Prljavi planovi za čistu energiju, drugi dio
Čim su lopovu dali ime “kontroverzni biznismen” naša se propast više nije mogla zaustaviti.“
Ako hoćeš struju daj nam zemlju!
Selo Zemegresi, smješteno u dolini rijeke Prače je prije rata pripadalo opštini Goražde. Prema popisu iz 1991. brojalo je četrdesetak domaćinstava. Sve kuće u selu su dobile struju još ranih 70-ih godina prošlog vijeka. Tokom agresije na Republiku Bosnu i Hercegovinu, paravojska bosanskih Srba je selo spalila, a bošnjačko stanovništvo je spas pronašlo bježeći u Goražde, u kojem će pod opsadom dočekati kraj rata.
Početkom 2000-ih dvanaest porodica se odlučilo vratiti u selo, koje je postalo dio novoformirane opštine Novo Goražde, u entitetu RS. Ipak, ni nakon skoro dvadeset godina od povratka, obnovljene kuće u selu nisu priključene na lokalnu distributivnu mrežu.
„Nismo znali šta ćemo sa mlijekom, prolijevali smo ga, bacali jaja, hranu. Sve može stajati dan, uzmeš kol'ko možeš pojesti, nije se moglo izdržati. A od moje kuće je trafostanica na svega 300 metara, trebaju tri ili četiri bandere da se poveže sa strujom”, kazat će novinarima 2020. godine Enver Borčak jedan od povratnika u selo Zemegresi.
Opstrukciju povratka u ratu protjeranih ljudi, elektrodistribucija Pale je pokušala opravdavati „nepostojanjem mogućnosti priključka“. Istvoremeno, filijala Elektrodistribucije Pale – Novo Goražde, je zanemarila činjenicu da su spaljene kuće u selu prije rata imale legalne priključke na distributivnu mrežu, te da im je priključak morao biti obnovljen od strane nadležnog operatora distributivne mreže. Uprkos tome, pravdavajući se troškovima obnove mreže, za novo priključenje obnovljenih kuća, lokalna elektrodistribucija je tražila 147.000 KM.
Jedina kuća u Zemegresima, koja će nakon dvadeset godina od završetka rata, ipak dobiti struju, biće kuća u vlasništvu Adema Vražalice. Vražalica će Elektrodistribuciji Pale kućni priključak za struju platiti dunumom i po svoje zemlje. Na zemlji uzetoj ucjenom povratnika, 2015. biti će izgrađena 110kV trafostanica „Dub“. Svrha njene izgradnje bila je priključenje na prenosnu mrežu hidroelektrana „Ustiprača“ i „Dub“, koje su izgrađene na rijeci Prači 2015. odnosno 2017. godine. Hidroelektrane za čije potrebe je uzeta zemlja Adema Vražalice su u vlasništvu Tihomira Brajkovića. Iako je hidroelektrana „Ustiprača“, samo par stotina metara udaljena od kuća sela Zemegresi, niti jedna kuća, osim one koja pripada Ademu Vražalici, do 2022. nije imala struju.[1]
„Mi gledamo tokom noći, oko nas je sve osvjetljeno kao u Las Vegasu, a mi sjedimo u mraku, uz svijeću ili fenjer“, reći će novinaru povratnik Adnan Kapo.
Rijeke u betonskim cijevima – milioni u džepu tajkuna
Betonska brana hidroelektrane Ustiprača visine 23 metra je zaustavila tok rijeke Prače stvorivši 1.300 m dugo akumulaciono jezero. Voda zarobljene planinske rijeke se iz vještačkog jezera odvodi zatvorenim betonskim kanalom dužim od 3,5 km do agregata hidroelektrane, čija je godišnja proizvodnja struje dovoljna za snabdijevanje više od 8.500 domaćinstava.
Za potrebe druge Brajkovićeve hidroelektrane „Dub“, uzvodno od hidroelektrane „Ustiprača“, dvije rijeke, Prača i Rakitnica su pregrađene betonskom branom visine 11,3 metara. Voda se usmjerava u tunel dužine 2,3 km, a zatim se zatvorenim betonskim kanalom dužine 2,7 km vodi u čelični cjevovod putem kojeg ide na turbine hidroelektrane. Projektovana proizvodnja struje iz hidroelektrane „Dub“ je dovoljna za godišnje snabdijevanje oko 11.000 domaćinstava.
Tihomir Brajković sa bratom Robertom posjeduje i treću hidroelektranu „Do“ izgrađenu u selu Do na rijeci Bregavi u istočnohercegovčkoj opštini Berkovići. Projektovana godišnja proizvodnja ove elektrane je dovoljna za godišnje potrebe oko 2.300 domaćinstava. I voda iz Bregave se za potrebe Brajkovićevog profita usmjerava u zatvorene betonske kanale, prije no što stigne cjevovodom na turbinu elektrane. Pored braće Brajković, u vlasničkoj strukturi hidroelektrane „Do“ je i tajkun iz Foče, Gordan Pavlović. Pavlović je vlasnik još pet hidroelektrana izgrađenih u entitetu RS. [2]
Tihomir i Robert Brajković su za 823.000 KM, prethodno kupili firme Hidroinvest d.o.o. iz Rogatice i firmu Strajko d.o.o. iz Trebinja. Ove dvije firme su 2006. dobile koncesije vlade RS za izgradnju tri hidroelektrane na rijekama Prači i Bregavi. Hidroinvest d.o.o. u vlasništvu Brajkovića će, putem građevinske kompanije Euro-izgradnja d.o.o. Kiseljak, u vlasništvu njegovog brata Roberta, napraviti i pustiti u rad tri hidroelektrane: „Ustiprača“ „Dub“ i „Do“.
Kao i ostali vlasnici tzv „malih“ hidroelektrana izgrađenih u Bosni i Hercegovini, Brajković će za ekocid nad rijekama biti nagrađen milionskim poticajima. Struju iz njegovih hidroelektrana u RS-u, po garantovanim cijenama, otkupljuje entitetski Operator sistema poticaja, a na osnovu 15-godišnjih ugovora. Ovaj novac, kao posebna stavka na računu za potrošenu struju, pod nazivom „naknada za obnovljive izvore“, se uzima od svih potrošača struje u RS. Isti princip, „podsticanja proizvodnje struje iz OIE“ se primjenjuje i u FBiH. Suština ove ozakonjene pljačke je u tome da građani jedne od najsiromašnije zemlje u Evropi daju svoj novac da bi se isplatile, a potom nekoliko puta preplatile investicije bogatih „kontroverznih biznismena“ u gradnju „zelenih elektrana“ a sve u svrhu dostizanja „strateških ciljeva“ države u proizvodnji struje iz OIE.
Prema podacima portala CompanyWall Business i CIN-a, firma Hidroinvest d.o.o. iz Rogatice je od početka rada triju hidroelektrana zaključno sa 2023. godinom ostvarila prihode od oko 60 miliona KM i profit od blizu 30 miliona KM. Naša procjena je da su se Brajkovićeve investicije u hidroelektrane isplatile već nakon šest godina rada.
S obzirom da su ugovori o otkupu struje po povlaštenim cijenama, sklopljeni na 15 godina, gomilanje milionske dobiti Brajkovićeve firme će se nastaviti najmanje do 2032. godine. Stoga, narednih devet godina ugovora sve što njegova firma od prodaje struje zaradi, predstavlja čistu dobit. I nakon isteka ovih ugovora, hidroelektrane će Brajkoviću donositi dobit, jer su koncesije na iskorištavanje rijeka izdane na 30 godina, pa će njegova firma moći prodavati struju po tržišnim cijenama.
Energetska hiperboreja
Nakon profitabilnog biznisa porobljavanja rijeka, Brajković se u zadnjih nekoliko godina okrenuo izgradnji solarnih elektrana u zapadnoj Hercegovini. Solarna elektrana „ECO WAT I“ instalisane snage oko 62 MW u vlasništvu firme ECO-WAT d.o.o. iz Kiseljaka, izgrađena je na području naselja Hodovo, u opštini Stolac. To je najveća od pet velikih solarnih elektrana, trenutno priključenih na prenosnu mrežu Bosne i Hercegovine. Kompanija ECO-WAT d.o.o. je zvanično u vlasništvo Brajkovićeve firme Tibra Pacifik d.o.o. i njegovog brata Dejana.
Ova solarna elektrana je prvi dio ECO-WAT-ove mega elektrane, planirane snage 92,5 MW. Za ovaj solarni park Brajković je od Vlade HNK dobio koncesije za ukupno 33 solarne elektrane. Sa stanovišta priključka elektrane, radi se o jednoj solarnoj elektrani priključenoj na prenosnu mrežu. Izdavanjem koncesija za 33 „pojedinačne elektrane“ čija snaga ne prelazi 5 MW, ECO-WAT uspješno izbjegava da nadležnost za dozvole neophodne za gradnju sa HNK pređe na Federaciju BiH, odnosno na Parlament FBiH.
S obzirom da je krajem novembra ove godine i preostali dio fotonaponskog kompleksa dobio i odobrenje za priključenje, očekivati je da će i ostatak solarne elektrane od 92,5 MW uskoro biti u pogonu. Kada bude u punom pogonu ova elektrana će svojom godišnjom proizvodnjom moći pokriti potrebe za strujom oko 29.000 domaćinstava.
Izgradnja ove energetske hiperboreje u kojoj sunce vječno sja za Tihomira Brajkovića i njegovog brata vjerovatno se ovdje neće završiti. Prema podacima Elektroprenosa BiH, firma ECO-WAT je u februaru 2024. potpisala Izjavu o prihvatanju uslova za priključak četiri solarne elektrane ukupne snage 12 MW, koje će se izgraditi također na lokaciji Hodova.
Kako na pomenutoj lokaciji pored već postojeće dvije trafostanice od po 60 MVA, firma ECO-WAT planira postaviti i treću trafostanicu iste snage, očigledno je da će ovaj Brajkovićev solarni mega park dodatno rasti. Uzimajući u obzir ukupnu snagu trafostanica od 180 MVA, sasvim je realno očekivati da će pri završetku ovog projekta ukupna snaga Brajkovićeve fotonaponske grdosije u opštini Stolac narasti na čak 150 MW. Godišnja proizvodnja ovakve solarne elektrane bi zadovoljila potrebe za strujom oko 50.000 domaćinstava. Brajković će struju prodavati kupcima koji mu ponude najvišu cijenu, jer ugovor o koncesiji ne reguliše pitanje prodaje struje.
Meso i poreske prevare
Prema medijskim navodima, porodica Brajković se prije rata bavila poljoprivredom. Svoje proizvode su prodavali na pijacama u Sarajevu i okolici. Odmah po izbijanju rata u Bosni, Brajkovići su iz fojničkog sela Oglavak doselili u Kiseljak. Ratna glad stanovnika Sarajeva pod opsadom i položaj Kiseljaka kao ključnog HVO-ovog švercerskog El Dorada, doprinijet će da se porodica putem firme „Brajković komerc“, obogati trgujući hranom. Poslije rata firma je ugašena, a iza nje je ostao dug za neplaćene carine od 450.000 KM. Uprava za indirektno oporezivanje BiH nije naplatila dug jer firma „nije imala imovinu“.
Poslije rata, nakon smrti oca, najstariji sin Tihomir preuzima porodični biznis. Putem nove firme „Meso-Impex“, Brajković će uvoziti stotine tona smrznutog mesa blizu isteka roka iz Belgije i Holandije. Firma registrovana za „predradu i konzerviranje mesa“ će uvoziti i živu stoku. Brajković će tom prilikom razviti efikasnu šemu utaje poreza. U bescarinsku zonu Kiseljaka firma će uvoziti stoku „radi izvoza“, a kako bi se izbjegla carinska prijava. Potom bi Meso-Impex podnosio zahtjev Carinskoj ispostavi Kiseljak za privremeno iznošenje robe iz slobodne zone radi “unutrašnje obrade“.
U deklaraciji za uvoz robe u carinsko područje BiH umjesto živih goveda navođeno je smrznuto goveđe meso i drugi proizvodi od goveđeg mesa, u količinama daleko manjim od „uvezene žive vage“. Po završetku “postupka unutrašnje obrade“, smrznuto ili prerađeno meso bi se, prije puštanja u promet u BiH, vratilo u Slobodnu zonu Kiseljak i carinilo po znatno umanjenim količinama. Brajkovićeva firma će na ovaj način napraviti poreznu utaju veću od 9 miliona KM.
Brajkovićevu šemu poreznog kriminala je već 2006. otkrila Uprava za indirektno oporezivanje (UIO), a nakon što je na mutnu praksu „uvoz radi izvoza“ još od 2002. upozoravao i odjel EU za carinske i fiskalne poslove u Sarajevu. UIO će potom donijeti ukupno 273 rješenja kojim se poreskom prevarantu naređuje plaćanje poreza. Meso-Impex će na svako od ovih rješenja uložiti žalbu. UIOBiH je odbila sve žalbe, ali je kompanija – poreski utajivač, pokrenula sporove pred nadležnim sudom. Svi sporovi su bili okončani 2009. u korist UIO.
Grupa za prinudnu naplatu UIO će sa zakašnjenjem 2010. pokušati izvršiti zapljenu Brajkovićevih vozila na ime poreznog duga. Prije početka pljenidbe, ažurni Brajković će prodati sva vozila, a UIO će ostati kratkih rukava. Narednih 7 godina milionski poreski dug Meso-Impexa će nastaviti da buja. Brajkovićeva „mesna“ firma će godinama biti zvanični državni prvak u poreskim dugovanjima. Konačno, 2017. poreski dug Meso-Impexa će se popeti na čak 9,7 miliona KM.
Uprkos očitim krivičnim djelima poreske prevare Meso Impexa i brojnim medijskim napisima, baš kao i UIO, i nadležno tužilaštvo neće reagovati, omogućavajući tako da poreski dug Brajkovićeve firme zastari. Predmet poreske utaje Meso Impexa će, nakon 10 godina opstrukcija i sistemskog „nehata“ unutar UIO, biti i konačno obustavljen krajem 2017. Zbog niza „propusta“ službenika UIOBiH, carinski dug Brajkovićeve firme od 9,7 miliona KM je ušao u zastaru, te je stoga otpisan.
O tome da li je neko od službenika UIO ikada odgovarao za pomaganje u ovom kriminalu, odnosno da li je o tome otvorena interna istraga unutar UIO, nema javno objavljenih podataka.
Prema raspoloživim podacima portala CompanyWall Bussines, firma Meso Impex d.o.o. iz Kiseljaka i danas postoji i nema poreznog duga. Kao direktor firme i dalje se navodi Tihomir Brajković, koji je zajedno sa suprugom Marijom i njen vlasnik.
Ko krade taj i griješi
U martu 2019. Sud BiH će potvrditi optužnicu protiv Tihomira Brajkovića, ali ovaj put kao direktora i vlasnika građevinske firme „Tibra-Pacifik“ d.o.o. Optužnica navodi da je Brajković „počinio produženo krivično djelo porezne utaje ili prevare“, odnosno da je kompanija Tibra-Pacific „u periodu od 1. decembra 2007. do 31. decembra 2010. ostvarila neosnovan i nezakonit dobitak ulaznog poreza u u iznosu od poreske dobiti u iznosu od 2.390.014,25 KM, za koji je iznos lišio budžet Bosne i Hercegovine“. U prijevodu, svake godine Brajković je preko svoje firme državu Bosnu i Hercegovinu prevario u prosjeku za oko 800.000 KM poreza, odnosno oko 66.000 KM mjesečno.
Već u aprilu 2019. godine uspješni poslovni čovjek Brajković će priznati „grešku“, odnosno porezni lopovluk za koji je optužen. Pri tome će sudu objasniti i svoju poslovnu filozofiju:
Ko radi taj i griješi. Želim da se završi to, da se riješi ovo, da se stavi točka, da se ide radit.“
Sud BiH će u ovom procesu pokazati uobičajenu empatiju, koju demonstrira prema „kontroverznim poslovnim ljudima“, pa će za olakotne okolnosti prihvatiti činjenicu da je Brajković priznao počinjenje kriminala, kao i to da se radi o porodičnom čovjeku. Stoga će Tihomir Brajković biti osuđen na omiljenu i najčešće presuđivanu zatvorsku kaznu svih kriminalaca, od godinu dana, iako je minimalno propisana kazna za navedeni iznos poreske prevare 3 godine zatvora. Poslovnu priliku koju mu je pružio Sud BiH, Brajković će iskoristiti, te će platiti 36.500 KM i izbjeći zatvor.
Porodični čovjek Brajković, ovom presudom je bio dužan da plati i kaznu od 350.000 KM, kao i da vrati 2,39 miliona KM protivzakonito stečene imovinske koristi. Iako je te 2019. godine njegova kompanija Tibra-Pacifik ostvarila oko 10 miliona KM čiste dobiti, Brajković je protivzakonito stečenu imovinsku korist, vratio državi tek tri godine kasnije, 2022. godine. Te godine je kompanija Tibra ostvarila dobit od 12,6 miliona KM.
Male korekcije za veliki kriminal
U jednoj od rijetkih izjava za medije, koju je dao u augustu 2024. Jutarnjem listu, Tihomir Brajković tvrdi da su „njegove firme u Sarajevu od 2006. do danas izgradile šest, sedam hiljada stanova“ te da “nikad ne zahtijevaju, niti traže ništa što već nije uneseno u regulacijske i prostorne planove, urbanističke projekte… što nije već izvjesno, ako ne i završeno u upravnom postupku”.
Ipak činjenice ne govore u prilog ovoj Brajkovićevoj izjavi. Držeći se pravila „što veća zgrada na što manjem prostoru“, Brajkovićeve firme su od 2006. izgradile na desetine stambenih zgrada koje će postati sinonim za urbanističko nasilje praćeno protivzakonitim „korekcijama“ regulacionih planova.
Umjesto planiranih pet spratova, uz pomoć zloupotrebe mogućnosti „korekcija“ regulacionog plana opštine Ilidža, u naselju Stup u Sarajevu su izgrađene zgrade od jedanaest spratova. Dvostruko veća spratnost izgrađenih zgrada od prvobitno planiranih, kao i dehumanizirajuće uski prostori između njih, će dodatno otežati protok zraka u gradu, čiji su stanovnici osuđeni da žive u otrovnom smogu. Zahvaljujući „razumijevanju“ lokalne vlasti općine Ilidža, na čijem čelu je u to vrijeme bio Senaid Memić (SDA)[3], Brajković će izgraditi naselja Nova Otoka i Bulevar, drsko kršeći urbanističke i regulacione planove. Pri tome će njegova firma Tibra Pacific kao i firma njegovog brata Roberta „Euro-Izgradnja“, ostvariti više desetina miliona KM dobiti.
Brajkovićev posljednji „kontroverzni“ građevinski poduhvat je izgradnja poslovne zgrade Marija Green Towera, u sarajevskoj općini Centar, na lokaciji Marindvora. Činjenice vezane za ovaj Brajkovićev projekat potvrđuju da je njegov način poslovanja ostao nepromijenjen.
Po „poslovnom“ receptu primjenjenom u slučaju zgrada na ilidžanskom Stupu, 2016. godine općina Centar je pokrenula postupak korekcije Regulacionog plana na Marindvoru. „Korekcija“ je „odrađena“ 2017. godine, bez održane javne rasprave. Na osnovu pomenute „korekcije“ donesena je odluka kojom se maksimalna dozvoljena spratnost zgrada na području Marindvora sa sedam spratova mijenja na 22 sprata, uprkos odredbi Urbanističkog plana Sarajeva, prema kojoj u ovom gradu „zbog zagađenja zraka, više nema visoke gradnje.“
Potom je Služba za urbanizam i zaštitu okoliša općine Centar u martu 2018. godine donijela rješenje kojim se izdaje urbanistička saglasnost investitoru „Palace Investments“ d.o.o. Sarajevo za izgradnju poslovnog objekta s 22 sprata „Marija Green Tower“ na Marindvoru u Sarajevu. U tom trenutku zainteresovana „investitorska“ firma nije ni imala cjelokupno zemljište potrebno za izgradnju. Korekcija regulacionog plana na Marindvoru (2017.), kršenje odredbi Urbanističkog plana i davanje urbanističke saglasnosti za izgradnju ovog nebodera (2018.) su izvršene u vrijeme kada je načelnik općine Centar bio Nedžad Ajnadžić (SDA).
When life gives you lemon… make a parking lot
Ipak, ovdje neće biti kraj pravnom nasilju u svrhu izgradnje 22-spratnog nebodera. Za izgradnju je nedostajalo zemljišne površine, pa se u pogodovanje firmi Palace Investment uključila i skupština KS. Odlukom Skupštine KS iz 2020. godine, dio susjednih parcela, zelenih površina i postojećeg parka je prenamijenjeno, da bi se potom 1.539 kvadratnih metara tog zemljišta, po povlaštenoj cijeni prodalo firmi Palace Investment. Prije ove prenamjene, u novembru 2019. godine, Skupština KS je dala saglasnost za potpisivanje ugovora o kupoprodaji potrebnog zemljišta putem neposredne pogodbe „u svrhu oblikovanja građevinske parcele“.
Nakon što su mediji u BiH počeli da pišu kako iza kompanije Palace Investments ustvari stoji upravo Tihomir Brajković, u februaru 2020. će imenovani poduzetnik hladno izjaviti da “nije tačno ono što se piše”.
Srđan Mandić (NS), načelnik općine Centar, će zbog sumnje u zakonitost izdavanja urbanističke dozvole i korekcije dozvoljene spratnosti zgrada na Marindvoru, 2021. obustaviti izdavanje građevinske dozvole firmi Palace investments[4] .
Po starom receptu tajkunskog ignorisanja zakona, Palace investments je započeo radove na izgradnju nebodera bez građevinske dozvole. Ove protivzakonite aktivnosti zaustavila je nadležna inspekcija u decembru 2022.
U martu 2023. Palace Investments je podnio tužbu Općinskom sudu u Sarajevu protiv općine Centar. Zbog „štete koja je nastala ulaganjem ali i usporavanjem gradnje nebodera“, Palace Investments je zatražio odštetu ukupne vrijednosti od oko 11,5 miliona KM, bez uračunatih kamata[5].
Dva mjeseca nakon podizanja milionske tužbe protiv lokalne zajednice, u maju 2023. Tihomir Brajković će obznaniti da je on kupio firmu „Palace Investments“.
Znajući da je vrijeme novac, dok čeka da dobije dozvolu za izgradnju nebodera, građevinski poduzetnik ne sjedi skrštenih ruku. Na prostoru gdje želi graditi zgradu od 22 sprata, njegova firma „Palace Investments“ je na zelenoj površini napravila – parking. Izgradnji parkinga prethodilo je rješenje Ministarstva saobraćaja Kantona Sarajevo. Ovim rješenjem ministarstva na čijem čelu je Adnan Šteta (SDP) se odobrava izgradnja parkinga sa privremenim rokom korištenja od dvije godine.
Diskretni šarm tajkunizacije
„Dragi Kupci, Avenija je završena, uknjižena i spremna za useljenje! Dobro došli u Aveniju, doživite u potpunosti sarajevski šarm kroz savršen sklad izuzetne lokacije i vrhunske arhitekture!“, objavila je Brajkovićeva firma „Avenija real estate“ u julu ove godine, zvanično obznanivši još jedan građevinski uspjeh – izgradnju nove stambeno poslovne zgrade od 13 etaža.
Dok radi na izgradnji „novog sarajevskog šarma“ Tihomir Brajković, ne zna za umor.
U oktobru ove godine Brajkovićeva firma „Bulevar“ je objavila da uskoro kreće s izgradnjom nove moderne zgrade na Pofalićima.
Bilo da se radi o nekažnjenoj milionskoj utaji poreza, gradnji dehumanizirajućih stambenih naselja uz kriminalne izmjene regulacionih planova, sumnjivoj prenamjeni i dodjeli koncesija na državno zemljište za izgradnju megasolarnih elektrana ili pak drskom uništavanju planinskih rječica izgradnjom hidroelektrana, uz ucjenu povratnika kojima se uskraćuju esencijalni uslovi za život, Tihomir Brajković, baš poput braće iz moćnog tajkunskog plemena u Bosni i Hercegovini na svojoj strani uvijek ima kvarnu vlast i podjednako kvarno pravosuđe. Jednostavno, sve što smisli njihova „kontroverzno-biznismenska“ pamet, Brajković i njegova kasta, lako realizuju uz podršku zarobljene države, uvijek spremne da im „izađe u susret“, te im pokloni javno dobro „zakonski“ oteto od građana.
I dok nam sve češće i sve glasnije „objašnjava“ da je proces energetske tranzicije jedan od najvažnijih javnih interesa, današnja vlast u BiH izbjegava da glasno kaže da je taj proces ozbiljno zatrovan korupcijom, te je kao takav svjetlosnim godinama dalek od socijalne i svake druge pravde.
Tajkunizacija javnog dobra vođena isključivo nezasitom pohlepom za profitom pod krinkom „energetske tranzicije“ uz neskrivenu podršku loše i neobrazovane vlasti, usmjerava energetiku i cijelo društvo u katastrofalno pogrešnom smjeru. Ne zaustavi li se ovaj opasan trend, najgore tek slijedi.
[1] Autoru ovog teksta je početkom decembra ove godine u telefonskom razgovoru od strane zaposlenika Elektrodistribucije Pale, filijala Novo Goražde rečeno da selo Zamergesi „ima struju“. Na pitanje koje godine su kuće priključene na struju nije dat konkretan odgovor. Prema popisu od 2013. u selu Zemegasi žive tri stanovnika.
[2] Firma „Pavogord” d.o.o. u vlasništvu Gordana Pavlovića je 2010. godine kupila od Vlade RS „Novi rudnik mrkog uglja Miljevina” kod Foče za 6,8 miliona KM. Ugalj iz Miljevine, Pavogord prodaje i Javnom preduzeću Elektroprivreda BiH za potrebe njene termoelektrane Kakanj. Interni tenderski dokument JP EP BiH iz septembra ove godine, navodi kako je ugalj iz RMU Miljevina toliko loš da je „uzrokovao niz problema i poteškoća u radu kotlova“ (u termoelektrani Kakanj – op. a).
[3] U julu 2023. godine, Kantonalni sud u Sarajevu je potvrdio optužnicu protiv bivšeg ilidžanskog načelnika Senaida Memića i još četiri osobe, zbog zloupotrebe položaja za više slučajeva građevinskog kriminala koji se ogledao i u protivzakonitom povećanju spratnosti za nekoliko novoizgrađenih zgrada. Ipak, među tim slučajevima, optužnica protiv Senaida Memića ne navodi povećanja spratnosti zgrada koje je izgradila Brajkovićeva firma u naselju Stup.
[4] Srđan Mandić, načelnik općine Centar, je zbog izdavanja urbanističke dozvole i korekcije dozvoljene spratnosti zgrada na Marindvoru, 2021. godine podnio krivičnu prijavu protiv svog prethodnika Nedžada Ajnadžića.
[5] U intervju od 12. oktobra 2024. načelnik općine Centar Srđan Mandić će govoriti o „pritiscima kojima je bio izložen“ na sjednicama Gradskog vijeća u vezi sa davanjem odobrenja za izgradnju Brajkovićevog nebodera na Marindvoru. Mandić će tom prilikom izjaviti da su ovi pritisci dolazili „ iz redova ekipe oko Ademovića“ (Jasmin Ademović, predsjedavajući Gradskog vijeća Sarajeva i funkcioner Naroda i pravde – op.a.). Prema Mandićevim riječima, „ekipa“ je tvrdila da se, zbog Brajkovićeve tužbe i „opasnosti od bankrota Općine Centar“ „treba izaći ususret“.