foto: Dženat Dreković/NOMAD

Zubčević: Trka do zgrade Predsjedništva

Psi srpskog sveta laju i noću i danju. Dodik prijeti svaki dan sve više i sve “dramatičnije”. Do sada je napao ustavni poredak, Dejtonski sporazum i državu na sve načine. Vidi se da je uvjeren da je mimo i iznad zakona i Ustava, kao Čović i B Izetbegović. Kosovo, Crna Gora, Bosna i Hercegovina neuralgične su tačke imaginarnog srpskog sveta. Međunarodna zajednica, ponovo uspostavljena alijansa Amerika-Evropa već neko vrijeme izvodi manevre i prestrojava se pred novu fazu politike prema Bosni i Hercegovini. Na udaru će, valjda, biti korumpirani političari, entitetski moćnici, ali ne samo u RS-u. Za to vrijeme kod nas u politici nastavljaju ordinirati marsovci čiji se politički svijet završava na granicama Bosne, odnosno entiteta, odnosno tamo gdje se oni pitaju, odnosno ne pitaju. Svijet i susjedstvo se gibaju u svom ritmu a kod nas su u toku završne pripreme političkih fortifikacija pred rovovske borbe na frontu opštih izbora 2022. Poznati su i prvi kandidati za bošnjačke članove Predsjedništva iz reda bošnjačkog i hrvatskog naroda, stari saveznici B Izetbegović i trabant mu Komšić.

Komšić je rijedak fenomen, s jedne strane je navodno pošten, a s druge je najprozirnija politička varalica, demagog i populista. Ova demode pojava u vječnoj modi na domaćoj političkoj pijaci zapravo je politička prikaza, žirant B Izetbegovića, i učinkovita štetočina. Ovaj tandem, Izetbegović-Komšić, se verbalno satra dokazujući vlastitu “borbu” za Bosnu i Hercegovinu, a zapravo se bore samo za sebe. Za razliku od Komšića, Izetbegović se bori i za svoju stranku, koja mu je po vlastitom priznanju važnija od države, ali sudeći po dosadašnjim rezultatima te borbe ne zna se ko je u gorem stanju – Bosna i Hercegovina ili njihove stranke SDA i rahmetli DF.

Komšić nema kapacitet za bilo šta više od načelnika opštine i to je svojim mandatima dokazao. Koristi se patriotskim lažima a sa Izetbegovićem tikve sadi i sam sebi i svojoj stranci o glavu razbija, i građanima, izigravajući sve građansko. Komšić više nema stranku, što smo najavili nakon petka 13. od kada je zapamćen kao neskriveni izdajnik i poslušnik SDA. Epitom lažne ljevice. Bio i ostao, na sliku i priliku svog tvorca Lagumdžije ali kao neka mahalska inačica, na svoj način štetan i za demokratiju.

Skandalozna je najava kandidature bezobraznog Komšića koji ko papagaj decenijama ponavlja jedno te isto, a decenijama ne čini ništa konkretno. Čovjek se bavi pakovanjem i plasiranjem na tržište svakojakih pseudopatriotskih opsjena, a epilog je taj da je Komšić na račun građana inkasirao u platama i tome sličnom preko milion maraka, do sada, na to dodajte još poreze koje na te plate građani moraju platiti, ne računajući privilegije i povlastice koje dolaze s funkcijama, niti koliko još formacijskih pojedinaca bezlične svite ide uz člana Predsjedništva, samo u novcu koštao nas je Komšić cirka dva miliona. I šta smo za te pare dobili, osim šuplje priče koju neumorno ponavlja, pričajući svojim onesviještenim biračima sve što žele čuti? Šta konkretno radi Komšić osim repetiranja kvazipatriotskih fraza? Otkad dvojac Izetbegović-Komšić brani Bosnu i Hercegovinu – Bosni i Hercegovini nije dobro, nije dobro ni samoj ideji Bosne, a njihovih dosadašnjih zajedničkih dvadeset godina mandata u Predsjedništvu koincidira sa sunovratom ne samo države Bosne već i same ideje te države.

Komšić se nikad nije oglasio o kriminalu SDA, o aferi Asim, osim što je rekao da je on vidio i čuo i gore stvari od toga, ali ništa od toga nije prijavio ni javnosti a ni nadležnim tužilaštvima. Komšić je sluga Izetbegovića. Čak je i svoju stranku položio na oltar SDA u skladu sa interesima B Izetbegovića.

Komšić je politički očajnik koji ima samo jednu budućnost a to je Predsjedništvo BiH. Poseban je fenomen biti političar, lider stranke bez stranke, nema više ni povjerenje građana, ni šansu, ni listu za opštinu – a biti nadrealno realan kandidat za Predsjedništvo. Još četiri godine Komšića i Izetbegovića mogle bi biti najteže godine. Male su šanse da njih dvojica zaustave novu pomamu napada na državu Bosnu i Hercegovinu, a velike su šanse da još jednim mandatom dodatno srozaju Bosnu i Hercegovinu i ono što je od nje ostalo. Uz to Komšić nema ni približnu podršku ni povjerenje svojih “bošnjačkih” glasača, što je bio ranije slučaj, a “hrvatske” glasače u značajnom broju nikada nije imao i sasvim sigurno neće ni imati.

Četvrti mandat! Malo Komšiću dosadašnja tri jalova mandata. Dvanaest godina sjedi u Predsjedništvu i šta?! Osim što je svojim kandidaturama i mandatima dao potrebno pogonsko gorivo HDZ-u i cementirao poglavarsku poziciju Čovića u Zapadnoj Hercegovini i šire, Komšić je efikasno posredno sredstvo nacionalističkih politika. Politička pervertiranost Zlatka Lagumdžije zrcali se u instaliranju političara minimalnog formata, Komšića, u zvrčku velikih dimenzija. Ovaj videotekar piratskih kopija filmova nije čak ni pokušao biti predstavnik hrvatskog naroda, a nije opravdanje samo to što je izabran uglavnom bošnjačkim glasovima. Uz to Čović je iskoristio Komšića kao povod i razlog za sve blokade, a poluge za blokade mu je dao Izetbegović na federalnom nivou, baš kao što je predao državu Dodiku na državnom nivou, a sve to skupa da bi ponovo osvojio Sarajevski kanton. I šta ima Izetbegović? Čović drži Federaciju utamničenu, a Dodik cipelari Bosnu i ponižava sve nas. Nema Izetbegović ni Sarajevski kanton, ni Federaciju, ni državu, a opet ima sve što mu treba. Ima asime i fadile, ima svu paralelnu vlast i moć nad Bošnjacima. SDA nikad nije vjerovala u državu Bosnu i Hercegovinu, ne postoji niti jedan dokaz ni događaj koji upućuje na nesumnjiv zaključak da jeste, a mnogi su koji ukazuju suprotno. SDA je uvijek vjerovala u paralelni minder-sistem koji će biti prava i sva željena vlast. SDA vlada ispod žita, i živi ispod žita od narodnog žita. SDA operira u paralelnom svijetu, u sjenama, podrumima i tavanima države, i ne može svoje prave političke ciljeve, niti bilo koje druge, javno deklarisati. Nikada nije, osim možda ‘93., ali njena djela jesu.

I vrapcima na grani ispred centrale SDA jasno je da Izetbegović i Komšić žele po još jedan mandat, ali nikom nije jasno kako to da se Nermin Nikšić “osetio” ozbiljnim kandidatom za člana potrojenog Predsjedništva. Prvi probni balon je pustio Mijatović iz Banjaluke i vidimo da se od tada zahuktao Nikšić, punom parom, ali se njegova kandidatura nije pomakla s mjesta. Nikšić je već predugo na čelu SDP-a bez rezultata i napretka, a on sam osim što je neokrznut karizmom, svoju političku egzistenciju temelji prvenstveno na činjenici da je lider SDP-a. Računa Nikšić kao i svi Izetbegovićevi protukandidati da će dobiti anti-Izetbegovićeve glasove, a tako do sada niko nije pobijedio Izetbegovića. Trojka treba da ima jednog kandidata a to svakako nije Nikšić koji glasno propovijeda lidersku neodgovornost još od izborne SDP afere u Srebrenici, i poput Lagumdžije svojevremeno negira odgovornost za neuspjehe stranke koju kao vodi. Svjestan da on, a možda ni SDP, nemaju svijetlu političku budućnost želi se dokopati najprestižnije sinekure u našoj zemlji. Mjesto člana Predsjedištva iz reda kojeg god naroda prvenstveno je mjesto bez odgovornosti i bez značajne političke moći. Sa te pozicije se operira kao glasnogovornik i savršena je platforma za svaku vrstu demagogije. U tom smislu ne čudi prevelika želja Nikšića da se domogne upravo te funkcije i osigura svoje političko preživljavanje kako god da prođu SDP i Trojka na predstojećim opštim izborima. A što se tiče budućnosti Trojke tu još ništa nije gotovo, a pogotovo nije bilo šta izvjesno.

Slični motivi vode sve kandidate za ovu uzaludnu političku poziciju dizajniranu za “istraživanje rude i gubljenje vremena”. Drugi, za sada, potencijalni kandidat Trojke je Dino Konaković. Odgovara mu direktni megdan s Izetbegovićem, a i pozicija člana Predsjedništva kao platforma za demagogiju i populizam, a nesklon je preuzimanju funkcija koje povlače direktnu odgovornost. I kao protukandidat i kao političar ima više šansi, a i talenta, od Nikšića, pa je bolji kandidat Trojke u borbi protiv Izetbegovića. Čini se bolji, mada se ne čini dovoljno dobar. Ako glasači iz reda bošnjačkog naroda preferiraju bilo koga umjesto Čovića, tako bi trebali preferirati bilo koga umjesto Čovićevog partnera Izetbegovića. Ali ne na način kako to zamišlja Nikšić. Konaković je realan konkurent B Izetbegoviću, za razliku od Nikšića koji nikome nije konkurencija, a bizarna je činjenica da neko tako evidentno ograničenih političkih kapaciteta ima tako nerealne aspiracije i ambicije. Kako ne bi imao kad je neko takav – nedosljedan i bjelodano bez vizije, već godinama lider SDP-a! Tako je i SDP stranka na sliku i priliku svog vođe, i tu je Nikšić sličniji Izetbegoviću nego drugim stranačkim liderima – vodi stranku a niko osim njega samog i eventualno nekoliko njegovih bližih i daljih saradnika ne zna kamo plovi SDP brod, zapravo “mala barka što pušta na sve strane”, Nikšić je zove brodom, “a jedno u nju stane”.

Biće šteta da se jedva stabilizirana Trojka uznemiri ambicijama Nikšića i Konakovića, ili nekog trećeg kandidata. Birajući kandidata između ove dvojice, Konaković ima realne šanse, a Nikšić ima neralne šanse da pobijedi Izetbegovića. Trojka treba najkonkurentnijeg kandidata, onog/onu koji/a može pobijediti, bez obzira na nominalnu ideološku referencu. Ako sujete budu odlučivale, kao i do sada, štetu će trpiti ne samo sujetni već i ostali. Eventualno, Bošnjaci će moći birati između Izetbegovića i Konakovića. Ironično, ali je to megdan koji ima smisla. Pobjeda Konakovića dobra je samo zbog jednog a to je poraz Izetbegovića. Time bi se zadao konkretan udarac Izetbegoviću, a možda će se njegovim ako ne padom onda ozbiljnim spoticanjem pomjeriti s mrtve tačke politika u ovoj zemlji. Takav duel bi poremetio planove i Komšiću.

To što niko od pomenute četvorice nije dorastao funkciji člana Predsjedištva, ni po znanju ni po obrazovanju ni po međunarodnim političkim vezama i kontaktima odavno nije problem. Ta institucija je nakon svih fizionomija koje smo gledali u proteklih više od dvadeset godina obesmišljena. Predsjedništvo je samo platforma za politiku ali ne i za provođenje politika. Džaferović je najbolji primjer da svako može biti član Predsjedništva, dovoljno je samo da je konstitutivan. Pa tako i neko bez vlastite političke legitimacije kao Džaferović može voditi ekspozituru Izetbegovića bez vlastite politike i političke volje, praktično je čuvar fotelje u Predsjedništvu. A za koga fotelju čuva to ćemo tek vidjeti. Kao što treba sačekati eventualne promjene Izbornog zakona koje će, vrlo moguće, promijeniti dosadašnja pravila igre, što će uticati i na izbor članova Predsjedništva.

Zajednički kandidat za člana Predsjedništva, za Trojku je prva velika prepreka koju moraju ne samo preći već preskočiti što prije. Razilaženja, nerealne ambicije i konfrontacije ne trebaju Trojci jer je ona sve samo ne dovoljno jaka da sama sebi bude garant vlastite budućnosti.

Edin Zubčević

Zubčević: Ja, zlatni ljiljan
Zubčević: Patriotske igre
Zubčević: Moralna dijagonala
Zubčević: Zagadi pa vladaj
Zubčević: In memoriam
Zubčević: Tobejarabi
Blok – tri ko jedan
Zubčević: Profesor Tunjo
Željko, de, reci nam sve
Zubčević: Migranti i mi
M kao melek
Izborne dileme
Šta je smiješno?
Praznik u Sarajevu
Neka bude svjetlo!
I bi svjetlo
Decembar u proljeće
Ljeto i geto
Zubčević: Ljetni bilten
Vandalizam i renesansa
Zubčević: Minuta šutnje
Zubčević: Muke po uredniku
Zubčević: Muke po Miljenku
Zubčević: Nacionalne utopije
Zubčević: Brodom koji tone
Zubčević: Zvijezda Mira
Zubčević: Imunitet stada
Zubčević: Građanska opcija
Zubčević: Aca vakser
Zubčević: Opšta opasnost
Zubčević: Mitovi i pobjede
Zubčević: Ko to tamo sneva?
Zubčević: Istina o pravdi
Zubčević: Život u najavi
Zubčević: Rat i mir
Zubčević: Izgubljeni mir
Zubčević: Smrt Filozofa