foto: Dženat Dreković/NOMAD

Muhamedbegović: CO2 i naša zla sudbina

EU giljotina nad vratom termoelektrana i prljave industrije u BiH

Baš kao i o bilo čemu drugom, ekonomisti vole raspravljati o klimatskim promjenama. […] Ali što se tiče najznačajnijeg pitanja, svi oni su, bez obzira na njihovo političko uvjerenje, saglasni u jednom: Najbolji način za borbu protiv klimatskih promjena, oni insistiraju, je putem globalnog poreza na ugljik.“ The Economist (26. novembar 2015)

Trovanje teško 3,1 milijardu KM

Prema dokumentu Alijanse za zdravlje i okolinu (Health and Environment Allience – HEAL) iz Brisela, zdravstveni troškovi, kao posljedica zagađenja iz postojećih termoelektrana u BiH se procjenjuju na 3,1 milijardu KM, godišnje. Ovaj novac predstavlja 10,5% ukupnog BDP-a naše države ostvarnog u 2016. godini (29,5 milijardi KM).

S druge strane, prema godišnjem izvještaju Državne regulatorne komisije za električnu energiju, svih pet termoelektrana u BiH su te 2016. proizvele rekordnih 10.608 GWh struje, tadašnje tržišne vrijednosti nešto veće od milijardu KM.

Shodno navedenom, procijenjeni zdravstveni troškovi uzrokovani radom termoelektrana u 2016. godini u BiH bili su tri puta veći od vrijednosti struje koju su te termoelektrane proizvele. Više od trećine te struje četiri „državne termoelektrane“ (TE Stanari u privatnom vlasništvu izvozi skoro svu svoju struju) su na domaćem tržištu prodale veletrgovcima, sa stranim matičnim adresama. Ovi veletrgovci su tu struju potom izvezli, pri tome zaradivši preko 400 miliona KM. Da li su onda termoelektrane profitabilne? Zavisi kome postavite ovo pitanje. Ako pitate vodeće ljude u JP Elektroprivreda BiH, koji potpisuju ugovore s nakupcima (veletrgovcima) struje, kao i same nakupce, sigurno je da ćete i od jednih i od drugih dobiti pozitivan odgovor. Ako ovo pitanje postavite specijalistima za plućne, srčane ili onkološke bolesti ili bilo kome drugom koji je upoznat sa troškovima liječenja pomenutih bolesti odgovor će biti suprotan.

Zamisli život u ritmu… CO2 takse

Zamislimo situaciju u kojoj će svaki izvezeni MWh struje, proizveden spaljivanjem uglja u pet bosanskohercegovačkih termoelektrana (Tuzla, Kakanj, Ugljevik, Gacko i Stanari), biti opterećen porezom čiji iznos će udvostručiti cijenu, ovog, po tvrdnjama vlasti, „strateškog izvoznog proizvoda naše zemlje“. Proizvoda, kojeg je BiH, ako je opet vjerovati propagandnom programu, patološki lažljive vlasti, „jedini regionalni izvoznik“. Ili recimo šta bi bilo da izvozni proizvodi industrije cementa, čelika, koksa, vještačkih đubriva i ostalih proizvodnih djelatnosti koje intenzivno koriste električnu energiju (intensive energy industry), budu dodatno oporezovani sa 50 eura za svaki „ugljeni“ MWh potrošen u proizvodnim procesima.

Kad smo već počeli da zamišljamo, zamislimo i to da se pomenute industrije, koje su, osim što su veliki potrošači struje i još veći trovači okoliša, opterete još i porezima na CO2 koji ispuštaju u procesu proizvodnje, pri čemu bi svaka tona emitovanog CO2 koštala više od 50 eura. Šta bi se moglo desiti, takvom naplatom poreza za CO2 pri izvozu proizvoda iz BiH, znamo li da se uz proizvodnju jedne tone  čelika prosječno emituje 1,9 tona CO2, a za svaku proizvedenu tonu cementa ispusti 0,8 tona? Koliko bi porasle izvozne cijene celuloze, kartona, koksa, plastike, gume, mineralnih đubriva, automobilskih goriva nastalih iz proizvodnih procesa u kojima se oslobađaju nepojmljive količine otrovnih plinova i čestica, a kojim zagađivači nekažnjeno truju ljude u Lukavcu, Zenici, Tuzli, Kaknju, Maglaju, Bosanskom Brodu, Ugljeviku, Gacku, Jajcu i drugim lokalnim zajednicama koje su imale tu (ne)sreću da budu „industrijske“. Šta bi se tom prilikom desilo sa izvoznom „konkurentnošću“ pomenutih industrijskih proizvoda, baziranoj na nižim prodajnim cijenama (koje su doduše bazirane i na anticivilizacijski niskim platama radnika)?

Ustvari, za scenarij oporezivanja „crne fosilne“ struje (60% svih ukupnih zagađenja) i proizvoda iz industrije gutača struje (na ovu industriju otpada 15% ukupnih zagađujućih emisija), nije potrebna maštovitost. Umjesto „da zamišljamo“, do čega sve može dovesti uvođenje CO2 taksi na struju termoelektrana, koja čini oko 70% ukupno proizvedene električne energije u BiH ili šta će biti sa izvoznim proizvodima iz industrija gutača struje i trovača okoliša (čelik, cement, celuloza i papir, koks, opekarski proizvodi, krečnjak, kaustična soda, vještačka đubriva, derivati nafte su samo neki od njih), dovoljno je samo da čujemo najave koje dolaze od čelnih ljudi Evropske komisije. A one su vrlo jasne.

Frans Timmermans: Uvedite CO2 takse!

U sklopu paketa klimatskih zakona, Evropska komisija, kreator zakonodavstva Evropske unije, trebala bi do kraja juna da pripremi, a do 14. jula i objavi prijedlog dokumenta pod nazivom Prekogranični mehanizam za prilagođavanje ugljen-dioksida (Carbon border adjustment mechanism – CBAM). Prema dijelovima nacrta dokumenta, koje je Evropska komisija do sada etapno objavila, radi se o paketu mjera prekograničnog oporezivanja ugljendioksida, kojima EU planira zaštiti svoju industriju, opterećenu CO2 taksama, od niskih cijena uvoznih proizvoda iz zemalja koje ne primjenjuju mjere za oporezivanja emisije CO2. Iako nisu članice EU, na Norvešku, Švicarsku, Island i Lihtenštajn, ove mjere se neće primjenjivati, s obzirom da su ove zemlje u EU sistemu trgovanja CO2 taksama. Ovim mehanizmom prekograničnog „prilagođavanja“ (oporezivanja) CO2, EU će nastojati da u prvoj fazi smanji intenzitet, a potom skoro potpuno zaustavi „selidbe“ EU industrije u zemlje izvan njenog prostora, koje ne primjenjuju sistem naplate CO2 takse, te tako spriječi „curenje“ neobračunatih emisija CO2 (CO2- leakage). Nezadovoljne najavom Evropske komisije i s razlogom uplašene zbog mogućih negativnih  ekonomskih posljedica, zemlje izvoznice u EU i one na čijim teritorijama kompanije iz EU imaju proizvodna postrojenja,  ove mjere smatraju ekonomskim protekcionizmom EU, što ruku na srce, donekle i ima smisla. Ipak, slušajući Frans Timmermansa, izvršnog potpredsjednika Evropske komisije, stiče se utisak da se ovaj glavni think tank EU-a, na ove kritike baš i ne obazire:

“Evropska unija će uvesti prekograničnu taksu na emisije ugljendioksida za sve zemlje koje se ne obavežu na smanjenje svojih emisija”, najavio je u januaru ove godine, ovaj holandski diplomata, zadužen za sprovođenje Evropskog zelenog dogovora (European Green Deal), dodatno pojasnivši razloge uvođenja CO2 poreza:

“To je pitanje opstanka naše industrije (na koju u EU otpada 50% ukupne potrošnje energije). Ako drugi neće da idu u istom pravcu kao mi, onda ćemo morati da zaštitimo Evropsku uniju od narušavanja konkurencije i od odlaska kompanija.

Gledajući odredbe Evropskog zelenog dogovora, bez pretjerivanja se može reći da se radi o do sada najobuhvatnijoj okolišno-ekonomskoj strategiji, čiji su ciljevi toliko revolucionarani da bi se nekom, ko živi u Bosni i Hercegovini, u kojoj industrijski zagađivači nekažnjeno truju sve živo, moglo učiniti da se radi više o utopijskom nego realnom planu:

  1. Evropski kontinent mora postati klimatski neutralan do 2050. godine, tj. neto stakleničke emisije će biti nula.
  2. Evropska ekonomija će biti temeljena samo na čistim tehnologijama, koje će štititi ljudske živote, životinjski i biljni svijet.
  3. Sve mjere će biti sprovođene kroz pravednu energetsku tranziciju u kojoj niko neće biti izostavljen (ili pak pošteđen, ako ste zagađivač – op.a.)

Utopistička ili ne, primjena ovog strateško-političkog okvira, objavljenog u decembru 2019. godine, ima za cilj da u višu brzinu ubaci transformaciju EU u pravedno i klimatski neutralno društvo sa modernom, konkurentnom ekonomijom oslobođenom manijakalnog megalomanskog iskorištavanja resursa. O ambicioznosti plana, kojim se, u skladu sa globalnim ciljevima Pariškog sporazuma, klimatski i okolišni ciljevi stavljaju u samo središte političkog djelovanja EU, najbolje govori njegov cilj: do 2030. redukcije stakleničkih plinova u EU u odnosu na 1990. godinu, će se, sa prethodno planiranih 40%, povećati na 55%.

EU ETS – evropska prodavnica CO2

Šest mjeseci nakon objave Evropskog zelenog plana, u julu 2020. Evropska komisija je najavila izmjenu jedne od dvije najvažnije directive o oporezivanju zagađenja – Direktive o oporezivanju energenata i električne energije (Energy Tax Directive). Ovom izmjenom, između ostalog, predviđene su i CO2 takse za avionski i drumski saobraćaj, čemu su se mnoge zemlje članice EU do sada oštro protivile. Donesena još 2003. godine, ova direktiva je bila zamišljena kao alat za smanjenje nivoa zagađujućih emisija iz EU industrijskih postrojenja.  Uz ovu direktivu iste 2003. godine donesena je i Direktiva o uspostavi Sistema trgovanja emisijskim jedinicama stakleničkih plinova unutar EU (ETS Directive 2003/87/EZ), koja će uspostaviti temelje berzanske trgovine emisijama. Upravo ove dvije direktive o oporezivanju i trgovini emisijama, čine zakonski temelj za realizaciju ideje o ugljičnoj taksi ili porezu na CO2 (koji čini 55% od ukupno svih stakleničkih plinova) kao jednim od najefikasnijih alata za smanjenje zagađujućih emisija u zemljama članicama.

Samo dvije godine kasnije, 2005. godine, u EU je uveden Evropski sistem trgovine emisijama CO2 (European Emission Trading System – EU ETS).  Zasnovan na ideji: “ograniči i trguj” (cup and trade), bio je to prvi tržišni sistem takve vrste, koji je i danas najveći u svijetu. Inače, najveća Evropska berza energije – EEX – u Lajpcigu koja pored CO2, trguje strujom, gasom i garancijama porijekla za električnu energiju (elektronska potvrda da je struja došla iz obnovljivih izvora), napravi godišnji promet od preko dvije milijarde tona CO2, koje po današnjim cijenama vrijede više od 110 milijardi eura.

Zanimljivo da ideja o trgovini emisijama nije evropska, te da je nastala skoro 50 godina ranije. Temelje ove jednostavne, ali učinkovite ideje ograničenja zagađenja putem dodjele ograničenih CO2 kvota i njihove berzanske trgovine, su postavili kanadski ekonomista John Dales i njegov američki kolega Thomas Crocker 60-ih godina prošlog vijeka. Njihovu ideju kreiranja okolišne ekonomije (environmental economics) će u praksi sprovesti Sjedinjene Američke Države, već u šezdesetim i sedamdesetim godinama prošlog vijeka sprovodeći Zakon o čistom zraku (Clean Air Act), koji će predstavljati osnovu američke državne strategije za sprečavanje zagađenja zraka, zaštite ozonskog omotača i promociju javnog zdravlja. Ovaj zakon, uz brojne amandmane je još uvijek glavni stub okolišnog zakonodavstva najjače svjetske ekonomije.

Suština trgovine emisijama u EU, koja danas obuhvaća 31 zemlju (uz EU to su Velika Britanija, Norveška, Island i Lihtenštajn) sastoji se u dodjeli ograničenih (cup) kvota za velike zagađivače, te kupovini i prodaji (trade) nedostajućih kvota. Pojednostavljeno, kada neki od preko 15.000 registrovanih EU industrijskih zagađivača (podatak za 2019. godinu) potroši svoju godišnju dodijeljenu kvotu besplatnih emisija (free allowance) za dalje emitovanje emisija, to postrojenje nedostajuće kvote mora „dokupiti“ od onih zagađivača koji svoju besplatnu kvotu nisu potpuno iskoristili. Šta se desi ako zagađivač ne kupi nedostajuće kvote, a nastavi da prekoračuje dozvoljeni iznos CO2? Odgovor je jednostavan i u njemu leži univerzalna “tajna” dosljednog poštovanja zakona u EU – slijedi rigorozna novčana kazna: Za svaku dodatnu tonu CO2 koju emituje bez dozvole, zagađivač mora platiti kaznu od 100 eura. Novac dobijen na ovaj način ide u zemlje porijekla zagađenja i koristi se u okolišne fondove.

Od ukupnih emisija zabilježenih kroz EU ETS, njih 43% je besplatno. Ostalih 57% su predmet trgovine na berzi. Svake godine kvote dozvoljenih, besplatnih emisija (free allowances) su se smanjivale za oko 2% i iste se danas dodjeljuju industriji, ali ne i termoelektranama. Danas termoelektrane (sa izuzetkom Bugarske, Mađarske i Rumunije koje zbog slabije ekonomske pozicije unutar EU ovu pogodnost još koriste) svaku emitovanu tonu CO2 moraju kupiti na berzi. Ovo je i glavni razlog za ubrzano gašenje termoelektrana koje zbog CO2 takse sa svakim MWh proizvode i MegaGubitke. Kakav je efekat skupih CO2 taksi najbolje pokazuje podatak da je u toku 2019. emisija iz EU termoelektrana i energana smanjenja za 14,9%. Iste godine Njemačka je smanjila proizvodnju u svojim termoelektranama za 22%, što je uzrokovalo smanjenje emisije CO2 za 19%. Inače u 2019. godini, njemačke termoelektrane na koje otpada više od četvrtine zagađujućih emisija države, su emitovale 7% ukupnih emisija CO2 Evropske unije, što je više od svih ukupnih emisija Holandije i Austrije zajedno.

Trenutno je u EU-ETS sistemu više od 15.000 velikih evropskih zagađivača (termoelektrane, energane i industrijska postrojenja instalisanih snaga većih od 20MW), koji su u vlasništvu 4.500 kompanija i koje zajedno proizvode oko 50% ukupnih emisija CO2 (najdominatniji među stakleničkim plinovima), odnosno oko 40% svih stakleničkih plinova u EU. Koliko je uspješan i važan ovaj sistem trgovine CO2 govori i činjenica da ga sama Evropska komisija naziva “glavnim stubom energetske politike u EU”.

Nezaustavljivi rast emisija CO2

A cijene emisija CO2 su u stalnom porastu bez naznaka da će se zaustaviti. Bez pretjerivanja, može se reći da je rast CO2 taksi u posljednih 5 mjeseci vrtoglav. Danas, u momentu pisanja ovog teksta, na pomenutoj EU berzi energije (European Energy Exchange – EEX) jedna tona CO2 je koštala 55,7 eura.

Na opisani način, putem EU ETS berze, zagađivači se, “udaranjem po džepu” primoravaju da smanjuju svoje emisije. Istovremeno oni koji primjenom savremenih sistema za redukciju emisija, osjetno smanje zagađenje svojih postrojenja, svoj višak neiskorištenih besplatnih kvota mogu na berzi prodati i tako profitirati. Investiranje u sistem redukcije štetnih emisija tako postaje itekako isplativa investicija. Bez obzira šta nam zapadnobalkanski podobni direktori elektroprivreda, nastali kadrovskim križanjem svojih partijskih predvodnika, ili tajkunski vlasnici industrijskih postrojenja kupljenih u kriminalnim privatizacijama o tome pričali.

Rast cijena CO2 na EU ETS berzi, uzrokavan sve manjim brojem besplatnih emisija, kao i sve striktnijim standardima vezanim za emisije, koji se primjenjuju na industrijska postrojenja, pokazuje da je EU ozbiljna u ostvarenju ciljeva smanjenja zagađenja. Samo u 2019. emisija stakleničkih plinova u EU je smanjena za 9%.  Naravno, ovakav model trgovine emisijama opterećuje i snažnu evropsku industriju, stoga EU traži rješenje u ravnomjernijoj i široj distribuciji troškova dekarbonizacije. Stoga se Evropska komisija u svojoj strategiji fokusira na oporezivanje CO2 uvozne struje iz termoelektrana i proizvoda industrije zemalja koje ne primjenjuju sistem CO2 taksi, čime se nastoji zaustaviti “curenje” CO2 nastalog izmještanjem industrijskih kapaciteta iz EU u zemlje koje ovu tasku ne obračunavaju. Stoga je i logično da EU, u cilju ekonomskog rasterećenja sopstvene ekonomije, prema zemljama koje nemaju sistem naplate CO2takse, a od kojih uvoze struju i druge proizvode, za čiju proizvodnju je potrošeno dosta energije, moraju mijenjati “porezni CO2 kurs”.

Konačno u martu ove godine, Evropski parlament je ogromnom većinom (444 glasova za naspram 70 glasova protiv) usvojio Rezoluciju kojom će Prekogranični mehanizam za prilagođavanje ugljenika (CBAM), kolokvijalno nazvan Porezom na ugljendioksid, obuhvatiti uvoz svih proizvoda i sirovina koje pokriva Sistem za trgovanje emisijama Evropske unije ili EU ETS. Planirano je da se namet za druge zemlje uvede za elektroenergetski sektor i industriju koja troši mnogo energenata, s tim da se isti ne smije zloupotrijebiti kao alat ekonomskog protekcionizma EU. Šta sve ovo znači za Bosnu i Hercegovinu koja nema validan sistem naplate CO2 (ustvari nema nikakav), niti validan Registar zagađivača, usklađen sa standardima EU?

Ubistvo građana sa predumišljajem

Iako bi najava mogućeg ekonomskog sloma usljed oporezivanja CO2 trebala alarmirati svakog odgovornog političara i natjerati ga na djelovanje, s obzirom da su odgovornost i političari u Bosni i Hercegovini dva nespojiva pojma, pomenuti alarm zbog ekonomskog fijaska po izvoz, koji bi nastupio u slučaju neuvođenja internog nacionalnog tržišta emisijama, se uopšte ne oglašava. Sve silne “ekspertske” vlade, njene ekonomske (ili tačnije etnopolitičke) komore, državne i entitetske agencije za promociju izvoza, bahati, gramzivi vlasnici industrijskih trovačnica u BiH i politikom zarobljene, a monopolom naoružane elektroprivrede, se oglušuju na upozorenja Energetske zajednice da je potrebno uvesti, za početak bar minimalne takse na CO2 kroz sopstveni državni sistem oporezivanja zagađenja baziran na nezavisnim mjerenjima, što prije kako bi se izbjeglo oporezivanje industrijskih proizvoda iz BiH pri prelsaku granice.

Nikakva posebna pamet ne treba kako bi se zaključilo da je vlast na svim nivoima ove, korupcijom okovane države, zbog svoje opsesije pljačkom javnog dobra, hronično alergična na svaku društveno korisnu reformu, koja bi promijenila vladajući partikratijski status quo. To je ujedno i osnovni razlog zašto je svaka vlast (bez obzira na deklarativne, a realno nepostojeće, ideološke razlike, jer je jedina ideologija vladajućih kvazielita u ovoj zemlji ideologija pljačke) zadnjih 29 godina potpuno ignorisala nužnu dekarbonizaciju elektroenergetskog sektora. Stoga su se sve ovo vrijeme, dvije partijski upravljane elektroprivrede (EP BiH i EP RS) čvrsto držale, kao pijan plota, proizvodnje struje u izraubovanim termoelektranama, tim naslijeđenim energetskim suvenirima nekadašnje države. Pri tome drsko i neodgovorno odlažući modernizaciju sistema za redukcije zagađujućih emisija do beskonačnosti (ili konačnosti naših života).

Hronično oboljele od korupcije i partikratijskog upravljanja, bez istinske strategije i vizije o sopstvenoj poslovnoj budućnosti, “državne” elektroprivrede su investiranje u zaštitu okoliša uvijek smatrale “bacanjem para”. Stoga je priča o ugradnji sistema za odsumporavanje i otprašivanje u termoelektranama bila i ostala samo isprazno obećanje neodgovornog kabadahije pod zaštitom, isto tako neodgovorne vlasti.

Kontinuirano bahato ekološko nasilje elektroprivreda, koje su vlasnici termoelektrana, nad ljudima i prirodom je, zbog načina izvedbe i posljedica koje sa sobom nosi, ništa drugo već ubijanje građana sa predumišljajem, pod okriljem državne vlasti, kao 90%-tnog vlasnika elektroprivreda. Preciznije, vlast ne samo da je saučesnik, nego je i naručitelj ovog masovnog ubistva.

Termoelektrane svojim radom bez uređaja za redukciju emisija ubijaju ljude, te agresivno i nepovratno razaraju opšte zdravlje građana, nanoseći i strašne ekonomske posljedice. Političke menadžerske menažerije koje upravljaju elektroprivrednim preduzećima su ove strašne činjenice potpuno svjesne, ali ne poduzimaju ništa da stanje izmijene. Stoga je proizvodnja električne energije u termoelektranama, bez efikasnih sistema redukcije zagađujućih emisija, detaljno isplanirano krivično djelo protiv života i zdravlja. Oni koji smatraju da je ovakva tvrdnja pretjerivanje možda je najbolje da posjete ljude koji žive u tim područjima ili pak da posjete onkološka, kardiološka ili plućna odjeljenja tuzlanske ili zeničke bolnice.

Elektroprivrede i industrijski tajkuni u BiH ujedinjeni u trovačkoj misiji

Neulaganje u efikasnu redukciju štetnih emisija, zbog primitivnog i anticivilizacijskog stava vlasti i tobožnjih upravljačkih struktura elektroprivreda, po kojem je to samo bacanje velikih para, jer isto ne donosi finacijsku dobit je i sa ekonomskog stajališta potpuna glupost. Naime, svaki euro uložen u projekte zaštite okoliša donosi uštedu od 6 eura samom nekadašnjem zagađivaču. Društvena korisnost kroz očuvanje ljudskog zdravlja, čiste vode, zraka i zemljišta je nemjerljiva i predstavlja najbolju investiciju za budućnost jedne države. Bez obzira šta o tome pričali ljubitelji termoelektrana, vlasnici prljavih industrija i brojni vladini ekonomski savjetnici sa mutnim diplomama i još mutnijim životopisima, koji nam malo pa malo, prijete u (plaćenom) javnom prostoru.

Također, vlast kao mješavina upravljanja korumpirane političke vlastele i operativnog (ne)djelovanja poslušnih neznalica, na strateškim mjestima njihovih ljudi, nikad nije pokazivala interes za kažnjavanje brojnih megatrovača iz “teške i hemijske industrije” privatizovanih u prljavim kriminalnim procesima pseudodemokratije koju je donijelo stvaranje nove države. Tako su privatizovani nekadašnji socijalistički industrijski trovači nastavili da nekažnjeno truju sve oko sebe. Kako izgleda život uz industrijskog komšiju, nemilosrdnog trovača-ubicu, najbolje znaju ljudi koji žive u Lukavcu (GIKIL – fabrika koksa i mineralnih đubriva, Cementara Lukavac i Fabrika sode Lukavac) ili pak u Zenici (ArcelorMittal, Zenica fabrika čelika – Željezara). Činjenica da pomenuta fabrika GI KIL (simbolično ime za trovača) – koksara i fabrika azotnih đubriva – locirana u Lukavcu, data u kriminalnoj privatizaciji indijsko-londonskom industrijalcu sa dugom istorijom međunarodnih financijskih marifetluka i pored naredbe o zatvaranju od strane federalne inspekcije iz augusta 2018. godine, radi punom parom i bez okolinske dozvole, govori o snažnoj ljubavi “industrijskog” kriminala i vlasti u ovoj zemlji. O otrovima kojima zenička željezara Arcellor Mitall ubija živi svijet oko sebe i zenički vrapci (oni rijetki koji su preživjeli trovanje) na granama znaju.

Istovremeno čim bi ekološka i druga udruženja građana počela da ukazuju na opasne trovačke aktivnosti, strani, ali i domaći tajkunski vlasnici postrojenja čija tehnologija je zamrznuta u vremenu od prije 60 i više godina, umjesto efikasnih mjera za smanjenjenje emisije, bi pribjegli mnogo jeftinijim prijetnjama o gubitku radnih mjesta ili prijetnjama prema samim eko aktivistima. U ovim prijetnjama stranim vlasnicima pomažu i lokalni sindikalni lideri (“Mi moramo radit makar vas sve potrovali”). Na sve ovo kleptokratska vlast, sposobna jedino za krađu javnog dobra i uvijek gladna poreza, kojim hrani svoju armiju glasača zaposlenih putem pacovskih partikratijsko-nepotističkih kanala, perfidno ćuti, i dopušta nastavak trovanja svojih građana, od kojeg nisu pošteđeni ni dragi joj konstitutivni narodi. Trljajući pri tome pogane koruptivne rukice dok se raduje porezima koji će se sliti u rupu bez dna zvanu Budžet, vlast je za sada potpuno nezainteresovana šta će to obznaniti 14. jula Frans Timmmermans.

Šta država treba da uradi

Bez obzira na dosadašnje opiranje i odugovlačenje, ako želi izbjeći kolaps izvoza, BiH će morati, nakon što konačno napravi registar zagađivača predviđen zakonom, što prije uvesti sopstveni sistem oporezivanja CO2, za sve termoelektrane i druge industrijske zagađivače, koji će biti usklađen sa EU standardima. Dodijeljene kvote CO2, čiji iznos treba da bude usklađen sa evropskim ograničenjem dozvoljenih emisija, će u početnoj fazi biti besplatne, a onaj dio koji bude prelazi tako postavljene kvote, zagađivači će morati plaćati. Za početak cijene će biti znatno niže od onih na EU ETS berzi. Novac za ove takse bi ostajao u zemlji i trebao bi biti namjenski trošen za sve učinkovite mjere očuvanja i poboljšanja okoliša. Ovdje je važno da se uspostavi validan sistem nezavisnih i tačnih mjerenja emitovanja, otporan na korupciju i političke uticaje. Istovremeno, ako žele izbjeći bankrot, zbog oporezivanja svoje struje, dvije državne elektroprivrede (JP EP BiH i EP RS) će morati ugraditi efikasne sisteme za redukciju štetnih emisija za one termo-blokove koje žele i dalje koristiti (comply or close). Isto će morati uraditi i sva industrijska postrojenja zagađivača većih instalisanih snaga.

Paralelno sa ovim, što prije, država mora uvesti javne natječaje – aukcije za velike instalacije vjetro i solarnih elektrana, kojima će pojeftiniti trenutno preskupi sistem podsticaja i povećati udio postrojenja obnovljivih izvora u energetskom portfelju države. Ovo znači da će se povećati udio struje koji se neće oporezivati CO2 taksom, koja je neminovnost od 1. januara 2023. godine, a čiji puni iznos počinje da se primjenjuje od 1. januara 2026. Za ovo je neophodna izmjena entitetskih zakona o korištenju obnovljih izvora energije, uz obaveznu istovremenu izmjenu entitetskih zakona o električnoj energiji. Ne budu li ove izmjene sinhronizovane, s obzirom na neraskidive veze sa zakonima o električnoj energiji, zakoni o korištenju obnovljivih izvora, koliko god dobro bili zamišljeni i napisani, bit će neprovodivi. Još gore, neusklađenosti pomenutih zakona će samo doprinijeti dodatnoj konfuziji u, korupcijom, preskupim poticajima i neefikasnošću opterećenom postojećem sistemu podsticanja obnovljivih izvora energije, koji krajnje potrošače košta desetine miliona KM godišnje.

Oba entiteta što prije trebaju uvesti sistem izdavanja, prenosa poništenja garancija porijekla električne energije (elektronska isprava – dokaz da je struja proizvedena iz obnovljivh izvora) koji će biti usklađeni sa evropskim standardima (European Energy Certificate System – EECS Rules), kako bi se struja dobijena iz OIE pri prelasku granice Bosne i Hercegovine oslobodila CO2 takse.

Govoreći o garancijama porijekla električne energije (ova tema zaslužuje poseban osvrt), industrije koje intenzivno troše električnu energiju u BiH u svrhu zaštite od CO2 oprezivanja struje “ugrađene” u svoje proizvode, trebaju insistirati kod svojih snabdjevača strujom, na dostavljanju ove elektronske potvrde o “zelenoj” električnoj energiji, usklađene sa pomenutim pravilima evropskih garancija porijekla električne energije.

Osim što bi se navedenim mjerama zaštitio izvozno orijentisani dio industrije, njima bi se postiglo i nešto što je daleko vrednije i što na anticivilizacijskoj listi prioriteta dosadašnjih primitivnih vlastodržaca u Bosni i Hercegovini, zaluđenih pljačkom javnog dobra, nikad nije ni postojalo: poboljšanje zdravlja građana i očuvanje okoliša u cjelini.

Almir Muhamedbegović