBTQ+ ili “rasnom šarenilu” bez kojeg je teško zamisliti savremenu Francusku. “Posljednja večera” je kritikovana zbog “bizarnosti” i “morbidnosti”. Teško se s tim složiti. Bizaran je i morbidan genocid u Gazi.
Djela masovnog ubijanja ljudi i totalne destrukcije ne diskvalificiraju nekoga kao učesnika olimpijskih igara. Čak je i holandskom silovatelju dvanaestogodišnje djevojčice, odbojkašu, dozvoljeno takmičenje. S druge strane, nošenje hidžaba diskvalificira. Kao što je u najmanju ruku licemjerna zabrana učešća Rusije, a ni riječi o zabrani učešća Izraela koji (detaljno dokumentovano) provodi genocid u trenutku otvaranja igara a vjerovatno će isto biti i do zatvaranja. ICJ je proglasio Izrael zemljom aparthejda, ali ni to nije dovelo do zabrane učešća na sportskim takmičenjima. Iako je Južnoafrička Republika zbog aparthejda imala zabranu takmičenja, uključujući olimpijske igre, od 1964. do 1988. Tu završava šarena paralaža liberalne demokratije a počinje da se otkriva njena tamna strana. Jer mrak zapadne demokratije je upravo u dvostrukim standardima i upravo će joj to dohakati, ako već nije. Veliki uspon fašizma danas nemoguć je bez pomoći samozvane liberalne demokratije. Kao što se liberalna ideologija samoubila pribjegavši protekcionizmu nakon izgubljenih svih bitaka i rata po zakonima i pravilima slobodnog tržišta i konkurencije. Otvoreno pričaju o protekcionističkim mjerama protiv Kine. A na slobodnom tržištu liberali zasnivaju svoju religiju. Zato im se još na izborima vjeruje samo kao alternativi fašizmu. Što smo vidjeli nedavno upravo u Francuskoj. Ironično, komunistička Kina nadmašila je i pobijedila sve kapitalističke ekonomije u kapitalizmu. I u tom smislu su veći liberali od zapadnih liberalnih demokratija. Ali, slobodno tržište ne može biti slobodno ako u toj slobodi ne dominiraju zapadne ekonomije i sile. Zato mjere, tarife i sankcije.
U kritikama ceremonije otvaranja otišlo se tako daleko da se organizatore optužuje za opscenost i blasfemiju zbog “Posljednje večere”. Ono što se pri tom previđa je činjenica da je prizor Leonardove “Posljednje večere” samo njegova umjetnička interpretacija mita iz Novog zavjeta o posljednjoj večeri Krista i apostola. Dakle, izmišljen je prizor posljednje večere na Leonardovoj freski, inače, urađenoj eksperimentalnom metodom pa je brzo nakon završetka počela propadati te se do danas stručnjaci bave njenim spašavanjem. Milanska freska je rezultat umjetnikove mašte, komično je ali nažalost nužno to napomenuti.
Posljednja večera održana je u Gornjoj sobi po kazivanju evanđelista, koji su svoje priče ispričali, odnosno zapisali dugo nakon što su se “desile” a poslije toga sve napisano je doživjelo čitav niz prepravki, dopuna, pisanja i brisanja. Dakle, posljednja večera se održala u Gornjoj sobi a to je sasvim sigurno bila prostorija u kojoj se nije mogao postaviti sto kao što ga je postavio Leonardo. Fizički nije mogao stati. Postoje dvije lokacije, dvije sobe u Jerusalemu u kojima je navodno održana posljednja večera. Jedna je na ruti Via Dolorosa, a druga se nalazi u crkvi Svetog Marka u Armenskoj četvrti. Obje gornje sobe su sada u podrumu, jer se u posljednja dva milenija svaki novi Jerusalem gradio na starom. Marokanska četvrt koju je Izrael izbrisao sa lica zemlje preko noći kako bi otvorio prostor prema Kotelu (Zidu plača) do tada je bila udaljena samo nekoliko metara od Zida. Ispod velikog platoa i danas se nalaze i mogu se posjetiti “spratovi” Jerusalema, od antike do memlučkih lukova na kojima leži dio današnjeg starog grada.
Jasno, prizor sa Leonardove slike nije autentičan, nije fotografija, i svaka umjetnička intervencija koja polazi od Leonardovog uprizorenja je zapravo umjetnost o umjetnosti. Dakle, ne, nije onako izgledala posljednja večera kako je prikazao Leonardo. Uostalom, ne postoji nijedan materijalni dokaz da je večere bilo, kao ni da je Krist uopšte postojao. Posebno ne onako kako to opisuju evanđelja.
Ne može biti blasfemija umjetničko djelo nastalo na osnovu umjetničkog djela. Jer “Posljednja večera” u Parizu bila je očigledan komentar na Leonardovu sliku “Posljednje večere”. Kao takvo, djelo može biti umjetički slabo ali ništa više od toga. A tanka je “kritika” da se vrijeđa kršćanstvo i Krist prikazan kao “debela, queer Jevrejka”. Čak i to je zapravo kršćanski. Ono što se može znati o Isusu govori nam, osim što je bio Jevrej, da bi on upravo bio u tom društvu, ako je preferirao leprozne u odnosu na velikodostojnike, ako su samo dvije žene u njegovom životu, dvije Marije, jedna njegova majka a druga prostitutka, time se zatvara priča o tome jesu li “dostojni” oni koji Isusa “predstavljaju”. Čak i za ekstremno netolerantne komentare da je to “bolest” Isus bi im odgovorio da “doktor treba bolesnima a ne zdravima” i opet bi bio s “bolesnima”, a ne bi bio s popovima.
I Smrt na bijelom konju je projahala Senom, tako je bar izgledalo mada je simbolika bila nominalno drugačija. Zakrabuljeni jahač, kao na Dürerovim bakrorezima, jaše blještavog metalnog konja. Efektno i otvoreno za različite interpretacije. Da li je to smrt koja jaše konja tehnologije ili je to smrt dok tutnji kroz Gazu, kroz Palestinu, Ukrajinu, Sudan, Kongo, Etiopiju…? Kako god, kas konjanika Senom u kontekstu posljednje večere aludirao je na Knjigu otkrovenja, uključujući njene “optimistične” prognoze za čovječanstvo.
Prevelika je bila zamisao ovogodišnjeg otvaranja. Mogli su jeftinije, jednostavnije i efektnije. Ali upravo je ono što su uradili Francuzi u duhu olimpizma – brže, više, snažnije. Pomjerene, ili bolje – promijenjene su granice i postavljen je novi standard na francuski način.
Nedostajalo je magičnih produkcijskih prizora sa stadiona kakvi su bili redovni na prethodnim otvaranjima. Bilo je i otvaranja kada bi se stadion pretvarao u jezero pa opet u stadion, kao u ranim danima rimskog Koloseuma. Ali i u Parizu je bilo tehnički zadivljujućih momenata a najviše je tehničko čudo sam događaj. Mnogo je više urađeno nego što se zapravo na kraju vidjelo. Sama kiša je sve dovela do ruba tehničke izvodivosti, pa su i kapi na leći kamere pravile skoro nerješiv problem koji je ipak riješen kreativno, umjetnički zahvaljujući majstorima. Bilo je zadovoljstvo gledati kako se kamerman vješto bori s kapljicama, kako rješava problem pretvarajući ga u estetsku prednost.
U Parizu je bilo povremeno i vrlo dobre muzike. Očekivano dobra Lady Gaga i iznenađujući performans Celine Dion, čiji atleticizam ovaj put nije bio sam sebi svrhom. Bila je to Celine Dion u ljudskom izdanju, pjevačica a ne čudo prirode kao bradata žena. Jer u umjetnosti ne važi pravilo brže, više, snažnije. Može vrijediti na tržištu umjetnosti i zabave. Izvedba Hymne à L’amour hommage je besmrtnoj Edith Piaf, veliki povratak Celine Dion i događaj po kojem se može pamtiti pariška ceremonija.
Jedan od vrhunaca bio je i show heavy metal benda Gojira. Ponos i dika francuske metalurgije! Upriličili su predstavu za pamćenje. Priča se da su i pariški štakori izmilili iz kanalizacije privučeni spektaklom. Muzika, scenografija, koncept i sve skupa – savršeno! Francuska revolucija, pad Bastilje i raspjevano obezglavljeno plemstvo kao prizorište za heavy metal band. Ne može bolje!
Na kraju je zapaljen olimpijski plamen ispod balona koji će lebdjeti iznad Pariza. Prigodna finalna ekstravaganca.
Mišljenja će ostati podijeljena, ali ne samo na one koji tvrde da je otvaranje bilo grozno i one koji misle da je bilo užasno. Teško je (pr)ocjenjivati parišku ceremoniju otvaranja. Nemamo referenci osim nacističkih standarda starih preko osamdeset godina, izvariranih na sve načine do sada. Kako god, ceremonija otvaranja je bila francuska, na francuski način. Autentičnost i odvažnost su kvalitete koje i umjetnike i olimpijce trebaju krasiti. A to što neko negdje umire, biva ubijan, izgladnjivan i ponižavan to ne sprečava da se slavi olimpizam. Olimpijske igre su (bile) igre mira. Olimpijske igre i ratovi u kojima nije važno učestvovati već preživjeti paralelno se dešavaju. Ipak su ovo moderne, savremene olimpijske igre. A naša savremenost je ratna. Kao što je bila naša modernost.
Uprkos svemu, the show must go on. Protekla ceremonija otvaranja, po izvještaju američke kuće NBC, najgledanija je od otvaranja ljeta 2012. sa rekordnih 28,6 miliona NBC gledalaca.