Muhamedbegović: Trovanje građana i bh. strujna kola

Jedan vrlo nezgodan običaj

Sa stanovišta neodgovorne vlasti, Sekretarijat Energetske zajednice ima jedan, vrlo nezgodan običaj da od svih zemalja potpisnica ugovora o osnivanju Energetske zajednice, pa tako i Bosne i Hercegovine, uporno traži da izvršavaju preuzete obaveze iz oblasti energije, okoliša i tržišta struje, plina i nafte. Ovo insistiranje Energetske zajednice antireformsku vlast u BiH nepodnošljivo iritira, što i nije neko iznenađenje. Razlog pomenute iritacije je taj što vlast najgorih od najgorih u Bosni i Hercegovini, svaku priču o reformama i transparentnim tranzicionim procesima, uvijek doživljava (s pravom) kao ozbiljan atak na široki spektar financijskih privilegija koje se javljaju u društvu zatočenom u koruptivnom mraku.

Stoga, vlast u ovoj državi, kao dokazani višestruki silovatelj demokratije i bahati kršitelj zakona, stalno opsjednut krađom javnog dobra (jednostavnije – pljačkom građana), osim što ne pokazuje ni mrvu interesa za demokratizaciju i reformu energetskog sektora, insistiranje Energetske zajednice na poštivanju potpisanog sračunato pogrešno interpretira. Ovo obmanjivanja javnosti čestim tlapnjama o „zaštiti strateških državnih interesa“ je paravan iza kojeg se kriju grčeviti napori zadržavanja pozicija moći, putem kojih se milijarde novca građana, kroz kriminalne javne nabavke ubacuje u kleptokratijske džepove bez dna.

Istovremeno, za sopstvenu nesposobnost i potpunu nezainteresovanost da išta korisno učine za građane, kao i za otvorene opstrukcije, kojima pokušava zaustaviti nužne reforme energetskog sektora (računovodstveno razdvajanje elektroprivreda, dekarbonizacija i demokratizacija proizvodnje struje), ne bi li očuvala koruptivni status quo u energetskom sektoru, vlast u BiH, bljuje neutemeljene optužbe na račun Sekretarijata Energetske zajednice i njenog direktora Janeza Kopača. Tako u svojim javnim nastupima, predstavnici federalne vlasti ili politički instalirane uprave JP Elektroprivrede BiH, sekretara EZ Kopača, kada isti upozorava da izgradnja novih termoblokova predstavlja „investiranje u prošlost“, često predstavljaju kao dio urote EU protiv Bosne i Hercegovine. Nažalost ova „teorija“, plasirana zarad interesa „ugljenog strujnog kola“ u nekritičkoj javnosti još uvijek nailazi na plodno tlo.

Ministar koji se ne slaže sa činjenicama

Za sve ovo vrijeme, elektroprivredna preduzeća pod zaštitom vlasti entiteta, nekažnjeno siledžijsko trovanje građana koje rigaju dimnjaci termoelektrana opravdavaju opštim interesom „održanja energetske nezavisnosti“, koja je do sada bila uvijek važnija od života građana. Pri tome zaboravljajući da kažu kako u tom energetskom portfoliju gas u potpunosti, a naftu najvećim dijelom „energetski nezavisna država“ ustvari uvozi. Uz to, braneći svoje monopolističke pozicije upornih kršitelja potpisanih obaveza u Energetskoj zajednici, predstavnici vlasti i elektroprivreda kojima ista upravlja, u medijskim napadima na Kopača ne biraju verbalni arsenal, zasnovan na izvrtanju činjenica. Tako entitetski ministar energije, rudarstva i (namjenske) industrije Nermin Džindić preko glasila partije koja ga je pretvorila u „ozbiljnu figuru“, objašnjava javnosti da ustvari „Kopač ne zna ni šta radi“(Dnevni avaz, 24. januar 2021). Kada po ko zna koji put Sekretar EZ objasni (ovaj put u emisiji FTV) da daljnje insistiranje na izgradnji Bloka 7, JP Elektroprivredu BiH može dovesti do finacijskog kolapsa, zbog neizbježnih taksi na emisije CO2, pomenuta individua spremno pokaže svu raskoš bijede i bahatosti sadašnje političke kvazielite, tvrdeći da se ne slaže sa iznesenim činjenicima!

Investicioni elaborat ili samoobmana elektroprivrede  

Bez obzira na spinovanje vlasti i njoj potčinjenih elektroprivreda, Kopač svaki put iznova upozorava da će proizvodnja struje iz termoelektrana uvođenjem CO2 taksi biti toliko skupa da je kredit za novi Blok 7 (od 614 miliona eura) pucanj u sopstvenu financijsku glavu. Pri tome on otvoreno govori o tome da EPBiH ovu činjenicu svjesno prešućuje, praveći „elaborate“ financijske izvodljivosti u svrhu obmane javnosti:

“U investicionom elaboratu Elektroprivreda BiH je predvidjela da će se ova obaveza uvesti tek 2035. i da će cijena biti sedam eura po toni. To je priča za djecu. To opterećenje dolazi mnogo prije i bit će mnogo veće. I ovo ima utjecaj na ekonomsku poziciju i ekonomski rezultat investicije.”

Napomenimo da je trenutna cijena jedne tone CO2 oko 40 eura, a da se proizvodnjom 1 MWh struje u našim termoelektranama u atmosferu oslobodi oko jedne tone CO2. Ovo bi značilo da bi se uvođenjem CO2 taksi proizvodna cijena jednog MWh struje proizvedene u sadašnjim termoelektranama povećala za dodatnih 40 eura zbog CO2 poreza. Poreza koji će od 2023. biti neminovnost.

Pomenuto upozorenje o mogućem scenariju nasukanih sredstava zbog investiranja u prošlost, JPEPBiH i federalni ministar energije nazivaju „pristrasnim stavom“, „napadom na energetsku nezavisnost FBiH“ ili pak miješanjem u unutrašnje „stvari“ države od strane Energetske zajednice. O kojoj se državi ovdje radi i o kojim „unutrašnjim stvarima“? Da li državom možemo nazvati teritorij sa javnim dobrima okupiran od strane političkih hulja, koji nam se cere dok gostuju u brojnim naručenim emisijama i dok daju intervjue valjajući gluposti i trujući medijski prostor. Državi po mjeri kleptokratije koja nas uvjerava da nam je život odličan, (Fadil Novalić: “Kad me pitaju kada će život biti bolji, on je već 27% bolji“ – Oslobođenje, 16. januar 2020) dok istovremeno u naše džepove zavlači svoje kradljive ruke. Ipak, niti u jednom od svojih verbalnih napada predstavnici Vlade i njenog političkog plijena zvanog JPEPBiH, ne navode prostu činjenicu, a to je da BiH drsko krši skoro sve na šta se obavezala potpisivanjem ugovora o osnivanju Energetske zajednice.

Megatrovači u cajtnotu

U nizu procesa koji se pred Energetskom zajednicom vode protiv Bosne i Hercegovine zbog prekršaja (ukupno njih osam) i za čije rješavanje vlast u državi i entitetima pokazuje isti interes kao i za poboljšanje života njenih građana (u prijevodu apsolutno nikakav), u martu se otvorio se još jedan novi slučaj, odranije najavljivan, a koji se tiče 5 termoelektrana u BiH. Ovaj put radi se o obavezi čiji je rok istekao još 31. decembra 2017. i koji se odnosi na granične vrijednosti polutanata koji dolaze iz velikih ložišta. Radi se o konstantnom decenijskom kršenju maksimalno dozvoljenih emisija zagađujućih, po zdravlje ekstremeno opasnih čestica i plinova, a koje prema upozorenju EZ „već dugo ugrožava region“ i koje najvećim dijelom dolazi iz termoelektrana.

Otvaranje prekršajne procedure počelo je 5. februara pismom upozorenja prema četiri članice, gdje BiH ima počasno sramno mjesto na prekršajnom prijestolju zajedno sa Kosovom.

Energetski sektor je jedan od glavnih činilaca i odgovoran je za visoke zdravstvene troškove i štetu nanesenu životnoj sredini kao i velik broj preuranjenih smrtnih slučajeva“, stoji u izjavi Sekretarijata Energetske zajednice.

Direktiva o velikim ložištima, jedna od brojnih evropskih direktiva koju bi BiH trebala, a ne poštuje, nalaže da sva postrojenja čije su instalisane snage veće od 50 MW („velika ložišta“) su obavezne da ograniče vrijednosti po zdravlje pogubnih sumpor-dioksida, azotnih oksida (NOx) i oku nevidljivih, a po srce i pluća pogubnih PM čestica (PM 2.5 i PM 10). Februarsko pismo upozorenja je u BiH mainstream medijskom prostoru prošlo uobičajeno nezapaženo. Istovremeno, baš kao što ignorišu vapaje građana za pravdom, boljim životom, povećanjem minimalne plate i vakcinama, vječna vlast i resorna entitetska ministarstva energije su i ovo upozorenje potpuno ignorisali.

Ma šta hoće više taj Kopač, mrmljali su vjerovatno u svoje brade iznervirani entitetski ministri energije, zajedno sa politički postavljenim rukovodstvima dviju elektroprivreda (EPBiH i EPRS) u čijim proizvodnim strujnim portfolijima većinu čine termoelektrane. Stoga su, mada potpuno upoznate da nakon slanja pisma upozorenja, Sekretarijat Energetske zajednice može da odluči da pokrene prekršajni postupak, neodgovorne vlasti primjenile svoju poznatu taktiku – ignorišimo problem i čekajmo šta će se desiti; šta bude – bude; ionako za naše greške, nerad i lopovluk nećemo odgovarati.

Kako uštediti milione nauštrb zdravlja građana

Ipak Sekretarijat Energetske zajednice ne odustaje, pa države prekršioce, uključujući BiH, pokušava da dovede u red. Tako je nakon februarskog pisma upozorenja, 17. marta došlo novo pismo iz Beča, u kojem Sekretarijat i njegov direktor Kopač obavještavaju javnost da će provesti postupak za rješavanje sporova sa Bosnom i Hercegovinom, Kosovom, Sjevernom Makedonijom i Srbijom, a nakon što su 2018. i 2019. pomenuti dokazani prekršitelji prekoračili dozvoljeni obim emisija zagađujućih materija u zrak.

„Srbija je probila limit za sumpor-dioksid, a prekršajna procedura protiv Sjeverne Makedonije tiče se i sumpor-dioksida i prašine, koja se naziva i praškastim materijama. BiH i Kosovo nisu ispunili obaveze da zadrže i ta dva polutanta i azotne okside ispod propisanih nivoa“, navedeno je u objavi dosljedne Energetske zajednice.

Tom prilikom, Sekretarijat je dao rok od dva mjeseca zemljama nepoštovaocima potpisanih obaveza da reaguju na navode o neusklađenosti sa zakonodavstvom Energetske zajednice.

Kao i februarsko upozorenje i ova vijest o pokretanju postupka nije uopšte zabrinula vlast. Nakon što je Kopač u martu posebno istakao da Federacija zaostaje sa ispunjenjem svojih obaveza na području proizvodnje struje iz OIE (obnovljivih izvora energije), federalni ministar energije, rudarstva i industrije će slavodobitno u emisiji FTV zaključiti kako „nema nikakvih sankcija“. Ili jezikom poznatog šatorskog pjevača i nacionalpopuliste koji obožava tijesna odijela, ponosnog vlasnika RS-a i vile na Dedinju: Ne može nam niko ništa, jači smo od Energetske zajednice.

Nažalost, medije zaokupljene pisanjem naručenih tekstova i klikbajtovanjem, kao i siromašne i obespravljene građane, dodatno izluđene crnim rekordima umiranja od covida-19, upozorenja Energetske zajednice o našim starim termoelektranama baš pretjerano ni ne interesuju. Istovremeno, vlast i elektroprivrede pod njenom šapom, nas ljutito upozoravaju da sa tim termoelektranama „moramo živjeti“, da rudnici (koji su dužni skoro milijardu KM) moraju raditi, bez obzira koliko nas sve to koštalo. Jer interes korupcijom okuženih elektroprivreda i besramno opljačkanih rudnika jednak je interesu te iste vlasti. Pri tome je ovaj političko-ekonomski tandem potpuno ravnodušan na trovanje građana, ne želeći da „bacaju“ par stotina miliona KM potrebnih za instaliranje uređaja za odsumpravanje i odprašivanje koji u termoelektranama nedostaju.

Niti jedna od pet termoelektrana u BiH (TE Tuzla i TE Kakanj – JP EP BiH, TE Gacko i TE Ugljevik – JP Elektroprivreda RS i TE Stanari – vlasnik EFT) ne poštuje granične emisije uprkos brojnim upozorenjima nevladinih organizacija i udruženja građana. I za to upravljače ovih megatrovača zaboli neka stvar. A ta stvar svakako nije obraz (ne može boliti nešto što nemaš). Ipak, ovaj put umjesto nevladinih organizacija i građanskih aktivista, drski i neodgovorni vlasnici trujućih termoelektrana (vidi pod: entitetske vlade), nasuprot sebe imaju potpisane državne ugovore, koje neće još dugo moći nekažnjeno kršiti. I to ga, kao i svakog siledžiju, naviklog da mu niko ništa ne može, a koji odjednom naiđe na jačeg protivnika, zbunjuje i plaši.

Uprkos svemu, termoelektranama u Bosni i Hercegovini se vrijeme za primjenu striktnih ograničenja emisija čestica i otrovnih plinova neumoljivo približava. Već u oktobru ove godine Blok 5 TE Kakanj mora primijeniti mjere redukcije emisija sumpora (odsumporavanje). Ukoliko to ne uradi, ovaj blok se mora ugasiti. Inače, nivo sumpora kojim ova elektrana truje građane Kaknja je toliki da su svi građani konstantno izloženi količinama sumpora opasnim po zdravlje. O ovom problemu koji ubija ljude u Kaknju, vlast, a ni termoelektrana u vlasništvu EPBiH, naravno niti vole govoriti (osim davati dugogodišnja lažna obećanja), niti ga žele rješavati.

Blok 4 TE Tuzla istu sudbinu može očekivati u julu 2022. Ako se do tada ne instaliraju uređaji za redukciju emisija i ovaj kotao se mora ugasiti.

Blok 3 TE Tuzla isti scenarij očekuje u augustu 2023. Višegodišnje odlaganje JP Elektroprivrede BiH, praćeno ispraznim obećanjima politički postavljenih uprava dviju termoelektrana u Tuzli i Kaknju, da instalira uređaje za redukciju štetnih emisija je jasan pokazatelj da politički imenovano rukovodstvo ove kompanije, čiji je godišnji profit za posljednje dvije godine sa 50 pao na 7 miliona KM, nikad nije ni imalo namjeru da investira nekoliko stotina miliona KM u nešto što neće donijeti profit.

Kao i entitetska elektroprivredna bratija iz FBiH, i Elektroprivreda RS svojim termoelektranama ubija građane. Trakavica sa sistemom odsumporavnja u TE Ugljevik (koja posluje negativno) i koja koristi lignit iz obližnjeg rudnika sa najvećim udjelom sumpora u regiji, se i pored potrošenog japanskog kredita od 190 miliona KM i dalje nastavlja. Uređaj još uvijek nema upotrebnu dozvolu, a pomenuta termoelektrana izbacuje sumpornih jedinjenja više nego sve njemačke termoelektrane zajedno.

TE Gacko je druga na zapadnom Balkanu po zagađenju sitnim česticama (PM10). Za TE Gacko se navodi (HEAL) da su njene emisije čestica u 2016. godini “prouzrokovale 158 smrtnih slučajeva, 414 slučajeva bronhitisa kod djece i odraslih, 115 hospitalizacija“. Stoga je očito da pomenute dvije entitetske elektroprivrede, pod zaštitom entitetskih vladara, bez imalo grižnje savjesti, decenijama nemilosrdno i nekažnjeno ubijaju svoje građane u ime „strateških interesa“ strujne mafije.

Ko ustvari zarađuje na višku struje iz bh. termoelektrana

Nepoštivanje ugovora o Energetskoj zajednici od strane vlasti treba prije svega posmatrati kao namjerno odlaganje nužne dekarbonizacije energetskog sektora i drsko sprečavanje procesa demokratizacije proizvodnje električne energije (građanska energija – energetske zadruge i prosumeri), isključivo zbog zaštite interesa klijentelističke vlasti i monopolističkih elektroprivreda BiH koje uglavnom i kroje „strujnu politiku“ u državi. Ovaj interes se ogleda prije svega u namještenim višemilionskim javnim tenderima i klijentelizmu pri zapošljavanju armije nesposobnih, ali poslušnih vojnika u elektroprivrednim preduzećima. Istovremeno, nepoštivanje i neispunjavanje obaveza države BiH, odnosno neprovođenje nacionalnih planova o redukcijama emisija, vlast i elektroprivreda koja oko 65% struje pravi spaljujući ugalj i trujući ljude koji su osuđeni da žive u blizini termoelektrana, pokušavaju opravdati odbranom strateških opštedruštvenih interesa, a svaka priča o dekarbonizaciji se dočekuje prijetećim „protivargumentom“: a šta ćemo, ako zbog gašenja termoelektrana, budemo morali uvoziti struju, pa struja poskupi?

Ovo spinovanje vlasti sa svrhom zastrašivanja siromašnih građana je svakako u zavadi sa ekonomskom logikom i služi za zamagljivanje činjenica o izvozu i preprodaji struje, koje dolazi iz termoelektrana.

Govoreći o „neprihvatljivom uvozu struje“ vlast ignoriše činjenice da uvozimo gas i naftu, kao što uvozimo i mnogo drugih proizvoda, jer svoje potrebe ne možemo zadovoljiti sopstvenom proizvodnjom opterećenom zaostalom tehnologijom, niskom efikasnošću i velikim nametima od kojih se hrani neefikasna i glomazna državna birokratija, čija je jedina svrha da svojim visokim primanjima vještački diže visinu prosječne plate u zemlji.

Da li se vlast poziva na „strateške interese“ kada se radi o stotinama miliona KM godišnjeg uvoza hrane i flaširane vode koji podstiču i protežiraju politici bliski uvozni lobiji sa rezervnim adresama u Hrvatskoj i Srbiji? Istovremeno, dok vlast ponosno ističe da je BiH jedini regionalni izvoznik struje, ne spominje činjenicu da viškove struje od svih državnovlasničkih izvoznika najmanje izvozi Elektroprivreda BiH.

Jer nećemo čuti iz usta federalnog premijera kad spinuje o izvozu struje, da skoro sve svoje viškove EPBiH proda na unutrašnjem tržištu, kompanijama-trgovcima u BiH, a koji je potom izvoze izvlačeći ekstra profit iz zemlje. Stoga kada govorimo o BiH kao izvozniku struje, moramo znati da glavni izvoznici struje iz BiH nisu elektroprivrede (izuzev JP Elektroprivrede RS), već privatne kompanije registrovne u BiH. Prema podacima Državne komisije za energiju u BiH (DERK BiH) u toku 2019. i 2020. najveći izvoznici električne energije iz BiH su bile privatne kompanije (EFT – TE Stanari, koja je i jedni prozvođač struje, GEN-I, AXPO BH, Alpiq Energija BH).

Prema godišnjem izvještaju DERK-a u toku 2020. od ukupno 5.543 GWh električne energije koliko je izvezeno iz Bosne i Hercegovine, JP Elektroprivreda je izvezla tek 393 GWh što je samo 7% od ukupnog izvoza. S druge strane, od ukupnog uvoza struje u 2020. koji iznosi 1.496 GWh, na Elektroprivredu BiH otpada 258 GWh, odnosno 17,2%. Prema istom izvještaju, JP Elektroprivreda BiH je na unutranjem tržištu veletrgovcima prodala više od 1.800 GWh, a ovi su većinu te struje izvezli. Od ukupno proizvedenih 15.391 GWh u BiH, u pet termoelektrana je proizvedeno 10.433 GWh odnosno oko 68%.

Može se zaključiti da privatni veletrgovci zahvaljujući Elektroprivredi BiH ostvaruju odličan profit izvozeći struju, koja zauzvrat građanima BiH ostavlja svoj prljavi ugljeni otisak (carbon footprint) na plućima, mozgu i krvnim sudovima. Istovremeno, dvije entitetske elektroprivrede, pod zaštitom entitetskih kleptovlasti, bez imalo grižnje savjesti, nastavljaju da nemilosrdno i nekažnjeno ubijaju svoje građane u ime „viših interesa“. Interesa strujne mafije.

Almir Muhamedbegović