„Zašto Generalnom revizoru nema ko da piše?“, pisao je i pitao je NOMAD 28. augusta ove godine. U momentu objave pomenutog teksta, 17 dana nakon što smo uputili listu od devet pitanja Uredu za reviziju institucija u FBiH (dalje Ured za reviziju), nismo bili dobili odgovor. Ali u životu se ponekad dešavaju i prijatna iznenađenja. Naime, samo nekoliko sati nakon objave teksta, sa e-mail adrese Ureda su stigli odgovori na naša pitanja.
Kada smo pripremali pitanja za Ured za reviziju nastojali smo da budu konkretna, što za neke od dobijenih odgovora, nažalost ne možemo reći. Ovi odgovori, od kojih neki vape za dodatnim pojašnjenjima, a zbog čega smo pripremili nova pitanja Uredu, potvrda su opštepoznate činjenice. Naime, u većini slučajeva kada dobiju medijska pitanja, čiji bi im konkretni odgovori, po njihovom mišljenju, mogli ugroziti sopstvenu zonu komfora, javne institucije pribjegavaju oprobanoj metodi koja se sastoji od nezamjeranja vlastodršcima i „ćutanja administracije“. U slučaju da na pitanja medija institucije i reaguju, njihovi odgovori su uopšteni i naslonjeni na navođenje već poznatih činjenica i citiranje zakonskih odredbi. Stoga odgovori na značajna pitanja često budu sročeni na način da ne izazivaju nezadovoljstvo vlasti, čime se održava institucionalno poželjna atmosfera netalasanja i nezamjeranja.
Na neka od postavljenih pitanja Uredu za reviziju, NOMAD je već ranije pronašao odgovore. Pri tome smo koristili raspoložive relevantne izvore. Spomenimo samo neke: Zakon o reviziji u FBiH, godišnji izvještaji o radu Ureda za reviziju, revizorski izvještaji o obavljenim nadzorima, godišnji planovi rada Ureda za reviziju, intervjui koje je medijima dao generalni revizor, analiza Centara civilnih inicijativa „Javna revizija u FBiH u periodu 2015-2018.“ i vrlo korisne baze podataka koje CCI održava na stranici Revizije.info.
Nepotpune informacije i pogrešni zaključci
U našem tekstu smo naveli javno dostupne činjenice čija prosta analiza ukazuje na neke od značajnih problema u radu Ureda za reviziju institucija u FBiH. Pri tome smo čitateljima, kao i uvijek, ostavili da sami zaključe u kojem grmu, tačnije u kojim to grmovima, leži kriminalni zec zvani „nekažnjena pljačka javnog dobra u institucijama i javnim preduzećima u FBiH“. Pripovijedajući, nadamo se, razumljivu priču o sistematskom kriminalu Vlasti koja nas je u proteklih 25 godina temeljito osiromašila, nastojimo predstaviti kontekst u kojem, nažalost vrlo uspješno, funkcionišu pojedine karike dugog i snažnog lanca državnog kriminala. Kriminala kojim, uz nesebičnu logističku pomoć sva tri stuba vlasti u zemlji, upravlja evidentno korumpirana i samo za pljačku sposobna vlast.
Nakon što smo dobili odgovore, dobili smo i poruku od šefice kabineta generalnog revizora Ureda za reviziju, gospođe Mije Buljubašić. U poruci nam je gđa Buljubašić prvo ljubazno objasnila da je Ured bio na „kolektivnom“ godišnjem odmoru, iako je naš tekst objavljen 17 dana nakon postavljenih pitanja, objašnjavajući da imaju „proceduru prije slanja informacija novinarima“. Ovakvo objašnjenje bi ostalo u uobičajenim granicama samozadovoljnih administrativnih odgovora na pitanja medija, da poruka nije završena sljedećom konstatacijom:
„Vaš portal je objavio članak koji sadrži nepotpune informacije i navodi na pogrešne zaključke.“
Zbog nenavođenja argumenta, izrečena konstatacija šefice kabineta generalnog revizora Dževada Nekića je postala insinuirajuća pretpostavka. Iako je iskusni profesionalni revizor, gospođa Buljubašić je izgleda smatrala da se njena konstatacija ne treba potkrijepiti činjenicama. S obzirom da čitatelji imaju pravo na istinu (ma kakva ona bila), ovdje moramo postaviti sljedeća pitanja Uredu za reviziju, odnosno šefici kabineta, gđi Buljubašić:
Koje su to informacije u rečenom članku nepotpune? Na koje pogrešne zaključke „nepotpune informacije“ navode? Postoji li neki standard koji kaže kako treba da glase tačni zaključci? Ko određuje koji su zaključci tačni, a koji su pak pogrešni? Da li čitatelji smiju donositi svoje zaključke, pa makar oni bili i pogrešni, ili postoji neko vladino tijelo, recimo Ured za reviziju, koje bi odredilo šta su tačni zaključci i koje zaključke čitatelji trebaju donositi, a koje ne?
Da li je možda pogrešan zaključak da je godišnji učinak od oko 4% revidiranih subjekata, od više od dvije hiljade koji podliježu nadzoru, mizerno mali? Da li je pogrešan zaključak i to da je tako mali učinak rezultat nedovoljnog kapaciteta ureda za Reviziju? Zašto i nakon 20 godina od osnivanja Ured za reviziju ima zaposlenih tek 49% od 121 sistematizacijom predviđenog financijskog revizora? Koliko je puta, u ovih 20 godina, objavljen konkurs za prijem novih revizora i koliko je novih revizora zaposleno u posljednjih 10 godina? Da li postoji pravilnik koji jasno definiše kolika je godišnja norma odnosno broj revizija koji je obavezan izvršiti svaki financijski revizor zaposlen u Uredu za reviziju?
Premda su manje-više retorička, svakako da se pitanja o ugrožavanju nezavisnosti Ureda za reviziju od strane izvršne i zakonodavne vlasti u FBiH sama nameću. Da li je Vladino protuzakonito rezanje budžeta Ureda za reviziju direktno vršenje pritiska na rad Ureda za reviziju, koji je po Zakonu nezavisno tijelo? Da li je neformiranje Parlamentarne komisije od dvije godine i pet mjeseci, također jedan od načina pritiska i paraliziranja rada Ureda za reviziju? Da li je to jedan od direktnih načina da se potpuno ukine ili osjetno smanji nezavisnost ovog važnog auditorskog tijela u Federaciji BiH? Koji je motiv Vlade FBiH i vladajuće većine u Parlamentu da opstruira rad Ureda za reviziju? Možda zaštita od sudskog progona kriminala koji je progutao milijarde KM našeg novca?
Ima li šta dobro?
Po standardima profesionalne revizije, navedimo prvo neke dobre stvari u vezi sa radom Ureda za reviziju. Bez pretjerivanja, Izvještaji o revizijama koje objavljuje Ured za reviziju institucija u FBiH su rijetka i pozitivna iznimka u moru neprofesionalnosti, netransparentnosti i bahatosti budžetskih institucija. Standardizovani, jasni i potkrijepljeni bitnim činjenicama na kojima se grade revizorska mišljenja i preporuke (koje, ispostaviće se vlast i podobni, nesposobni, ali zato kriminalu skloni direktori u velikoj mjeri uopšte ne slijede) daju jasnu sliku financijskog stanja i usklađenosti sa zakonima. Zbog toga su iznimno vrijedni za mnoge postrevizorske procese, koji bi prema zakonima trebali uslijediti, a što se u pravilu ne dešava.
Također, za razliku od neodgovorne Vlade FBiH, odgovaranjem na naša pitanja, Ured je pokazao i društvenu odgovornost čime je „ćutanje administracije“ prestalo što smatramo veoma važnim. Iz tih razloga cijenimo uložene napore i vrijeme za pisanje odgovora koje smo dobili od Ureda za reviziju.
I upravo zbog iznimne važnosti u poboljšanju transparentnosti javne uprave i borbe protiv korupcije, smatramo da Ured za reviziju treba i može još bolje raditi svoj veoma važan posao. Da bismo izbjegli ponavljanja već napisanog u tekstovima „Zašto generalnom revizoru nema ko da piše?“ i „20 godina parlamentarnog zataškavanja kriminala“, neke odgovore Ureda ili njihove dijelove ovom prilikom nismo naveli.
Odgovori Ureda
Jedno od naših pitanja Uredu za reviziju u FBiH je bilo: Da li je i koliko puta Ured za reviziju podnio krivičnu prijavu protiv odgovornih lica u institucijama u kojima su revizori ustanovili ozbiljno kršenje zakona?
U odgovoru na ovo pitanje nam je rečeno da su „prava i obaveze Ureda za reviziju po pitanju obavještavanja nadležnih organa o kršenju zakona i pokretanje prekršajnih prijava, uređene Zakonom o reviziji“, uz uobičajeno citiranje zakona i tvrdnju o institucionalnoj nenadležnosti:
„Ured za reviziju nije nadležan za podnošenje krivičnih prijava, već je u skladu sa članom 19. ovog Zakona, Ured za reviziju dužan nakon što informira rukovodioca revidirane institucije, osim ukoliko se time neće prouzrokovati uticaj na istragu, obavijestiti nadležne organe za provođenje zakona kada postoje indicije o postojanju značajnih kršenja zakona.“
Iz ovog odgovora može se, nadamo se ne pogrešno, zaključiti da Ured nije podnio niti jednu krivičnu prijavu, jer kako je navedeno „Ured nije nadležan za podnošenje krivičnih prijava“. Ali podsjetimo ponovo (ovo je već i navedeno u pomenutom tekstu), na Zakon o krivičnom postupku u FBiH, odnosno član 229:
Svako je dužan prijaviti učinjenje krivičnog djela kada neprijavljivanje krivičnog djela predstavlja krivično djelo.“
Kratko i jasno, svako ko ima saznanja o krivičnim djelima dužan je prijaviti ih. U suprotnom, učinjeno je krivično djelo. U tekstu „20 godina parlamentarnog zataškavanja državnog kriminala“ jasno smo naveli da, koliko je poznato, Parlamentarna komisija za reviziju nikad nikoga nije krivično prijavila. Da li su „svako“ iz Zakona o krivičnom postupku i osobe iz Parlamentarne komisije, Vlade FBiH, pa i zaposleni u Uredu za reviziju?
S obzirom da pomenuta komisija ima i posebno zakonsko ovlaštenje da od Ureda za reviziju u bilo koje vrijeme zahtijeva da izvrši specijalnu reviziju nad bilo kojom institucijom ili bilo kojim javnim preduzećem u FBiH, smatramo da je važno postaviti i sljedeća pitanja:
Koliko je puta Ured za reviziju za 20 godina dobio zahtjev od Komisije da izvrši specijalnu reviziju? Kada se to posljednji put desilo? Na koju instituciju ili javno preduzeće se taj zahtjev odnosio? Da li Ured uopšte ima ove podatke?
A šta kažu tužiteljstva?
U odgovorima se navodi i sljedeće:
“…izvještaji koji su imali negativno mišljenje na usklađenost sa zakonima i drugim propisima, kao i drugi izvještaji za koje smatramo da ukazuju na postojanje značajnih nepravilnosti, se dostavljaju nadležnim kantonalnim tužilaštvima, shodno članu 16. Zakona.“
Nakon ovoga se nameću i sljedeća pitanja: Za koliko je subjekata revizije, u skladu sa članom 16. Zakona o reviziji, Ured do sada dostavio izvještaje nadležnim tužiteljstvima? Sljedeće pitanje je za tužilaštvo, ali „kad smo već u kancelariji“ postavimo ga i Uredu za reviziju: Da li Ured ima informaciju za koliko je takvih slučajeva nadležno Tužilaštvo podiglo optužnicu?
U odgovoru se navode i slučajevi onemogućavanja obavljanja revizija, a koje tužilaštvo nije okarekterisalo kao krivično djelo, nego kao prekršaj, a o čemu smo pisali u pomenutom članku:
„…Ured je do sada izdao prekršajne naloge u dva slučaja, i to ‘Operatoru za obnovljive izvore energije i efikasnu kogeneraciju’ i preduzeću ‘Pretis“ d.d. Vogošća’.“
Odgovor također navodi i sljedeće ponašanje Vlasti:
„O prekidu revizije Ured je obavijestio kantonalno tužilaštvo, Vladu FBiH, Parlament FBiH i Parlamentarnu komisiju odgovornu za reviziju, ali ni tada od onih koji su trebali da reaguju, sankcionišu kršenje zakona i revizorima obezbijede uslove za rad, nije bilo reakcije.“
Evo naših novih pitanja na ovu temu: Šta je potom poduzeo Ured za reviziju? Koliko je puta, kada i kome, zbog ovog bahatog ponašanja Vlasti, do sada generalni revizor poslao pismene urgencije?
Spriječi reviziju, dobij negativno mišljenje i budi miran 5, 12, pa i 18 godina
Analizirajući plan revizija i izvještaje sa negativnim mišljenjima, kao i dva pomenuta slučaja (Operator za OIEiEK i Pretis d.d.) lako je primijetiti da negativna mišljenja i odbijanje da se dostavi dokumenatacija Uredu za reviziju nisu presudni kriteriji da se takvi subjekti nađu u sljedećem godišnjem planu revizija ili da se uradi hitni follow up, koji je uobičajen za međunarodne standarde, ako je rizik od negativnih posljedica visok. Jer da je to bio slučaj onda bi se revizije subjekata sa prethodno datim negativnim mišljenjem radile, ne nakon 18 godina (budžet općine Kakanj), ili 12 godina (budžet općine Odžak) ili 5 godina (Zavod zdravstvenog osiguranja KS), nego već sljedeće godine.
Zašto se toliko dugo čeka? Zašto u slučaju onemogućavanja revizije u Operatoru za OIEiK planirane za 2019, revizija nije odmah stavljena u plan za narednu godinu (2020.)?
Iz dobijenog odgovora Ureda na ovu temu, navodimo dio koji se odnosi na kriterije koji određuju koga će Ured revidirati:
„…Generalni revizor i zamjenik glavnog revizora, prilikom određivanja godišnjeg plana revizije, postupaju u skladu sa odredbama ovog Zakona i usvojenim revizorskim standardima… Kriteriji koji se razmatraju prilikom vršenja analize rizika i određivanja subjekata utvrđeni su metodologijom, te uključuju iznos budžeta odnosno finansijskih sredstava, broj zaposlenih, učestalost vršenja revizije i prethodno data mišljenja, raspoložive ljudske resurse, zatim strateška opredjeljenja Ureda za reviziju, posebne zahtjeve za reviziju koje Ured dobije od nadležnih i drugih organa, a u obzir se uzimaju i signali iz okruženja i medija.“
„Signali iz okruženja i medija“
Sve je super i sve je za pet, ali zadržimo se bar malo na pomenutim „signalima iz okruženja i medija“. Mediji redovno, gotovo na dnevnoj bazi, pišu o vrlo konkretnim i teškim zloupotrebama ovlasti u javnim firmama i institucijama. S tim u vezi, evo i novog pitanja: Koji su subjekti revidirani na osnovu pisanja medija, odnosno koje je subjekte Ured stavio u svoj godišnji plan revizija upravo zbog pisanja medija?
O ozbiljnim indicijama o kriminalu u već pomenutoj federalnoj agenciji pod nazivom Operator za obnovljive izvore energije i efikasnu kogeneraciju, a čiji je direktor sin potpredsjednice VSTV-a, Žurnal je objavio serijal članaka. Neke od tih tekstova, zajedno sa tekstovima na tu temu, je prenosio i portal Slobodna Bosna. Oba portala, potpredsjednica VSTV-a Jadranka Lokmić-Misirača, majka direktora pomenute agencije, je tužila za klevetu i vjerovatno za to zatražila novčanu kompenzaciju. Tako se valjda radi u demokratskim društvima koja se brinu da mediji budu oslobođeni od bilo kakvih pritisaka i usput i od ionako nedostatnih novčanih sredstava. Ova institucija nije mogla biti revidirana, jer pomenuti direktor nije dostavio potrebnu dokumentaciju revizorima. To se desilo u 2019. godini. Revizija zato nije mogla biti obavljena. Epilog – u ovogodišnjem planu Ureda za revizija (plan za 2020.), nema Operatora za obnovljive izvore energije, koji ima godišnji budžet veći od 15 miliona KM. Zašto je došlo do ovog izostavljanja?
Vlada FBiH i 307 prašnjavih preporuka
Iz Ureda je objašnjena i odgovornost revidiranih subjekata za sprovođenje preporuka i preduzimanje mjera nakon revizija:
„Potrebno je spomenuti i odgovornost subjekata revizije za implementaciju preporuka i poduzimanje mjera na osnovu revizorskih izvještaja. Članom 16. Zakona o reviziji, revidirane institucije dužne su poslati odgovor Uredu za reviziju i Ministarstvu finansija, u roku do 60 dana od dana prijema revizorskog izvještaja, u kojem se navode radnje koje su preduzete od te institucije radi prevazilaženja slabosti, neregularnosti i prekršaja koji su identifikovani u revizorskom izvještaju.“
Navedimo primjer Vlade FBiH koja nije odgovorila ni na jednu od 307 preporuka koje im je u izvještajima za 2019. izdao Ured za reviziju. Šta onda dalje poduzima Ured? Čeka Vladu da se smiluje i pošalje bilo kakav odgovor? Da li Ured za reviziju neće da se zamjeri silovatelju zakona i zloupotrebljivaču ovlasti, od ranije poznatog medijima i javnosti, Vladi FBiH, jer mu može srezati budžet, ili preko izglasavanja nepovjerenja smijeniti glavnog revizora i njegovog zamjenika?
Sistematizacija, manjak revizora i nezapošljavanje
Postavili smo i ovo pitanje: Koliko osoblja u Uredu trenutno radi i koliko je potrebno dodatnih zaposlenika kako bi se revizije vršile efikasno i na vrijeme? Mada smo odgovorili na to pitanje u pomenutom članku, evo i dijela odgovora Ureda za reviziju:
„U Uredu za reviziju sistematizovano je 145 radnih mjesta: generalni revizor, zamjenik generalnog revizora, 121 izvršilac za poslove revizije, te 22 izvršioca za administrativne poslove. Sistematizacija radnih mjesta utvrđena je na osnovu nadležnosti Ureda za reviziju, odnosno obima revizija. Međutim, na popunjenost radnih mjesta u najvećem dijelu utiče budžet, odnosno odobrena sredstva, te je iz tog razloga popunjenost na kraju 2019. godine 49%. Sa 31. 12. 2019. godine u ovoj vrhovnoj revizijskoj instituciji zaposlena je 71 osoba, od čega je 46 finansijskih i 10 revizora učinka. Samo puna popunjenost u skladu sa sistematizacijom uz adekvatno obezbjeđenje budžetskih sredstava može osigurati veći obim revizija.“
Stoga mi imamo nova pitanja i nova brojna zašto: Zašto do sada, i nakon 20 godina Ured nije zaposlio sve potrebne revizore? Zašto nisu objavljeni konkursi za popunjavanje svih radnih mjesta predviđenih sistematizacijom? Šta sprečava Ured da objavi konkurs za sve potrebne revizore? Zašto se ne insistira na punom iznosu potrebnog budžeta za zapošljavanje 121 revizora? Da li Ured raspolaže sa prostorom koji je adekvatan da se smjesti svih sistematizacijom predviđenog 121 revizora? Koliko su puta raspisivani konkursi za financijske revizore? Zašto je za dvadeset godina tako malo novih revizora zaposleno? Koliko je novih revizora zaposleno od 2016. godine? Zašto Ured godišnje troši manje novca nego što ima na raspolaganju (odobreni godišnji budžeti nikad nisu realizovani u punom iznosu)? Zašto Ured nije reagovao kad mu je budžet za 2017. protuzakonito umanjen i prijavio kršenje zakona o reviziji od strane Vlade FBiH i Ministarstva financija nadležnom sudu?
Nezavisnost Ureda pod udarom budžetskih smicalica Vlade FBiH
Koliko para, toliko muzike – stara je krilatica. Stoga smo pitali i: Da li Ured raspolaže dovoljnim sredstvima? Ko odobrava Vaš budžet? Da li su eventualni reducirani budžet i nedostatan broj revizora jedan od načina da se Ured stavi pod kontrolu? Evo odgovora iz Ureda za reviziju:
„Finansiranje Ureda za reviziju uređeno je članom 5. Zakona o reviziji prema kojem Ured priprema nacrt svog godišnjeg budžeta i dostavlja ga Parlamentarnoj komisiji odgovornoj za reviziju na odobravanje. Po odobravanju, budžet se dostavlja Ministarstvu finansija radi uključivanja u nacrt budžeta FBiH za sljedeću fiskalnu godinu.
U prethodnom periodu Federalno ministarstvo finansija je smanjivalo budžet Ureda, međutim nakon više zajedničkih sastanaka na kojima je ukazano na principe Limske i Meksičke deklaracije kojom se stiče nezavisnost Ureda, na odredbe Zakona o reviziji, te podizanjem svijesti o ulozi Ureda, nije bilo uplitanja izvršne vlasti u finansiranje Ureda za reviziju.“
Nije bilo uplitanja vlasti? Čudno. Budžet za 2020 koji je tražio Ured nije odobren od ministarstva financija u punom iznosu. Nakon tog umanjenja, ponovo je smanjen kroz rebalans. Ukupno je tako odobreno skoro milion KM manje od iznosa koji je zatražio Ured za reviziju. Nije li to pritisak i uplitanje u rad Ureda od strane izvršne vlasti?
Postavili smo i ovo pitanje: Da li postoje politički pritisci na Glavnog revizora i na sam Ured za reviziju? U čemu se ti pritisci najčešće ogledaju? Da li ste te pritiske prijavili nadležnim organima? Slijedi odgovor:
„Ured za reviziju je nezavisna, profesionalna i nepolitična institucija, koja provodi revizije u skladu sa Zakonom o reviziji i principima Etičkog kodeksa. Nije bilo slučajeva političkih pritisaka, osim onemogućavanja obavljanja dvije već pomenute revizije.“
Izgleda da sve štima. Da li to znači da protuzakonito smanjenje budžeta koje je Vlada uradila 2017. nakon što je Parlamentarna komisija odobrila budžet Uredu nije jedna vrsta pritiska? Da li su pritisak i obesmišljavanje rada Ureda za reviziju situacija u kojoj zakonodavna vlast sprečava formiranje Parlamentarne komisije za reviziju dvije godine i pet mjeseci, pa su izvještaji za 2017. i 2018. obajatili ležeći u nepoznatoj ladici nepoznatog službenika Parlamenta FBiH?
Dobro. Ali da li je potrebno neke odredbe Zakona o reviziji mijenjati?
Evo i dijela odgovora:
„Iako naš Ured nije posebno uključen u Ustav FBiH… Zakon o reviziji daje dobar osnov za nezavisnost Ureda, kao i sva druga pitanja značajna za njen rad… Izostavljanjem iz ustava, revizori i revizorske institucije dobivaju znatno oslabljenu poziciju u državnom uređenju… Zakon o reviziji osigurava visok nivo nezavisnosti rada Ureda, kako prilikom planiranja tako i tokom provođenja revizija.“
Izgleda da nema ama baš nikakvih problema. Znači li ovo da u Zakonu sve štima i da ga ne treba mijenjati? Čak i dio gdje Ministarstvo financija, na mig Vlade reže budžetska krila Uredu za reviziju, kada nema Parlamentarne komisije za reviziju, a iste nema kad god to želi vlast?
Inače, šta sve treba da pregleda pomenuta Parlamentarna komisija koja je najzad formirana objasnio nam je Ured za reviziju:
„S obzirom na to da već duže od dvije godine nije bila formirana Parlamentarna komisija odgovorna za reviziju, negdje u Parlamentu FBiH stoje dostavljeni izvještaji iz 2017. (ukupno 37 subjekata u nadležnosti FBiH koji su raspolagali sa više od 6 milijardi KM i Izvještaj o Izvršenju Budžeta FBiH koji je iznosio 2,4 milijarde KM), i iz 2018. (ukupno 36 subjekata u nadležnosti FBiH koji su raspolagali sa preko 2,7 milijarde i Izvještaj o Izvršenju Budžeta FBiH za 2018. koji je iznosio 2,4 milijarde KM).
Ovi izvještaji nisu nikada razmatrani na sjednici Parlamenta, a uskoro ćemo završiti i revizije za 2019. godinu te dostaviti ukupno 89 izvještaja (od koji je cca 33 u nadležnosti FBiH).“
Naših hiljadu zašto navedenih u ovom tekstu poslali smo jučer Uredu za reviziju institucija u FBiH. Nadamo se da ćemo na njih iz Ureda dobiti vrlo brzo konkretne i suvisle odgovore.
Ako vam je dobro, onda ništa
Smatramo životno važnim razumijevanje načina na koji se institucionalizirano otuđuje novac građana, kao i zašto smo, upravo zbog te pljačke, ponižavajuće osiromašeni. Kleptokratska korupcija pod kontrolom vlasti u Bosni i Hercegovini je teška, opštedruštvena bolest, od čijih posljedica pate svi obični građani. Kako oni srećnici koji imaju poslove i svojim radom pune državne budžete, tako i armija nezaposlenih i obespravljenih (njih zvanično više od 420.000 u državi) od kojih socijalno neosjetljiva država krade i otima. Navedena bolest jeste teška, ali ne i neizlječiva. A liječenje svake bolesti može da bude uspješno, samo ako se postavi prava dijagnoza.
O ovome pišemo, i nemamo namjeru prestati, jer su ovakvi tekstovi nužni našem društvu. Društvu koje je, zahvaljujući između ostalog i medijskom mraku, uz časne i hrabre izuzetke, zarobljeno opasnom letargijom, koja jedino i samo odgovara državno organizovanom kriminalu što nam podmuklo i nezajažljivo i bez ikakve naznake da će prestati, krade novac „iz očiju“. Nužni su za sve građane naše zemlje kojih se ovo tiče i koji vjeruju da do promjena nabolje može i mora doći. Za one kojih se ne tiče, iskoristićemo za ovu priliku slogan Peščanika: „Ako vam je dobro, onda ništa“.
Čekajući odgovore na pitanja, u nadi da ćemo saznati kakvi su i koliki učinkovitost i rezultati Ureda, ne možemo ne primijetiti sličnost – i u slučaju Tužilaštva BiH, zanemarljivo nizak broj “procesuiranih” a još niži broj “riješenih” slučajeva sugerira zaključke. Građani ne samo da nemaju sve potrebne informacije o tokovima i putevima svog novca, pa tako ni o svojoj sadašnjosti i budućnosti, nego teško da mogu imati i povjerenje u institucije koje postoje da zaštite njihove interese. Osim toga, nije utemeljeno vjerovati da će političari kao dio problema koji se ogleda o totalnoj i dugogodišnjoj korupciji i opštoj pljački novca poreskih obveznika biti dio rješenja tog problema.
Ipak, građani imaju mogućnost svoje mišljenje, zadovoljstvo ili nezadovoljstvo radom dosadašnje vlasti već na narednim izborima izraziti davanjem ili oduzimanjem povjerenja političarima i strankama na vlasti. U svakom slučaju, građani mogu biti promjena koju žele vidjeti, ako žele promjene. U slučaju da ne žele, i da im je dobro, ”onda ništa”.