„Nismo pitali ni vas, ni gospodina Karadžića, ni gospodina Krajišnika šta smo trebali da uradimo u Prijedoru, jedina zelena opština u Bosanskoj Krajini bio je Prijedor, da smo slušali vas mi bi danas bili zeleni, mi bi i danas bili Krupa, a Prijedor ne bi bio Prijedor. Mi smo njih sredili i spakovali tvrdim pakovanjem tamo gdje im je mjesto! … Trebali su da očiste svoje opštine kao što smo mi očistili Prijedor!”
Mape za zločin
Krajem 1991. godine, 44-godišnji pukovnik Vladimir Arsić, tadašnji komandant 343. motorizovane brigade Petog banjalučkog korpusa JNA, je uputio dopis generalnom direktoru Rudnika željezne rude (RŽR) Ljubija Ostoji Marjanoviću. Pored spiskova rudničke teške mehanizacije, Arsić je dopisom od Marjanovića zatražio da mu dostavi i geodetske mape rudničkih lokacija na kojima je prestala eksploatacija željezne rude. Rudarski inžinjer Marjanović, pouzdani SDS kadar, će postupiti po nalogu Arsića, čija 343. motorizovana brigada ojačana brojnim srpskim dobrovoljacima iz prijedorske opštine u to vrijeme vrši artiljerijske i pješadijske napade u području zapadne Slavonije u rejonu Pakraca. Tako će Arsiću osim mehanizacije i rudničkih eksploziva, Marjanović predati i detaljne geodezijske prikaze napuštenih kopova unutar kompleksa rudnika Ljubija: istočnog i južnog rudišta – Tomašica i Jakarina Kosa, te rudnika Kipe.
Stvaranje novog poretka
Pola godine kasnije, odjeven u vojnu uniformu, pred kamerom televizije Banja Luka, u ljeto 1992. godine direktor Ostoja Marjanović, sjedi u kancelariji u upravnoj zgradi RŽR Ljubija. Zgrada je svega nekoliko kilometara udaljena od napuštene rudničke lokacije Jakarina Kosa na kojoj se uveliko odvijaju noćne aktivnosti teške rudarske mehanizacije. Ozbiljnog lica, 50-godišnji Marjanović prevrće olovku među prstima, dok se sprema da objasni „aktuelnu situaciju u rudniku, koja je zbog ratnih dešavanja u Prijedoru teška“. Sada kamera prikazuje uniformisanog novinara, koji izgovara uvodne rečenice:
“Rudnik Ljubija je uspio da ponešto još stavi na raspolaganje vojnim organima i vojsci srpske republike Bosne i Hercegovine. Šta i o čemu se radi, razgovaramo sa direktorom ljubijskih rudnika Ostojom Marjanovićem.“
Kamera potom sa uniformisanog novinara prelazi na uniformisanog Marjanovića, koji objašnjava ratne aktivnosti u rudniku Ljubija:
„Vi znate šta se dogodilo… da je došlo do rušenja grada Prijedora… i tako dalje… kad čovjek dođe u Prijedor ne prepoznaje pojedine segmente… obzirom na one straćare i onaj dio koji je srušen… Sve smo mi to sa našom mehanizacijom i sa našim ljudima sanirali… Mi smo se uključili u zahtjeve i potrebnost tog trenutka… Naša centralna radiona metaloprerade je se uključila za opravku opreme vojske. Razumijevanje sa vojskom je izuzetno visoko. Sa sadašnjim rukovodstvom opštine Prijedor saradnja je na nivou. Ja mislim da rudnik Ljubiju ne treba posebno isticati. Ona se uklapa u mozaik svih činilaca u stvaranju ovog novog, što nam je cilj.“
Marjanović potom nestaje iz kadra, a kamera televizije Banja Luka pokazuje ponovo novinara u uniformi dok predstavlja novog sagovornika, direktora Žitoprometa Prijedor Vasu Cvijića koji se sprema da kaže nešto više o aktivnostima svoje firme…
Svjedok u službi zla
U februaru 2003, deset godina nakon intervjua u kojem je „razumijevanje sa vojskom“ ocijenio „izuzetno visokim“, a buldozersko ravnanje Starog Grada[1] „uspješnim saniranjem i čišćenjem straćara“, nekadašnji direktor rudnika Ljubija Ostoja Marjanović, odjeven u crno odijelo, sjedi u sudnici Haškog tribunala. On je svjedok odbrane Milomira Stakića, bivšeg predsjednika samoproglašene srpske opštine Prijedor. Na početku suđenja, Marjanović se pred sudom obaveže da će govoriti istinu i samo istinu.
Stakić, prijeratni ljekar ambulante u Omarskoj i ratni predsjednik samoproglašene Skupštine srpskog naroda opštine Prijedor, koji će to postati nakon nasilnog preuzimanja vlasti u noći sa 29. na 30. april 1992. godine, u sudnici je suočen sa optužbama tužiteljstva Haškog tribunala za genocid, istrebljenja i zločine protiv čovječnosti počinjene 1992. godine na teritoriji prijedorske opštine. Od svih svjedoka Stakićeve odbrane, upravo će Ostoja Marjanović svjedočiti najduže. Iako će Marjanovićevo svjedočenje biti usmjereno prije svega na spašavanje Stakića (koji je bio i predsjednik samoproglašenog kriznog štaba srpske opštine Prijedora), u sudnici će koristiti i priliku da skine teški teret i sopstvene odgovornosti najodgovornijeg lica u RŽR Ljubija, u kojem će biti locirane najmanje četiri masovne grobnice i u kojem će se nalaziti stravični zatočenički logor Omarska. Njegova svjedočenja će trajati puna četiri februarska dana te 2003. godine.
Pokušavajući da svojim iskazom prikaže Stakića kao nedužnog čovjeka, Marjanović, koji je bio direktor Ljubijskog rudničkog kompleksa u periodu od 1991. do 1996. godine, će pred kamerama ICTY-a (Međunarodnog suda za ratne zločine na području bivše Jugoslavije), tvrditi da su „vojska i policija 1992. godine nasilno preuzele objekte i kopove rudnika kako bi od njih stvorili ‘istražne centre’, ali da civilne vlasti nisu mogle utjecati na te događaje“. U negiranju Stakićeve, ali i sopstvene odgovornosti, Marjanović će tvrditi da on, kao ni optuženi Milomir Stakić, „nisu imali nikakvog utjecaja na pretvaranje rudnika u logore (Omarska) i masovne grobnice (Tomašica, Jakarina Kosa, Redak 1 i Redak 2)“, te da Stakić iako je bio na čelu civilne vlasti u Prijedoru nije mogao utjecati na “arogantne i nemilosrdne zapovjednike vojske i policije, koji su imali glavnu riječ i koji nisu trpili nikakve prigovore”.
U svjedočenju o sastancima sa pukovnikom Vladimirom Arsićem, komandantom 43. mtbr i njegovim zamjenikom Radmilom Zeljajom, a u nastojanju da prikaže Stakića kao civila bez ikakvog uticaja, koji je morao slušati Arsića, Marjanović, sljedećim riječima opisuje zapovjednika 43. mtbr:
“Poznavao sam Arsića… imao sam prilike da prisustvujem sastancima, koje je on organizovao… Mislim u svojstvu poslovnog čovjeka… Bio je izuzetno arogantan, ali time ga ne bih dobro opisao. On je htio da dominira. Kada je izdavao naređenja, to je izdavao jednim naredbodavnim glasom… Izdavao je naređenje i očekivao je od ljudi da poštuju njegova naređenja i da ih ispune… Arsić bi često na sastancima govorio: Šta je kažem – ima da bude. On nije trpio nikakvu diskusiju. On je imao uvijek posljednju riječ i stvari su morale da ispadnu onako kako bi Arsić odlučio.”
Iz istog razloga, pravdat će se Marjanović, ni on, iako je bio direktor rudnika, „nije mogao zaštititi svoje radnike muslimanske i hrvatske nacionalnosti, koji su bili zatočeni u ‘istražnom centru’ Omarska.“
Topli pozdrav za hladnog krvnika
Sredinom novembra 2015. godine, 73-godišnji Ostoja Marjanović, sjedi ponovo kao svjedok u sudnici Haškog tribunala. Ovaj put, on je svjedok odbrane 72-godišnjeg Ratka Mladića, glavnog zapovjednika srpskih vojnih snaga, optuženog između ostalog i za genocid u prijedorskoj opštini. Za razliku od svjedočenja iz 2003. godine, u kojem je pokušao odgovornost sa „civila“ Milomira Stakića prebaciti na vojsku i policiju, sada Ostoja Marjanović, ima zadatak da svjedočenjem zaštiti optuženog Mladića. Shodno zadatku, on niti jednom riječju na spominje „arogantne i nemilosrdne zapovjednike“ srpske vojske.
U namjeri da mu osvježi pamćenje, tužitelj Marjanoviću prikazuje video snimak iz 1992. u kojem direktor ljubijskih rudnika govori o uspješnoj saradnji rukovodstva rudnika sa vojskom i policijom. Potom ga podsjeća na njegov haški iskaz iz 2003. u kojem je odgovornost sa Stakića kao predstavnika civilne vlasti prebacivao na vojsku i policiju (pokazat će se neuspješno, jer je Stakić osuđen na 40 godina zatvora za zločine istrebljenja i zločine protiv čovječnosti). Kako bi se ispetljao iz zamršenog klupka sopstvenih laži, Marjanović se poziva na svoje godine i proteklo vrijeme: „Ja sam star čovjek… Pa ne mogu da se sjetim šta sam rekao prije deset godina.“
Na pitanje da li je prisustvovao sastancima sa zapovjednikom 43. mtbr Vladimirom Arsićem, Marjanović prvo odlučno kaže da istim nije prisustvovao. Nakon što ga tužitelj podsjeti na njegovu izjavu u suđenju Stakiću iz 2003. vezanu za sastanke sa oficirom Arsićem, te mu tu izjavu detaljno i pročita, Marjanović spremno objašnjava „mali nesporazum do kojeg je došlo u sudnici“:
„Nisam prisustvovao vojnim sastancima koje je organizovao Arsić, već samo sastancima koje je on (Arsić) organizovao u restoranima, kao poslovni čovjek, gdje smo razgovarali o vojsci, o privredi i o svemu ostalom…“
Ipak na upit tužitelja, bivši direktor priznaje da je Arsiću predao geodetske karte napuštenih kopova Tomašica i Jakarina Kosa.
Dok sjedi u sudnici i povremeno pogledava prema Ratku Mladiću, „senilni“ Marjanović, usmjerava krivicu sa vojske i zapovjednika Arsića, koji je bio u ratu potčinjen optuženiku, potpuno na prijedorsku policiju i na, već 19 godina, mrtvog prijedorskog gospodara zla – policajca Simu Drljaču. U namjeri da skine i sopstvenu odgovornost, on ističe kako je sa, Drljačom bio „na ratnoj nozi“.
Na ovu izjavu, tužitelj mu predoči dva uvjerenja sa potpisom Sime Drljače, kojima se njemu, Ostoji Marjanoviću i direktoru istočnog rudnika Tomašica Milivoju Šipki poklanjaju pištolji, kao „znak priznanja zbog pomoći i saradnje, koje su njih dvojica pružili SJB Prijedor“. Marjanović se ne da smesti, te objašnjava da se ponovo radi o nesporazumu, jer je njemu pištolj ustvari poklonio „ministar za privredu iz Srbije“. Po njegovim riječima Simo Drljača je samo izdao potvrdu koja mu „omogućava da dobije dozvolu za pištolj.“ O pištolju, koji je za dobro obavljen posao, Drljača poklonio direktoru rudišta Tomašica Milivoju Šipki, Marjanović govori da ne zna ništa.
Upitan da li je imao saznanja o masovnim grobnicama unutar RŽR Ljubija (Tomašica, Jakarina Kosa, Redak 1 i Redak 2), Marjanović, koji je u ljeto 1993. godine iz svoje kancelarije mogao vidjeti rudničke kamione dok leševe ubijenih nesrba iz prethodno iskopane Tomašice prevoze na rudište Jakarina Kosa, će odgovoriti kako je za masovne grobnice Tomašica i Jakarina Kosa, smještene u rudničkom kompleksu, čuo tek na Haškom sudu 2003. godine.
„Direktor na rudištu Jakarina Kosa, Dragoljub Kitonjić nije me ni o čemu obavještavao“, pravdat će se neobaviještni bivši direktor. Na pitanje tužitelja zašto se on kao generalni direktor nije interesovao šta se dešavalo u rudničkom kompleksu, Ostoja Marjanović, nekadašnji ratni potpredsjednik Izvršnog odbora Skupštine opštine Prijedor i član opštinskog Komiteta za informisanje i propagandu Prijedora, će lakonski odgovoriti:
„Manje znam – više vrijedim.“
„Ali prihvaćate da je moguće da je Vojska Republike Srpske bila umiješana u sahranjivanje u Tomašicu, zar ne? Buldožeri su radili za VRS na odlagalištu gdje se nije kopala ruda, niti je bilo blizu fronta, što ste vi mislili što oni rade s tim buldožerima?“, upitao je svjedoka obrane tužitelj.
„Nisam ja ništa mislio… Ja u to vrijeme nisam imao nikakvih informacija o aktivnostima na tom području“, poricao je bivši direktor koji je rudničku mehanizaciju svojom odlukom dao na raspolaganje upravo Arsićevoj 43. motorizovanoj brigadi.
Na pitanje tužitelja da li prihvata mogućnost da je Vojska RS učestvovala u zakopanju leševa u grobnicama Tomašica, Jakarina Kosa i Redak, koje su unutar kompleksa rudnika Ljubija, Marjanović kategorički odgovara sa: „Ne, ne prihvatam“.
Tužilac ipak ne odustaje od priče o masovnim grobnicama na rudničkim kopovima, koja inžinjera Marjanovića očigledno čini sve nervoznijim: „Da li je iz 43. motorizovone brigade VRS neko sa vama razgovarao o masovnim grobnicama?“
Svjedok Ostoja Marjanović, nekadašnji sportski pilot avio-kluba Prijedor, sada je već vidno nervozan i ljutit. Ipak, on ostaje na liniji postavljenog zadatka odbrane optuženog Mladića, te ponovo na pitanje odgovara kratko i jasno: „Nije niko“.
Prije nego završi svoj iskaz, svjedok Marjanović govori i o angažmanu rudničke mehanizacije na raščišćavanju ruševina u dijelu Prijedora Stari Grad, „objašnjavajući“ da su mehanizacijom morali „očistiti“ ruševine, jer je tu, već odavno bila planirana – izgradnja sportskog centra u Prijedoru.
Kad konačno završi svoj iskaz, nestaje nervoza na namrštenom licu ostarjelog svjedoka koji je, po sopstvenom iskazu, o masovnim grobnicama na kompleksu rudnika bio potpuno „neinformisan“. On se potom blago osmjehne i mahne prema svom vršnjaku, Ratku Mladiću uz riječi: „Pozdravljam sve prisutne u sudnici“. Predsjedavajući sudija Alphon Orie, svjestan da se svjedok ustvari obraća Mladiću, vidno ljutit upozorava Marjanovića da to ne čini i naređuje mu da napusti sudnicu.
Zadovoljan zbog činjenice da je uspio da pozdravi Mladića, ali i zbog toga da je bez obzira na sve i dalje slobodan čovjek, svjedok Ostoja Marjanović, sa osmijehom napušta sudnicu i vraća se u Prijedor na svoju adresu u Ulici majora Tepića, koja je do 1996. godine nosila ime Džemala Bijedića.
Noćni nadzornik Lješnjak
Već početkom maja 1992, Radiša Lješnjak, nadzornik zadužen za sistem odvoda otpadnih voda u rudniku Tomašica, naređuje da se na odlagalištu otpadnog materijala u Tomašici iskopa velika jama. Istovremeno, kontrolu nad svim „aktivnostima“ u području Tomašice, istočnog rudišta kompleksa RŽR Ljubija, od maja 1992. godine preuzimaju pripadnici 43. mtbr VRS pod komandom potpukovnika Vladimira Arsića i majora Radmila Zeljaje. Prema Marjanovićevom iskazu, tu kontrolu je ova brigada zadržala sve do kraja 1993.
Na napuštenim lokacijama rudničkog kompleksa, čije je mape zatražio Arsić, VRS će teškom rudničkom mehanizacijom i rudničkim eksplozivom iskopati ogromne jame u koje će biti bacane više stotina tijela ubijenih ljudi, u cilju skrivanja okrutnih zločina koji će zaprimiti formu istrebljenja stanovništva muslimanske i hrvatske nacionalnosti na području Prijedora. Tijela ubijenih stanovnika Hamabarina i Kozarca će već krajem maja 1992. biti velikim dijelom bacana u iskopanu jamu rudišta Tomašica. Početkom ljeta 1992. glavni koordinator Lješnjak će nadzirati pretežno noćne akcije zakopavanja u jame tijela ubijenih Muslimana (Bošnjaka) i Hrvata iz naselja Benkovac, Jaskići, Čarakovo, Bišćani, Kratalj, Čemernica, Mrkalji, Hegići, kao i žrtava ubijanja na stadionu Ljubija, oko 200 tijela ubijenih u noćnom masakru u sobi 3 logora Keraterm, te tijela ubijenih iz logora Omarska. Veći dio ovih tijela bit će bačen upravo u Tomašicu. Procjenjuje se da je ukopavanje tijela u Tomašicu trajalo od kraja maja do kraja augusta 1992. godine. Pri tome je u ovu masovnu grobnicu bačeno minimalno 900 tijela.
Korištenjem teške rudničke mehanizacije, kojom će upravljati bivši zaposlenici Ljubijskog rudnika, mobilisani u 43. motorizovanu brigadu, žrtve će se dodatno dehumanizirati. Među žrtvama koje će oni prevoziti, istresati i zatrpavati u prethodno pripremljene jame, bit će i njihove bivše radne kolege iz rudnika, ali i komšije i dojučerašnji poznanici nesrpske nacionalnosti. Prema svjedočenju zaštićenog svjedoka, bivšeg pripadnika VRS, na suđenju Ratku Mladiću, u to vrijeme dva velika rudnička kamiona će upravo u jamu iskopanu na dijelu rudnika Tomašica noćima istovarati tijela ubijenih. Tijela ubijenih koja istovarena iz kamiona ne bi upala u jamu, prema njegovom svjedočenju, će rudničkim buldozerom biti gurnuta u jamu dubine i do deset metara i pri tome često biti raskomadana. Za pomenute radnje skrivanja zločina, jedinice vojske samoproglašene srpske republike u Prijedoru su tokom jula 1992. godine u više navrata od preduzeća Rudnika Ljubija uzimale gorivo i koristile njihova vozila, kao i građevinske mašine poput grejdera, rovokopača i buldozera. Ovo će potvrditi i drugi zaštićeni svjedok, jedan od vozača kamiona koji su prevlačili tijela ubijenih do masovne grobnice te iste istovarali u jamu iskopanu po naredbi Lješnjaka.
Putni nalozi za krajnje odredište zločina
Prema svjedočenju drugog pripadnika VRS, zaštićenog svjedoka u procesu Stakić, vozača kamiona koji su tijela ubijenih prevozili prema masovnim grobnicama, na njegovim putnim nalozima kao početna tačka putovanja navedena je kasarna Žarko Zgonjanin u Prijedoru, gdje je bilo sjedište 43. motorizovane brigade, kao i kancelarije oficira Arsića i Zeljaje. Srednje odredište ruta na njegovim putnim nalozima je glasilo – Brda. Na lokacijama Brda, na lijevoj obali Sane, je pokupljeno između 300 i 350 tijela ubijenih iz sela Zecovi, Bišćani, Rakovčani, Rizvanovići i Čarakovo. Svi ubijeni su na sebi imali civilnu odjeću. Među njima su bile desetine dječijih i ženskih tijela. Na pomenutim putnim nalozima kamiona, kao krajnje odredište je pisalo – Tomašica.
Tokom jula 1993. više od 350 tijela iz grobnice Tomašica bit će iskopavano rovokopačima, te bagerima utovarana u kamione. Kamioni će potom tijela odvoziti 37 kilometra dalje na lokaciju Jakarina Kosa, gdje će tijela biti bačena u jamu. Tijela ubijenih, teške mašine će tako i dodatno raskomadati. Pored teške rudničke mehanizacije, Ostoja Marjanović će vojsci dati eksplozive i specijalne rudarske mašine za bušenje stijena – samohodne udarno-rotacione bušilice. Srpsko stanovništvo u okolini ove jame, udaljene samo 5 kilometara od upravne zgrade rudnika u kojoj je kancelariju imao direktor Ostoja Marjanović, bit će privremeno iseljeno na dvije sedmice koliko su noćne akcije prevoženja tijela iz Tomašice u Jakarinu Kosu trajale.
Kao i Tomašica i grobnica Jakarina Kosa će potom biti minirana, te će u samu jamu biti bačeno mnoštvo eksplozivnih sredstava, od kojih će neka neeksplodirana pri ekshumaciji 2001. godine biti pronađena. Na kraju će tijela više stotina žrtava biti zatrpavana slojem zemlje debelim deset metara pomoću teške rudničke mehanizacije.
Kada je otkrivena, 2001. iz grobnice Jakarina Kosa ekshumirana su 373 tijela. Za otkrivanje grobnice Tomašica čekat će se 22 godine. Nakon što je, uz uslov anonimnosti, lokaciju istražiteljima otkrio bivši pripadnik 43. motorizovane brigade koji je učestvovao u prevozu ubijenih prema istočnom rudištu ljubijskog rudničkog kompleksa – Tomašici, ova masovna grobnica će konačno biti otkrivena u septembru 2013. godine.
Iz ove jame široke 70 i duge 120 metara, te duboke između devet i deset metara, bit će ekshumirano 435 posmrtnih ostataka i 235 kompletnih tijela žrtava.
Tomašica i Jakarina Kosa – toponimi istrebljenja
Tomašica i Jakarina Kosa su stravični toponimi završne faze ratnih zločina, koji su protiv civilnog nesrpskog stanovništva najvećim dijelom između maja i augusta 1992. godine na području općine Prijedor, počinili vojska i policija tadašnje samoproglašene srpske republike Bosne i Hercegovine, pod političkim vodstvom SDS-a.
Velika dubina grobnice, odnosno ogromna količina zemlje, kojom su tijela ubijenih zatrpana, ali i sam sastav tla, uticali su da su leševi, koji nisu bili rastrgani rudničkim utovarivačima pri premještanju u sekundarnu grobnicu na lokaciju Jakarina Kosa, bili zaštićeni od uobičajenog raspadanja. Tome u prilog govori i činjenica da je na jednom od pronađenih 235 kompletnih tijela ubijenih, jasno vidljiva tetovaža na ruci.
Otkrivanje masovne grobnice Tomašica će pomoći da se bar djelimično sklopi mračna slagalica prijedorskih zločina. Naime, upoređivanjem nepotpunih ostataka tijela pronađenih u grobnici Tomašica, sa dijelovima tijela prethodno pronađenih u masovnoj grobnici Jakarina Kosa udaljenoj 37 kilometara od Tomašice ustanovit će se da, u mnogim slučajevima, ostaci dijelova tijela, pronađeni u ove dvije grobnice pripadaju istim osobama. Tako će se utvrditi da je Jakarina Kosa sekundarna grobnica u koju su u cilju skrivanja zločina, premještana tijela žrtva, koja su prethodno iskopana pretežno iz primarne grobnice Tomašica.
Samo postojanje masovnih grobnica Tomašice i Jakarine Kose, čiju je „pogodnost“ za skrivanje tijela žrtava stravične zločinačke kampanje vojske i policije, procijenio oficir Vladimir Arsić zajedno sa notornim Simom Drljačom, šefom policije u Prijedoru, te ostatkom kriminalne prijedorske grupe pod vodstvom SDS-a, ali vjerovatno i upravom ljubijskih rudnika, bilo je poznato skoro od samog njihovog formiranja.
O mračnim tajnama rudničkih kopova u kompleksu Ljubije, kao posljednih etapa brutalnih prijedorskih istrebljenja, će već krajem marta 1993. godine početi istraživati novinari beogradskog nedeljnika Vreme Filip Švarm i Aleksandar Ćirić. Oni će zabilježiti svjedočenje neposrednog svjedoka koji će detaljnim iskazom nagovijestiti opseg stravičnih zločina koji su se desili u proljeće i ljeto 1992. godine na prostoru opštine Prijedor. Ovo svjedočenje, Švarm i Ćirić će objaviti u tekstu pod naslovom Život protiv sudbine: Pred strašni sud, objavljenom 5. aprila 1993. godine. Svjedok srpske nacionalnosti, usvojen kao dijete od strane muslimanskog bračnog para, će prethodno nazočiti ubijanju svojih usvojitelja. Dajući detaljne opise uništenja dijelova grada u kojima su pretežno živjeli muslimani – Starog dijela Prijedora, ali i Ciganske mahale ovaj svjedok novinarima navodi kako smatra da su lijevi kop rudnika Omarska, kop Tomašica, Glinokop i Pašinac, masovne grobnice.
Mračna šutnja o zakopanim tajnama prijedorskih ubijanja
Ipak tačna lokacija ovih masovnih grobnica je dugo vremena bila dobro skrivena tajna. Pogotovu se to odnosi na Tomašicu za čiji pronalazak će se čekati 22 godine. Nekoliko je razloga za ovako veliki protok vremena od ubijanja do nalaska tijela žrtava zločina. Prije svega, površina istočnog rudišta se proteže na desetine kvadratnih kilometara. Također, zbog rudišta koje se prije koristilo, radi se i o velikoj dubini grobnice koja iznosi između devet i deset metara. Pored toga, institucijama koje su tražile tijela pobijenih ljudi, dugo su najčešće za novac, davane pogrešne informacije o lokaciji masovne grobnice.
I malo poznata činjenica da su iskopavanja rude u rudniku Tomašica nastavljena u periodu od 1999. do 2001. ide u prilog teškom otkrivanju grobnice. U pomenutom periodu rudnik Ljubija je željezari u Smederevu isporučio 438 hiljada tona rude. Da li su ta iskopavanja ruda u Tomašici rađena i na području sa masovnim grobnicama, barem u javnosti nije poznato.
Možda i najvažniji razlog dugog neotkrivanja masovne grobnice Tomašice je bila snažna i široko rasprostranjena zavjera šutnje lokalnog srpskog stanovništva, a koje je znalo i za postojanje grobnica, kao i za noćna odvoženja tijela i njihovo bacanje u pripremljene jame na napuštenim dijelovima rudnika. Jednostavno, zadah tijela koja su bila u fazi truljenja, krv koja je curila sa kamiona i ostavljala trag na putu, te snažne noćne detonacije rudničkih eksploziva prilikom miniranja grobnica, nisu mogli biti neprimjećeni. Ova šutnja je uzrokovana, između ostalog, strahom od moguće odmazde od strane organizatora i izvršilaca zločina i dobijanja biljega „izdajnika“. Tu je svakako još jedan vrlo snažan argument za pomenuti zid šutnje. Radi se o direktnoj ili indirektnoj umiješanosti u same zločine, stotina, a možda i hiljada vojnika i policajaca koji su regrutovani iz lokalnog srpskog stanovništva sa područja opštine Prijedor, koji su danas mirni, obični građani, sa možda nemirnim snovima.
Nepresuđeni Genocid u brojevima
Tomašica je jedna od najvećih primarnih masovnih grobnica pronađenih u Bosni. U kompleksu Rudnika željezne Rude Ljubija je otkrivena u septembru 2013. godine. Ekshumirano je 435 posmrtnih ostataka i 235 kompletnih tijela žrtava.
Jakarina Kosa, površinski kop u rudnicima željezne rude Ljubija, napušten je 1981. godine. Sekundarna grobnica na ovoj lokaciji otkrivena je 2001. godine. Jakarina Kosa će biti ponovo otvorena 2015. i tom prilikom će biti pronađeno oko 600 dijelova tijela. Procjenjuje se da je više od 350 tijela, od ukupno 373 pronađena u ovoj grobnici, prebačeno iz primarne grobnice Tomašica u toku deset dana jula 1993. godine. VRS ih je iskopala rovokopačima, te potom rudničkim kamionima odvozila do Jakarine Kose, gdje su tijela ponovo pobacana i zatrpana zemljom. Ukupno u grobnici na lokalitetu Jakarina Kosa identifikovani su posmrtni ostaci 311 osoba.
Pored Tomašice i Jakarine Kose, unutar rudničkog kompleksa Ljubije postoje još dvije masovne grobnice nazvane Redak 1 i Redak 2 locirane na rudničkoj lokaciji Kipe. U ovim dvjema grobnicama ukupno je pronađeno najmanje 120 tijela. Radi se o žrtvama civilima, koje su srpske vojne i policijske snage dovele iz Doma kulture mjesne zajednice Miska Glava i sa fudbalskog stadiona u Ljubiji. Nakon što su natjerani da stanu pored pripremljenih grobnica, žrtve su potom ubijene.
Procjenjuje se da je na području opštine Prijedor ubijeno između 3.176 i 3.300 pretežno Bošnjaka, te Hrvata, Albanaca i Roma. Pronađeno je i identificirano 2.588 žrtava s tog područja, a još uvijek se traga za 588 do 760 žrtava.
Prijedor je nakon Srebrenice drugo najveće mjesto masovnog stradanja ljudi bošnjačke nacionalnosti – najmanje 2.980.
Najveći broj žrtava hrvatske nacionalnosti u cijeloj BiH ubijen je na području Prijedora – najmanje 159.
U Prijedoru je ubijeno najmanje 25 Albanaca i 8 Roma.
Prema dostupnim podacima, u Prijedoru je ubijeno ukupno 102 djece od kojih tijela njih 54 još uvijek nisu pronađena.
Ubijeno je 258 žena, od kojih njih 107 još uvijek nije pronađeno.
Na području opštine Prijedor otkriveno je 99 masovnih grobnica. Tijela ubijenih ljudi sa opštine Prijedor su pronađena u 98 grobnica.
Za zločine počinjene na području Prijedora, u Haškom tribunalu i Sudu Bosne i Hercegovine osuđeno je 37 osoba na ukupno 617 godina zatvora, te Radovan Karadžić i Ratko Mladić na kazne doživotnog zatvora.
Umjesto epiloga
Ostoja Marjanović, direktor RŽR Ljubije, se nikad nije zapitao šta se desilo sa nestalim radnicima muslimanske i hrvatske nacionalnosti rudnika Ljubija, za koje je izjavio da ih „nije mogao zaštiti“. Da li je možda bar nekad pomislio šta im se dešavalo u „istražnom centru“ rudnika Omarska?
Vladimir Arsić i njegov zamjenik Radmilo Zeljaja nikada nisu optuženi za ratne zločine. Svoje penzionerske dane sa generalskim penzijama obojica provode na području Beograda, gdje se u društvu istomišljenika okupljaju u udruženju pod nazivom Zavet Otadžbini, na proslavi neustavnog Dana RS-a pod pokroviteljstvom opštine Zemun i Vlade RS.
31. maja 2021. na Dan bijelih traka, Fond za humanitarno pravo (FHP) u Srbiji podnio je krivične prijave protiv komandanta i zamjenika komandanta 43. motorizovane brigade, jedinice Prvog krajiškog korpusa Vojske Republike Srpske (VRS), Vladimira Arsića i Radmila Zeljaje, kao i još nekoliko lica za zločine počinjene u Prijedoru tokom rata u BiH. Tužilaštvo Bosne i Hercegovine se ovim povodom nije oglasilo.
Iako pravosnažno osuđeni na kazne doživotnog zatvora, Radovan Karadžić i Ratko Mladić su oslobođeni krivice po optužbama za zločine genocida u opštinama Prijedor, Sanski Most, Ključ, Kotor Varoš, Foča i Vlasenica počinjene 1992. godine.
[1] Stari Grad je bio dio gradske zone Prijedora prije rata pretežno naseljen Muslimanima. Dana 30. maja 1992. grupa od stotinjak ljudi sa 70 pušaka (Kurevska četa), izbjeglih iz artiljerijom i tenkovima uništenih naselja sa lijeve obale Sane, pod vodstvom inžinjera Slavka Ećimovića zvanog Ribar, se povlačila kroz ovaj dio grada, nakon neuspješnog očajničkog pokušaja zauzimanja Prijedora. Stari Grad je tada zasut paljbom iz haubica i tenkova 43. motorizovane brigade VRS, kojom je zapovijedao Vladimir Arsić sa svojim operativnim zamjenikom Radmilom Zeljajom. 43. brigada je nastala iz nekadašnje 343. motorizovane brigade JNA. Pri artiljerijskom i tenkovskom iživljavanju, ovaj dio Prijedora je gotovo sravnjen sa zemljom. Veliki broj stanovništva koje se zateklo pod artiljeriskim napadima je poginulo, a oko 80% objekata u Starom Gradu je potpuno uništeno. Preživjelo stanovništvo i zarobljeni pripadnici Kurevske čete će biti prvi logoraši logora Omarska.