Muhamedbegović: Minimalac u FBiH, kratka istorija pohlepe

Robovi, dobro nam došli!

Tog 15. aprila 2008. Vlada FBiH je donijela Odluku o utvrđivanju najniže satnice u Federaciji Bosne i Hercegovine u kojoj se kratko navodi:

Pomenutom odlukom, koju je potpisao tadašnji premijer Vlade FBiH Nedžad Branković najniža neto satnica od 1,95 KM je radniku u Federaciji BiH „zagarantovala“ minimalnu neto platu u iznosu od 340 KM, čiji se iznos u narednih osam godina, sve do februara 2016. neće povećati.

Šest mjeseci kasnije, Nedžad Branković (SDA) će donijeti Odluku o usvajanju Općeg kolektivnog ugovora za teritoriju Federacije BiH, kojom će pokazati da iskorištavanje jeftine radne snage nema granica. Ovim kolektivnom ugovorom biti će omogućeno da se „za pojedine subjekte“ minimalna neto satnica od 1,95 KM dodatno smanji na 1,75 KM, a u „izuzetnim slučajevima“ i na 1,25 KM.

Opći kolektivni ugovor su tada (26. septembar 2008) osim Nedžada Brankovića, potpisali Edhem Biber ispred SSSBiH i Nihad Imamović, predsjednik Udruženja poslodavaca FBiH, tadašnji generalni direktor ASA-Holdinga u vlasništvu multimilionera Nijaza Hastora. Potpisivanjem pomenutog Općeg kolektivnog ugovora omogućeno je da minimalna neto plata od 340 KM bude dodatno srezana na 304 KM, a u „izuzetnim slučajevima“ i na 217 KM.

Ovo naknadno rezanje ionako neljudski niske radničke satnice od 1,95 KM će rezultirati jednako neljudskim granskim kolektivnim ugovorima za radnice i radnike zaposlene u sektorima obrade kože, obuće i tekstila, te drvnoprerađivačke industrije. Ovi kolektivni ugovori će u osmogodišnjem periodu (2008-2016) zabetonirati minimalne mjesečne plate u navedenim sektorima u ponižavajuće niskom rasponu od 217 KM do 304 KM.

U tom periodu od osam godina, pored SDA premijera Brankovića i Mujezinovića, funkciju premijera Vlade FBiH (2011-2015) vršio je i današnji premijer Vlade FBiH Nermin Nikšić.

Pri tome će „uspješne porodične kompanije“ u polurobovskim uslovima „zapošljavati“ veliki broj žena na loan poslovima sklopljenim sa evropskom automobilskom industrijom (presvlake za auto sjedišta su jedan od dominantnih proizvoda), industrijom modne obuće i odjeće za „svjetski poznate brandove“. Vlasnici tih firmi će svoje milionske profite graditi prije svega na anticivilizacijski niskim platama i visoko postavljenim radnim normama, ali i na brojnim poreznim poticajima u vidu neplaćanja poreza na dobit za slučajeve velikog izvoza i milionskih investiranja u proizvodnu opremu.

Brzom bogaćenju vlasnika kompanija doprinijet će i, za ekstraprofit „stimulativan“, Zakon o porezima koji određuje da je porez na dobit 10% , što je najniži iznos u regiji (Crna Gora ima diferenciranu poreznu stopu). Zakon o porezima je, također, vrlo uviđajan prema dioničarskoj dobiti, prema kojem se „prihodi na osnovu učešća u raspodjeli dobiti – dividende ili udjele ne smatraju dohotkom, te se stoga na iste ne plaća porez“.

Tako je milionska dividenda na dobit isplaćena vlasnicima kompanija potpuno porezno neopterećena i izjednačena sa socijalnom pomoći, dječijim dodatakom ili invalidninom.

Kako je Čovjek iz realnog sektora zadovoljio tajkunsku pohlepu

U martu 2015. na premijersko mjesto Nermina Nikšića dolazi Fadil Novalić. Neoliberalni megafon SDA povezan sa tajkunima mašinske i auto industrije, reklamiran kao „čovjek iz realnog sektora“, će na premijersko mjesto doći nakon što je odlukom slovenačkih vlasnika smijenjen sa mjesta direktora Cimos TMD za BiH i zbog sumnje za višekratnu zloupotrebu položaja.

Dolaskom Novalića za premijera Vlade FBiH, Udruženje poslodavaca FBiH je sa razlogom moglo zadovoljno trljati ruke, jer je „Čovjeku iz realnog sektora“ jedna od glavnih misija bila zadržavanje mizernih plata, a sve pod izgovorom „jačanja i očuvanja konkurentnosti domaće privrede“.

Netom prije podnošenja svog programa pred zastupnicima Federalnog parlamenta 2015, u neformalnom druženju sa predstavnicima poslodavaca, Novalić će reći da “sada poslodavci imaju svog čovjeka na čelu Vlade FBiH”.

Svoj rigidni stav prema povećanju minimalnih plata, Novalić će demonstrirati već u januaru 2016. Saznavši da je u prijedlogu novog Kolektivnog ugovora navedeno da će minimalna neto plata biti povećana na 420 KM, premijer Vlade FBiH će Ustavnom sudu Federacije BiH podnijeti Zahtjev za ocjenu ustavnosti pomenutog prijedloga. Tom prilikom će javnosti na iznimno bahat, ali i ekonomski nepametan način „objasniti“ šta bi značio porast minimalne satnice od 12%:

Mjesec kasnije, 10. februara 2016, na sjednici Ekonomsko-socijalnog vijeća (ESV) za teritoriju FBiH, pod budnim okom Fadila Novalića, predstavnici Saveza samostalnih sindikata BiH i Udruženja poslodavaca FBiH potpisali su novi Opći kolektivni ugovor za FBiH, kojim je određeno da:

 Kao i prethodni, i ovaj kolektivni Ugovor je dao mogućnost dodatnog smanjenja minimalne satnice:

Tako je nakon osam godina zaleđenosti, minimalna satnica u FBiH, povećana za samo 0,36 KM. Općim kolektivnim ugovorom minimalna neto plata određena je na iznos od 402 KM, uz mogućnost da granskim kolektivnim ugovorima, radnici budu i dodatno potplaćeni, odnosno da im neto plata iznosi 282 KM. Ovi iznosi minimalne neto plate se neće mijenjati u narednih gotovo šest godina (februar 2016-decembar 2021).

Opći kolektivni ugovor će potpisati opet Edhem Biber, koji je u Vladinom i poduzetničkom miješanju uvijek istih karata sada dobio novu ulogu – ulogu predsjednika ESV, koju će obavljati sve do decembra 2024. Kao predsjednik saveza samostalnih sindikata (SSSBiH) ovaj ugovor će potpisati Ismet Bajramović, koji na tom mjestu naslijedio Bibera u februaru 2010. Ispred Udruženja poslodavaca FBiH, kolektivni ugovor će potpisati predsjednik Udruženja poslodavaca Safudin Čengić, direktor privatizovanog Centrotransa.

Zadovoljan potpisanim ugovorom premijer Fadil Novalić će reći da je potpisivanje Općeg kolektivnog ugovora za FBiH „potvrda da je u FBiH socijalni dijalog moguć.“

Svoje poduzetničko zadovoljstvo neće kriti niti Safudin Čengić, vlasnik 18 % dionica privatizovanog Centrotransa. On će se zahvaliti i SSSBiH i Vladi FBiH, te istaći da je „Opći kolektivni ugovor znatno bolji od postojećeg.“

Predsjednik SSSBiH Ismet Bajramović je tom prilikom rekao „da je Federalna vlada sve vrijeme bila sa socijalnim partnerima kroz proces, te da stoji iza potpisivanja.“

U maju 2016. godine, na sjednici Upravnog odbora Udruženja poslodavaca Federacije BiH, održanog u prostorijama ASA Holdinga u Sarajevu, odlučeno je da na čelo udruženja, umjesto Čengića, dolazi Adnan Smailbegović, predstavnik Uprave Prevent grupacije BiH, članice Hastorovog poslovnog konglomerata, ASA Holdinga.

Hiljada koja je upalila crvenu lampicu kapitala

U maju 2018. nakon dva puna mandata Ismeta Bajramovića na mjesto predsjednika SSSBiH dolazi nekadašnji predsjednik sindikata osnovnog obrazovanja FBiH Selvedin Šatorović.

Šatorović će u novembru 2019. na noge dići Udruženje poslodavaca, ali i „njihovog čovjeka – premijera“, tražeći da minimalna plata radnika u Federaciji, bude 1.000 KM. Novalić će se obrušti na prijedlog, te će argument sindikata o skupoj potrošačkoj korpi pokušati relativizirati i izvrgnuti ruglu, navodeći kako “Eurostat ne mjeri potrošačku korpu“, dok će sindikalnu potrošačku korpu nazvati „političkim sredstvom sindikata“.

Poslodavci i njima odani „renomirani ekonomisti“ će tom prilikom složno „ocijeniti“ da bi minimalna plata od 1.000 KM „dovela do velikog vala otpuštanja radnika, pa i do zatvaranja firmi.“ Novalić će Šatorovića prozivati da je čovjek bez legitimiteta u sindikatu, dok će njegov zahtjev za minimalac od 1.000 KM, nazivati „populističkim i ekonomski neutemeljenim.“

Tri mjeseca nakon objave Šatorovićevog prijedloga – prema scenariju i u očiglednoj režiji Novalićeve Vlade FBiH i uz producentsku palicu Udruženja poslodavaca FBiH – u zgradi Elektroprivrede BiH će u februaru 2020. biti organizovan svojevrsni “sindikalni prevrat” usmjeren na neutralisanje Šatorovićevog djelovanja. Njime će Mevludin Bektić, tadašnji predsjednik Samostalnog sindikata elektroenergetskih radnika (radi se o sindikatu dva elektroprivredna preduzeća u većinskom vlasništvu Vlade FBiH), postati novi predsjednik Saveza samostalnih sindikata BiH (SSSBiH).

Bektićevom izboru su, pored Novalića, podršku, između ostalih, dali sindikat policije KS, sindikati javnih preduzeća u vlasništvu Vlade FBiH, sindikat državnih službenika i namještenika u organima državne službe, sudskoj vlasti i javnim ustanovama. Ubrzo nakon što je ustoličen, Bektić će kritikovati zahtjev Šatorovića o 1.000 KM minimalne neto plate, te će izjaviti da je minimalna plata od 650 KM, „nešto što je realno“.

Svoju destruktivnu ulogu prema radničkim interesima, Bektić će potvrditi i tokom štrajka rudara novembra 2021. na „skupu podrške Upravi JPEPBiH“. Tada će kao predsjednik Sindikata radnika elektroenergetskog sektora „dati punu podršku“ direktoru Admiru Andeliji, te će zajedno sa izvršnim direktorima koncerna JP Elektroprivreda BiH poručiti da rudari imaju – “neutemeljene zahtjeve”.

Iako javno prozivan od Novalića kao čovjek bez legitimiteta u sindikatu, koji će njegov zahtjev za minimalac od 1.000 KM, nazivati „populističkim i ekonomski neutemeljenim“, uporni Šatorović će uspjeti da u oktobru 2021. pridobije devet šefova klubova u Predstavničkom domu Parlamenta, koji su potpisali Inicijativu za usvajanje Nacrta zakona o minimalnoj plati. Incijativu Šatorovića tom prilikom nisu potpisali šefovi klubova HDZ-a i HDZ 1990. Na sjednici Predstavničkog doma Parlamenta FBiH, zastupnici su sa 65 glasova ZA usvojili Nacrt zakona o minimalnoj plati.

Pomenutim Nacrtom zakona o minimalnoj plaći iz oktobra 2021. godine bilo je predviđeno da se plate u bruto i neto iznosu odrede u procentualnim iznosima (85 % za 2022, 90 % za 2023. i 100 % za 2024) od prosječne bruto plate i neto plate iz decembra 2020. Tako su po godinama iznosi bruto i neto plaća za puno radno vrijeme trebali biti:

Za svaku sljedeću godinu nakon 2024. Nacrtom zakona je bilo predviđeno da se minimalac dostignut u 2024. dodatno koriguje na osnovu kretanja potrošačkih cijena, ukupnog kretanja plaća i rasta BDP-a.

Nakon što je u Predstavničkom domu ovaj nacrt Zakona o minimalnoj plati usvojen u oktobru 2021, već u novembru Vlada FBiH je dala negativno mišljenje na prijedlog Zakona o minimalnoj plati. U negativnom mišljenju koje potpisuje Fadil Novalić se zaključuje da bi „najveći teret bio na privatnom sektoru“ te navodi:

Medijsko silovanje javnosti

Mjesec kasnije, Novalićeva Vlada će 30. decembra 2021. donijeti Uredbu o metodologiji i usklađivanju minimalne plate, na osnovu koje će, nakon skoro šest godina, neto minimalac za 2022. godinu biti određen na iznos od 543 KM. Ista Vlada FBiH će potom, i za 2023. godinu donijeti odluku o minimalnoj plati u iznosu od 596 KM. Nova Vlada FBiH sa novim premijerom Nikšićem, će svojom odlukom povećati minimalnu neto platu za 2024. na 619 KM. Ovaj iznos neto minimalac u FBiH čini ubjedljivo najnižim u regiji.

Nakon više od tri godine hibernacije, 24. decembra 2024. je formiran novi saziv Ekonomsko socijalnog vijeća FBiH, za čijeg predsjednika je izabran Sefudin Čengić. Nakon osam godine poslovične pasivnosti sa mjesta predsjednika ESV, konačno odlazi Edhem Biber. Mevludin Bektić, predstavnik 19 granskih sindikata u FBiH će se tom prilikom požaliti: „Na sjednici su se pojavile i kolege sindikalisti i Selvedin Šatorović iako nisu bili pozvani.“

Konačno Vlada FBiH je 30. decembra 2024. donijela odluku kojom je minimalna neto plata određena u iznosu 1.000 KM. Tako bi minimalna neto satnica iznosila 5,75 KM. Odluci je prethodilo glasanje članova ESV. Tako su po prvi put od 2002. godine, predstavnici Vlade FBiH zajedno sa predstavnicima sindikata, preglasali predstavnike Udruženja poslodavaca. Ukazalo se svjetlo, ali zakratko.

Isti dan, novi predsjednik naglo uskrslog Ekonomsko socijalnog vijeća Sefudin Čengić će svoje nezadovoljstvo odlukom Vlade pretočiti u jasnu prijetnju: “Ovo će sasvim sigurno u realnom sektoru dovesti do otpuštanja radnika jer ovakvo povećanje poslodavci ne mogu izdržati“.

Adnan Smailbegović će nastaviti sa prijetnjama u kojima će najaviti da je 130.000 radnih mjesta ugroženo. Admir Čavalić, federalni zastupnik i jedan od najglasnijih zagovornika neoliberalnog pristupa „tržišta kapitala“, će najaviti da je pored 20 do 30 hiljada radnih mjesta (valjda radnika!) ugrožena i sama Federacija BiH.

Biće to uvod u nemilosrdnu i prljavu medijsku kampanju dirigovanu od notornog Udruženja poslodavaca čiji su mnogi članovi svoje milione profita crpili do sada na robovskom minimalcu radnika u Federaciji BiH. Nesmanjenom žestinom ta podla kampanja u koju su upregnuti brojni „ekonomski analitičari,“ „cijenjeni profesori i doktori ekonomije“, „financijski konsultanati“, vlasnici „renomiranih računovodstvenih agencija“, koji znaju zamrčiti i oprati milione ako se od njih to traži, „zabrinuti predstavnici njemačkih investitora“, političari bez ličnog integriteta, čije su veze sa krupnim kapitalom više nego očite, kao i brojni mediji koji su u medijskom silovanju javnosti, vidjeli odličnu priliku za dobru zaradu na poslodavačkom propagiranju ideje da je jeftina radna snaga naša neminovnost i da povećanje minimalne satnice „ruši državu“.

Da li će im se ovo investiranje u medijski rat protiv prava radnika na dostojanstven rad isplatiti, saznat ćemo vrlo brzo.

Almir Muhamedbegović