Uvod u genocid
Prema usmenim naredbama koje su tokom dana 12. jula 1995. dobili od Ljubiše Beare i Vujadina Popovića, oficir za bezbjednost Zvorničke brigade Drago Nikolić i njegov pomoćnik Milorad Trbić, zajedno sa komandirom čete vojne policije Miomirom Jasikovacem će još iste noći tog utorka na području zone odgovornosti Prve zvorničke brigade, započeti zajednički obilazak objekata pogodnih za zatvaranje bošnjačkih muškaraca koji se u to vrijeme još uvijek nalaze zatočeni na šest različitih lokacija u Bratuncu. Nikolić, Trbić i Jasikovac će pronaći i pogodne lokacije za masovne egzekucije kao i za masovne grobnice za skrivanje tijela umorenih žrtava.
Već u jutarnjim satima 13. jula 1995. njih trojica će se potpuno usaglasiti o svakoj pojedinačnoj lokaciji neophodnoj za provođenje „naredbe koja je došla s vrha“, kako je Beara nazvao usmenu naredbu Ratka Mladića za pogubljenje svih muškaraca i dječaka zarobljenih nakon zauzimanja (ne)zaštićene UN zone, enklave Srebrenice. Bit će to svojevrsna polazna točka udruženog zločinačkog poduhvata istrebljenja bošnjačkih muškaraca iz srebreničke enklave, koji će biti realizovan u naredna tri dana najvećim dijelom na području odgovornosti Zvorničke brigade i koji će kasnije u sudskim procesima biti zvanično presuđen kao genocid nad bošnjačkim muškarcima i dječacima iz Srebrenice.
Kao mjesta zatočenja oko 4.500 bošnjačkih muškaraca i dječaka koji su dovezeni iz Bratunca, gdje su prethodno od popodneva 12. jula do ranog jutra 14. jula bili protvoreni na šest lokacija, određene su zgrade i fiskulturne sale seoskih osnovnih škola lociranih u zvorničkoj opštini. Radi se o mjesnim osnovnim školama u zvorničkim selima Orahovac, Petkovci, Ročevići i Pilica. Za petu lokaciju u kojoj će se do pogubljenja držati zatočeni dječaci i muškarci, a koji nisu mogli biti smješteni u pomenute škole, bit će određena sala doma kulture u Pilici.
Za mjesta masovnih ubijanja Drago Nikolić, Milorad Trbić i Miomir Jasikovac su izabrali lokacije blizu mjesta zatočenja – dvije poljane omeđene šumom smještene neposredno uz nasip željezničke pruge Zvornik – Tuzla, kamenito podnožje brane Petkovci, poznate i kao brana Crvenog mulja (napravljena za akumulaciju glinice od fabrike Aluminija), divlja deponija otpada i šljunčane vrtače na obali rijeke Drine kod Kozluka, njive nekadašnje poljoprivredne farme u Branjevu, nadomak sela Pilice, i sala za predstave doma kulture u selu Pilice (Društveni dom Pilice) smještena na regionalnom putu Zvornik – Bijeljina.
Zgrada fiskulturne sale osmogodišnje škole Grbavci (locirane između sela Donji i Gornji Grbavci), u naselju Orahovac, će biti prva korištena za smještaj zatočenika u zoni odgovornosti Zvorničke brigade. Za mjesto egzekucije tih bošnjačkih muškaraca i dječaka, koja će ujedno biti i prva od ukupno pet lokacija masovnih ubistava na području zvorničkih sela, bit će izabrane poljane, udaljene svega 800 metara od škole u Orahovcu, poznate i kao livade Lažete, nazvane po istoimenom zaseoku.
Cjelokupni sistematski proces zatočenja, odvoženja, ubijanja i zatrpavanja tijela žrtava u masovne grobnice, koji je primijenjen u školskoj sali u Orahovcu i na livadama Lažete, bit će u potpunosti primijenjen i u ostala četiri masovna ubijanja u zoni odgovornosti Zvorničke brigade, a koja će se okončati 17. jula skrivanjem tijela ubijenih u masovnoj grobnici na Branjevu.
Prije nego će prvo masovno ubijanje na zvorničkoj opštini započeti na livadama zaseoka u Lažetama u poslijepodnevnim satima 14. jula 1995, masovno ubijanje u hangarima otkupne zemljoradničke stanice u Kravici, u opštini Bratunac, je bilo već okončano tog jutra. Prethodno, u toku 13. jula skoro u isto vrijeme vojska i policija bosanskih Srba izvršili su dvije masovne egzekucije bošnjačkih muškaraca. Prva od njih je izvršena uz makadamski putu za Cersku dolinu na padinama potoka Cerska, dok je druga izvršena na obali rijeke Jadar.
Kasarna Zvorničke brigade, Karakaj
Tog 13. jula 1995. oko 18:00 sati, evidentičar čete vojne policije u Zvorničkoj brigadi Stevo Kostić saopštio je Dragoju Ivanoviću da je stigla naredba prema kojoj pripadnici vojne policije moraju otići u školu Grbavci u Orahovcu1. Prema Ivanovićevom iskazu2, Kostić mu nije znao objasniti „šta će vojni policajci tamo raditi“, odnosno „kakav je to zadatak koji Ivanović i njegovi suborci trebaju izvršiti“.
Stanoje Birčaković3, pripadnik iste čete vojne policije, se sjeća da je taj dan prije odlaska na zadatak izvršeno postrojavanje vojnika u punoj ratnoj spremi u kasarni u Karakaju u prostoru nekadašnje fabrike obuće „Standard“:
„Mislim da je komandir čete, Jasikovac Miomir, izvršio to postrojavanje, upoznao nas sa zadatkom i rekao da… da idemo na obezbjeđenje ratnih zarobljenika u Orahovac.“
Prema iskazu Dragoja Ivanovića, on je zajedno sa još pet ili šest vojnih policajaca Zvorničke brigade ušao u manji sivomaslinasti autobus, koji je pripadao četi vojne policije. Naveo je da su u autobusu s njim bili vojni policajci Stanoje Birčaković, Miomir Simić, Nebojša Jeremić, kao i pravnici iz čete vojne policije Goran Bogdanović i Čedo Jović. Sjeća se da su minibusom stigli ispred škole u Orahovcu oko 19:00 sati i da je još bio dan.
Govoreći o broju vojnih policajaca sa kojima je upućen u školu u Orahovac, Stanoje Birčaković navodi da je mali vojni autobus (marke TAM) bio potpuno ispunjen vojnim policajacima u punoj spremi, te stoga procjenjuje da je u autobusu bilo oko 15 vojnih policajaca. Ipak, osim imena Ivanovića, Bogdanovića i Jovića, on se ne sjeća niti jednog drugog imena ostalih vojnika koji su tog julskog popodneva s njim došli pred školu u minibusu.
Oba svjedoka su potvrdila da u školi nisu zatekli nikoga, te da je pola sata nakon što su stigli, negdje oko 19:30 pred školu stigao i komandir čete vojne policije Zvorničke brigade, poručnik Miomir Jasikovac. Jasikovac je vojnim policajcima objasnio da je njihov zadatak da pregledaju prostorije u školi i fiskulturnu salu, te da sa sale trebaju skinuti ulazna vrata. Ivanović navodi kako im je tom prilikom Jasikovac rekao da će zarobljenici već naredni dan (14. jula 1995) biti prevezeni za Tuzlu. Po naredbi Jasikovca, postavljena je, na već postojeću, i dodatna žičana ograda, a kako bi se visokom pregradom prostor školskog igrališta odvojio od školske zgrade, te napravio koridor kojim će zatočenici sa glavne ceste doći do ulaza u fiskulturnu salu. Još važnije, povećanjem visine postojeće ograde zatočenicima je onemogućeno da istu preskoče, pokušaju li pobjeći pri ulasku u salu.
Vojni policajci su odmah postupili po izdatim naredbama komandira Miomira Jasikovca.
Škola Grbavci, selo Orahovac
Negdje oko 21:00 sat, pri prvom sumraku, pred školu u selu Orahovac su počeli pristizati civilni autobusi iz Bratunca sa bošnjačkim muškarcima i dječacima zarobljenim nakon što je vojska samoproglašene države pobunjenih bosanskih Srba zauzela UN enklavu Srebrenice. Ivanović tvrdi da je tom prilikom vidio „sedam, osam, možda i devet autobusa“ za zatočenim muškarcima kako je došlo pred školu. Dodaje da su se pored zatočenika u autobusima nalazili i naoružani pripadnici vojne policije Bratunačke brigade. Ipak, prema iskazu Stanoja Birčakovića ukupan broj autobusa koji su u konvoju te večeri dovezli bošnjačke muškarce i dječake pred školu u Orahovac je znatno veći od brojeva koje je naveo Dragoje Ivanović. Na pitanje tužitelja (Popović i drugi) o tačnom broju autobusa koji su te večeri došli pred školu u Orahovcu, Ivanović odgovara:
„Petnaestak, petnaest-dvadeset, verujete da ne znam tačno. Mislim da je bilo petnaest i možda više od petnaest. A tačan broj (autobusa – op. aut) ne znam.“
Kolonu autobusa zaustavljenih uz vanjsko dvorište škole je predvodio bijeli vojni transporter s crnim oznakama UN. Odmah iza njega u koloni su bila dva vojna vozila – Puch (pinzgauera). Dragoje Ivanović je vidio oficire sa višim činovima, kako izlaze iz dva pinzgauera, a koje je dočekao Momir Jasikovac. Za razliku od Ivanovića, Stanoje Birčaković se ne može sjetiti da je tom prilikom vidio ijednog drugog oficira, osim poručnika Jasikovca. Transporterom sa UN oznakama, prethodno otetim od holandskih vojnika prilikom napada na Srebrenicu (op. aut), upravljao je komandant vojne policije Bratunačke brigade, vodnik Mirko Janković. Pored njega u transporteru su bili pripadnici vojne policije Bratunačke brigade – Jankovićev zamjenik Mile Petrović, koji je bio na mjestu za osmatranje, i vojni policajac Nikola Popović. U svojim svjedočenjima svi pomenuti potvrđuju ovu informaciju.
Neki od pripadnika vojne policije Bratunačke brigade koji su nadzirali zatvorenike će kasnije na suđenjima, nakon što su dobili status zaštićenih svjedoka, priznati da su bili naoružani i držali na oku zatočenike u autobusima koji su ih dovezli iz Bratunca pred školu u Orahovcu. Ipak, svi do jednog su tvrdili da su se nakon toga odmah vratili u Bratunac.
Ivanović i Birčaković navode da niti jednog od naoružanih stražara u autobusima koji su to veče došli pred školu, nisu prepoznali, jer nisu bili iz Zvorničke brigade.
Uz psovke, galamu i udarce vojnih policajaca, dječaci i muškarci su natjerani da trčećim koracima prolaze kroz ograđen prostor kojim idu ka fiskulturnoj sali na kojoj nema vrata. Prije ulaska zatočenici su natjerani da sa sebe skidaju jakne, koje bacaju na gomilu, te da izvrnu džepove hlača. Oni koji imaju ručne satove su također natjerani da ih skinu i ostave naoružanim čuvarima. Naoružani vojnici pri tome od zatočenih traže novac (njemačke marke, op. aut) i otimaju im sve drugo što smatraju dragocjenim. Mnogi ljudi koji ulaze u salu su natjerani da u potpunosti skinu gornje dijelove odjeće, koje su ostavljali pred ulazom u salu, tako su mnogi zatočenici u salu ulazili goli do pojasa.
U svjedočenju pred Sudom BiH, Milivoje Ilić kazao je da je bio angažovan u centru veze u Zvorničkoj brigadi, te da je te večeri i on upućen u Orahovac, gdje su dovezeni zarobljenici (13. juli 1995). On kratko opisuje ulazak zatočenika u fiskulturnu salu: „Dovoze ih predveče i ubacuju u salu”. Ilić potvrđuje da su vojni policajci zarobljenicima govorili da skinu jakne i druge gornje dijelove odjeće i izvade novac i druge dragocjenosti.
S obzirom da je Jasikovac vojne policajce pod njegovom komandom upozorio da moraju biti krajnje oprezni, jer se radi „o veoma opasnim borcima koji su spremni na sve“, 28-godišnji Dragoje Ivanović će ipak biti iznenađen prizorom koji će se ukazati pred njim. Umjesto „opasnih vojnika spremnih na sve“, on je vidio izmrcvarene i zapuštene ljude, obučene u smrdljive rite, natjerane da trčećim korakom ulaze u salu, pri tome prolazeći kroz koridor od žice duž kojeg su bili raspoređeni naoružani vojni policajci Zvorničke brigade. Birčaković navodi kako im je Jasikovac rekao da moraju biti „veoma pažljivi na straži zbog opasnih zatvorenika“ koji će uskoro doći.
Ljudi i zvijeri
Zatočenici su ulazili u fiskulturnu salu, te su tjerani da se kreću prema najudaljenijem zidu fiskulturne sale i da odmah sjednu na pod. Vojni policajci su im naredili da sjede tako što će glave oboriti na koljena, te da noge što više privuku tijelu. Među zatočenicima su bili i dječaci dobi između 12 i 14 godina, ali i veoma stari ljudi. Sala se brzo punila i zrak je postajao sve teži a prostorija zagušljivija. Stariji su zbog teškog položaja za sjedenje i nedostatka zraka u fiskulturnoj sali gubili svijest. Neki su se počeli gušiti i umirati. U toku noći više od polovine prostora sale bilo je ispunjeno zatočenicima.
Ivanović navodi da se oko škole u toku noći već bilo okupilo neprijateljski raspoloženo stanovništvo sela i mnogi drugi znatiželjnici koji su stigli iz okolnih sela. Ljutita masa je zatočenike psovala i upućivala im pogrdne nazive. Neki od njih su gnjevno i glasno tražili da se zatočenici pobiju. „Pobijte ih sve! Jebem vam mater balijsku! Gdje vam je sad Naser!“, neki su od povika koje su okupljeni upućivali bošnjačkim zatočenicima.
Odgovarajući na pitanje šta je tačno bio njegov i posao ostalih vojnih policajaca, Ivanović je izjavio da su se vojnici „brinuli o bezbjednosti zatočenika“, te da su zatočenike oni „branili od lokalne rulje“, kojoj su se u toku noći pridruživali i vojnici koji su prolazili putem pored škole odlazeći na obližnu borbenu liniju prema Baljkovici. S obzirom da su vrata sa fiskulturne sale bila skinuta, vojni policajci su sve vrijeme nadzirali ljude nabijene u zagušljivoj sali, natjerane da sjede sa glavama na koljenima. S automatskim puškama spremnim za paljbu u svakom momentu, vojni policajci čete vojne policije pod zapovjedništvom Miomira Jasikovca, uključujući i Ivanovića, stajali su neposredno uz ulaz u salu bez vrata, te se u toku noći, u parovima smjenjivali na „obezbjeđivanju vrata“ svaka dva sata, „držeći zatočenike na oku“. Ostali vojni policajci su po naređenju Miomira Jasikovca raspoređeni izvana, okolo sale, po uglovima školske zgrade i po putu uz školu, onemogućavajući tako svaki pokušaj bjekstva zatočenika.
Ivanović i Birčaković izostavljaju sljedeću činjenicu kako su se pripadnici njihove čete „brinuli za bezbjednost“ zatočenih. Naime, u jednom momentu, vojni policajci su na sami ulaz u salu donijeli školske stolove na koje su montirali mitraljez M-84 koji je sve vrijeme bio uperen ka zatočenicima.
Kako su vojni policajci ustvari obavljali „svoj posao“ i „brinuli o bezbjednosti“ zatočenih, te kakvim su neljudskim uslovima bili izloženi zatočenici, vjerno opisuju sljedeće sudski utvrđene činjenice, bazirane na gotovo identičnim iskazima trojice odraslih zatočenika koji su preživjeli masovni pokolj na Orahovačkim livadama. Radi se o iskazima Mevludina Orića, Kemala Mehmedovića i zaštićenog svjedoka PW-169. Strijeljanje na livadama Lažete u Orahovcu je preživio i tada sedmogodišnji dječak Fahrudin Muminović.
Školska sala kolektivnog užasa
Iz njihovih iskaza se može sklopiti jedinstvena slika užasa koji je vladao u noći 13. jula sve do podneva sljedećeg dana, prije nego što su odvezeni na gubilište udaljeno oko 800 metara od škole. U pretrpanoj fiskulturnoj sali vrućina je bila nesnošljiva, mali prozori na vrhu sale su bili nedovoljni za dotok potrebnog zraka. Metalni krov sale zagrijan vrućim julskim suncem dodatno je otežavao ionako nepodnošljivu situaciju zatočenima. Ljudi koji su već pri dolasku u Orahovac bili teško iscrpljeni glađu i žeđu, bili su prethodno izloženi psihičkim i fizičkim torturama tokom zatočenja na šest različitih lokacija u Bratuncu.
Niti te noći 13. jula kao ni naredni dan, kada će biti odvedeni na strijeljanje, muškarcima i dječacima zatočenim u fiskulturnoj sali škole Grbavci, nije davana hrana. Vodu su povremeno unosili zatočeni dječaci starosti između 12 i 14 godina, kojima je vojska dozvolila da izlaze napolje kako bi povremeno sipali vodu sa česme u školskom dvorištu. Zatočeni ljudi i dječaci, koji su sjedili dalje od ulaza u salu, vodu uopšte nisu dobijali, jer su kante s vodom bile prazne prije nego bi došle do njih. Stoga su mnogi od njih bili prinuđeni da piju svoju mokraću. Mada je uz svlačionicu fiskulturne sale postojao sanitarni čvor, vojnici čete vojne policije zatvorenicima nisu dozvoljavali da tamo vrše nužde, nego su im za tu svrhu služile kante ostavljene u sali. Stariji i fizički slabiji ljudi su padali gubeći svijest. Neki od njih su umirali bez glasa. Smrad fekalija, znoja i zadah izmrcvarenih ljudskih tijela je do te mjere bio neizdrživ da vojnici – osim kada bi iz sale izvlačili izvan nekog ko bi se pobunio, da ga ubiju – nisu ni ulazili.
Povremeno, ljudi do kojih voda nije nikako dolazila su zapomagali moleći za vodu. Neki su panično vrištali da nemaju zraka i da se guše. Vojnici pod komandom Miomira Jasikovca koji su ih nadzirali bi na vapaje očajnih ljudi odgovarali psovkama, te rafalima iz automatskih puški pucajući iznad njihovih glava po zidovima i plafonu sale. Prestrašeni ljudi, skupljeni i u kolektivnom užasu, bi se nakon toga privremeno primirili.
Jedini čin pobune4 ili poziv na istu koji se desio u fiskulturnoj sali se odnosi na čovjeka koji je u jednom trenutku ustao iz terorizirane uplašene mase i rekao: „Ljudi, šta se bojite? Vidite koliko nas je! Ne mogu nas sve pobiti! Nemojte se plašiti.“ Vojni policajci su ga izvukli iz sale. Ubrzo nakon toga s polja se začuo rafal iz automatskog oružja. Paralisani strahom, ljudi su se ponovo primirili.
Uskraćivanje hrane i vode, držanje zatočenika u sali ispunjenoj zagušljivim vrelim zrakom, izvođenje i ubijanje onih koji bi se usudili išta reći, ispaljivanje rafala iznad glava, sve su ovo bili osmišljeni elementi sistematskog terora, kojim su mučitelji u odorama vojne policije Zvorničke brigade uspješno suzbili i samu pomisao zatočenika na pobunu. Opisani teror kojima su muškarci i dječaci bili izloženi i neopisiva patnja doveli su ih na rub pomirenosti sa strašnim krajem. Stoga je smrt iz perspektive izmučenih, izmrcvarnih bila samo konačan kraj strašne i neizdržive muke.
Ipak, Dragoje Ivanović govori da ništa ne zna o patnjama zatočenika te vrele 13. julske noći iako je tu cijelu noć zajedno s ostalim pripadnicima čete vojne policije bio aktivni učesnik užasnih dešavanja, kao jedan od naoružanih stražara.
On tvrdi da „nije vidio da se prema zatočenicima ponašalo posebno loše“. Jednostavno, on se „ne sjeća“ da je bilo ikakvih „incidenata“ tvrdeći da se prema zatočenicima „postupalo normalno“. S očitom namjerom da relativizuje patnje kojima su, prije pogubljenja, zatočenici bili izloženi, Ivanović se u svjedočenju očigledno odlučio da potpuno ignoriše činjenice i zamagljuje istinu u svoju korist i korist drugih vojnih policajaca koji su te noći 13. jula 1995. držali zatočene u fiskulturnoj sali škole u Orahovcu. Na pitanje tužitelja o načinu postupanja prema zatočenima, Ivanović daje sljedeći, za zdrav razum, zapanjujući odgovor:
„Pa, mislim da se postupalo normalno. Tražili su da piju, išli su s nama na vodu, donosili vodu u salu.“
Tužitelj: „ Da li se sjećate da je bilo nekih incidenata te noći? Da li se nečeg posebno sećate?“
Ivanović: „Ne. Nije bilo incidenata u toku noći.“
Nasuprot Ivanovićevim tvrdnjama o „normalnom postupanju“ vojnih policajaca prema zatočenima, nepostojanju ikakvih incidenta, drugi zaštićeni svjedoci, pripadnici VRS navode da su oko škole ležala tijela najmanje dvoje mrtvih ljudi koji su ubijeni od strane njihovih čuvara.
14. juli 1995, škola u Orahovcu, jutro
Vojni policajac Dragoje Ivanović navodi da je oko 8:00 sati ujutro 14. jula, pred školom u Orahovcu vidio dolazak „dvadesetak do tridesetak vojnika“. Nakon što novopridošli vojnici, koje Dragoje Ivanović ne može identifikovati, preuzmu od vojne policije nadzor nad zatočenima, Jasikovac svoje vojnike, koji su u držali zatočene u fiskulturnoj sali, šalje da se smjeste u minibus parkiran na cesti pored škole. Govori im da budu u pripravnosti.
Ubrzo nakon toga Jasikovac šalje neke od vojnih policajca da po obližnjim kućama zatraže od žena da isjeku što više traka od tkanina pogodnih za vezanje ruku, ali i kao povezi za oči. Vojnici prema iskazu Ivanovića povremeno izlaze iz vojnog minibusa i odlaze u obližnje kuće u selu „na kafu“ i u obližnju prodavnicu „da se osvježe“ te da kupe „nešto za hranu“.
I Birčaković navodi da je ispred škole ujutro vidio Jasikovca i opisuje dolazak novih vojnika u jutro 14. jula 1995.
„Sledećeg jutra, negde možda oko 8:00 sati, je stigla smjena. Znači stiglo je 20, 30, 40 vojnika. Ne znam tačan broj. Tako da smo mi dobili slobodno ali nismo imali mogućnost da se vratimo u kasarnu već je rečeno da ostanemo tu negde. Da budemo u blizini, u pripravnosti… Znači, kolege i ja otišle smo ovamo putem prema drumu, to jest prema magistralnom putu Zvornik – Tuzla. Neko je spavao, neko je bio tu ako je imao nekog rođaka ili prijatelja, popio kafu. Uglavnom, vrtili se tu po dvorištu.“
Istog jutra oko 7:00 sati zamjenik oficira za bezbjednost Zvorničke brigade Milorad Trbić, naređuje 32-godišnjem Miloradu Birčakoviću da vozilom (opel kadet, vojnih registracijskih oznaka P- 4528) ode po Dragu Nikolića na istureno komandno mjesto u Kitanovcima, te da ga doveze natrag u kasarnu u Karakaju zbog sastanka sa Ljubomirom Bearom i Vujadinom Popovićem. Sastanku će prisustvovati i Milorad Trbić. Već oko 8:30 Birčaković je dovezao Nikolića u komandu Zvorničke brigade.
Dok traje sastanak četverice oficira bezbjednosti, Birčaković prekraćuje vrijeme ispijajući kafu u krugu kasarne. Nakon petnaestak minuta, Nikolić izlazi sa sastanka te ga Birčaković odvozi pred hotel Vidikovac, u zvorničkom naselju Divič, udaljen oko pet minuta vožnje. Hotel je smješten na regionalnoj cesti Bratunac – Zvornik. Svega par minuta nakon što su došli pred hotel, pojavljuje se nekoliko kilometara duga kolona autobusa i kamiona koja dolazi iz pravca Bratunca.
Kolona vozila sa zatočenima (koji će u narednih 48 sati biti poubijani na pet lokacija zvorničke opštine), se nakratko zaustavlja. Birčaković, po naredbi Drage Nikolića, ulazi u prvi autobus u koloni, predavši mu prethodno ključeve od auta. Kolona potom nastavlja put Tuzle. Nakon što prođu Karakaj, autobusi skreću lijevo sa puta za Tuzlu i nastavljaju da se voze lokalnim putem. Nakon pređenih 5-6 kilometara, oko 10:00 sati, autobusi se zaustavljaju ispred škole u Orahovcu.
Nakon što izađe iz autobusa, Milorad Birčaković posmatra izvođenje zatočenika koje vojska tjera prema ulazu u fiskulturnu salu u kojoj su već bili nagurani zatočenici koji su tu proveli noć. Pred školom vidi Milorada Trbića, Miomira Jasikovca, te vojnike iz čete vojne policije (njegovog rođaka Stanoja Birčakovića – Caneta, Gorana Bogdanovića, Čedu Jovovića, te pripadnicu VP Nadu Stojanović).
Dok Ivanović sa ostalim vojnim policajcima odmara, pred školu dolaze četiri vojna SMB kamiona i jedan narandžasti sa vojnicima u kabinama. Ivanović, po ustaljenoj praksi nevoljnih svjedoka u suđenjima za Srebrenički genocid, tvrdi da ih ne poznaje, ali je siguran da nepoznati vojnici nisu pripadnici Zvorničke brigade:
„Da su bili iz Zvorničke (brigade, op.aut), najvjerovatnije bih ih prepoznao. Bar nekoga od njih.“
Kamioni zločina
Oko 11:00 sati pred školu u Orahovcu stiže Drago Nikolić, koji vozaču Birčakoviću daje ključeve od sivomaslinastog opel rekorda. Birčaković vidi pred školom i Vujadina Popovića. Popović i Nikolić se pred školom zadržavaju oko sat vremena nakon čega odlaze lokalnom cestom u pravcu prema selu Križevići.
Negdje iza 12:00 sati Birčaković vidi male TAM-ove kamione sa ceradom kako dolaze pred školu. Kamioni se kreću unazad, te se svojim stražnjim stranama parkiraju pred izlaz iz fiskulturne sale. Iz sale izlaze zatočenici sa povezima preko očiju. Mnogi od njih imaju i vezane ruke na leđima. Vojnici potom tjeraju zatočene da se penju po postavljenim daskama u tovarni dio kamiona. Zatočenici bez pogovora slijede naredbe naoružanih čuvara. Nakon što 25 do 30 zatočenih uđe, vojnici spuštaju cerade i vozačima daju znak da krenu. Jedan za drugim, kamioni napuštaju prostor školskog igrališta i odlaze lokalnom cestom u pravcu sela Križevići.
Prije nego što su počeli stizati kamioni, Miomir Jasikovac je naredio svojim vojnim policajcima da postave improvizovani sto u svlačionici na izlazu iz sale. Pri izlasku iz sale, zatočeni se zaustavljaju kod stola, gdje im vojni policajci, uz pomoć dvojice zatočenih, vezuju ruke i stavljaju poveze na oči. Potom izlaze van i ulaze u kamione koji ih vode prema Križevićima na pogubljenje. Prema svjedočenjima trojice ljudi koji su preživjeli strijeljanje, ali i pripadnika vojne policije Zvorničke brigade i vojnika Četvrtog bataljona Zvorničke brigade, se navodi da je uz vojne policajce bila i žena u uniformi koja je vezivala oči i davala čašu sa vodom zatočenim prije nego su odvedeni na strijeljanje. U svojim izjavama Tužiteljima, pripadnica saniteta vojne policije Nada Stojanović, koja je kasnije preminula, nikad nije priznala svoje učešće u spomenutom događaju.
Mi smo ih samo vozili na… ubijanje
Vozač kamiona u Zvorničkoj brigadi, Cvijan Tanacković je jedan od vozača poslanih u Orahovac da prevoze zatočenike iz fiskulturne sale škole u Orahovcu na pogubljenje u zaselak Lažete. Tanacković je pred Sudom BiH izjavio je da je u Orahovcu pred školom zatekao njemu nepoznate vojnike koji su mu rekli da okrene kamion kod škole, te da zadnjim krajem priđe vratima fiskulturne sale. Nakon što je to i učinio, osjetio je da neki ljudi ulaze u tovarni dio kamiona. Tvrdi da nije vidio zatočene koji su ulazili u kamion. Nakon što su zatočeni ušli u kamion, vojnici su mu dali uputstvo da vozi do jedne livade, udaljene samo nekoliko minuta vožnje od škole.
Ime još jednog vozača kamiona navodi i Dragoje Ivanović. On je izjavio da je poznavao vozača kamiona po imenu Rajko, a koji je također vozio zatočene na strijeljanje na livadama u Lažetema, na putu za Križeviće. Navodi da je Rajko bio pripadnik Četvrtog bataljona Zvorničke brigade. Ipak, Rajkovog prezimena on se ne može sjetiti. Na pitanje tužitelja da li je imao prilike razgovarati sa vozačem kamiona, Rajkom, Ivanović navodi da nije razgovarao niti sa jednim od vozača, te objašnjava i zašto:
„Ne. Oni su se vraćali i ti kamioni su… dok su… oni su non-stop radili, znači, nisu se gasili. Radili su i on je u kamionu bio i nije bilo nikakve priče.“
Nakon pet minuta vožnje vozač Cvijan Tanacković dovozi kamion marke TAM sa zatočenima na livade iza željezničkog nasipa na pruzi Tuzla – Zvornik.
“Kad sam došao, jedan mi je pokazao da se okrenem. Vidio sam tri-četiri sanduka municije. Ljudi su izašli i meni su vojnici rekli: ‘Vozi!'“, prisjetio se Tanacković. Dodao je da je do mraka napravio više tura, da se čula pucnjava i da je na livadi vidio ljude koji su ležali. Ni on ne zna imena vojnika koji su ubijali na livadama u Orahovcu.
Još jedan vozač tamića svjedočio je kao zaštićeni svjedok 3DW-10 (15. septembar 2008, ICTY). Navodi da je bio pripadnik logističkog voda Zvorničke brigade. On je dovezao kamion TAM pred školu u Orahovcu između 16:00 i 17.:00 sati 14. jula 1995. Po naredbi vojnika (ne zna mu ime), parkirao je vozilo vozeći unazad do vrata sale. Nakon što zatočeni uđu u kamion odvozio ih je prema okolnim livadama uz prugu.
Skreće ulijevo sa puta, prolazi ispod podvožnjaka i potom prati makadamski put koji ide paralelno sa željezničkim nasipom i prugom te se nakon stotinjak metara zaustavlja. Zatočenici potom izlaze iz kamiona, a on okreće vozilo natrag prema školi. Proces ponavlja 5-6 puta. Navodi da nije gledao egzekucije, ali da je pored puta vidio više tijela. Zadnju grupu zatočenih je na strijeljanje odvezao samo do česme, gdje su izašli i bili pogubljeni na livadi uz sami put. Naime, livada skrivena iza željezničkog nasipa je bila već prepuna tijela ubijenih, te su ubice svoje žrtve sada ubijali na pokošenoj livadi uz samu seosku cestu. Stoga vozač kamiona nije više išao prema nadvožnjaku, već je zatočene dovozio samo da livade uz cestu.
I vozač Milorad Birčaković, koji je u školskom dvorištu gledao ukrcavanje zatočenih u kamione, procjenjuje da je po 25-30 zatočenih ulazilo u jedan kamion, te da su kamioni potom odlazili u pravcu spaljenog muslimanskog sela Križevići. Nakon manje od pet minuta, on je jasno čuo pucnjavu iz automatskog oružja koja je po njegovoj procjeni dolazila iz pravca u kojem su odlazili kamioni sa vezanim muškarcima i dječacima. Prazni kamioni se potom vraćaju pred školu, te se cijeli proces masovnog zločina ponavlja. Zatočeni ulaze u tovarni dio kamiona, vojnici spuštaju ceradu, kamioni odlaze. Desetak minuta kasnije čuje se rafalna paljba koja u prekidima traje između 10 i 15 minuta.
Ivanović koji stoji u dvorištu škole navodi da zbog položaja parkiranih kamiona nije vidio zatočene dok su se ukrcavali. Kamioni su prema njegovim riječima napravili više tura i dok je boravio ispred škole neprekidno su odlazili prema Križevićima i vraćali se po druge zatočene. No Ivanović, za razliku od vozača Birčakovića ne može da potvrdi odakle je dolazio zvuk rafala, koji je čuo, jer se tada po njegovim riječima „posvude pucalo“.
Na ponovljeno pitanje tužitelja odakle su dolazili pucnjevi, svjedok Ivanović, bivši pripadnik čete vojne policije Zvorničke brigade „objašnjava“ zašto ne može jasno reći odakle je dolazio zvuk rafala:
„Pucnjave je bilo svih tih dana. Da l’ sa linije razdvajanja, da l’ s… lijevo-desno. Kod nas Srba kad se dijete rodi u ratu, se puca.“
Pazi da nijedan ne pobjegne
Prema sopstvenom priznanju, Milorad Birčaković je u jednom momentu prestao biti samo posmatrač odvođenja zatočenika na strijeljanje koje se odvijalo na livadama udaljenim manje od pet minuta vožnje od škole u Orahovcu. Po sopstvenom priznanju, kasno popodne njegov komandir, Miomir Jasikovac mu naređuje da se svojim opel rekordom vozi iza kamiona, te prati da li će neki od zatočenih pokušati iskočiti iz kamiona na putu ka livadama na kojima se vrši masovno ubijanje.
Nakon što dva kamiona sa zatočenima krenu prema stratištima, Birčaković nastavlja da vozi iza njih, prema Križevićima. Nakon pređenih 700-800 metara, Birčaković zaustavlja vozilo kod izvorske česme (danas se izvor zove Orač), tik uz pokošenu livadu. Pogledom ispraća kamione sa zatočenima, koji na raskrsnici kod izvora, skreću ulijevo na makadamski put koji prolazi ispod željezničke pruge Tuzla – Zvornik. Kamioni potom skreću i nestaju iza pružnog nasipa.
Birčaković, prema svom iskazu, okreće kola nazad i vozi ponovo prema školi. Potom pred školom čeka dolazak praznih kamiona u koje će biti ukrcani preostali zatočenici iz fiskulturne sale škole u Orahovcima, te nastavlja da radi zadatak koji mu je dao Miomir Jasikovac. Prema njegovoj izjavi, na opisani način on je u trajanju od nekoliko sati ispratio oko „7-8 tura“ na putu ka livadi iza željezničke pruge na kojoj se vršilo ubijanje zatočenih dječaka i muškaraca iz Srebreničke enklave. S obzirom da su u svakoj turi bila po dva kamiona to znači da je vozač Birčaković ispratio između 14 i 16 kamiona koji su vozili bošnjačke dječake i muškarce na strijeljanje.
Na pitanje kakvo je naoružanje imao uz sebe, navodi da je imao samo pištolj. Ipak, on ne govori o tome da li su ljudi koje su kamioni odvozili na smaknuća pokušali pobjeći iskakanjem iz kamiona, ni da li je i sam učestvovao u potjeri za bjegunicima, kao ni o tome da li je učestvovao u strijeljanju.
Birčaković navodi da je Drago Nikolić u sumrak 14. jula, došao ponovo pred školu, gdje je razgovarao sa Miloradom Trbićem i Miomirom Jasikovcem. Potom mu je Nikolić naložio da ga odveze do isturenog komandnog mjesta, kako bi pokupio svoje lične stvari. Na tom putovanju dugom 15-tak minuta, Birčaković sa lijeve strane ceste uviđa pod svjetlima svog vozila ubijene ljude. U iskazu pred ICTY odgovara na pitanje da li je tom prilikom na livadi uz cestu pored česme vidio tijela ubijenih:
„I kad smo nailazili kraj tog puta vid'lo se pod znakom farova, mislim pod svjetlima farova, vid'lo se da leže mrtva tijela.“
Tužitelj: „Otprilike koliko ih je bilo?”
Birčaković: „Pa, tako, 40 do 50 možda… za par sekundi i onda tako što se moglo vidjeti po odsjajima svjetala.”
Tužitelj: „Otprilike, koliko je to blizu česme?”
Birčaković: „Pa, možda 50 metara, tako.”
Tužitelj: „Da li ste bilo šta rekli kada ste videli te leševe?”
Birčaković: „Pa, nismo ništa. Šutali smo i jedan i drugi. Nije bilo…”
Tužitelj: „Pod time mislite na Vas i Dragu Nikolića?”
Birčaković: „Da, da. Niko nije ništa pričao. Tako.”
Tužitelj: „Tokom povratka, da li ste prošli pored česme i škole i leševa?”
Birčaković: „Da.”
Tužitelj: „Šta ste videli tokom povratka?”
Birčaković: „Pa isto što i u odlasku.”
19 uniformi za „dobro urađen pos'o“
Prema svjedočenju zamjenika komandata Četvrtog bataljona Zvorničke brigade Lazara Ristića (16. april 2007. – Predmet br. IT-05-88-T) 14. jula negdje iza 15:00 sati telefonom ga je nazvao kapetan Milorad Trbić, zamjenik Drage Nikolića, koji je od njega zatražio da pošalje vojnike iz svoje formacije uz obrazloženje da “'oće zarobljenici da provale školu“. Ristić je postupio po naredbi Trbića i prema sopstvenoj izjavi poslao oko 10 vojnika iz svog bataljona.
Među vojnicima koje je Trbiću poslao Ristić su bili komandir interventnog voda Ljubinko Mihajlović, te vojnici Mićo Stjepanović, Zoran Trišić, Miladin Đurić, Milan Savić, Vukašin Rakić i blagajnik Tanacko Tanić. Kada su stigli pred školu, Trbić je komandiru rezervnog interventnog voda Ljubinku Mihajloviću rekao da odredi ljude koji će učestvovati u strijeljanju zatočenika na livadama Lažete kraj željezničkog podvožnjaka, koje je već bilo u toku. Prema izjavi svjedoka Tužilaštva BiH, bivšeg vojnika Četvrtog bataljona Vukašina Rakića, oficir za bezbjednost Zvorničke brigade Drago Nikolić je tražio da se vojnici koji su došli pod vodstvom Mihajlovića uključe u ubijanje koje je bilo u toku.
“Tražio je od nas da se uključimo… da ubijamo ljude. Mi smo svi odbili“, prisjetio se svjedok Rakić, koji je ranije izjavio da je nakon odbijanja vojnika da učestvuju u ubijanju vodnik Mladen Mihajlović nazvao Lazara Ristića i rekao: “Lazo, šta da radim, ljudi odbijaju naređenje.“
Sam Lazar Ristić pred istražiteljima ICTY u iskazu od 16. aprila 2007. navodi da ga je vodnik Mihajlović zaista nazvao, ali da mu je ustvari rekao sljedeće: “Tjeraju nas da streljamo, šta da radimo?”
Ristić navodi da je bataljonskim sanitetskim vozilom (marke Lada) koje je vozio vozač Matić Lazar za petnaestak minuta stigao školu i zatekao tamo svoje vojnike iz interventnog voda. Također, u momentu prilaska školi on vidi kako se Milorad Trbić sa dvojicom vojnih policajaca, pravnicima Bogdanovićem i Jovićem penje u jedan od kamiona koji odlaze u pravcu Zvornika.
Ristić navodi da je svoje vojnike pustio kućama, te da je pred školom vidio Jasikovca kako izdaje naredbe. Na pitanje tužitelja da li je vidio zatočene u sali, Ristić potvrđuje da jeste samo nakratko i to kada je provjeravao kome Nada Stojanović nosi kantu s vodom.
Ristić navodi da se brzo vratio u bataljon dodavši : „…nisam vidio detalje nit me je to zanimalo. Nisam se htio u to ništa petljati…“
Da li su Ristićevi vojnici otišli kućama ili su možda pristali da učestvuju u strijeljanju što je od njih tražio Drago Nikolić? Na to pitanje treba potražiti odgovor u izjavi svjedoka-pokajnika majora Dragana Obrenovića koji je tog 14. jula mijenjao komandanta Zvorničke brigade pukovnika Vinka Pandurevića. U svom priznanju pred ICTY, Obrenović između ostalog navodi da mu je upravo Lazar Ristić kazao da je za učestvovanje u ubijanju na livadama Orahovca, Drago Nikolić zauzvrat obećao nove uniforme vojnicima Četvrtog bataljona, a koje će im obezbijediti Sreten Milošević, pomoćnik za logistiku Zvorničke brigade, koji je također tog 14. jula bio u Orahovcu.
Tanacko Tanić, blagajnik Zvorničke brigade će potvrditi da je te noći 14. jula po povratku u kasarnu Zvorničke brigade nedugo nakon strijeljanja u Orahovcu, čuo kako je brigadni logističar Sreten Milošević zadovoljno rekao Mijatoviću Miladinu da je urađen „dobar posao“ i „da ljude treba nagraditi“.
“Meni je Miladin Mijatović ponudio pušku da idem da strijeljam. Ja sam odbio“, dodao je tom prilikom Tanić.
Koliko je vojnika učestvovalo u ubijanju u Orahovcu? Da li su vojnici Četvrtog bataljona zaista otišli kućama kako tvrdi njihov komandant Ristić ili su se pridružili ubicama i za nagradu za dobro obavljen posao dobili nove uniforme? Da li su pripadnici čete vojne policije Zvorničke brigade pod komandom agilnog Miomira Jasikovca (Jasikovac je u Srbiji osuđen na skandaloznih pet godina zatvora „zbog saizvršilaštva u ratnom zločinu protiv civilnog stanovništva“) također ubijali ljude u Orahovcu? Da li su i oni dobili uniforme za dobro obavljen posao?
Možda se odgovor krije u transkriptu svjedočenja načelnika za logistiku Zvorničke brigade Sretena Miloševića na suđenju pred ICTY (predmet br. IT-05-88-T) od 15. jula 2009. On je tada bio suočen sa sljedećim pitanjem koji mu je postavio tužitelj McCloskey:
„Molim vas, pogledajte ovaj dokument na ekranu. Kao što možete vidjeti datum je 17. juli 1995. godine. Ovaj dokument dobili smo iz Zvorničke brigade. Pošiljatelj je Vezionica. Što je Vezionica?“
Milošević: „Vezionica je objekat pored kasarne. Bavila se vezom, bavila se šivenjem.“
Tužitelj: „Kao što možemo vidjeti u ovom dokumentu, radi se o maskirnim uniformama za posebnu namjenu, njih 19. Znači, 17. jula 1995. godine u Zvorničku brigadu je došlo 19 maskirnih uniformi, i vidimo tu i vaš potpis.“
Milošević: „Ne sjećam se ovoga materijalnog lista uopšte.“
Svjedok Mihajlo Stevanović, pripadnik pozadinske čete Zvorničke brigade je pred Sudom BiH kazao da je desetak vojnika iz ove čete u Orahovac odveo upravo Sreten Milošević. Nakon što su tamo stigli Milošević im se obratio: “Hajte, momci, u ovoj sportskoj dvorani ima zarobljenih ljudi iz Srebrenice. Naš zadatak je da smijenimo ljude koji ih čuvaju.”
Kako je nestalo vode u Orahovcu
Četrnaestog jula u kasnim popodnevnim satima, u Orahovcu, u kući u kojoj je živjela Koviljka Ivanović nestalo je vode. Zajedno sa mužem Vojom, koji je dan ranije došao sa „linije“, misleći da su radovi uzrok nestanka vode, otišla je prema obližnjem željezničkom nasipu odakle je dolazio zvuk teških mašina. Na livadi iza pružnog nasipa supružnike je dočekao uznemirujući prizor – nekoliko naoružanih vojnika spremalo se da strijelja desetak civila poredanih u liniju. Desetak metara dalje jedan bager je kopao veliku jamu.
“Naši su bili spremni da ubijaju, nažalost“, rekao je Vojo Ivanović pred Sudom BiH u januaru 2025. i naveo da je tu vidio “mitraljez zvani Ceca”.
Uz prijetnju oružjem vojnici-ubice su Koviljku i Voju otjerali sa livade. Dok su ubrzano odlazili čuli su rafale. Prema njihovim iskazima, vojnik Mićo Stjepanović zvani Repić je spriječio vojnike da pucaju na bračni par. Na putu ka kući vidjeli su trojicu mršavih civila u ritama kako bježe. Vojo ih je uputio da pobjegnu prema Križevićima. Potom su kraj obližnje rječice (rijeka Hoča, op. aut) vidjeli tijela ubijenih civila. Dok su išli prema kući, iza sebe čuli rafale. U koritu rječice vidjeli su kako leže ranjeni ljudi prema kojima idu naoružani vojnici.
Nakon što su stigli kući, kroz prozore su mogli jasno vidjeti kako se kamion, koji dolazi iz pravca osnovne škole u Orahovcu, zaustavlja blizu javne česme Orač. Oko česme na cesti su stajali naoružani vojnici u zelenim i šarenim uniformama. Prema svjedočenju Koviljke Ivanović, neki od vojnika su imali bijele opasače i crvene beretke. Uz galamu i psovke, vojnici su počeli da iz kamiona istjeruje ljude sa povezanim rukama i povezima preko očiju. Ljudi u civilnoj odjeći su potom natjerani da stanu u liniju na livadu do ceste. Vojnici su potom zapucali na ljude, koji su popadali po livadi.
“Oni su njih postrojili i pucanj sam čula“, rekla je Koviljka Ivanović i objasnila da su vojnici strijeljali civile.
Vojo i Koviljka i dalje nisu imali vodu u kući, pa su kasnije ponovo otišli do donesu vodu sa česme. Na livadi prekoputa česme su zatekli tijela ubijenih s povezima preko očiju i vezanim rukama. Dok su, noseći vodu, išli prema kući iza sebe su čuli rafale. Više se nisu osvrtali.
Šta je ustvari obezbjeđivao vojnik „Repić“
U julu 1995. Mićo Stjepanović, zvani Repić je bio vojnik Četvrtog bataljona (Orahovačka četa) Zvorničke brigade. Dok je grupa vojnika u popodnevnim satima tog 14. jula obavljala egzekucije na livadama Lažete u Orahovcu, uz nasip željezničke pruge Zvornik – Tuzla, Stjepanović je prema sopstvenom iskazu stražario pored željezničkog nadvožnjaka, „ne dozvoljavajući radoznalim civilima da priđu mjestu masovne egzekucije“. Pri svom iskazu vojnik Stjepanović ne navodi i svoju drugu mnogo važniju dužnost – sprečavanje žrtava da pobjegnu sa stratišta. Kao i drugi „nevoljni svjedoci“ on se ne može sjetiti lica i imena ubica. Njegova sjećanja su selektivna, te navodi samo imena onih ubica koji su odavno mrtvi. Tako navodi samo imena pomoćnika komandanta za bezbjednost Zvorničke brigade Drage Nikolića, osuđenog na 35 godina zatvora za učešće i pomaganje u genocidu, i vojnika Gojka Simića. Simić je bio pripadnik Četvrtog bataljona Zvorničke brigade, kojim je tada komandovao Lazar Ristić. Prema mnogim nevoljnim svjedocima iz Četvrtog bataljona, njihov saborac Simić se sam javio da učestvuje u ubijanjima na livadama kod Orahovca.
Stjepanović navodi da su među šestoricom vojnika ubica, pored Simića bila „dvojica mladića koji su bili u patikama, kao i dva starija čovjeka.“
Po uobičajenom pravilu trodecenijske zločinačke omerte vezane za izvršioce i pomagače genocida iz jula 1995. bazirane na zavjeri ćutanja, laganja i selektivnog sjećanja, Stjepanović, kao i većina svjedoka koji su bili manji ili veći kotači u zlikovačkom dobro podmazanom mehanizmu ubijanja u julu 1995. na području Zvornika i Bratunca, opisuje bešćutne vojnike, masovne ubice kao nepoznate osobe, omogućavajući da na taj način oni ostanu nepoznati pojedinci bez identiteta, i tako budu i dalje skriveni i zaštićeni od pravedne kazne.
Kopači masovnih grobnica
U prijepodnevnim satima 14.jula svega sat prije nego što je na livadi Lažete uz cestu Križevići – Orahovac, uz nasip željezničke pruge Zvornik – Tuzla, započela egzekucija zarobljenih ljudi i dječaka iz škole u Orahovcu 14. jula 1995. u rovokopaču će se pojaviti 46-godišnji Cvijetin Ristanović, vojnik inženjerijske čete Zvorničke brigade. Na tu lokaciju će ga poslati Dragan Jokić, načelnik inženjerijske službe Zvorničke brigade. Prethodno, u bazi inženjerijske čete, smještene u predgrađu Zvornika, Ristanović je to prijepodne dobio usmenu naredbu od Jokića da sa hidrauličkim rovokopačem ode pred školu u Orahovac. Dok je primao naredbu od Jokića, Ristanović je zapazio i vozača kamiona-tegljača Milana Maksimovića. Ristanović u izjavi navodi da je prisutan bio i Slavko Bogičević zamjenik komandira inženjerijske čete Zvorničke brigade.
Prešavši put od 15 kilometara, tegljač sa Ristanovićevim bagerom, koji je vozio Maksimović se kratko zaustavio pored škole u Orahovcu zbog civilnih kamiona koji su zakrčili saobraćaj, pokušavajući se okrenuti na uskom seoskom putu. Ristanović je u školskom dvorištu, i na putu uz školu, vidio veći broj vojnih policajaca Zvorničke brigade, kao i vojnike u kamuflažnim uniformama. Kada su kamioni prošli, kamion-tegljač je nastavio put prema selu Križevići, te se nakon 800 metara zaustavlja kod česme sa izvorom (poznata kao Ahmetova voda). (Danas je to hajr česma Mustafe Mujčinovića poznata kao česma Orač.)
Ristanović će priznati da je sa puta, uz livadu vidio nepoznate vojnike. Nakon što je mašina za iskopavanje istovarena sa tegljača, na lokaciju dolazi Slavko Bogičević koji daje instrukcije Ristanoviću da odveze mašinu sa druge strane željezničkog nasipa, te da na livadi koja vodi prema šumi započne kopati kako mu je označeno prethodno u zemlju pobodenim kočićima. Ristanović odvozi mašinu par stotina metara dalje, makadamskim putem što vodi ispod uskog nadvožnjaka, preko kojeg prelazi željeznička pruga Zvornik – Tuzla.
Uspijeva da prođe bagerom kroz uski prolaz ispod pruge i izlazi na drugi kraj pružnog nasipa. Pravo ispred vidi livadu koja se uspinje. Na toj livadi, omeđenoj šumarkom, zatiče četiri pobijena drvena kolca i vojnike naoružane kalašnjikovima. Ristanović kopa po označenoj površini širine između 2,5 do 3 metra i dužine između 15 i 20 metara. Ne sjeća se ko je to bio, ali zna da mu je neko rekao da dubina kopanja treba biti između 1,5 i 2 metra.
Nakon sat vremena, jedan od vojnika mu govori da izađe iz mašine i te da se skloni prema željezničkom nasipu i okrene leđa prema iskopanoj rupi. Nakon što je postupio prema naredbi, začuo je zvuk kamiona i naredbe koje su izgovarali vojnici: „Izlazite. Brzo. Tamo. Lezi!“ Usljedila je pucnjava.
I pored insistiranja tužitelja da kaže koliko dugo je pucnjava trajala, Ristanović nije dao odgovor. Bagerist Ristanović navodi da mu je potom jedan od vojnika-egzekutora naredio da se vrati u mašinu i nastavi kopanje. Kad se okrenuo da krene prema bageru, Ristanović je ugledao tijela ubijenih što su ležala na livadi.
Na pitanja tužitelja da procijeni o kojem brojem tijela se radi, Ristanović ne može odgovoriti, objašnjavajući „da nije broj'o“ te da je prizor tijela uhvatio samo „ratkim pogledom“, da bi, nakon što je shvatio šta vidi, „odmah okrenuo glavu“. Ipak, tokom daljnjeg kopanja, nakon prvobitnog šoka, Ristanović priznaje da je vidio da su ubijeni ljudi na sebi imali civilnu odjeću, te svezane ruke i trake preko očiju.
Prema njegovim riječima ubrzo će se proces ponoviti – opet će mu ubice narediti da prekine kopanje i odstupi od mašine, opet će začuti zvuk kamiona, opet će čuti glasne naredbe ubica upućene žrtvama da izlaze iz kamiona i opet će se potom začuti rafali. Potom će se vratiti kopanju grobnice.
Tokom popodneva, Ristanovića će zamijeniti drugi mašinist iz iste inženjerijske čete, Milovan Miladinović. Po njegovom sjećanju iz 2003. („bilo je to davno, skoro prije osam godina“, reći će Ristanović) do tada je posao kopanja grobnice bio do pola završen. Kada Miladinović preuzme od njega „posao“, Ristanović prolazi ispod pružnog nadvožnjaka i silazi do česme sa izvorskom vodom gdje se osvježava. Na livadama oko česme, svega nekoliko metara od ceste koja vodi ka Križevićima, ali i uz samu česmu on vidi mnoštvo beživotnih tijela i nepoznate naoružane vojnike-ubice koji čekaju dolazak kamiona sa zatočenima koje će uskoro ubiti. Očito je da je druga grupa ubica radila „svoj pos'o“ upravo kao i ubice na livadi uz željeznički nasip.
Dok stoji na česmi Ristanović svjedoči istim rutinskim procesima ubijanja kojima je svjedočio na livadama sa kojih se spustio na česmu – zatočenici iz škole u Orahovcu, ljudi u ritama, neki od njih još dječaci, su dovoženi dvama kamionima marke TAM, natjerani da izađu iz tovarnog prostora, te su uz psovke i galamu ubica, rafalima u leđa, ubijani na licu mjesta čim bi kročili na livadu. Na pitanje optužbe koliko je tijela vidio oko česme Ristanović ne može dati procjenu. Kamioni također odlaze i putem prema pružnom nadvožnjaku i odvoze žrtve na livadu na kojoj je Miladinović nastavio Ristanovićev posao kopanja masovne grobnice.
Dok kopanje grobnica traje, kamioni dovlače po tridesetak iznurenih zatočenika u ritama koji odmah po silasku iz tovarnog prostora čim stanu na livadu bivaju ubijeni rafalima iz automatskog oružja. Ubice predah nalaze u pauzama između dolazaka kamiona. Livade pored česme se pune tijelima ubijenih dječaka i muškaraca. Tokom ubijanja uz cestu, lokalno stanovništvo koje je tu prolazilo se zaustavljalo i posmatralo egzekucije. Neki koji su cestom išli u vozilima, parkirali su s druge strane i iz radoznalosti gledali zločine.
I Miladinović svjedoči ubijanju dok „radi svoj posao kopanja rupe na livadi“. Ristanović će mu nekoliko puta nositi vodu za piće koju je sipao na česmi. Ubijanja na livadama u selu Orahovac, uz asfaltnu cestu Orahovac – Križevići i na dvjema livadama uz željeznički nasip su se produžila i tokom noći 14. jula sve do ponoći. Konačno iza ponoći Ristanović, Miladinović, vojnik Risto Lazić i trojica vojnika-ubica će se kod česme ukrcati u kamion inženjerijske čete, koji je vozio vozač Milutin Bajić, pripadnik iste jedinice. Svi oni su te noći 14. jula 1995. odvezeni u komandu brigade u Karakaj gdje su i prenoćili.
Dok pričaju o “kopanju rupe” na livadama u Orahovcu, mašinisti Ristanović i Miladinović ipak ne spominju još jedan dio posla koji su najvjerovatnije obavljali tokom noćnih strijeljanja. Naime, prema izjavama trojice preživjelih, dok, pretvarajući se da su mrtvi, leže u noći na livadi među tijelima umorenih, oni vide da su svjetla sa rovokopača i utovarivača upaljena i usmjerena na žrtve koje izlaze pred ubice. U jednom momentu čuju rukovaoca mašinom kako govori: “Eno ga bježi!” Potom vidi kako se mašina zakreče u smjeru čovjeka koji pokušava pobjeći preko livade sa leševima. Potom čuju rafale.
Sljedeće jutro nakon što je Ristanović doručkovao, komandir inženjerijskog voda Damjan Lazarević će mu izdati naredbu da ponovo ode na iste lokacije te da nastavi posao. Odgovarajući na pitanje tužitelja (1. decembar 2003, slučaj Blagojević i Jokić) šta je tada pomislio, Ristanović je odgovorio:
„Šta sam trebao misliti? Ja sam računao s tim da ću nastaviti kopati. Šta drugo?“
Ristanović će potom zajedno sa vodnikom Lazarevićem i dvojicom ili trojicom vojnika sjesti u kamion TAM i otići na livade na kojima je protekli dan ubijeno više od 800 muškaraca i dječaka prethodno zatočenih u osnovnoj školi Orahovac.
Ristanović se u izjavi tokom suđenja pred Haškim tribunalom 2003. ne sjeća imena tih vojnika pratilaca, niti zna kojoj jedinici su pripadali. Nakon što ih kamion doveze na odredište, Ristanović zajedno sa ostalima izlazi kod česme. Na livadama uz makadamski put koji vodi ka željezničkom nadvožnjaku može vidjeti leševe ubijenih protekle noći. Na putu stoji i pet-šest ljudi iz civilne zaštite u radnim odijelima i kombinezonima, radnici komunalnog preduzeća iz Zvornika, kao i naoružani vojnici. Ristanović ponovo odlazi makadamskim putem i prolazi ispod pruge, te ponovo izbija na livade omeđene šumom gdje je prethodni dan kopao rupu i gledao pogubljenja. Na drugoj livadi sada vidi kolčiće koje neko već zabio u zemlju, a koji su obilježili novu grobnicu koju je taj dan trebao iskopati. Tek što započne kopanje, kašikom rovokopača prekida vodovodnu cijev za napajanje sela. Prekida kopanje i prema naredbi vodnika Lazarevića mašinu prevozi na drugu livadu i počinje kopati novu jamu. Dok iskopava grobnicu, na livadi vidi tijela ubijenih.
S druge strane pružnog nasipa čuje drugu mašinu koja također radi. Vjerovatno utovarivač. Dok radi nadgleda ga Lazarević. Konačno završava grobnicu u popodnevnim satima 15. jula. Kada je završio posao izvezao je mašinu kod česme na glavni put. Pred mrak je mašina natovarena i vraćena u inženjerijsku bazu. U bazu se Ristanović vraća sa vozačem kamiona, ali se ne sjeća da li je još ko bio u kamionu. Nikom se nije javio po dolasku u bazu. Otišao je spavati, jer je bio veoma umoran.
Negdje iza ponoći 14. na 15. juli kapetan Milorad Trbić, koji je u odsustvu Vujadina Popovića i Drage Nikolića rukovodio ubijanjima u Orahovcu, vratio se sa vojnim policajcima pred praznu školu u Orahovcu. U sali su zatekli desetak mrtvih, zatočenika koji su umrli od posljedica mučenja, prije nego su odvedeni na strijeljanje. Njihova tijela su prebačena u masovnu grobnicu zajedno sa tijelima ubijenih na livadama Lažete. Sala je zatim očišćena, odjeća žrtava sklonjena a potom uništena.
Milorad Trbić je bio veoma umoran nakon skoro 36 sati neprekidno provedenih na terenu. Želio je otputovati kući, svojoj supruzi i kćeri kojima je obećao da će ih odvesti na more.
Nakon što se vratio u kasarnu u Karakaju, četni evidentičar vojne policije Stevo Kostić je izbrisao ime Miomira Jasikovca iz evidencijskog lista, kao i imena devet vojnih policajaca koji su bili 13. i 14. jula raspoređeni u Orahovcu. Oznaku O koja je značila Orahovac u evidencijskom listu je po instrukcijama Jasikovca Kostić prepravio u T (teren).
Umjesto epiloga
Iz primarnih grobnica Lažete 1 i Lažete 2 do sada je identificirano 300 žrtva strijeljanih 14. jula 1995. u rejonu Orahovca na putu za Križeviće. Iz sedam sekundarnih grobnica u blizini sela Snagovo (grobnice Hodžići 1-7) na putu za selo Hodžići, u koje su skrivači genocida u oktobru 1995. prebacili tijela ubijenih bošnjačkih dječaka i muškaraca prvobitno zakopanih u masovne grobnice Lažete 1 i Lažete 2, identifikovano je dodatnih 530 žrtava. Prema trenutno dostupnim podacima, nakon ekshumacija navedenih devet masovnih grobnica, identifikovano je ukupno 830 osoba koje su u Orahovcu na livadama u zaseoku Lažete 14. jula 1995. godine ubili vojnici Vojske RS.
Zbog masovnih ubijanja u Orahovcu, Tužilaštvo BiH je tek 2. januara 2024. podiglo optužnicu za genocid počinjen u julu 1995. godine u Srebrenici protiv sljedećih lica: Lazar Ristić, Mladen Mihajlović, Sreten Milošević, Dragoje Ivanović, Stanoje Birčaković i Milorad Birčaković. Sudski proces je u toku.
Brojni sudski zapisi, transkripti svjedočenja i što je najvažnije pravosnažne presude ICTY i Suda BiH za genocid u Srebrenici su više od dvadeset pet godina jasno navodile ime poručnika Miomira Jasikovca, kao jednog od najvažnijih oficirskih operativaca u masovnim ubijanjima, pored Drage Nikolića i Milorada Trbića. Tužilaštvo BiH je tek 24. novembra 2022. podiglo optužnicu protiv Jasikovca za genocid iz jula 1995. koju je Sud BiH potvrdio 20. decembra 2022. Dok se čekalo da Sud BiH potvrdi optužnicu, Tužilaštvo Višeg suda u Beogradu nije gubilo vrijeme da spasi bivšeg komandira čete vojne policije ukljućene u genocid iz jula 1995. te da po ko zna koji put dokaže da je država Srbija sigurna kuća za zločince nekadašnje VRS. Stoga je protiv državljanina Srbije Jasikovac Miomira, koji živi u Inđiji ili u Novom Sadu, podiglo optužnicu 5. decembra 2022. za „ratne zločine nad civilnim stanovništvo“ (naravno ne i za genocid) u julu 1995.
Miomir Jasikovac, danas 57-godišnji penzionisani pukovnika vojske Srbije, odmah je priznao „krivično djelo navedeno u optužnici“ te se nagodio sa beogradskim višim sudom. Već 13. januara 2023, Viši sud u Beogradu, nakon ročišta sa kojeg je javnost bila isključena, je Miomira Jasikovca prema sporazumu o priznavanju krivičnog djela, „osudilo“ za „ratni zločin nad civilnim stanovništvom u suizvršilaštvu“ počinjen u Orahovcu, Ročeviću i Petkovcima na najmanju propisanu kaznu od pet godina zatvora. U presudi Višeg suda u Beogradu se navodi da je izrečena kazna od pet godina „srazmerna težini izvršenog krivičnog dela“.
1) Dan ranije 12.7.1995. Drago Nikolić, Milorad Trbić i Miomir Jasikovac su odabrali školu u Orahovcu kao jedno od mjesta zatočenja bošnjačkih muškaraca i dječaka zarobljenih nakon što su vojne i policijske snage paradržave bosanskih Srba zauzele Srebrenicu
2) Dragoje Ivanović – svjedočenje 30.8.2007. pred ICTY u procesu protiv Vujadina Popovića i ostalih.
3) Stanoje Birčaković – svjedočenje od 1.5.2007. pred ICTY u procesu protiv Vujadina Popovića i ostalih.
4) Svjedok PW-169 (ICTY, IT-05-88, Popović i drugi, 1.11.2007.)
* fotografija: Lokacija primarne masovne grobnice Lažete 1 danas je neoznačena. Uzorano je polje s ruševnom kućom u sredini. Na fotografiji je i raskrsnica sa česmom koja se spominje u tekstu. Foto: Detektor.ba