foto: Dženat Dreković/NOMAD

Zubčević: Da li je Ukrajina već izgubila ovaj rat?

Don’t, don’t, don’t live under this dream that the West is going to come and sort this problem out.”

Lord Owen, Bosna, 1992.

U slučaju da nekoga još uvijek zanima situacija u Ukrajini – mimo navijačkih grupa ogrezlih u ratnu pornografiju i pustu želju za snimcima novih eksplozija, razaranja, zarobljenih i mrtvih vojnika i tenkova u plamenu – stanje nije dobro. Zapravo je loše sa tendencijom daljnjeg pogoršavanja. Naravno, ovisno o tome za koga navijate.

Nakon četiri mjeseca rovovskih borbi koje su po mnogo čemu podsjećale na Prvi svjetski rat, nedavne operacije na istočnom frontu bile su kao blitzkrieg, ne samo zbog brzine već i zbog serije taktičkih manevara ruskih snaga. Sjeverodonjeck je pao nakon nešto više od tri sedmice, a Lisičansk za manje od sedam dana! Podsjetimo da je obližnji gradić Rubižne izdržao više od dva mjeseca. Lisičansk je trebao biti tvrđava i za odbranu pogodna „zadnja linija odbrane“ na istoku. Nakon osvajanja Popasne, prodor sa juga je bio pitanje vremena. Poslije zauzimanja Gorskog i Zlote i nakon jedva izvedene evakuacije ukrajinskih snaga u zadnji čas, nastavljen je brz i nezaustavljiv prodor prema Lisičansku. Posljednjeg dana juna počelo je povlačenje branilaca iz tog grada, dok su na obje obale trajale borbe. A samo dva dana ranije su braniocima stizala pojačanja u ljudstvu. Ukrajinsko političko vođstvo čini sve što je u njihovoj moći da ruskim generalima olakša posao. Prečesto djeluju suprotno elementarnoj vojnoj logici, a druge prilike možda neće biti. U ratu nema popravnih ispita.

I opet je bila evakuacija a ne taktičko povlačenje, koje su iz Sjeverodonjecka propustili izvesti na vrijeme, i umjesto da se povuku, još u maju ili bar početkom juna u Lisičansk, o čemu smo već pisali, poslali su dvije brigade i zakovali ih u hemijski kompleks Azot – gdje su praktično bili sve vrijeme u blokadi, kao i druge jedinice koje su ratovale na tom frontu, dok je propagandna mašina, odavno bez mjere i ukusa, na sav glas fantazirala o kontraofanzivi u Sjeverodonjecku. Na kraju su morali pobjeći glavom bez obzira iz oba grada. Došli su im iz praktično svih pravaca, a u centar Lisičanska su na kraju ušli upravo preko rijeke. Preko vode, uzbrdo u čaršiju. Ušetali preko neosvojivog bedema ukrajinske slobode na istoku.

Ipak, glavnina ukrajinskih snaga je uspješno evakuisana, ali ne kao branioci Mariupolja na robiju već u pravcu Siverska i Bahmuta na još uvijek slobodnu teritoriju. Na potezu između ta dva grada zamišljena je nova linija odbrane na istoku. Padom Bjelogorovke 3. jula zatvoren je obruč oko Lisičanska u kojem su posljednje grupe branilaca ostale da sačekaju svoju sudbinu. Tako je osvojen Lugansk. Ali to ni izdaleka nije sve.

Pitanje je koliko dugo će utvrđeni Siversk izdržati. Činjenica da je Siversk izabran kao posljednje uporište ukazuje da se opet radi o političkoj odluci, jer Siversk je u dolini, daleko od povoljnog defanzivnog položaja. Ne zna se koliko Siversk može izdržati konačni napad, odnosno novu ofanzivu koja je izvjesna. Kada pobunjenici i ruska vojska osvoje Siversk, a osvojit će, doći će pred Slavjansk i Kramatorsk, a iz Siverska će krenuti i u daljnja osvajanja prema jugu, u pravcu Soledara i Bahmuta, koje će naravno napadati i iz drugih pravaca. Siversk je već sad ugrožen sa sjevera, istoka i jugoistoka.

Treba očekivati istu uspješnu taktiku ruskih snaga kao i do sada – intenzivna artiljerija i taktički manevri s ciljem odsijecanja, okruživanja. Uporno, metodično, i bez žurbe. Tako su osvojili sve gradove u drugoj fazi rata. Rusi su osvajanjem oblasti Lugansk dramatično skratili liniju fronta te oslobodili značajne snage koje će moći poslati na neki drugi front i na kojem će, naravno, ofanzivno djelovati. U isto vrijeme skraćivanje linije ne odgovora Ukrajincima, jer kraća linija dovodi do još veće koncentracije ukrajinskih trupa na još manjem prostoru, a to u praksi znači veći broj potencijalnih meta. Uz to će Rusi moći povećati koncentraciju artiljerije a i do sada su bili superiorni. I ne, ne fali im municije, iako su im Ukrajinci posljednjih dana uništili nekoliko depoa. Na istoku se rat sveo na pitanje koliko Ukrajinci imaju vojnika da bace pod ruske tenkove, i imaju li Rusi dovoljno municije da ih sve pobiju, dovoljno tenkova da ih pregaze, te koliko će sve to trajati. Ne izgleda baš kao neka svijetla perspektiva branilaca. Nakon pada strateški izuzetno značajnog Lisičanska, sigurno je da će se bitka na istoku završiti u centralnoj Ukrajini. A odatle nastaviti ko zna gdje i ko zna kad.

To be an enemy of America can be dangerous, but to be a friend is fatal.”

Henry Kissinger

Globalni ekonomski rat protiv Rusije takođe ne ide baš najbolje. Sankcije su dodale nevolje na sve probleme koje je izazvala ruska invazija u trenutku kad su inflacija i kriza nakon pandemije počele uzimati danak. Na brzinu su uvedene sve moguće sankcije, preko noći kao mjere i zabrane u pandemiji, i sve su se kao bumerang vratile sankcionistima. I sad smo svi u krizi. Neko se negdje tragično preračunao, a čini se da to nisu Rusi.

Očigledno je, kao što smo davno pisali, da sankcije neće zaustaviti ni usporiti ruski pohod na Ukrajinu. Strana vojna pomoć pristiže dovoljno sporo i u dovoljno malim količinama da ne može bitno utjecati na trenutni tok rata. Jedna od konstanti svih ruskih operacija i nastojanja od 24. februara je sistematsko uništavanje vojnih kapaciteta ukrajinske armije koja danas nije jača nego što je bila 24. februara, iako se može steći takav dojam ako predugo gledate televiziju. Najmanje pedeset posto svih vojnih kapaciteta ukrajinske armije je uništeno, a po nekim procjenama radi se o dvije trećine, dok je pola vojske koja je počela rat izbačeno iz stroja, od toga je najmanje svaki deseti poginuo.

Kada bi sve obećano oružje (koje nije besplatno) već sutra bilo isporučeno bilo bi nedovoljno, a ostala bi pitanja obuke vojnika, održavanja, municije… uz šarenilo sa svih strana pristigle vojne tehnike logistički problemi dodatno komplikuju budućnost. Ostaje i pitanje da li Ukrajina ima dovoljno vojnika spremnih, vojno obučenih za front protiv sve iskusnijeg neprijatelja koji uz to ima apsolutnu vatrenu nadmoć, a superioran je i u drugim aspektima ratovanja. Dodatno, Ukrajinci su zatočenici američke “vizije” koja je bazirana na ideji promjene režima, poraza Rusije u Ukrajini i trajnog slabljenja Rusije, tako su rekli skoro svi zapadni lideri, uključujući i američkog ministra odbrane Austina, eksplicitno. Vizije koja je bjelodano propala. Preferira se vojno a ne diplomatsko rješenje. Kada su Ukrajinci u martu napustili pregovore u Istanbulu imali su gradove Mariupolj, Liman, Rubižne, Sjeverodonjeck, Lisičansk, Gorski, Zlote, Popasnu… još uvijek imaju puno toga izgubiti – Harkov, Slovjansk, Kramatorsk, Dnjepar, Zaporožje, Mikolajev, Odesu…

Ukrajina jednostavno nema dovoljno vremena za bilo šta. Strategija je bila iscrpljivanje Rusa. Odnosno odbrana teritorija što duže po svaku cijenu iz političkih a ne vojnih razloga. To je donekle razumljivo, ali je neshvatljivo da ni nakon Mariupolja ukrajinski političari nisu ništa naučili.

Ukrajinci su najavili veliku kontraofanzivu u augustu, nakon već najavljenih kontraofanziva u junu i julu koje se, vidimo, nisu desile. Kažu da augustovskom ofanzivom planiraju osloboditi cijelu domovinu. A ako oružje stigne dovoljno brzo da će rat završiti do kraja godine. Ako do kraja augusta odbrane Slovjansk i Kramatorsk, to će biti značajan uspjeh. Od ukrajinskih “kontraofanziva” samo je teže izbrojati sve gradove koje su do sada Rusi osvojili. Ukrajinci će očigledno i dalje pokušavati održavati narativ uspjeha, koji im je donio simpatije, podršku i pomoć zapada, i koji ih je do sada skupo koštao, a možda će ih koštati i ratnog ishoda, jer će u procesu ostati bez vojske, a da obuče novu – nemaju vremena. Rusi će ofanzivno ratovati do prvih kiša i rasputice, a do tada će sankcije možda pokazati neke efekte i u samoj Rusiji, nakon što su zaljuljale planetu – a prva žrtva sankcija je Evropa koja će ekonomski temeljito stradati. Možda je i to dio nečijeg plana.

Skoro je izvjesno da se neće desiti nešto što bi zaista pomoglo ukrajinskim braniteljima. Jedini način da Amerika i Evropa, NATO, pomognu Ukrajini, ili bolje – jedini način da spase Ukrajinu je direktni vojni angažman, a za to trenutno nemaju ni ljudi, ni volje, ni hrabrosti. Osim toga, takav angažman bi potencijalno vodio ka eskalaciji i vjerovatno globalnoj katastrofi. Ukrajinci su evidentno hrabri i za sebe i za njih. Ali moral ukrajinske vojske nije kao prije nekoliko mjeseci. Veliki gubici u ljudstvu i porazi imaju svoju nemalu cijenu. Na drugoj strani situacija je obratna. Pobjede pogoduju borbenom moralu svake vojske. Nude varljivu ali ipak neku satisfakciju za podnesene žrtve. A hoće pobjeda i ponijeti, dati krila vojniku. Od slabog napraviti jakog, a od jakog jačeg.

Ukrajinska ekonomija je praktično onesposobljena ili uništena. Izvoz struje, uglavnom u Rumuniju, je jedan od rijetkih još uvijek stabilnih prihoda. Industrijski najrazvijeniji i ekonomski najbolji komad zemlje je velikim dijelom pod ruskom kontrolom. Ukrajina je do daljnjeg osuđena na stranu humanitarnu, novčanu, vojnu i svaku drugu vrstu pomoći, a znamo da tuđa ruka svraba ne češe.

Ukrajina je onemogućena da dugoročno vodi uspješan rat bez obzira što u Poljskoj ima stratešku dubinu. Imale su Poljska i Ukrajina velike planove o spajanju Baltika i Crnog mora, ali će ti planovi sačekati. Prije dva mjeseca ukrajinski parlament je donio pomalo bizaran zakon po kojem su u Ukrajini poljski državljani ravnopravni sa ukrajinskim i mogu biti birani na javne, državne funkcije, a poljska policija i vojska imaju pravo “nadgledati” rad ukrajinske policije, civilnih i vojnih obavještajnih i sigurnosnih službi. Ne vrijedi isto za ukrajinske državljane u Poljskoj, ni za ukrajinske službe. Neobično i zanimljivo.

I have no way to defend my borders but to extend them.”

Ekatarina Velika

Jedan od strateških „podviga“ Zapada je približavanje Rusije i Kine. Nikada nije mudro udruživati svoje neprijatelje. Sada Rusija i Kina ne stoje rame uz rame nasuprot „Zapadu“, već leđa uz leđa, a njihove ekonomije sve ambicioznije sarađuju. Rusija je pretekla Saudijsku Arabiju kao najvećeg izvoznika nafte u Kinu, a Indija je nakon dosadašnjeg simboličnog uvoza postala novi rekorder-uvoznik ruske sirove nafte, uz popust od 25%. Kina kupuje bez popusta. Indijske rafinerije rade punom parom. Evropa i Amerika će kupovati, već kupuju, dizel i benzin od Indije, koja će rafinirati mrsku rusku sankcionisanu naftu za principijelnu zapadnu klijentelu.

Globalna je ekonomska prednost i konkuretnost Indije i Kine u odnosu na Evropu i Ameriku – jeftini energenti i neograničena jeftina radna snaga. Uzbudljiva početna pozicija u krizi, a uoči brzo nadolazeće recesije koja više nije upitna već se samo ne znaju ramjere i koliko će trajati. Nakon što su ispucali sve sankcije za dvije-tri sedmice i nakon što su sebi nanijeli više štete nego Rusima, sankcioniste čeka situacija u kojoj će Rusi na kraju okrenuti svoj kompletan izvoz prema Aziji. Energente, plemenite i rijetke metale i sve druge sirovine koje su do sada izvozili u Evropu i Ameriku prodavat će drugdje, kao što već prodaju Kini i Indiji trećinu proizvodnje sirove nafte. A to će se do kraja godine možda i udvostručiti.

Često se spominje famozna njemačka ovisnost o ruskim energentima, kao da to ne znači i ovisnost Rusije o njemačkom tržištu. Zahvaljujući toj ovisnosti Njemačka je u proteklih dvadeset godina ostvarila značajne ekonomske rezultate, a Rusija je postizala malo bolju cijenu u Evropi nego naprimjer u Aziji. Bez ruskih energenata Njemačka ne bi bila ono što je danas, kao što sutra neće biti ono što je bila jučer bez jeftinih energenata i sirovina iz Rusije. Rusija svoju robu visoke potražnje može prodati bilo gdje, a da li Njemačka, odnosno Evropa, može kupiti negdje drugo ama baš sve što je kupovala od Rusa, i po kojim cijenama?

Ukrajina je do sada izgubila skoro četvrtinu teritorije, a samim tim i četvrtinu suvereniteta. Teško je trenutno zamisliti ko i kako će Rusima osvojeno oduzeti. Rusi nastavljaju svoj pohod i biće dobro ako stanu kad osvoje Donbas. A neće stati. Ukrajinci nastavljaju svoju borbu apsolutno ovisni o dobroj volji američke i evropske aktuelne politike. Ukrajina ima veliku podršku demokratskog svijeta, ali je sama na bojišnici, sama oči u oči sa Rusima. Možda je nacija dovoljno žilava, ali linije fronta nisu. A na bojišnici se sve odlučuje, i sadašnjost i budućnost. I život i smrt. Ukrajina će na bojnom polju sama i ostati. Treba još malo razmisliti svako ko misli, vjeruje ili očekuje da će svi oni koji sada pomažu Ukrajini nastaviti to činiti jednakim intenzitetom i nakon ukrajinskih gubitaka i nakon velike, opšte krize u svojim zemljama i nezadovoljstva građana koje logično slijedi. Ako samo nakratko pogledamo trenutno stanje na političkoj sceni, vidjet ćemo da je Boris Goneson ponižen i prezren od britanske javnosti otjeran sa kormila partije i vlade. Biden ne zna kud udara. Uz to se da primijetiti da na svjetskoj sceni nema lidera sposobnog da se nosi s Rusima a još manje s Kinezima. Ad hoc wannabe Churchill je ispuhao kao dušica. Ko će sljedeći pod led iz antiruske koalicije vidjet ćemo vjerovatno brže nego što slutimo.

Gubitke u ljudstvu koje trpe branioci teško može dugo podnijeti bilo koja vojska. Svaki novi kolaps na frontu može dovesti do sloma armije, a to i do kapitulacije. Jer u svim dosadašnjim borbama najviše su stradale najbolje ukrajinske jedinice. Nove ruske ofanzive u naredna dva mjeseca biće novi izazovi za branioce kojih je sve manje, a kada regruti, nespremni vojnici odlaze masovno na front onda se rat pretvara u klanicu, a vojnici u živo meso i mesare. Kako stvari trenutno izgledaju – rat će se završiti kada to Rusi budu htjeli. Uz uslove koje oni budu htjeli.

Rat je nepredvidiv, pa su samim tim i ratna predviđanja relativna, a prognoze se svakako zasnivaju na vrlo limitiranim informacijima i ograničenim uvidima. Tako da ipak postoji nada. Evropa će se pretvoriti u NATO garnizon u novoj fazi militarizacije i trke u naoružavanju. Rusija će možda iscrpiti Evropu kao što je onomad Amerika iscrpila Sovjetski savez svemirskim programom odnosno utrkom (u nigdje) u svemiru. Izgleda kao da ovaj put previše toga ide naruku Rusima. A tek trebaju početi pravi ekonomski rat protiv Zapada za koji su svaki dan sve spremniji. Rusi će udariti svojim sankcijama kad najviše boli, i kad njima bude odgovaralo.

Za Ukrajinu još ima nade, jer tako je sa nadom – s nama je do kraja, ne napušta nas. Ali su globalisti izgubili rat. Pred nama se ukazuje multipolarni svijet kao iz najvlažnijih Duginovih snova.

Historija čovječanstva je historija sukoba i ratova sa incidentnim periodima mira. Ne postoje indicije da se bilo šta promijenilo. Zakon jačeg ostaje na snazi do daljnjeg.

Edin Zubčević

Zubčević: Ja, zlatni ljiljan
Zubčević: Patriotske igre
Zubčević: Moralna dijagonala
Zubčević: Zagadi pa vladaj
Zubčević: In memoriam
Zubčević: Tobejarabi
Blok – tri ko jedan
Zubčević: Profesor Tunjo
Željko, de, reci nam sve
Zubčević: Migranti i mi
Sannety
M kao melek
Izborne dileme
Šta je smiješno?
Praznik u Sarajevu
Neka bude svjetlo!
I bi svjetlo
Decembar u proljeće
Ljeto i geto
Zubčević: Ljetni bilten
Vandalizam i renesansa
Zubčević: Minuta šutnje
Zubčević: Muke po uredniku
Zubčević: Muke po Miljenku
Zubčević: Nacionalne utopije
Zubčević: Brodom koji tone
Zubčević: Zvijezda Mira
Zubčević: Imunitet stada
Zubčević: Građanska opcija
Zubčević: Aca vakser
Zubčević: Opšta opasnost
Zubčević: Mitovi i pobjede
Zubčević: Ko to tamo sneva?
Zubčević: Istina o pravdi
Zubčević: Život u najavi
Zubčević: Rat i mir
Zubčević: Izgubljeni mir
Zubčević: Smrt Filozofa
Diverzant u trezoru
Zubčević: Kao nekad pred rat
Zubčević: Na Drini NATO
Zubčević: U magli rata