foto: Dženat Dreković/NOMAD

Zubčević: Hronika najavljene smrti

Da se važne stvari u našoj zemlji preteško mijenjaju nabolje davno smo naučili kao i lekciju da su skoro svi u nekom talu, a ako još nisu svakako nastoje biti. Navikli smo i da gledamo postizborne trakavice i da nas političari ne podsjećaju na predizborna obećanja nego na svoje karakterne osobine ili odsustvo časti, ali uvijek na njihove poput mokrih snova skrivene ambicije.

Tako smo saznali da je Nikšić zabalio na funkciju premijera Federacije, iako je na toj poziciji već bio ali se nije proslavio. Naprotiv. Konaković je sve iznenadio ambicijom da bude ministar vanjskih poslova. Odnosno da jedan samodeklarisani homofob predstavlja Bosnu i Hercegovinu, političar koji je mudro više puta javno obećao da se nikad u tom smislu neće promijeniti. Saznali smo i da Forto vjeruje da je stručnjak za transport i komunikacije i da mu je malo da bude “samo” premijer kantonalne vlade.

Tri đusketira poskakuju za svojim ličnim ambicijama poput skočigume, šarene loptice koja redovno odskoči u neočekivanom pravcu i razbije luster ili “nešto treće mnogo veće”. Poput te loptice odskakuju i nade građana blaziranih, nervno iscrpljenih od preduge želje, i nasušne potrebe za promjenom, a promjena nam treba kao čist zrak, kao sloboda, kao istina, kao pravda… kao “sve čega nema i što nam fali”.

Da u Osmorki nije sve na svom mjestu vidjeli smo dok je još bila Jedanaestorka. U koaliciji je i Mirsad Kukić (PDA), između ostalog poznat i kao lice sa američke, ne potjernice, već crne liste. To nikome nije predstavljalo problem. Prvu vidljivu pukotinu u Osmorki napravila je Sabina Ćudić koja nije, ko biva iz principa, glasala za Marinka Čavaru, ime sa crne američke liste, ali njenim principima nije predstavljao problem da joj koalicioni partner bude neko drugo lice sa “potjernice” i da sa Čavarinom strankom uđe u koaliciju. Tako je sve počelo. Barem što se tiče predstava za javnost, i zakulisnih radnji.

Nakon toga Osmorka je nastavila da puca po šavovima na dnevnoj bazi. Pod stalnim pritiskom i lavežom paraobavještajnih i paranovinarskih SDA kerova stvorio se idealan ambijent za smutnju i podvale, a u tome, i izluđivanju i podjeli Bošnjaka su SDA ideolozi i propagandisti iskusni eksperti.

Ubrzo će se ispostaviti da je kćerka Seada Ćudića nezadovoljna jer ima nijet biti nova Bisera, odnosno ministrica vanjskih poslova Bosne i Hercegovine.

U kreiranom novom (kontaminiranom) stanju koalicije manevarski prostor su našli i nekadašnji sdaovci Ogrešević (NES) i Efendić (SzBiH). Napustili Osmorku, a nećete vjerovati šta su rekli da je razlog – država! E, ako je država u pitanju onda je sve OK. Ipak nisu još napustili koaliciju na federalnom nivou jer imaju šta da ponude, pa su shodno tome zatražili što im srcu milo, i što im se snilo.

Ogrešević ide dalje pa kaže da je bosanski jezik jedan od glavnih razloga. E, čuj bosanski jezik. Ipak, Ogrešević je jasan. Izgleda kao da do sada nije čuo ni vidio Dildorada uživo. Uspio je biti i precizan pa je rekao da njegova stranka očekuje poziciju federalnog ministra poljoprivrede, i ne samo to već da “budžet bude 200 miliona i da se povećava svake godine za 100 miliona”. Tako da Ogrešević boreći se za bosanski jezik očekuje kao nagradu ministarstvo i preko milijardu maraka budžeta. Skromno bošnjački. Čuvar bosanskog jezika u federalnom ministarstvu poljoprivrede.

Njegov saveznik u sabotaži Osmorke Semir Efendić je s nešto više uvjerljivosti iznosio svoje patriotske motive i otišao tako daleko u svom zanosu da je više puta spomenuo kao argument njegove nove javne egzibicije opoziciju u RS-u kao bolje partnere od Dildorada i njegovog SNSD-a, i da je zbog države trebalo s tom opozicijom graditi dogovor. Efendić hoće da kaže, odnosno da prigodno slaže, da su u “spornim” (državnim) pitanjima upravo oni bolji od Dildorada, a zgodno je zaboravio da su ideološki i gori a možda i opasniji od Mileta “kratkog Partnera”. Iako je teško zamisliti da ima gorih od Ikonokradice. A ima, upravo je to njegova opozicija. Zaboravio je Efendić spomenuti da je uslov HDZ-a za formiranje državne vlasti bilo učešće SNSD-a. Partnerski,  kao što bi i SNSD učinio za HDZ. Opozicioni prvaci u oba entiteta mogli bi nešto da nauče o koalicionoj lojalnosti od Dildorada i Skretača rijeka. Ipak iako jasan, i Efendić je na kraju bio i precizan – hoće za svoju stranku federalno ministarstvo energetike. Ni manje ni više, za odbranu države.

Sinhronizirano sa Ćudićkom, Ogreševićem i Efendićem istrčala je, prošle godine za vlastite konkretne potrebe osnovana stranka takozvani Pokret za nove generacije, koji su pokrenula dva politička veterana, Miletić i Marjanović. Dva preletača, malo jača. U biti obojica su (dokazani i samoprokazani) solo igrači koje zanima samo njihov vlastiti interes. Zvuči poznato, zar ne?

Elem, isprsio se retorički, general policije u penziji, kao policajac besprijekorne karijere i čovjek za kojeg smo mogli (do juče) misliti da je čestit. A očigledno ni njegovo maslo nije za ramazana. Držao je bank nadugo i naširoko, sa moralnog Ajfelovog tornja, preferirajući opšta mjeseca iz rubrike “treba…” ne pominjući “kako”, nastojeći kreirati kulisu argumentaciji (i svom poštenju) za svoj, u biti, mizeran čin. Kao refren svih svojih “argumenata” ponavljao je principijelni Miletić da neće glasati za Vijeće ministara ako u njegovom sastavu budu kandidati koji su osuđivani ili se protiv njih vode istrage i krivični procesi. Neće principijelni Miletić sa kriminalcima i tačka. Pošteno! Tako i treba. Istina, nije ništa rekao o koaliranju sa ljudima s crne liste, jer niko Zenge (ZNG) nije natjerao u koaliciji su kriminalcima. Poslije koaliranja nema kajanja.

Nije dobro informisani i nadasve principijelni Miletić ništa rekao ni o koaliranju sa, naprimjer, Efendićem, čovjekom koji je ubio drugog čovjeka u saobraćajnoj nesreći, i nikom ništa, a pravdoljubivi Miletić ni mukajet. Alaselamet. Ali je ponovio njegovu priču o koaliranju sa Miletovom opozicijom kao boljem rješenju, i da to kao Trojka “nije htjela”.

Miletić je, iako jasan poput Ogreševića i Efendića i principijelan kao Sabina Ćudić, na kraju ostao neprecizan, ali je ipak dao stanovite naznake kada je pri kraju svog monologa na temu “znaš šta bi mi trebali” spomenuo u maniru specijaliste opšte prakse i obrazovanje. Tu se može vidjeti ambicija i (ne)skrivena želja da ova stranka, odnosno Marjanović opet dobije kantonalno ministarstvo obrazovanja (ili neko drugo), da nastavi svoj niz neuspjeha i gubljenja vremena, ili da pokuša opet progurati zakon o visokom obrazovanju po svojoj mjeri. Kao što je u prošlom mandatu pokušao ući i uvesti čitav projekat na mala vrata. I ušao je, i uveo je, a onda je istjeran (i on i projekat) kroz prozor u nimalo velikom stilu. Autogolom. Tradicionalno jalovo.

Paralelno sa ovom političkom tragedikomedijom po scenariju Trojke, a u režiji prešarene Osmorke, kao da se snima novi horor u domaćoj produkciji – Povratak zombija. Naslov je diskutabilan jer protagonisti nisu nigdje otišli već su se samo malo bili primirili, svako u svom političkom grobu. Silajdžić je, preko Efendića osvježen mladom krvlju, opet važan (remetilački) faktor na domaćoj sceni. Heroj ratne diplomatije (ne)poznati je koautor ideje koja se pokazala kao uspješan višedecenijski projekat – stvaranje lažne alternative SDA kako to ne bi bio neko drugi, a da bi se na koncu “ispostavilo”, kad “sve propadne”, da se “bez SDA ne može”. Stari je to koncept prvog predsjednika SDA da ima u početku SDP, a onda SzBiH i tako dalje kao masku za svoje retrogradne aspiracije i ambicije i akcije koje su odgovarale samo njima lično i neprijateljima Bosne.

Sa zombijem Silajdžićem u (ras)paru korača i Slučajni prolaznik, podjednako živi mrtvac koji se odaziva na ime Zlatko Lagumdžija – ubica i izdajnik ne samo ideje socijaldemokratije, već i same ideje demokratije i političke alternative nacionalizmu, korupciji i veleizdajama, kombinovano. Tako je čaršijom pukla priča da je Slučajni prolaznik nimalo slučajno kandidat za mjesto ambasadora u UN-u ili u Washingtonu. Povratak žive smrti, drugi dio.

Dok traje javno nadmetanje čiji je (patriotizam) veći, i dok smo izloženi sveopštem patriotskom egzibicionizmu, traje obilježavanje Dana šumske, kako je Dildorad svojevremeno zvao tvorevinu ratnog zločinca Karadžića i njegovih saučesnika. I ptice na Palama znaju da je entitet nastao u Daytonu, i dobio svoju prvu pravnu potvrdu, legitimaciju i granicu. Do tada je sve bilo protuzakonito po domaćim i međunarodnim zakonima. Radilo se o terorističkoj pobuni koja je rezultirala pokoljima, razaranjem i genocidom. Nakon svega toga, pravno je rođen entitet. Ergo, neka se odluče da li će slaviti 21. novembar ili 14. decembar kada je u Parizu potpisan Dejtonski sporazum. I ako može bez vojnih parada. To više ni Rusi ne rade sa istim entuzijazmom. Totalni demode, a nije ni fol da paradira vojska koja nije pobjednička. Tako može svako, a ako krenemo svi sa paradama završićemo svi skupa u novim šaradama. Osobno nisam zainteresiran za učešće u istim, niti drugima to želim.

Ne treba zaboraviti i obaveze Dildorada prema Rusima, kojima je minimalni strateški interes na ovim našim nesretnim prostorima (trajna) destabilizacija i opšta nesigurnost. Ima Mile svoje mjesto i svoju ulogu u Ruskom svetu kao što i Srpski svet ima svoje mjesto slijepog crijeva Ruskog sveta, sa osnovnom funkcijom – da ne da mira. Ne treba smetnuti s uma ni to da je možda lijepo kada Rusi zagrle, ali je sasvim izvjesno neugodno kad stisnu. Ko s Rusima tikve sadi, tikve sadi do smrti.

Na kraju, sve je manje važno ko i kako će formirati vlast, na bilo kojem nivou. Formiranje, naprimjer, vlade KS ovisi o tome kako će proći premijer i njegovi ministri u trci za ministarske pozicije na federalnom (i državnom) nivou. Dakle, de facto smo, a bjelodano i de iure, taoci njihovih privatnih ambicija. Shodno tome, informirani građani znaju da niko nije naš jer niko ne radi u interesu građana.

Tako smo došli do još jednog kraja prije početka. Još jedne smrti umjesto života. Smrti nade da nada postoji.

Edin Zubčević

Zubčević: Ja, zlatni ljiljan
Zubčević: Patriotske igre
Zubčević: Moralna dijagonala
Zubčević: Zagadi pa vladaj
Zubčević: In memoriam
Zubčević: Tobejarabi
Blok – tri ko jedan
Zubčević: Profesor Tunjo
Željko, de, reci nam sve
Zubčević: Migranti i mi
Sannety
M kao melek
Izborne dileme
Šta je smiješno?
Praznik u Sarajevu
Neka bude svjetlo!
I bi svjetlo
Decembar u proljeće
Ljeto i geto
Zubčević: Ljetni bilten
Vandalizam i renesansa
Zubčević: Minuta šutnje
Zubčević: Muke po uredniku
Zubčević: Muke po Miljenku
Zubčević: Nacionalne utopije
Zubčević: Brodom koji tone
Zubčević: Zvijezda Mira
Zubčević: Imunitet stada
Zubčević: Građanska opcija
Zubčević: Aca vakser
Zubčević: Opšta opasnost
Zubčević: Mitovi i pobjede
Zubčević: Ko to tamo sneva?
Zubčević: Istina o pravdi
Zubčević: Život u najavi
Zubčević: Rat i mir
Zubčević: Izgubljeni mir
Zubčević: Smrt Filozofa
Diverzant u trezoru
Zubčević: Kao nekad pred rat
Zubčević: Na Drini NATO
Zubčević: U magli rata
Zubčević: Atentat
Zubčević: Drugo poluvrijeme
Zubčević: Priče kratkih nogu
Zubčević: Kraj karnevala
Zubčević: Život bez nade
Zubčević: Gluho bilo
Zubčević: Osmi putnik