Šta se desi kad u ovom društvu umornom od vječnih lažnih tema konačno osvane pravo pitanje na dnevnom redu javnosti?
“Past će sve maske među četiri crno lakirane daske gdje kraljevi i hulje u crno bulje.”
Popadaju maske, razgolite se pojedinci i grupe i svi skupa pokažu lice i naličje i u čiju tikvu pušu. Tema minimalne plate je natjerala sve da izađu iz zemunica i pokažu svoje pravo ideološko opredjeljenje. Bilo je zanimljivo gledati kako se u kampanju protiv odluke o minimalnoj plati a za produžetak radničkog ropstva uključuju pojedinci i grupe, a nigdje radnika na horizontu. Niti se vidi niti mu se čuje glas. Kao da se svih više tiče ovo pitanje nego njih. Tačno tako! Kako bi se drugačije moglo parazitirati sve ove godine. Kako bi ovaj bizarni državni provizorij mogao funkcionisati sa tucetom vlada i još toliko garnitura ministara, savjetnika, pomoćnika, sekretarica, vozača… Kako drugačije bi anarholiberal i zastupnik u federalnom parlamentu Čavalić zastupao interese tajkuna i poslodavaca i pri tome za jednu ili nijednu sjednicu parlamenta mjesečno dobijao naguzove nekoliko hiljada maraka plate. To mu nije puno i zbog toga se neće ekonomija raspasti ali hoće zbog povećanja minimalne plate radnika. Zapanjuje kakvi daju sebi za pravo da nas prave budalama i da se rugaju radnicima koji im zarađuju i plate i paušale i dnevnice i sve što imaju, a oni se zahvaljuju lažnom naukom i arogantnim dociranjem u maniru neznalica i/ili manipulatora.
Povratak žive smrti
Čak se (po)javio i politički zombi Zlatko Lagumdžija koji je zahvaljujući programu spajanja porodica Denisa rumeno-zelenog Bećirovića postao ambasador u UN, a da bi sa svojim sinom bio sugrađanin preko leđa radnika. Oglasio se Lagumdžija koji je otpisivao i praštao poreske dugove tajkunima u kafanama (preciznije u podrumu restorana Vinoteka). Nije mu dosta pa se pojavljuje da tradicionalno napadne SDP te je i ovu priliku iskoristio da se uklopi u SDfA narativ i aludira na izdaju i slično kao da ima većih izdajnika od SDA i DF – jedni su izdali Bošnjake, a drugi građane. Kad već stalno govore o izdaji, omiljenoj temi svih izdajnika. I jedni i drugi su sve ovo masno naplatili. Kao i Lagumdžija koji je usput uništio socijaldemokratiju i samu ideju opozicije. Lagumdžija, koji je simbol, utjelovljenje lažnog socijaldemokrate. SDA je opljačkala sve uključujući i mrtve, a Željko Komšić je od parole “Država za radnika” u SDP pa do “Za radničku državu” u DF (p)ostao fikus i nastavio statirati na političkoj sceni u veoma važnom trenutku za radnike i društvo, a njegovi botovi laju u horu sa kerama Jakobsfelda. Bez obzira da li je na skijanju ili u birtiji – na račun je radnika. Na sliku i priliku svog tvorca Lagumdžije. Lagumdžija je hajrovao i na Srebrenici, o čemu svjedoče honorari koje je naplatio od Memorijalnog centra u Potočarima. Čast i “patriotizam” se u životu ekonomiste Lagumdžije očito nikad nisu sreli.
Pitanje minimalnih plata osim što je razotkrilo ko je na kojoj strani, transformiralo je ekonomsko pitanje u društveno i u klasno pitanje, što u biti i jeste. Pored toga, zanimljivo je kako praktično svi koji vjeruju da radnik treba da radi za 619 maraka mjesečno ponavljaju kao papagaji da su poslodavci ti koji drže društvo na svojim leđima. Ili još gore, “poslodavac mora izdvojiti za platu radnika više nego do sada”. Znamo da je svijet koji se voli javno oglašavati često nepismen i poluusmen, ali vidimo da i “novinari” i “stručnjaci” ne znaju osnovno. Rad je izvor bogatstva, pa tako onaj koji radi stvara vrijednost, i višak vrijednosti koji zadržava vlasnik sredstava za proizvodnju. Osnovno u osnovama političke ekonomije.
Za kontekst ovog slučaja treba uključiti u istoriju domaćih poslodavaca i kriminalnu privatizaciju u kojoj su usput opljačkani ne samo radnici, već i vojnici jer su svoje mjesečne ratne plate, certifikate, mogli unovčiti za do 5 % nominalne vrijednosti. Certifikate su kupovali budući tajkuni, i njihovom nominalnom vrijednošću kupovali obezvrijeđene fabrike i njihovu imovinu. Hajmo to nazvati, samo za potrebe ovog teksta, prvobitnom akumulacijom kapitala i zanemarimo na trenutak sav kriminal koji ovaj slučaj podrazumijeva. Sjetimo se svih silnih poticaja koje dobijaju stranački tajkuni, desetina i stotina miliona maraka raznoraznih subvencija koje su stranački poslodavci dobijali i još dobijaju. A gdje su tek poslovi koje država daje privilegovanim stranačkim biznismenima, a gdje su svi otpisani poreski dugovi poslodovaca. Nema kraja nabrajanju nepočinstava političara u procesu tranzicije (a na račun radnika) kojoj je prethodila zavjernička pretvorba društvene u državnu imovinu, a onda državne u privatnu. I sada još te iste treba slušati kada kažu da je kraj svijeta ako radnik radi za 1.000 KM mjesečno a nije kraj svijeta ako zastupnici poput Čavalića ne rade mjesecima a dobijaju platu koja je višestruko veća od radničke. Za to vrijeme radnice i radnici imaju važnijeg i prečeg posla u životu nego slušati šta koji “stručnjak” ili “novinar” iz ličnog interesa priča na temu minimalnih plata. Prezauzete su radnice preživljavanjem sa 619 ili 1.000 maraka, jer podjednako je nemoguće pošteno raditi, i živjeti i preživjeti i sa starom i sa novom minimalnom platom.
U posljednjih deset dana se pokazalo i to koliko poslodavaca vara i radnike i državu. Od države kradu doprinose i poreze, a radnike ucjenjuju platom u koverti što je krivično djelo a priča se o tom sveprisutnom fenomenu kao da je bezazlena zezancija.
Uostalom, rast profita poslodavaca najbolje ilustrira stanje stvari. Profiti rastu, cijene divljaju, radna snaga odlazi daleko što dalje, samo je minimalna plata radnika godinama ista, još otkako je taj standard postavio Nedžad po zakonu Branković odredivši minimalnu satnicu u Federaciji od 1,95 KM, koja će biti zakovana punih osam godina, sve do 2016. Osam godina nepromijenjena satnica od jednog eura je zlatni standard za višedecenijsku pljačku i bogaćenje SDA tajkuna, ali ne samo SDA. Pored SDA premijera, Brankovića i Mujezinovića, HDZ-ovog Bevande, u tom periodu je premijerski mandat imao i Nermin Nikšić (od 2011. do 2015). Treba reći da je pripadnost partiji stvar tehnike, a ne uvjerenja ili ideologije. Stranke imaju svoje tajkune u skladu sa vlastitom snagom i vremenom provedenim u vlasti.
Sve je jasno onome ko hoće da mu bude jasno. Skoro svi koji su se oglasili po pitanju minimalca govore o tome šta je bolje za njih i za one čije interese zastupaju. A to nisu radnici. Na prste jedne ruke se mogu izbrojati redakcije koje su se ovom temom profesionalno i korektno bavile. I još će vam ostati dovoljno prstiju da upucate pticu ili pokažete nekome poput Čavalića šta zaista mislite o njemu i o njegovim manipulacijama i obmanjivanju javnosti. Svakako ćemo zapamtiti ovu epizodu i njene medijske i paramedijske aktere.
Socijaldemokrata možeš biti ti
Koalicioni partneri SDP-a, a posebno partije Trojke, su propustili priliku da podrže odluku premijera u skladu s programom na koji se svi pozivaju. Nikšić je ostao sam zahvaljujući i reakcijama svojih koalicionih partnera – NiP i NS su neumorni u političkom samopovređivanju – a u NiP-ovom slučaju i željom da se iskoristi svaka prilika za demagogiju i populizam. Ministar Delić je kritikovao Odluku donesenu “bez konsultacija”, a naredni dan je jedan od efekata Odluke iskoristio za samopromociju pa se brže-bolje sastao i uslikao sa neformalnim predstavnicama roditelja njegovatelja iz Kantona Sarajevo kojima će naknada biti povećana na novi minimum.
Nikšić je zabilježio značajnu političku pobjedu, i postigao politički uspjeh koji tek treba odbraniti. Ostavio je utisak da je premijer i lider spreman da donese odluku visokog rizika s potencijalno velikom nagradom. Sudeći po viđenom, konačno je djelovao u skladu s predizbornim obećanjima, koalicionim prinicipima, mjerama i programom koje su partneri SDP-a, čini se, zaboravili. Nakon što su poslovično loše protumačili raspoloženje javnosti pokušali su se kao ograditi od odluke i sabotirati Nikšića. Tako su ostavili SDP-u da pokupi sve zasluge za ovu odluku koja se direktno tiče 240.000 radnika koji će od ovog mjeseca imati prijavljenu neto platu minimalno 1.000 maraka. Još da Nikšić, nakon što osnaži odavno slab PIO decembarskom odlukom, podigne penzije. Time će završiti i većinu posla za naredne izbore, a NiP i NS će gledati gdje je vedro. Usput je Nikšić efektno počeo kampanju za još jedan predsjednički mandat u stranci.
Dođe tako proljeće u decembru pa zasja sunce u januaru pa dođe i vakat da Nikšić i SDP urade nešto kao prave socijaldemokrate iako svi znamo da to nisu. Ali to ne znači da to ne mogu postati. Kao što je odluka Vlade o minimalnoj plati samo prvi korak u borbi za dostojanstvo radnika i rada, važan korak društva ka socijalnoj pravdi, tako ova Odluka može biti i važan korak za SDP na putu povratka samom sebi.
“Živi bili pa vidjeli.”