Visoki predstavnik u Bosni i Hercegovini Christian Schmidt podnio je ostavku. Nije to učinio svojevoljno, ni dobrovoljno. Njegov je potez iznuđen. Nakon što je od početka mandata bio pod udarom Rusije, bio je prinuđen, pod američkim pritiskom, da podnese ostavku. Iako je došao na poziciju Visokog predstavnika našeg malog protektorata velike neodgovornosti njemačko-američkim dogovorom.
Razlog nimalo dragovoljne ostavke je prvenstveno u američkim planovima da u okviru svoje strategije globalne energetske dominacije zagospodare gdje i kako mogu ne birajući sredstva. Tako je pod udar Trumpove mafije a pod pokroviteljstvom američke države došla na red i Bosna i Hercegovina. Uprkos Njemačkoj i EU.
Možda je nekom lijepo kad ga Amerika zagrli, ali niko ne uživa kad Amerika stisne. Henry Kissinger je svojevremeno rekao da je opasno biti neprijatelj Amerike, ali da je biti prijatelj – fatalno. O tome svjedoče sudbine naprimjer sirijskih Kurda, a možda već sutra će Kurdi sa sjevera Iraka doživjeti slično kao njihovi sunarodnjaci u Siriji. Jer će irački Kurdi biti zloupotrijebljeni u slučaju nastavka američko-izraelske agresije na Iran, a ona je sve izvjesnija jer Trump neće odoljeti da proba još jednom ono što se do sada pokazalo kao neuspješno i katastrofalno. Amerika nije nikom prijatelj osim svojim oligarsima (i Izraelu). Ako je Amerika pokrovitelj genocida u Gazi i pogroma na Zapadnoj obali, ako je rasturila Irak, Afganistan, Libiju, Siriju, Latinsku Ameriku da ne spominjemo… samo u ovom stoljeću, zašto da se bilo ko iznenadi kontinuitetom i dosljednom vanjskom politikom. Trumpove neskrivene terorističko-mafijaške metode samo su najnovija, aktuelna faza konzistentne imperijalne američke politike, brutalne i agresivne kao što su sve imperijalne politike i prakse uvijek bile.
Amerikanci su kao prijatelji Bosne i Hercegovine, a zaustavili su rat tek kad je tadašnjoj američkoj administraciji to trebalo i odgovaralo. Tek nakon tri i po godine razaranja i genocida. Američka administracija je bila zaštitnik Dejtonskog mirovnog sporazuma da bi taj sporazum i svoj status zaštitnika iskoristila za svoje interese i posebne potrebe svojih oligarha. Sporazum koji je omogućio naše današnje, vječne, nevolje i nove sutrašnje nesporazume. Amerika je omogućila Dejtonski nesporazum kao platformu koja će ukinuti Republiku Bosnu i Hercegovinu i utemeljiti Bosnu i Hercegovinu koju čine jedna federacija, jedna republika i jedan distrikt. Bosnu i Hercegovinu kojoj od suvereniteta neće ostati praktično ništa, ali će postati idealan poligon za moralno i materijalno korumpirane političare. Domaće, a i strane. Od svih njih ama baš niko nije na strani građana Bosne i Hercegovine. A kako će biti kada građana u ovoj zemlji nema, a nema ni Bosanaca kao što nema ni Hercegovaca. Niti ih može biti, jer ih nema u dejtonskom ustavu koji je proizašao iz dejtonskog mirovnog nesporazuma. Jer nama je trebao mir a ne kapitulacija Republike. Dobili smo mir samo da nas na miru opljačkaju, prvo naši pa onda svi koji stignu. Trebao nam je mir a dobili smo trajan nemir.
Ali nije nama kriva Amerika što nismo suverena država. Nije kriva Amerika što nemamo ni vanjsku politiku, kao ni unutrašnju, niti imamo političare koji razmišljaju o boljitku svog naroda. Nemamo mi koga kriviti što su negativnom selekcijom od uvođenja demokratije i rasturanja Jugoslavije na vlasti bili sve gori od gorih. Pa smo tom negativnom selekcijom došli do najgoreg šljama koji se bavio politikom na ovim prostorima. Pa je taj šljam naša nesretna sadašnjost i izvjesno tragična budućnost.
Južna interkonekcija je stajala Visokog predstavnika njegovog posla ali ne treba brinuti zbog Schmidta, niti će za njim iko žaliti. Neće njemu ništa u životu faliti. Stari je to sinekurac, dovoljno star za penziju. Nas će Južna konekcija koštati budućnosti koja i prije ove najnovije kapitulacije nije bila ni svijetla ni perspektivna. Vjerovtno je u američkim planovima i zakon o državnoj imovini koji će dodatno ubrzati pustošenje Bosne i Hercegovine. Mi smo svakako siromašni, zašto da ne budemo siromašniji. Nemamo pameti, zato nećemo imati resurse. Ali ćemo imati plinovod za skupi američki plin i plinske centrale koje će proizvoditi preskupu struju kojom će se napajati po okolinu poguban data centar u Čapljini čiji će se sistemi hladiti vodom iz Neretve. Biće na kraju ironično ako nam Amerikanci budu preprodavali ruski plin i naftu, kao što će nam prodavati energente otete od Venecuele ili ko zna od koga.
Političari iz bošnjačkog naroda, kao najugroženijeg naroda u ovoj zemlji, a i šire, su bez obzira kojoj stranci pripadali od prvog dana demokratije do danas rasturali ovu zemlju, pustošili je, varali i zavađali narod. Svoj narod. Red prevare pa red sijanja unutarnacionalne mržnje, pa sve tako, a sve vrijeme se pljačka sve što se opljačkati stigne. Na brisanom prostoru geopolitike, bez saveznika i bez prijatelja, a poslije genocida koji je narod doživio dvije godine nakon demokratskih promjena nagore, bošnjački političari su se bavili uglavnom lopovlukom i izluđivanjem Bošnjaka. Uništili su temeljito sve institucije, od gorana i izviđača do zdravstva i školstva. Sada je vrijeme življenja i upitnog preživljavanja svih predvidivih i nepredvidivih posljedica takve temeljite destrukcije.
Bošnjački političari su svoju političku aktivnost i strategiju, unutrašnju i vanjsku, bazirali na viktimizaciji umjesto na obrazovanju i ponosu, i moralnoj satisfakciji preživjelih što nisu žrtve. Bošnjački političari se nisu bavili energetskom sigurnošću već pronevjerama na račun Elektroprivrede Bosne i Hercegovine. Umjesto da investiraju u održive izvore energije davali su basnoslovne poticaje stranačkim tajkunima, a umjesto da Elektroprivreda izvozi struju prodavali su firmama sa jednim zaposlenim viškove električne energije a oni ih preprodavali i zarađivali milione, godinama, a i danas zarađuju. Bošnjački političari se nisu bavili strateški vojnom industrijom već strateškim uništavanjem te industrije i privatizacijom. Bošnjački političari se nisu bavili poljoprivredom, obrazovanjem, kulturom… ali jesu uništavanjem domaće proizvodnje hrane i uvozom, osnivanjem privatnih univerziteta i štancanjem lažnih diploma. Bošnjački političari se nisu bavili izgradnjom puteva i infrastrukture, ali jesu uništavanjem željeznice. Bošnjački političari nisu trošili vrijeme na pravnu državu ali su stvarali paralelne mehanizme za kontrolu i blokadu rada tužilaštva i sudstva. Ovdje su policajci vlasnici ugostiteljskih objekata i sumnjivih biografija, a ministar unutrašnjih poslova je prikaza odranije poznata organima gonjenja i pravosnažno osuđivana. I čemu se onda iko iole informisan mogao nadati?
Ali ni drugi narodi nisu prošli puno bolje. Svi bježe iz Bosne i Hercegovine. Briljantnu polikitu HDZ-a nakon trideset i pet godina preživjela je samo trećina Hrvata. Toliko ih, naime, živi u Bosni i Hercegovini u poređenju sa brojem prije rata a prema popisu iz 1991. Srbi su maršom od Drine otišli, tamo daleko, sjeverno od Save, a ovdje ih danas živi manje, više-manje, od pola miliona. Bošnjaka je protjerano na stotine hiljada ali ih je haman pa milion otišlo iz Bosne nakon rata.
Bosnu i Hercegovinu političari od uvođenja višestranačja kroje prema vlastitim potrebama na štetu i zemlje i države i građana. Sami sebi daju basnoslovne plate, neograničene privilegije, kradu šta stignu i varaju koga stignu. A narod se bavi sam sobom i jedni drugima – o sebi se zabavili. I upravo im njihovi političari ne daju na zelenu granu, dok s obje ruke političkom testerom režu suhe grane na kojima njihovi narodi odavno ne sjede, već s kojih bespomoćno vise.
Zaista, svaki narod zaslužuje vlast kakvu ima. Kao što Amerikanci zaslužuju Trumpa, tako mi zaslužujemo vlast što nas je o jadu zabavila i što nas i danas o jadu zabavlja. Zaslužujemo da imamo ovakvu vlast, ali da li zaslužujemo da imamo državu?
Šta smo mogli očekivati od jednog dokazanog štetočine kakav je Zlatko Lagumdžija na mjestu ambasadora Bosne i Hercegovine u UN-u? Šta očekivati od jednog Elmedina Konakovića kao ministra vanjskih poslova? Šta su Bošnjaci mogli očekivati od Sabine Čudić koja je među prvima progovorila o važnosti Južne interkonekcije kao načinu diverzifikacije i smanjenja ovisnosti o (jeftinom) ruskom plinu (i nafti)? Nije govorila o ovisnosti o preskupom plinu koji će nam prodavati Amerikanci. Čemu se nadati od Nermina Nikšića koji iz svoje političke mirovine dolazi na posao da ispuni želje američkih poslovnih siledžija i omogući naše buduće nemire, rast cijena i energetsku nesigurnost građana? Ništa se nije moglo očekivati osim upravo ovoga što nam se dešava i što će nam se tek dešavati. Sa ovakvim političarima ne trebaju nam okupatori. Sami ćemo postati robovi. Robovi dobrovoljci.
Naše propadanje je ušlo u novu brzinu, pogonjeno nasilničkim biznisom aktuelne mafije na vlasti u Americi. Danas je to Južna interkonekcija, sutra će biti rudnici ko zna čega, za ko zna koga, preostale šume i još neuništene rijeke.
Bolno je priznati, ali je očito pa se nema izbora i nema zbora – zaslužili smo što nam se dešava. Iako smo doživjeli i preživjeli svašta, najgore tek dolazi. Ali ne bojte se rata. U našem bizarnom i izopačenom slučaju čak ni rat nije nužno najgora opcija. Ne trebaju okupatori ratnike, već robove. Robove koji će rintati za male nadnice, kao što rintaju za patriote tajkune. Mi smo kao građani postali isto što i (nekad) naša zemlja koju smo davno izgubili – samo resurs. Objekti želje iz vlažnih imperijalističkih snova. A domaći političari su tu da im prodaju sve što požele za male pare i veliko političko ili materijalno mito, da im ustupe sve što do sada sami nisu stigli otuđiti. Prirodna bogatstva nas siromašnih, rudnike, šume, rijeke, kao i aerodrome, elektrocentrale… sve što stranci požele naši će im kompradori dati za pravu cijenu ili ucjenu. Nema bolje pogodbe na našu štetu od one da korumpirani političar ostane na vlasti ili zajaše bosanskog konja i dođe na vlast. Čak mu ne treba ni mito, jer će se sam namiriti. Domaći političari su savršeni partneri osvajača obučenih u skupa odijela i uglancanih cipela u kojima se savršeno zrcale đon obrazi domaćih političara.
Jedini razlog zašto je neko političar u ovoj zemlji je lična korist a to je u pravilu uvijek na štetu građana, kojih zapravo nema jer postoje samo narodi. Pa se šteta drugačije osjeća – zaudara kao leš komšijine crknute krave. Ova zemlja je davno podijeljena na tri naroda koje predstavljaju njihove vođe a u skladu sa zloglasnom idejom o „dogovoru naroda“, koji će se vječno dogovarati ali se nikada neće dogovoriti. Jer smisao ideje o dogovoru naroda je u vječnom dogovaranju a ne konačnom dogovoru, kao što potvrđuje ovih preko trideset i pet najtežih godina dogovaranja bez dogovora. Nema i neće biti u Bosni i Hercegovini dogovora naroda. Samo se građani ove zemlje mogu dogovoriti ali se oni ne dogovaraju jer ih nema. Jedino ima zajedničkog sporazuma predstavnika naroda o udruženom zločinačkom pothvatu protiv vlastitih naroda. Nismo to tražili, ali smo upravo to dobili.
To je rezultat još malo pa četiri decenije nacionalističkih polikita i kriminalnih praksi. Nismo tražili ali ćemo ne samo gledati već i pasivno učestvovati. Našoj djeci neće ostati skoro ništa osima nade u bolje prekosutra daleko odavde. Što dalje. Jer će ih sunce tuđeg neba grijati bolje nego što ih ovdje grije. Ali za to smo se izborili. A sve ono za šta smo se možda borili gori u istoj vatri sa svim našim iluzijama.