Muhamedbegović: Obnovljivi izvori korupcije

Postavlja se pitanje zašto u cijelom regionu Zapadnog Balkana samo u BiH ne dolazi do reforme preskupe i ograničavajuće podsticajne sheme za obnovljive izvore energije koju koristi veoma uski krug potencijalnih investitora.“

Kako je sve počelo

Te 2012. godine, 7 godina nakon što je Bosna i Hercegovina potpisala Ugovor o osnivanju Energetske zajednice, Vijeće ministara je usvojilo Odluku o implementaciji EU Direktive 2009/28 o promociji proizvodnje električne energije iz obnovljivih izvora (dalje: Direktiva). Između ostalog, Direktiva nalaže da svaka država EU donese svoj nacionalni plan za korištenje obnovljive energije sa jasno postavljenim ciljevima. Tako se i Bosna i Hercegovina, obavezala da će donijeti svoj Akcioni plan za korištenje obnovljivih izvora energije (u daljem tekstu: OIE), prema kojem će do kraja 2020. godine, 40% ukupne potrošene energije u državi biti dobijeno iz obnovljivih izvora. Prilikom određivanja ovog zelenog energetskog cilja, Sekretarijat Energetske zajednice, koji validira ostvarenje obaveza zemalja potpisnica Ugovora o osnivanju Energetske zajednice u procesu energetske tranzicije, je priznao Bosni i Hercegovini startni iznos od 34% učešća OIE u ukupnoj potrošnji energije na kraju 2009. godine. Shodno preuzetoj obavezi, BiH je trebala da za 10 godina, učešće energije iz OIE u ukupnoj potrošnji energije, poveća sa 34% na 40%. Iako se ovaj cilj, činio ne osobito zahtjevnim (prosječni godišnji rast od 0,6% učešća čiste energije), deset godina poslije, po ko zna koji put ćemo se uvjeriti da:

1. partikratijska vlast nikad neće pokrenuti obećane reforme
2. partikratijska vlast uvijek nastoji i za sada uspijeva da putem klijentelističkih zakona, građanima otme velike novce.

S obzirom da su Federacija BiH i RS, ustavno nadležni za vođenje energetskih politika, državni cilj za obnovljive izvore energije u BiH je predstavljao sintezu entitetskih ciljeva o korištenju OIE uz dodatak Distrikta Brčko. Shodno tome, Akcioni plan o korištenju OIE u državi morao je biti izgrađen na temeljima dva entitetska plana uz dodatak zelenih energetskih ciljeva Distrikta. Dvije godine nakon što je Vijeće Ministara, izgovorilo: DA! primjeni evropske direktive o promociji proizvodnje električne energije iz OIE, entiteti su donijeli svoje Akcione planove o korištenju OIE.

Akcioni plan o korištenju OIE u RS-u, donesen je u maju 2014. godine. Prema njemu, entitetska startna pozicija u korištenju OIE je sa 42% 2010. godine, trebala do kraja 2020. godine porasti na 48%. Mjesec dana poslije, donesen je i Akcioni plan za korištenje OIE u Federaciji BiH (APOEF). Ovim planom zacrtano je da Federacija BiH za isti period (2010-2020) učešća OIE u potrošnji energije, sa 36% poveća na 41%. Godinu ranije, 2013. godine, doneseni su entitetski zakoni o korištenju energije iz OIE, koji su pomenute akcione planove postavili kao zakonsku obavezu.

40 amandmana ili kako spriječiti demokratizaciju energetske tranzicije

Entitetski zakoni o korištenju OIE su prije svega bili važni (i još uvijek su), s obzirom da njihova primjena treba da snažno usmjerava entitete, a time i državu, prema proizvodnji električne energije iz OIE. Također, ovi akti su trebali građanima omogućiti da postanu aktivni učesnici u proizvodnji „čiste“ struje (demokratizacija elektroenergetike), a ekonomiji pomoći da smanji svoju ovisnost o uglju. Kolika je ta ovisnost govori podatak da je u 2020. godini ukupno 67,9% električne energije u BiH proizvedeno u termoelektranama (DERK godišnji izvještaj za 2020). Ipak, ovi zakoni u javnosti, što zbog ciljane medijske tišine, što zbog nepostojeće svijesti većine građana o važnosti zelene energetske budućnosti društva, nisu dobili zasluženu pozornost. Ustvari, čini se da skoro nikog nije briga za njih.

Na koji način i za čiju korist je u novembru 2013. godine „proguran“ sadašnji federalni Zakon o korištenju obnovljivih izvora energije?

Jedan od glavnih ciljeva primjene ovog zakona je bio da se u FBiH realizuje efikasan sistem financijskog podsticanja proizvodnje električne energije iz OIE, a što bi pomoglo da se ispuni entitetski cilj zacrtan pomenutim APOEF-om od 41% učešća OIE u ukupnoj potrošnji energije. Ipak, kao i mnogi zakoni koji su trebali donijeti društveno korisne promjene, i prijedlog ovog zakona će se brojnim amandmanima pretvoriti u legalni i čvrsti temelj za kreiranje sistema koji će gutati pare građana.

Nakon što je, uz poslovično medijsko ignorisanje, održano nekoliko javnih rasprava o nacrtu Zakona o korištenju OIE, Vlada FBiH je te 2013. godine sopstveni prijedlog Zakona izbacila na teren parlamentarne rasprave, koja će se po ko zna koji put pokazati kao efikasni klijentelistički alat. Samo dva dana pred glasanje u Parlamentu FBiH o prijedlogu pomenutog Zakona, „ukazat“ će se oko 40 amandmana na prijedlog zakona koji je brojao 39 članova.

Iako su malobrojna ekološka udruženja u pomenutim javnim raspravama tražila uvođenje tzv. prosumera (prosumer = producer + consumer), tada usvojeni, a i danas važeći, Zakon o korištenju OIE (dalje: Zakon o OIE) je izbrisao bilo kakvu mogućnost za takvo nešto. Jedan od postulata demokratizacije energetske tranzicije se zasniva na ideji da građani i privatne kompanije, pored uloge potrošača struje, dobiju i ulogu proizvođača po scenariju – Trošim struju koju proizvodim, a viškove prodajem ili kompenzujem sa elektrodistribucijom. Nažalost, te 2013. godine ova ideja nije niti razmatrana. Istim zakonom su potpuno isključene mogućnosti osnivanja energetskih zajednica. Ovaj koncept bi građanima, vlasnicima stanova u zgradama ili žiteljima lokalnih zajednica, omogućio da zajedno ulažu sredstva u izgradnju malih solarnih elektrana na krovovima stambenih zgrada ili na zapuštenim državnim zemljištima.

Osim što je ovim „zakonskim“ blokiranjem, građanima i vlasnicima firmi onemogućeno da samosnabdijevanjem smanje sopstvene troškove za potrošenu električnu energiju, kao i da viškove struje prodaju (neto-obračun) ili bar kompenzuju po sistemu kWh za kWh (neto-mjerenje) sa elektroprivrednom kompanijom, Vlada FBiH je, uz pomoć svojih partijskih drugova u Parlamentu, zaštitila monopolistički položaj partokratijskih elektroprivreda, te tako spriječila istinsko otvaranje tržišta električnom energijom. I ono najpogubnije, Zakon je uveo mogućnost da se, putem neopravdano visokih podsticaja za električnu energiju iz OIE, tajkunski kapital brzo i izdašno oplodi.

Time je na jednoj strani zakon omogućio sistem državnog, zagarantovanog otkupa putem izuzetno visokih poticajnih cijena (2012. ove cijene su kod solarnih elektrana bile i do 10 puta veće od tržišnih) plaćanih novcem građana, dok je istovremeno većinu tih istih građana potpuno spriječio da postanu učesnici na tržištu električne energije, a samim tim i mogućnost realizacije koncepta čiste građanske energije pomnožio sa nulom.

Odluka Vlade FBiH: „Novcem građana ćemo platiti 919 KM za solarni MWh!“

Usvojenim „hitnim“ intervencijama, koje su ugrađene 2013. godine u federalni Zakon o korištenju OIE, između ostalog je omogućeno da jedan investitor, može napraviti veći broj elektrana, kojima može zauzeti veliki, ako ne i sav dio raspoloživih kvota (kvote su instalisane snage elektrana) i tako oduzeti mogućnost velikom broju manjih investitora (koji nemaju pristup većim kreditima) da dođu do kvota za solarne mikroelektrane, a time i do novčanih podsticaja koji, putem naknada za korištenje OIE, po svakom potrošenom kWh, plaćaju građani. Ova odrednica je postala kamen temeljac za ozakonjenje unosnih financijskih marifetluka, koji će u slučaju solarnih elektrana, zasjati u punom klijentelističkom sjaju.

Naime, na osnovu odluke Vlade FBiH iz 2010. godine, otkupne cijene iz solarnih elektrana instalisanih snaga do 150 kW, će se do 2014. godine, kretati između 736 KM i 919 KM za isporučeni MWh. S obzirom da je Zakon predvidio 12-godišnji ugovor o otkupu struje sa nepromjenjivom (tzv. garantovanom) cijenom, pojedini vlasnici solarnih elektrana još uvijek svoju struju prodaju po ovim bajkovitim cijenama.

Amandmanima, koji su te 2013. godine, većinom od strane HDZ-ovih zastupnika, predloženi samo 48 sati pred glasanje u Parlamentu, je izmijenjen i član koji je trebao zaštiti zagarantovani iznos ukupnih kvota za mikroelektrane snaga do 10 kW. Time je dodatno blokirana jedna od temeljnih karakteristika demokratizacije i optimizacije energetske tranzicije. Ista se zasniva na ideji da se na niskonaponskoj (distributivnoj) mreži pojavljuje što više malih proizvođača zelene struje (prvenstveno solarnih elektrana) čija se struja troši unutar lokalne zajednice, što smanjuje distributivne gubitke („struja ne putuje dugo do potrošača“).

S druge strane, ukupno zagarantovane dinamičke kvote solarnih mikroelektrana čija će se proizvodnja podsticati, umjesto da budu zasebne i zaštićene od krupnih investitorskih „riba“, su ubačene u isti bubanj i „umiješane“ sa kapacitetima solarnih elektrana većih snaga (često izgrađenih daleko od naseljenih mjesta, što povećava gubitke pri prenosu struje do potrošača). Stoga su, umjesto da budu ravnomjerno distribuirani prema većem broju malih investitora, kapaciteti mikroelektrana, posluženi elektranama većih snaga, koje su jedino mogli napraviti uticajni partijski igrači ili tajkunski intimusi političke kvazielite. Ovime je i zakonski cilj „ravnomjernog razvoja“ Federacije BiH ostao još jedno od mnogih mrtvih slova na zakonskom papiru.

Pojednostavljeno, umjesto da se kolač solarnih dinamičkih kvota (a time i novčanih podsticaja) podijeli na više stotina manjih dijelova, amandmanom koji će podržati vladajuća koalicija (SDP+HDZ+SDA) omogućeno je da se cijeli iznos podijeli na mnogo manji broj krupnijih komada. U praksi je ovo značilo da stotinu potencijalnih investitora malih solarnih elektrana od po 10 kW (vrijednost investicije do 20.000 KM) može izgubiti svoje kvote, a na način da se te kvote dodijele jednom vlasniku. Te 2013. godine izgradnja solarne elektrane snage 1 MW je, prema studijama izvodljivosti, koštala više od dva miliona KM, dok su solarne elektrane snaga od 150kW procjenjivane na više od 400.000 KM. Pomenute studije su naručivali investitori, te su iste često prikazivale nerealno visoke vrijednosti investicija, a što je bio investicijski „argument“ za dugo održavanje napumpanih poticajnih cijena.

Na taj način su građani, koji su imali manja sredstva za izgradnju mikro solarnih elektrana, u velikoj mjeri, izbačeni iz utrke za kvote, tj. za podsticaj. S druge strane, ukidanjem ograničenja broja elektrana koje može izgraditi jedan investitor, otvoren je put za dodatno bogaćenje „poslovnih ljudi“, kojoj svoju „poslovnost“, po pravilima klijenetlističkog odnosa, često plaćaju izdašnim sponzorisanjem političkih partija.

Pare za sunce

Preskupa shema rezultira u veoma ograničenim kvotama za nova postrojenja OIE, jer bi nepotrebno preskupe subvencije previše poskupjele cijenu električne energije za krajnje potrošače. Feed-in dakle nije podsticaj za razvoj OIE nego je u današnjim okolnostima kočnica.“

Ova zakonska anomalija će se posebno pokazati pogubnom u slučaju solarnih elektrana, koje će svojim vlasnicima za malo energije u proteklih deset godina donositi velike pare.

Jedan od slikovitih rezultata kombinacije visokih cijena struje iz solarnih elektrana i pomenutih zakonskih propusta, je priča o uspjehu firme Toming iz Gruda. O ovoj solarnoj „uspješnosti“ je pisao i CIN 2014. u tekstu Pare za sunce. Vlasnik pomenute firme, Miro Tomas koji je dvije godine ranije izgradio svoje prve dvije solarne elektrane, novinaru će povjeriti da su ga iste koštale više od 2 miliona KM, ali i da u planu ima izgradnju još solarnih elektrana s obzirom da su se postojeće pokazale veoma profitabilnim. Tako će za jedan MWh struje ovaj vlasnik naplaćivati 736 KM, a što je te 2014. bilo skoro devet puta više od tadašnje tržišne cijene. Te godine su dvije solarne elektrane (pojedinačnih snaga od po 150 kW, a koje su omiljene među „ozbiljnim investitorima“), gospodinu Tomasu, prema njegovim riječima, donijele impresivnih 430.000 KM, što je bilo blizu polovine investicijske vrijednosti jedne od dvije pomenute elektrane.

I dok si rekao „poticaj“ sve kvote za solarne elektrane planirane do 2020. godine, su već sredinom 2015. godine bile razgrabljene između poduzetnih investitora. Razlog su bile još uvijek visoke (garantovane) otkupne cijene struje iz solarnih elektrana, koje su se te 2015. godine kretale između 309 KM i 542 KM za MWh. Od 2014. ove cijene određuje Federalna komisija za energiju – FERK (svakih 18 mjeseci), a koja izdaje i dozvole za proizvodnju električne energije iz OIE. Ove cijene, fiksne za 12 godina ugovora o otkupu, će doživjeti određeni pad, ali nedovoljan u odnosu na stvarni enormni pad cijena i troškova izgradnje solarnih elektrana.

Kako bi se nastavilo preskupo poticanje solarnih kilovat sati, Vlada FBiH je, bez ijedne javne rasprave, u novembru 2018. „ažurirala“ APOEF u dijelu koji se odnosi upravo na dinamičke kvote za solarne elektrane, a što joj Zakon omogućava. U odnosu na raniji APOEF, dinamičke (podsticajne) kvote za solarne elektrane su tako uvećane za dodatnih 11 MW. Iako je APOEF dio državnog akcionog plana BiH, čiji se ciljevi pred Energetskom zajednicom vode kao obaveza države, njegova izmjena, nikad nije sintetizirana u pomenuti državni akcioni plan. Zašto je ovako ažurirani akcioni plan proveo manje od mjesec dana na web stranici Federalnog ministarstva energije, rudarstva i industrije, a potom netragom nestao, ostaje misterija za javnost, ali koja sigurno nije neobjašnjiva. Vlada je svoju odluku o povećanju kvota za skupu struju iz solarnih elektrana, koja će građane koštati dodatnih oko 5 miliona KM godišnje, objasnila na sjednici 8. novembra 2018. „popunjenošću kvota za solarnu energiju“, „velikom zainteresovanošću investitora“ za solarne elektrane, te „neiscrpnim potencijalom sunca“.

Zainteresovani Investitori i Policija koja tuče žene

S obzirom da Vlada u svom obrazloženju nije objasnila otkud tolika velika zainteresovanost investitora za gradnju solarnih elektrana učinimo to ovdje. Cjelokupna vrijednost izgradnje solarne elektrane koja struju prodaje Operatoru za OIEiEK po podsticajnoj cijeni (manja postrojenja imaju veću otkupnu cijenu struje) se trenutno otplati u roku od tri do četiri godine. Imajući u vidu da se u FBiH ovi ugovori, sa nepromjenjivom cijenom, sklapaju na 12 godina, investitor za to vrijeme profitira iznos koji najmanje tri puta premašuje uloženi kapital. Dodatnu radost investitorima, donosi i činjenica da nakon isteka ugovornog roka od 12 godina svoju struju mogu prodavati po cijeni 20% višoj od tržišne (tzv. referentna cijena).

Ova mogućnost daljeg otkupa po referentnim cijenama, ukoliko postoje obavezujuće slobodne kvote iz APOEF-a, se posebno pruža za male hidroelektrane (također u sistemu poticaja, ali sa nekoliko puta nižim garantovanim cijenama od solarnih elektrana), a čija izgradnja i rad u ime profita svojih vlasnika, često teško devastiraju okoliš. Ovo nekažnjeno nasilje nad prirodom se dešava prije svega zbog slabog ili nikakvog inspekcijskog nadzora, fingiranih (copy-paste) studija uticaja na okoliš i okolinskih dozvola iz čijih procesa izdavanja se lokalne zajednice namjenski isključuju. Pri tome se često, donedavno netaknute, planinske rječice, drsko pregrađuju i nemilosrdno potpuno skreću u cijevi, bez održavanja biološkog minimuma protoka vode i adekvatnih ribljih staza, što za posljedicu ima nepovratno uništenje biodiverziteta (vidi pod: Salko Selman i malehidroelektrane Srednjobosanskog kantona). Na protivljenja građana, zaštitnika rijeka, investitori i project developeri, koji su često pouzdani partneri politike, a nerijetko i sami političke figure (vidi: Selman i Bičakčić), kao i proizvođači opreme (vidi pod: Gutić), agresivno trabunjaju u javnim nastupima kako se radi o protočnim, društvenokorisnim i za prirodu bezopasnim postrojenjima, kakvih je na hiljade u Evropi. Zakaže li ovo verbalno baljezganje investitora, koji su spremni zarobiti u cijevi i zadnju rijeku radi novca (povrat investicije u malu hidroelekranu se sa poticajnim cijenama varira od 5,5 do 6,5 godina), tu je uvijek policija koja za interese investitora, srčano tuče žene koje štite rijeku Kruščicu. Zakaže li policijska tortura tu su hrabri plaćenici lokalnih i regionalnih moćnika, koji u osvit zore kamenuju kuću u kojoj živi Tahira Tibold, predsjednica Mjesne zajednice Kruščica i jedna od Hrabrih Žena Kruščice.

Direktor, borac protiv zakona

Operator, na čijem je čelu Misirača, nije jučer niti prije mjesec dana učinio nešto na štetu energetskog sektora pa da mu se sada izriče zabrana. Samovolja Operatora traje godinama i na nju je upozoravano.“

Kada je Vlada FBiH velikodušnom odlukom iz novembra 2018. godine izmjenila APOEF, te povećala dinamičke kvote za solarne elektrane sa 12 MW na 23 MW, tadašnji direktor Operatora za OIEIEK Boriša Misirača nije oklijevao da krene u akciju kršenja zakona. Operator za OIEIEK je vladina institucija koja prikuplja novčane naknade za podsticanje OIE, a koje plaćaju krajnji potrošači struje u FBiH za svaki potrošeni kWh. Nakon što kroz upravni postupak dodijeli dinamičke kvote vlasniku elektrane ili zainteresovanom investitoru i sklopi ugovore ili predugovore o otkupu električne energije iz OIE (u zavisnosti da li je elektrana izgrađena ili se tek gradi), ovaj Vladin agregator građanskih para iste, za isporučenu struju, isplaćuje sretnim vlasnicima elektrana.

Odmah po povećanju dinamičkih kvota za solarne elektrane Misirača je sproveo radnje kojima je potvrdio, staro pravilo da lopovluk voli netransparentnost. Uprkos zakonskoj obavezi, direktor instaliran 2016. godine kadrovskim algoritmom SBB-a, nove podatke o raspoloživosti dinamičkih kvota, odlučuje da dalje ne objavljuje na web stranici Operatora za OIEiEK, baš kao ni do tada vođene podatke o redoslijedu podnesenih zahtjeva, imenima aplikanata i dobitnika kvota koje znače novac. Nakon što je napravio „institucionalni mrak“, direktor oduzima predmete – zahtjeve investitora, (čije pozitivno rješavanje znači dodjelu kvota i sklapanje unosnih ugovora o otkupu struje), od radnika Operatora za OIEiEK, koji su po sistematizaciji poslova iste do tada radili. Potom te zahtjeve, kao i sve ostale koje tada u velikom broju, podnose „solarni“ investitori, uz dirigovani haos pri protokolisanju (detalji zabilježeni u izvještaju Federalne financijske policije), daje „na obradu“ licima, koja je prethodno zaposlio bez objavljenog konkursa i mimo postojeće sistematizacije.

Pomenute osobe slijede njegove pravno upitne instrukcije, te „rješavaju“ stotine zahtjeva za dodjelu kvota i pratećih ugovora o otkupu, redoslijedom koji naloži direktor, a ne datum podnošenja zahtjeva. Tako je Misirača, kojem zakon, očito nije predstavljao prepreku da ostvari svoj naum, stvorio parasistemsku „organizaciju rada“ unutar zvanične federalne institucije, koja godišnje raspolaže desetinama miliona KM prikupljenim od građana. Iako upoznati o svemu, FERK i Federalno ministarstvo energije, rudarstva i industrije (FMERI), po zakonu zaduženi za nadzor rada Operatora, opisane Misiračine radnje nisu niti prijavili tužilaštvu, niti iste spriječili. Tek u decembru 2020. Vlada FBiH „zbog isteka mandata“, a ne zbog kriminala, razrješava direktora, sina tadašnje tužiteljice državnog tužilaštva, četiri godine ranije postavljenog voljom samozvanog „industrijalca i državnika“. Misirača tako odlazi iz institucije u kojoj za sobom ostavlja haos sa smradom ozbiljnih indicija o zloupotrebi položaja i financijskom kriminalu.

Posljedice opisanog orkestriranog nezakonitog procesa dodjele kvota za solarnu energiju još su zvanično nepoznate jer nisu objavljeni podaci o tome, kome, kako i kojim redoslijedom, su uz potpis Misirače, dodijeljivane kvote za solarne elektrane u periodu od decembra 2018. do decembra 2020. Misterija je, za sada, i informacija ko je sve i pod kojim okolnostima dobio unosne ugovore o otkupu struje po garantovanim cijenama, a čiji se poticajni dio plaća novcem građana. Grupa radnika Operatora za OIEiEK, do sada je podnijela tri krivične prijave protiv Misirače tužilaštvu HNK, zbog ozbiljnih sumnji za višestruka počinjena krivična djela. Stoga je za očekivati da istražitelji i nadležno tužilaštvo, jednom kada počnu raditi svoj posao i pročitaju obimni izvještaj Federalne financijske policije (koja je u 2019. više od dva mjeseca vršila inspekcijski nadzor rada Operatora za OIEiEK) ispitaju Misiraču.

O Misiračinoj samovolji i kršenjima zakona, ali i nesebičnom doprinosu dinamičnog dua Džindić & Novalić, u zataškavanju ove kriminalističke sage u Operatoru za OIEiEK, Žurnal je u posljednje dvije i po godine objavio seriju istraživačkih tekstova. Za sada ove objave nisu izazvale reakcije tužiteljstva, a ni zanimanje većine medija, pa ni političke javnosti, izuzmemo li svijetli primjer federalne poslanice i članice federalnog odbora za energetiku, rudarstvo i industriju, Sanele Klarić.

Solarne elektrane ili puno KM za malo kWh

Federacija Bosne i Hercegovine ima među najvišim nivo feed-in tarifa.“

Neefikasnost visokih podsticaja će se posebno pokazati pogubnom u slučaju solarnih elektrana, koje će svojim vlasnicima za malo energije donositi mnogo novca. U 2014. godini će za ukupno 1.647 MWh struje iz solarnih elektrana biti isplaćeno 1,44 miliona KM. Prosječna cijena MWh struje iz solarne elektrane je tako plaćena nevjerovatnih 874 KM. Ova cijena je više od deset puta veća od tadašnje prosječne tržišne cijene jednog MWh koja je bila oko 82 KM. Sljedeće 2015. godine pomama investitora za vrućim „solarnim“ parama će se nastaviti. Tako će 2015. godine za ukupno 3.298 MWh struje iz solarnih elektrana biti isplaćeno 2,43 miliona KM. Prosječna cijena solarnog MWh je tako plaćena nevjerovatnih 738 KM. Ova cijena je više od devet puta veća od tadašnje prosječne tržišne cijene jednog MWh koja je bila oko 80 KM. U prevodu, 3.298 MWh struje iz solarnih elektrana koja je plaćena podsticajnih 2,43 miliona KM na tržištu je vrijedila oko 264 hiljade KM.

U 2017. godini za isporučenih 12.944 MWh struje iz solarnih elektrana plaćeno je 5,180 miliona KM po prosječnoj cijeni od 400 KM/MWh. Skoro svu energiju koju su solarne elektrane proizvele u FBiH za tri godine (17.889 MWh) i za koje su ukupno dobile više od 9 miliona KM, što je 507 KM/MWh, vjetroelektrana Mesihovina, snage 50,6 MW je proizvela samo u martu 2021. (izvor: NOS BiH). Ako bi se ova struja prodala po referentnoj cijeni od 110 KM/MWh umjesto 9, bila bi plaćena skoro pet puta jeftinije, odnosno 1,94 miliona KM.

Skupo subvencioniranje se isplaćuje novcem prikupljenim iz naknada za podsticanje proizvodnje električne energije iz OIE. Pomenuta naknada danas iznosi 0,005072 KM po svakom potrošenom kWh. Prije samo 4,5 godine godine ova naknada u FBiH je bila 5 puta manja. Ipak Vlada FBiH ima uvijek spremne argumente kad treba još dublje zavući ruke u džepove građana jedne od najsiromašnijih zemalja u Evropi:

Uprkos tome, zacrtani cilj proizvodnje struje iz OIE u Federaciji BiH do kraja 2020. ni približno nije ostvaren. Procjene govore da je ostvareno tek 40% od ukupno planirane proizvodnje električne energije iz OIE, što navodi na porazni zaključak da se visoke podsticajne cijene skup, ali neefikasan alat za povećanu proizvodnju struje iz OIE.

Sve gore navedeno moglo bi se izreći jednom rečenicom: Puno para za malo struje.

Šest godina poslije izjave koju je dao novinaru CIN-a, pokazat će se da je Miro Tomas svoje planove o izgradnji profitabilnih solarnih elektrana uspješno realizirao. Uz još uvijek neizmijenjen zakon, danas firma Toming, prema podacima FERK-a ima 39 izgrađenih solarnih elektrana ukupne snage od skoro 6 MW. Ako već nije, vjerovatno je da će za većinu njih gospodin Tomas dobiti 12-godišnje ugovore o otkupu struje po unosnim cijenama. Danas su otkupne poticajne cijene za struju iz solarnih elektrana znatno niže nego prije 7 godina, ali su još uvijek itekako primamljive i skoro 2,5 puta veće od tržišnih. Iako je kapacitet pomenutih solarnih elektrana od skoro 6 MW, u vlasništvu samo jednog čovjeka mogao biti razdijeljen na oko 600 solarnih elektrana od po 10kW. Mogao je, ali nije, zamišljam kako mi uz osmijeh odgovara gospodin Tomas.

Građanska energija i aukcije za jeftiniju struju – nedosanjani san

Novi entitetski zakoni o korištenju OIE, nakon dvije godine krojenja po šnitovima EU direktive o obnovljivim izvorima, jeftinijim tržišnim principima i konceptu građanske energije, bili su pripremljeni u decembru 2019. Nove verzije skoro potpuno usklađenih entitetskih zakona, predvidjele su nekoliko značajnih i pozitivnih promjena koje bi ih približili zakonima o podsticanju OIE u zemljama EU. Najznačajni je prestanak skupog otkupa struje iz OIE putem previsokih podsticajnih cijena.

Umjesto ekonomsko suludih podsticajnih cijena, novim zakonima bi se trebale uvesti, periodične aukcije za izgradnju novih elektrana velikih snaga, a na kojima bi se investitori nadmetali nudeći što nižu cijenu za struju ili kapacitete snaga svojih elektrana. Stoga bi se putem aukcija znatno pojeftinio otkup struje iz OIE, a zacrtani ciljevi bi se ostvarili, zahvaljujući velikim vjetro i solarnim postrojenjima, koji bi zajedno pravili i nekoliko hiljada GWh godišnje. Primjera radi, na nedavnoj aukciji u Albaniji, za kapacitet solarnih elektrana od 70 MW, postignuta je cijena od 48,5 KM/MWh, što je skoro dvostruko niže od prosječne tržišne cijene.

Novi zakon bi najzad uveo i elemente građanske energije, bez kojih nema zelene tranzicije sa „sretnim ljudskim licem“. Konačno bi građani i privatne kompanije u cijeloj državi, pored potrošačkog statusa dobili i mogućnost da postanu i proizvođači – prosumeri. Izmjena zakona bi najzad uvela pojam energetskih zajednica koje u Sloveniji, a postepeno i u Hrvatskoj doživljavaju procvat.

Nacrte zakona koji predviđaju jeftiniji i efikasniji sistem tržišnih šema podsticaja, te realizaciju koncepta građanske energije, u maju 2020. Bosna i Hercegovina je dostavila Energetskoj zajednici. Nakon što je EZ ove dokumente ocjenila dobrim i dala svoje komentare, vlast je prestala da priča o novim zakonima, a njihov sadržaj je za sada nedostupan javnosti oba entiteta.

Nekoliko dana prije nego što je Vlada FBiH po hitnom postupku pokušala da progura izmjenu Zakona o korištenju obnovljivih izvora energije, te tako (bez javne rasprave) ponovo, na neodređeno, odloži donošenje potpuno novog zakona, kojim bi se okončalo preskupo podsticanje proizvodnje električne energije iz OIE, direktor Sekretarijata Energetske zajednice Janez Kopač je 22. marta 2021. poslao pismo federalnim parlamentarcima. U pomenutom pismu Kopač se upravo fokusira na previsoke cijene podsticanja struje od kojih profitiraju malobrojni:

Nakon ovog pisma, parlamentarni Odbor za energetiku, rudarstvo i industriju nije podržao ovaj prijedlog, a isti je i povučen s dnevnog reda sjednice Parlamenta Federacije BiH koja je bila zakazana za 30. mart 2021.

Ipak ni Kopačeva kritika o skupom podsticanju, niti činjenica da je APOEF određen samo do 2020. godine, te da isti ne može biti mijenjan bez izmjene ili donošenja novog Zakona o korištenju OIE, nisu obeshrabrile Vladu u namjeri da ponovo poveća kvote za solarne elektrane. Tako je Vlada FBiH, na prijedlog Federalnog ministarstva energije, rudarstva i industrije, 6. maja ove godine donijela odluku kojom se obavezujuće kvote za solarnu energiju ponovo povećavaju. Ovaj put sa 25,5 MW na impresivnih 40,56 MW. Koliko novih miliona KM godišnje će ova, u medijima prešućena odluka, koštati građane, ostaje da se vidi.

Umjesto epiloga

Prezir, mržnja i pamet kao rješenje

Poslovično zaokupljena krađom novca građana, tom jedinom svrhom svoga postojanja, vlast je istovremeno fokusirana i na to kako da tu istu krađu što bolje „ozakoni“. Stoga, prilikom donošenja nepravednih, a nerijetko i kriminalnih zakona, kojima će novac građana biti „legalno“ prebacivan u interesne krugove bliske vladajućoj korumpiranoj oligarhiji, svaka dosadašnja vlast u Bosni i Hercegovini, manje ili više, je primjenjivala isto mračno pravilo. Ono se sastoji u tome da netransparentnost „kreiranja prijedloga“ i „proguravanja“ zakona, namijenjenih „legalnoj zaštiti“ planirane ili već izvršene krađe javnog dobra, bude što je moguće veća. Pri tome je vlastodržačka logika jednostavna: što je javnost manje uključena u pomenute procese, mogućnosti za klijentelističko pogodovanje, jednom kada tajnoviti prijedlozi i nacrti postanu zakon, sve više rastu. Baš kao i financijska dobit, koja „kriminalom zaprljani novac opere u „zakonskoj mašini“ da bi ga potom ubacila u legalne tokove. Oba entitetska zakona o korištenju obnovljivih izvora energije su školski primjeri navedenog modela ozakonjenja zloupotrebe javnog dobra.

Zbog isključenosti građana iz procesa njihovog stvaranja, ovi zakoni u javnosti ne dobijaju odjek i podršku. Građani, opravdano nezadovoljni besramnim trpanjem njihovog novca u tajkunske ili partijske džepove, takve zakone vide kao moćno oružje kriminala. Stoga nije iznenađujuće da, prema takvim, „odnarođenim“ zakonima, ljudi u ovoj zemlji osjećaju isto što osjećaju prema samoj kleptokratiji vlasti: duboki prezir i mržnju. Što i ne mora biti uvijek loše, jer ako pomenute zajedničke osjećaje oplemenimo sopstvenom pameću i istrajnošću, možda shvatimo da uopšte nismo nemoćni, te da smo mi oni na koje smo čekali sve ove godine.

Almir Muhamedbegović