“Let the beauty we love be what we do.”
Magdiju
M kao molotovljev koktel
Danas je mom mlađem sinu Magdiju šesnaesti rođendan. Poseban je i neobičan ovaj dan, ne samo zato što postaje ono što se nekada zvalo stariji maloljetnik, već zato jer je dočekao ovaj rođendan uz ramazan, policijski sat i neustavne zabrane kretanja za mlađe od 18 i starije od 65 godina. Ne znam kakav će vakat biti kada Magdi bude stariji od 65, neću to dočekati, ali ovo što sam dočekao dovoljno je da budem tužan umjesto ljut, jer tužan ja još uvijek mogu voljeti, a ljut mogu samo o molotovljevom koktelu razmišljati, u ime ljubavi prema istini i pravdi, slobodi.
M kao minaret
S prozora vidim minaret džamije na Aneksu. Nekada, prije skoro osam godina, u blizini te džamije sam u bliskom susretu sa bijelim golfom dvojkom doživio saobraćajnu nesreću, pao s bicikla i slomio obje ruke i kičmu. Vozača nikada nisu pronašli. Nisu ga ni tražili. Nije valjda imao nijet ubiti. Halalolsum. Sam sam sebi kriv.
Dok gledam sa prozora u prvom planu su tri jablana, viši nego minareti, a u daljini, iza jablana, džamija, upaljeni kandilji, prsten svjetla na kažiprstu uperenom ka nebu. Magdi je bezbrižan i čini se sretan. Najviši je u kući. Visok kao jablan, kao minaret. Bezgrešna, dječija duša. Predivan insan. A melek.
M kao melek
Rahmetli nana me je zauvijek odredila, pa i sada mnoga dobra na svijetu pripisujem kao onaj dječak melecima. Anđelima. Ostalo mi je to još od djetinjstva. I koliko god racionalan bio uvijek je čujem kad se nešto lijepo a neočekivano desi, a ja pomislim na meleke.
“Nemoj, sine, to raditi, to tjera meleke”, govorila bi.
“Bila jednom jedna pijanica ali kad mu bi dženaza hodža je išao cik-cak za mejtom, da ne bi zgazio nekog od stotina nevidljivih meleka što su išli zajedno za usamljenim hodžom i hamalima, jer niko nije došao na dženazu pijanici. Samo hodža, hamali i meleci.” Nana je objašnjavala da su meleci sišli, uvijek je govorila sišli nikad došli, jer ta je mahalska pijanica jednom sa zemlje podigla komad papira na kojem su bila ispisana dva kuranska ajeta. Ne sjećam se koji su to ajeti bili, ali se još uvijek sjećam nane dok nam priča ovu parabolu, njenog vedrog lica i sjajnih očiju, kao da je meleke ugledala, dok smo mi unuci sjedili na podu posmatrajući je uzvišenu na minderu, slušajući bez daha.
Ramazan je za mene vrijeme sjećanja na nane i dede, na djetinjstvo. Lutajući uspomenama ibadetim.
M kao muzika
Prvi znaci starenja su kad počnemo ličiti na roditelje i kad se počnemo vraćati muzici koju smo slušali kao djeca. Kao da me pandemija čini starijim jer slušam muziku koju nisam čuo godinama, muziku djetinjstva i rane mladosti. Led Zeppelin, Can, King Crimson, Van Der Graaf Generator, Bob Dylan…
Danas mi se vratio jedan album sa početka moje profesionalne karijere u muzici. Dhafer Youssef, i njegov Malak. Sjećam se kao juče uzbuđenja kad sam prvi put slušao taj album odmah po izlasku, 1999. Iste te godine je Dhafer prvi put nastupio na festivalu. Iako je bio treći festival, za mene je bio kao prvi jer sam prvi put napravio program koji je bio manifest, najava muzike za koju sam bio uvjeren da je moram predstaviti u svom gradu koji se još uvijek oporavljao od rata, razaranja, opsade. I zaista, narednih godina, decenija, tek sam kasnije primijetio, glavni protagonisti sa ovog albuma nastupali su svaki više puta na festivalu sa različitim muzičarima izvodeći različitu muziku. Renaud Garcia-Fons, Patrice Heral, Nguyen Le i Markus Stockhausen, drag prijatelj, koji me upoznao sa Dhaferom. Te, posljednje godine prošlog stoljeća, Markus i Dhafer su nastupili u Sarajevu, u Domu armije koji se tada zvao Dom ljiljana, pred desetak ljudi. Bio je lijep ali tužan koncert. Za mene tužan, ne zato što nismo prodali puno ulaznica, već zato jer tu muziku nije čulo puno ljudi. Osjećao sam da previše propuštaju u gradu u kojem se nije dešavalo previše toga, kao ni u godinama i decenijama koje su uslijedile.
Ali, četiri godine kasnije, u prepunom Domu policije Dhafer je nastupio sa svojim “norveškim” bendom. Ljudi su sjedili i na podu ispred bine, a čini mi se bilo ih je i na plafonu. Paolo Vinaccia je radio zvuk. Produkcija je bila kompleksna, mreže kablova na bini, i sve vrijeme sam strahovao da se sve ne raspadne. Uvijek nezadovoljan kao svaki perfekcionista, plašio sam se da sjajan zvuk i nevjerovatan koncert neće prekinuti neka tehnička sitnica koju nisam predvidio, da će otkazati nešto od opreme. Koncert je bio magičan, bez literarne želje i potrebe za pretjerivanjem, bio je i više od toga. Dhafer je pjevao tako da su se nebesa otvarala. Publika kao opčinjena.
Kako je koncert odmicao bilo je sve bolje, a meni je bilo sve teže slušati. Uvjeren u vječni baksuzluk prosječnog Bosanca skoro da sam vidio kako se u narednom trenutku sve raspada. Pouzdano sam znao da je sve na ivici. Iako je sve bilo savršeno, morao sam izaći na bočna vrata dvorane u strahu da mi ne pripadne muka, ali ne zbog nedostatka vazduha, već zbog grča u stomaku. Naslonjen na drvena vrata, bio sam vani ali samo metar dalje od mjesta na kojem sam stajao dok sam bio u sali, osjetio sam svaki damar, kao da sam usred dvorane, i tako nastavio slušati koncert. Siguran da me niko ne sluša u sebi sam molio:
“Nemoj, molim Te, večeras. Ne zbog mene, već zbog njih. Da čuju.”
Skoro da sam bio uvjeren da će svi postati bolji ljudi ako koncert potpuno uspije i sve bude savršena čarolija do kraja. Na trenutak sam ludo pomislio da između mene i nebesa koja su otvorili Dhafer i Eivind Aarset ne stoji ništa i da možda upravo u tom času stotine meleka nosi moje misli kao poruku očajnika. Da ih nose kao Abel Tifož malog Efraima na kataklizmičnom kraju romana Kralj vilovnjak, uvjeren da je potpuno zaštićen i siguran jer nosi i spašava nevino dijete dok zajedno bježe iz užasa. Grč iz stomaka se popeo do grla i prijetio da postane vrisak. A onda je vrisnula publika, svi ko jedan. Shvatio sam da je koncert gotov, ušao sam u dvoranu i vidio egzaltiranu publiku, ludu od oduševljenja, negdje u sredini vidio sam originalnu postavu Dubioze kolektiv, kako stoje sa visoko podignutim rukama i poklanjaju se kao da se klanjaju muzičarima. Sreća i radost na svim licima, u svakom pogledu.
Poslije koncerta jedan sijedi derviš se, nakon što je sačekao da se isprazni dvorana, popeo na scenu i sa prsta skinuo srebreni prsten i dao ga Dhaferu, i snažno ga zagrlio sa suzama u očima.
Vratio se Dhafer u Sarajevo još nekoliko puta, a mi smo organizirali još stotine koncerata, i bilo je još mnogo nezaboravnih trenutaka. Oduševljenja, sreće pa i potresnih momenata. Ali taj festival i ti koncerti te godine su odredili sve što je kasnije došlo. Esbjörn Svensson Trio, Bojan Z Transpacifik Trio, Gerardo Núñez i Carmen Cortés, Django Bates, Victor Bailey, Anouar Brahem… čini mi se da je svaki koncert te godine bio nezaboravan. Dio toga festivala je zabilježio i Haris Pašović u svom filmu A Propos de Sarajevo, najdražem dokumentu o festivalu, možda baš zato što je bio nevjerovatan, nestvaran, kao odsanjan festival.
M kao Mevlana
Ne znam zašto mi se baš sad sve odjednom vratilo. Otkud da se baš večeras uspavani derviš u mome srcu zavrti i zapleše, i svojom dugom haljom podigne prašinu mojih sjećanja. Možda je zbog ramazana, možda zbog nane i dede i davno završenog djetinjstva, možda zbog čežnje za bezbrižnošću i dječijom srećom koja ne zna za razočarenja, koja ne zna za smrt, niti poznaje zlo. Možda zbog straha i brige ne zbog mene, već zbog moje djece, zbog sve djece koja su zatvorena provela sedmice. Zbog malih ljudi sa velikim diktatorskim ambicijama, spremnih da unište dječiju sreću kao za njihovo dobro, kao u ime njihove sreće. Možda zbog toga što ni u ovom lijepom danu nisam mogao vidjeti najavu boljeg sutra, bez da zatvorim oči i sanjam sve ono što je bilo nekad. Nekad bilo i čini se više nikad.
A onda, iznenada, nenajavljene kao sjećanja, učiteljeve riječi zaplešu same i počne sema stihova. Jedinih koje Magdiju mogu reći, kao jedinu istinu koju sam spreman izgovoriti dok gledam u njegove svijetloplave oči. Ne kao utjehu, već kao poruku, kao savjet oca sinu, kao nadu.
“Today, like every other day, we wake up empty
and frightened. Don't open the door to the study
and begin reading. Take down the dulcimer.
Let the beauty we love be what we do.
There are hundreds of ways to kneel and kiss the ground.”