Alma Šehović (Tuzla, 6.11.1966.- 10.11.2015.)
Na spisku stalnih sudskih vještaka ekonomske struke objavljenom 5. maja 2020. na stranici Federalnog ministarstva pravde, pod rednim brojem 402 nalazi se i ime Alme Šehović. Pored njenog imena su navedeni adresa stanovanja u Tuzli i broj telefona za kontakt. Ipak, ako pozovete navedeni broj telefona, javiće vam se glas muškarca, koji će vam reći da ne zna ko je Alma Šehović kao i da nije znao šta se desilo to jutro 10. novembra 2015. u tuzlanskom naselju Stupine.
Alma Šehović, ekonomistica i ovlašteni sudski vještak, bila je zaposlena u Službi za zapošljavanje Tuzlanskog kantona. Kao rukovoditeljica sektora za računovodstvene poslove u kancelariji u Tuzli, došla je do saznanja koja su ukazivala na nezakonitosti u zapošljavanju većeg broja osoba, štetno umanjenje vrijednosti imovine Službe, prekoračenje budžeta i nabavke za kojima nije bilo potrebe.
Šehović je odlučila da o pomenutim saznanjima progovori, te se otvoreno suprostavila Šemsi Berbiću tadašnjem direktoru Službe koji je u tom momentu odrađivao svoj treći direktorski mandat, a potom i novom direktoru Senadu Muhamedbegoviću. Na žestoku reakciju moćne mašinerije direktora i Upravnog odbora, pogonjene stranačko-rodbinskim zupčanicima, nije trebalo dugo čekati.
Služba ili mobing mašina
Na adresu Službe, protiv Alme Šehović ubrzo stiže anonimna prijava. Navode iz prijave, po nalogu Upravnog odbora, novoimenovani direktor službe Senad Muhamedbegović, koji svog prethodnika Šemsu Berbića, postavlja, bez objave konkursa za savjetnika, provjerava saslušavajući radnicu koja uporno ukazuje na nepravilnosti i koja optužbe iz prijave odbacuje. Vrlo brzo na adresu Službe stiže još jedna „anonimna“ prijava protiv iste radnice.
Po standardnoj proceduri mobinga, odmazda protiv šefice računovodstva koja se usudila uzburkati žabokrečinu nepotizma i političkog patronizma potom ulazi u novu fazu. Direktor Muhamedbegović predlaže Upravnom odboru suspenziju i pokretanje disciplinskog postupka protiv Alme Šehović. Uprkos tome, Alma u februaru 2015. za Federalnu televiziju otvoreno govori o postupcima u Službi za koje smatra da su nezakoniti, a psihički pritisak usmjeren protiv nje, zamaskiran u „disciplinske postupke“, prijavljuje Antikorupcionoj komisiji Skupštine Tuzlanskog kantona, koja na njenu prijavu ne reaguje.
Mobing mašina potom „prebacuje“ u veću brzinu. Na raspolaganju su oprobani elementi administrativne psihičke torture. Odlukom direktora, Alma, sudski vještak ekonomske struke, prestaje biti šef sektora, te biva preraspoređena na radno mjesto u Kladnju za koje je predviđena srednja stručna sprema. Da bi došla na posao, Šehović, koja prima medicinske terapije, sada mora da se svakodnevno vozi jednim od najopasnijih planinskih puteva u državi, putujući skoro 100 km dnevno.
„Zbog hormonske terapije, počelo joj je bivati sve teže, jer je ustajala u četiri ujutro, a kući stizala iza šest uveče, i strašno se bojala zime i kako će putovati po snijegu“, reći će kasnije u intervjuu Jasna Bedak, dodavši da je zbog otvorene podrške radnoj kolegici i sama postala meta direktora, upravnog odbora i poslušnih vojnika Službe.
U istom intervjuu datom novinaru Almiru Panjeti, Jasna Bedak navodi da je Služba, samo dan nakon što je Alma zbog zdravstvenih problema otišla na bolovanje, bez prisustva policije i prije pokretanja disciplinskog postupka, nasilno ušla u njenu kancelariju, te sa vještakom informatičarem pristupila podacima na Alminom kompjuteru, da bi se provjerili navodi iz anonimne prijave protiv nje. Tek dvadesetak dana nakon što vještak dostavio nalaze vještačenja, direktor donosi odluku o pokretanju disciplinskog postupka protiv Šehović. U razgovoru za Žurnal, direktor Muhamedbegović opravdava ove postupke na sljedeći način: „Kada sam došao ja sam rekao neću javašluk, neću nerad, hoću disciplinu, hoću rad.“
Odluka o pokretanju disciplinskog postupka, u formi nezvanične optužnice, direktor Muhamedbegović „obrazlaže“ navodima prema kojima je Alma Šehović bez znanja i odobrenja direktora u toku radnog vremena i tokom bolovanja radila vještačenja ekonomske struke, te u prostorijama Službe neovlašteno razgovarala sa novinarima Federalne televizije.
U razgovoru sa novinarom Žurnala, Mirsad Kadić, član Upravnog odbora Službe i predsjednik komisije koja je bila zadužena za vođenje „disciplinskog postupka“, izgovara otvorene uvrede na račun, tad već preminule Alme, te iznosi mišljenje da je ona bila “na ivici kriminala“. Za razliku od Mirsada Kadića, koji vrijeđa i optužuje mrtvu Šehović, njena radna kolegica Jasna Bedak ovako opisuje svoju tragično preminulu kolegicu:
“Alma je bila primjer sposobne, uspješne i poštene osobe. Zbog svojih sposobnosti bila je angažovana i kao sudski vještak, što je rukovodni klan naročito iritiralo.”
Ruke mobinga ne ostavljaju otiske
Ujutro 10. novembra 2015, 49-godišnja Alma Šehović oduzela je sebi život bacivši se sa 8. sprata zgrade u tuzlanskom naselju Stupine, ostavivši iz sebe 19-godišnju kćerku. Policija je zaključila da se radi o samoubistvu.
Dvadeset i sedam dana poslije, 7. decembra 2015., Američka ambasada u BiH je posthumno dodijelila Almi Šehović nagradu za izvanrednu hrabrost. U obrazloženju nagrade, koju je primila njena kćerka, navodi se da je Alma iskazala izvanrednu hrabrost u borbi protiv korupcije u BiH. Izuzmemo li Radio Slobodna Evropa i nekoliko lokalnih portala, ova vijest je u zemlji u kojoj se notorni kriminalci nazivaju političkim liderima i državnicima i kontroverznim biznismenima a ubice „žestokim momcima“, prošla skoro pa neprimijećeno.
Alma Šehović nije dočekala kraj istrage o svim prijavama o nepravilnostima u Službi za zapošljavanje Tuzlanskog kantona. U junu 2018., nakon dvoipogodišnjeg suđenja Šemso Berbić, bivši direktor Službe za zapošljavanje Tuzlanskog kantona, je osuđen prvostepenom presudom zbog krivičnog djela – nesavjestan rad u službi, čime je prouzrokovana šteta za fond Službe u iznosu od oko 111.000 KM. Berbić je propustio da naplati potraživanja od osoba koje su nezakonito dobijale naknade biroa, pa su dugovi zastarili. Izrečena mu je uslovna kazna zatvora u trajanju od jedne (1) godine. O netransparentnom zapošljavanju i mogućim zloupotrebama položaja u presudi nije bilo niti riječi.
U septembru 2019., četiri godine nakon smrti Alme Šehović, Ured za reviziju institucija FBiH je objavio izvještaj o izvršenoj reviziji u JU Služba za zapošljavanje Tuzlanskog kantona za 2018. godinu, kada je direktor bio Senad Muhamedbegović. U navedenom izvještaju kao da odjekuju riječi Alme Šehović:
Sumnjive i sporne tražbine od fizičkih osoba po temelju novčane naknade i tražbine od branitelja Armije BiH u iznosu od 105.273 KM odnose se na neutemeljeno primanje novčane naknade za razdoblje za koje je osoba već ostvarila mirovinu“
…U 2018. godini u radni odnos primljeno je 14 osoba bez javnog konkursa/oglasa, što je neprimjereno s obzirom na to da je Služba javna ustanova…“
… smatramo da dio stalnih sredstava (pet poslovnih prostora) u poslovnim knjigama i financijskim izvješćima nije iskazan temeljem vjerodostojne knjigovodstvene dokumentacije…“
Uprkos nalazima Ureda za reviziju, prema raspoloživim informacijama protiv Muhamedbegovića koji „neće javašluk, neće nerad, hoće disciplinu, hoće rad“, do sada nije pokrenut nijedan postupak. U novembru 2019., on je razriješen dužnosti direktora Službe u uobičajenoj političkoj „sječi direktora“ koja se dešava kod svake promjene vlasti. Pune 4 godine otkako je Šehović odlučila da neizdrživi sistematski psihički progon protiv sebe okonča samoubistvom, Muhamedbegović je bio direktor.
Kako ubiti Zviždača
„Onda počnu progon i inkvizicije u vidu disciplinskih postupaka koji trebaju da slome želju da ustrajete u vašem naumu, ali i da budu primjer drugim kolegama kako će završiti ako krenu vašim putem, odnosno putem borbe protiv nepravde“, Sanjin Sinanović zaposlenik Centralne banke BiH, prijavitelj korupcije kojem je Agencija za prevenciju korupcije i koordinaciju borbe protiv korupcije (APIK) tri puta odbila zahtjev za status uzbunjivača uz obrazloženje da Agencija „nije mogla prepoznati dobru volju“.
“Oni koji su uhapšeni, vraćeni su na rukovodeće pozicije a meni i dalje rukovode, a ja sam jedva vraćen na posao i to na mjesto početnika. Ja sam izopšten iz društva. Supruga je doživjela moždani udar. Ne mogu sada da pričam, teško mi je“, Danko Bogdanović, prijavitelj višemilionske korupcije u UIO. Umjesto pohvale, Bogdanović do tada šef carinske ispostave u Brčkom, dobio je suspenziju koja je potrajala skoro dvije godine i prijavu za klevetu. Vraćen je na posao, nakon dvogodišnjeg odbijanja direktora UIO Mire Džakule da sprovede odluku APIK-a i tek nakon pritiska međunarodnih organizacija.
Logika i rukopis vladajuće partokratijske hobotnice u slučajevima progona osoba koje su odlučile prijaviti kriminal u institucijama pod direktnom upravom i kontrolom vlasti sasvim je jasna. Svoj kriminal kleptokratska vlast čuva poput unosne poslovne tajne građene na partijskim i pravosudnim vezama.
Zastrašivanje, ucjene, lažno optuživanje, montirani disciplinski postupci, saslušanja u kancelarijama direktora, izolovanje od radne sredine, oduzimanje radnih zadataka, prijave za klevetu, prijetnje otkazima i konačno otkazi s posla. Sve su to alati matrice psihičkog terora nad žrtvom koja se usudi zatalasati žabokrečinu kriminala. Ako se prijavitelj korupcije ne slomi kombinacijom pomenutog mobing arsenala, mafijaški sistem zarobljene države pribjegava i drastičnoj mjeri fizičke eliminacije.
Sudbina Milana Vukelića, inžinjera i sudskog vještaka građevinske struke, tada zaposlenog u Zavodu za izgradnju Banje Luke koji je otvoreno prijavio mafijašku spregu politike i građevinskih tajkuna je primjer da su ubistva jedan od alata kleptokratske vlasti.
„Neću da budem lopov ni za sebe ni za direktora“, riječi su Milana Vukelića izrečene u ljeto 2006. godine nakon upornog insistiranja direktora Zavoda Čede Savića da kao nadzorni inžinjer mora potpisati zapisnik o rekonstrukciji parka „Petar Kočić“ u Banjoj Luci.
Protiv njega su uslijedili disciplinski postupci, prinudna psihijatrijska vještačenja, policijski pretresi stana i isljeđivanja u MUP-u Banje Luke. U policiji mu govore da nije normalan, da je za zatvora, da je za psihijatrije.
“Prestani da pišeš, imaš ženu i dvoje djece!”, prijeti mu tadašnji zamjenik načelnika Uprave kriminalističke policije Dragi Milošević. O policijskim prijetnjama i isljeđivanju Vukelić je dopisom obavijestio direktora policije RS, OHR, SIPA-u, Ombudsmana i Narodnu skupštinu RS. Slijede otvorene prijetnje otkazom. Ali Milan Vukelić i dalje govori o kriminalu. Ujutro 7. maja zatiče potpuno izgorjeli osobni automobil. Dana 19. juna 2007. podnosi krivičnu prijavu protiv direktora Zavoda Čede Savića zbog zloupotrebe službenog položaja, reketiranje firmi i pojedinaca, kao i zbog pritisaka koje vrši na njega lično.
Dana 8. augusta 2007. kuća Vukelićeve majke je zapaljena.
Ruka zločina je završila svoj monstruozni posao 6. novembra 2007. kada je Vukelić ubijen bombom aktiviranom ispod njegovog vozila u pokretu (ford fiesta) u Banjoj Luci tik ispred zgrade MUP-a RS. Od eksplozije, tijelo mu se razletjelo u prečniku od 40 metara. Tomislav Dobrinjac koji je bio na mjestu suvozača ostao je bez obje noge, dok je Slava Pepinović koja je sjedila pozadi zadobila teške povrede gornjih esktremiteta.
U završnici, vlast najgorih od najgorih, uspješno opere krvave ruke ubica koje sistem zarobljenog pravosuđa ne prepoznaje kao kriminalce:
Predmet u vezi sa počinjenim krivičnim djelom teško ubistvo na štetu Milana Vukelića i još dva lica koja su tada zadobili teške tjelesne povrede opasne po život se nalazi i dalje u fazi istrage, protiv za sada nepoznatog/nepoznatih lica.“
Efikasna borba Vlade FBiH protiv donošenja Zakona o zaštiti prijavitelja korupcije
Zakon o zaštiti prijavitelja korupcije čiji je cilj suzbijanje korupcije i osiguranje efikasnog sistema zaštite prijavitelja od bilo kojeg oblika ugrožavanja ili povrede prava prijavilaca koja bi mogla biti u vezi sa prijavom korupcije, nije donesen još samo u Federaciji BiH.
Naime od 1. januara 2014. godine Zakon o zaštiti prijavitelja korupcije je na snazi na nivou države, ali isti bi trebao štiti samo prijavitelje koji su zaposleni u institucijama Bosne i Hercegovne, odnosno pravnim licima čiji su osnivači institucije BiH. Također, Zakoni o zaštiti prijavitelja korupcije postoje i na nivou entiteta Republike Srpske (2017. godina) i distrikta Brčko (2018. godina).
Nepostojanje ovog zakona u Federaciji BiH onemogućava prijavitelju koji radi u FBiH u javnom ili privatnom preduzeću dobijanje potrebne zaštitu od progona koji protiv njih, po pravilu sprovode upravo prijavljeni počinitelji korupcije. Toga je Vlada FBiH itekako svjesna te uporno još od 2013. godine kada je održana javna rasprava o ovom zakonu vrši opstrukciju donošenja ovog važnog zakona štiteći kriminal onih koje sama postavlja ili kriminal u privatnim firmama koje su često s njom interesno povezane. Vrlo je jasno da Vlada FBiH nedonošenjem ovog Zakona direktno ugrožava živote ljudi koji odluče da progovore kriminalu, čineći ih lakom metom za odstrel koji sprovode poslušnici koruptivne mašine.
Glasno govori i činjenica da su nacrti i prijedlozi ovog zakona više puta mijenjani, te je iz forme usvojenog prijedloga nekoliko puta vraćan u formu nacrta i već 7 godina ne uspijeva da ugleda svjetlo dana. Koliko je ozbiljna Vlada u namjeri da ga ne donese pokazuje i činjenica da se u godišnjim planovima rada Vlade FBiH, za četiri posljednje godine 2017, 2018, 2019 i 2020, uvijek navodi jedno te isto:
„Nacrt zakona je planiran da se pripremi od strane Ministarstva pravde FBiH, a onda da se usvoji, te da je potrebno da se isti uskladi sa pravnom stečevinom EU.“
Višegodišnja opstrukcija Vlade FBiH donošenja Zakona o zaštiti prijavitelja korupcije u Federaciji Bosne i Hercegovine nedvosmisleno ukazuje na neiskrenost vlasti kada tvrdi da se želi boriti protiv korupcije. Očigledno je da su vlastodršci u FBiH veoma zainteresovani da se pomenuti zakon, ako ga već mora biti, što kasnije usvoji. Razlog je razumljiv. Vlast je duboko ogrezla u kriminal pa će po svaku cijenu i do posljednjeg daha na vlasti opstruirati donošenja ovog tolikog potrebnog antikoruptivnog zakona. Alminog zakona.