Muhamedbegović: Tužilaštva – najslabije karike u borbi protiv korupcije?

Brzina korupcije: 47 KM/s

Od 18. augusta 2012. kada se zavrtio Account brojač korupcije, do danas je ova sistemska društvena kuga građanima Bosne i Hercegovine bespovratno odnijela preko 12 milijardi i 160 miliona KM novca. Radi se o poreznom novcu koji su ti isti građani – radnici zaradili i tako obezbijedili kako plate za 212.000 uhljebljenih u javnom sektoru države (godišnje 3,13 milijardi KM), tako i socijalna davanja za armiju od 421.000 nezaposlenih, koliko ih je bilo na kraju juna 2020 u Bosni i Hercegovini.

Radi se o kriminalu koji i u ovom momentu svake sekunde guta 47 KM našeg novca. Vratimo li se na trenutak fizici za 7. razred osnovne škole, za jasniji opis ovog stanja možemo koristiti i osnovno znanje o dinamici.

Zamislimo korupciju kao crnu limuzinu u kojoj su, skrivene iza tamnih stakala, udobno zavaljene izvršna, zakonodavna i sudska vlast. Također, zamislimo i da krađa javnog dobra u Bosni i Hercegovini predstavlja kretanje pomenute limuzine. Tada možemo reći da se limuzina kreće od iste vlasti stalnom, „propisanom“ i dozvoljenom brzinom od 47 KM/s. U slučaju prekoračenja navedene brzine pomenuti putnici, što je i logično, izuzeti su od kazni, dok u slučaju snižavanja brzine krađe javnog dobra, limuzina, po nalogu putnika, hitno odlazi na popravku u brojne partijske radionice pravilno raspoređene u svim departmanima koruptivne vlasti.

Verbalne egzibicije tužiteljice

Skupe koruptivne gadarije u javnom sektoru, planirane i kontrolisane od Vlasti, osim što parališu cjelokupni razvoj, poput nezasite i poludjele nemani proždiru svaki postojeći segment našeg društva: ekonomiju, obrazovanje, zdravstvo, kulturu, administrativne usluge, socijalne programe zbrinjavanja, javne nabavke, zapošljavanje, pa su građani Bosne i Hercegovine među najsiromašnijim u Evropi, a kvalitet infrastrukture i administrativnih usluga, koje bi im trebale olakšati život, su po svim parametrima na dnu evropskog dna.

Kada im se, nekim čudom, pri javnim nastupima, uspije postaviti pitanje o problemima korupcijskog kriminala u javnom sektoru, lažni politički lideri, a istinski kleptomanijaci, su uvijek spremni da ovaj teški društveni problem drsko negiraju ili u najboljem slučaju, ignorantski relativiziraju:

„Korupcija nije toliko velika. Radi se više o percepciji građana.“

Kada se opravdano proziva zbog nepostojećeg „odgovora“ tužilaštava na borbu protiv korupcije, vrlo sličan, relativizirajuće manipulativan odgovar, daje i nekadašnja pravnica u Rudniku mrkog uglja Đurđevik, a sadašnja glavna tužiteljica Tužilaštva BiH, Gordana Tadić, usput optužujući medije za davanje, a građane za subjektivno prihvatanje „iskrivljene slike“ korupcijske stvarnosti:

“Građani sliku stvaraju na osnovu medijskih izvještavanja, a kada ih pitate da li vjeruju tim medijima – oni kažu da ne vjeruju. Ali, korupcije ima, ja mislim da to nije sistemski problem.“

Da bismo razumjeli verbalne egzibicije glavne tužiteljice, o lakovjernim građanima, medijima koji obmanjuju javnost i „nepostojanju sistemskog problema“ koji nam je eto nekim neobjašnjivim čudom oteo preko 12 milijardi KM za 7 godina, dovoljno je vidjeti kako izgleda nerad kantonalnih tužilaštava protiv korupcije u javnim institucijama i preduzećima u FBiH u periodu 2015-2018.

Podsjećamo da je NOMAD poraznu statistiku nerada Tužiteljstva BiH (Godišnji izvještaj o radu Tužilaštva BiH za 2018. godinu) u području borbe protiv korupcije već analizirao u tekstu Korupcija virus. Tada je ustanovljeno da je odjel za borbu protiv korupcije u državnom tužiteljstvu BiH u toku cijele godine od 173 prijave za korupciju, podigao samo 7 optužnica od kojih je njih 5 i potvrđeno (2,8% ukupnih prijava).

Za trenutak ostavimo Glavnu državnu tužiteljicu sa njenim dubinskim analizama medijskih plićaka, o građanima i korupciji, percepcijama percepcije, i vratimo se financijskim izvještajima Ureda sa negativnim mišljenjima. Koliko je takvih izvještaja Ured za reviziju dostavio kantonalnim tužilaštvima? Koliko su optužnica, na osnovu pomenutih izvještaja, tužilaštva podigla? I najvažnije: Koliko je osoba osuđeno zbog počinjenih kriminalnih djela korupcije i zloupotrebe položaja? Odgovori na ova tri važna pitanja, daju jasan odgovor i na pitanje: „Imaju li građani uopšte osnov da vjeruju u sposobnost, nezavisnost i profesionalizam tužilaštava?“

Za četiri godine 68 negativnih i 183 mišljenja sa rezervom

U periodu od 2015. do 2018, Ured za reviziju je nakon obavljenih revizija institucija i javnih preduzeća i ustanova u FBiH sačinio ukupno 68 izvještaja u kojima je dao negativna financijska mišljenja. Negativno mišljenje revizor daje kada ima dovoljne dokaze o značajnim financijskim greškama u poslovanju, ili kada uoči kontinuirane pogrešne iskaze u finansijskim izvještajima. Pored pomenutih negativnih, Ured za reviziju je u posmatranom 4-godišnjem periodu dao i 183 izvještaja koji imaju kvalifikaciju „mišljenje s rezervom“, a koje revizor daje kada se ne slaže sa važnim finansijskim stavkama ili o istima ne može dobiti dokaze. U prijevodu, u financijskim dokumentima subjekta, po mišljenju revizora tada nešto ozbiljno „ne štima“. Ukupno 121 od navedena 183 izvještaja ima i dodatnu kvalifikaciju „sa posebnim skretanjem pažnje“.

Prijavljivanje, neinformisanom optimisti radovanje

S obzirom da svi pomenuti izvještaji, ukupno 251, po pravilu ukazuju na ozbiljne nezakonitosti, Ured za reviziju ih je po Zakonu o reviziji u FBiH mogao mirne duše dostaviti i nadležnim tužilaštvima na dalje postupanje. Da li se to desilo? Na naš upit, iz Ureda za reviziju u FBIH dobili smo i odgovor, na osnovu kojeg je očito da svi potencijalno zanimljivi izvještaji (mišljenja s rezervom) nisu dostavljeni tužilaštvima:

Ured za reviziju je u trogodišnjem periodu dostavio 60 izvještaja. Pa dobro. Bolje išta nego ništa. Ali šta su tužilaštva dalje uradila sa ovim izvještajima? Koliko je otvoreno predmeta, a koliko podignuto optužnica? Da li su korupcijski zločini i njihovi glavni izvršitelji dobili zaslužene kazne? Koliko je takvih slučajeva bilo u posmatranom periodu.

Odgovore na ova pitanja su pokušali dobiti i iz Centra civilnih inicijativa (CCI). Tužilaštvo Tuzlanskog kantona* je nedostavljanje odgovora objasnilo nepostojanjem odvojene statistike za predmete koji su otvoreni na osnovu izvještaja Ureda za reviziju. Tužilaštvo Zapadnofercegovačkog kantona** (ZHK) na pomenuti upit CCI-ja jednostavno nije ni odgovorilo. Zbog pomenutih nedostavljanja odgovora iz kantonalnih tužilaštva TK i ZHK, broj predmeta koji su oni otvorili je ostao nepoznat.

Prema prikazanim podacima od 251 eventualno dostavljenog izvještaja (ovaj broj je vjerovatno manji i ograničen samo na izvještaje sa negativnim mišljenima), otvorena su 32 predmeta za četiri analizirane godine, koji su rezultirali sa samo dvije optužnice (!). Epilog “četvorogodišnjeg rada” vezano za dostavljene izvještaje Ureda za reviziju u FBiH (od 2015-2018) je jedna jedina presuda za korupciju u javnim preduzećima, što je tek 0,4% od svih izvještaja sa negativnim i mišljenjima s rezervom Ureda za reviziju. Da li se radi o uslovnoj ili kazni zatvora za odgovorno lice u JKP Čapljina, iz izvještaja se ne vidi.

Sa koliko novca raspolažu direktori u javnom sektoru?

Kolikim novcem su upravljali direktori sa „ljepljivim prstima“ u posmatranom periodu od 4 godine?

Ukupan budžet ovih subjekata u posmatranom periodu je iznosio skoro 20 milijardi KM! Tačnije 19,716 milijardi KM! Od tog iznosa, 4 milijarde i 157 miliona KM (20,5%) je iznos budžeta javnih preduzeća i institucija koje su dobile negativne izvještaje u posmatranom periodu, a 15,54 milijardi KM (76,6%) je budžet subjekata koji imaju mišljenje s rezervom. Poređenja radi, cjelokupni bruto društveni proizvod Bosne i Hercegovine u 2019. godini je iznosio 20,05 milijardi američkih dolara, tj. 33 milijarde KM (izvor: World Bank).

Na drugoj strani, u poređenju sa pomenutim subjektima sa negativnim mišljenjima i mišljenjima sa rezervom, budžet subjekata koji su dobili pozitivna mišljenja, iznosi 0,59 milijardi KM. Ovo je tek 2,9% od ukupnog 4-godišnjeg budžeta za koji se veže 251 izvještaj.

Kad analiziramo ukupan budžet subjekata na koje se odnosi pomenuti 251 izvještaj, sa kojim su raspolagala za korupciju raspoložena „odgovorna“ lica, stiče se utisak kako su najproždrljivijim partijskim vukovima prepuštena najdeblja jagnjad javnog dobra.

Zašto „indicije o ozbiljnom kršenju zakona“ ne postaju optužnice?

Da li se išta u radu kantonalnih tužilaštava promijenilo u toku 2019. godine? Na stranici Federalnog tužilaštva se nalazi izvještaj o radu kantonalnih tužilaštava za 2019. godinu koji daje jasan odgovor.

Iz prikazanog se vidi da su se koruptivna djela u toku 2019. godine najviše prijavljivala u Tuzlanskom (371) i Kantonu Sarajevo (351), te potom u Unsko-sanskom (191) i Zeničko-dobojskom kantonu (171). Najmanje prijava korupcije je zaprimljeno u kantonu Goražde, samo 4, te u Zapadnohercegovačkom (15) i Kantonu 10 (16 prijava).

Tužilaštvo Kantona Sarajevo kao šampion neriješenih slučajeva korupcije

Ubjedljivo najveći broj neriješenih prijava za korupciju na početku 2019. je bio u KS –1.005. Dva druga kantona, najmnogoljudniji TK (445.000 stanovnika) i ZDK (364.000 stanovnika) su 2019. započeli sa 101 (TK) odnosno 68 (ZDK) neriješenih prijava.

Kako je došlo do toga da je na početku 2019. tužilaštvo KS imalo 1.005 neriješenih prijava za korupciju je tema koja zaslužuje posebnu analizu i jednu novu priču o rak rani našeg društva.

Od ukupno 1.356 neriješenih i novozaprimljenih prijava za korupciju u KS (414.000 stanovnika), potvrđeno je tek 47 optužnica Tužilaštva KS, a sud je donio 24 osuđujuće presude, 13 uslovnih i 11 zatvorskih kazni.

U 2019. tužilaštva TK i ZDK su imala po 54 potvrđene optužnice te 52 osuđujuće (TK), odnosno 25 (ZDK).

Kao u sportskom ribolovu, „poljubi koruptivnu neman i pusti je na slobodu“ prevladavaju uslovne presude, kad se rijetke presude uopšte dese. Kantonalni sud u Tuzli je od 52 osuđujuće presude donio 41 uslovnu, a tek 11 zatvorskih kazni. U sudu ZDK presuđeno je 17 uslovnih i 8 zatvorskih kazni.

Drugu grupu, s obzirom na veličinu populacije, u ovoj analizi mogu činiti SBK (255.000 stanovnika), HNK (222.000 stanovnika) i USK (270.000 stanovnika). Od pomenutih kantona USK je imao ubjedljivo najviše prijava za korupciju u toku 2019, njih 191. Broj prijava u HNK je 40, dok je u SBK bilo tek njih 19.

Potvrde optužnica od strane sudova, mogu biti indikator da je tužilaštvo dobro odradilo istražne radnje, te pripremilo snažnu optužnicu. Kantonalni sud USK je potvrdio 32, sud HNK 13, a kantonalni sud SBK samo 7 optužnica za korupciju. Za kraj pogledajmo i osuđujuće presude za korupciju u ovim kantonalnim sudovima. Sud USK donio je 34 osuđujuće presude (11 zatvorskih i 23 uslovnih), sud HNK samo 6 presuda (samo jedna zatvorska i 5 uslovnih), te sud SBK 5 (3 zatvorske i 2 uslovne).

Neslavni prvaci, u ovoj kategoriji su sudovi ZHK (95.000 stanovnika) i Kanton Goražde (24.000 stanovnika) koji u toku 2019. godine za korupciju nisu donijeli niti jednu osuđujuću presudu. Nije daleko odmakao ni kantonalni sud Posavskog kantona (43.000 stanovnika) sa samo dvije uslovne i niti jednom zatvorskom kaznom.

U ovu kategoriju neslavnih šampiona se svrstava i sud HNK koji je u toku 2019. za korupciju donio samo jednu zatvorsku kaznu i 5 uslovnih. Kako se radi o kantonu sa 220 hiljada stanovnika, i gdje je do kraja 2019. bilo 79 prijava za korupciju, stiče se utisak da tužilaštvo kantonalnog suda HNK spava svoj duboki zimski san ili pak žmiri na oba oka iza tamnih političkih naočala.

Poštovana, molimo Vas, bez egzibicija!

Na svim kantonalnim sudovima u Federaciji u toku 2019. godine od ukupno 2.586 prijava za korupciju, potvrđena je 231 optužnica. Kantonalni sudovi su donijeli ukupno 155 osuđujućih presuda, od kojih je 108 uslovnih, a samo 47 sa zatvorskim kaznama (1,8% od svih prijava za korupciju).

Sve je već odavno jasno. Tužilaštva na borbi protiv slučajeva velike korupcije u javnom sektoru nisu uradila ništa, a opšte nepovjerenje javnosti prema radu tužilaštava je utemeljeno.

Ova alarmantna statistika nerada kantonalnih tužilaštava istovremeno najbolje objašnjava zašto korupcija u javnim preduzećima i institucijama cvjeta društveno toksičnim cvjetovima. Zarobljena kakistokratijom i upravljana odavno kompromitovanom interesnom skupinom ljudi sa diskutabilnim profesionalnim načelima poznatom kao VSTV, većina kantonalnih tužilaštava (vidjeti zadnju tabelu) gotovo nikako ne progoni kriminal u javnom sektoru. Pogubni rezultat tog nerada tužilaštava je korupcija u javnom sektoru koja sprečava bilo kakav napredak društva.

Zašto tužilaštva odbijaju da profesionalno i odgovorno rade prema svojim pravim poslodavcima – građanima, nije tajna. Umjesto da sprovode zakone, tužilaštva sprovode naloge koje im dostavljaju njihovi politički gospodari, a koji ih preko parlamentarnog Jesse Jamesa, VSTV-a, imenuju.

Za svoj nerad i zloupotrebu položaja koji se reflektuju bilo kroz otvorenu opstrukciju, višegodišnje skrivanje optužnica u ladicama ili njihovo selektivno podizanje, tužitelji ne mogu biti ni krivično gonjeni. Rijetko pozivanje na disciplinsku odgovornost pred komisijom VSTV-a je farsa iz koje pozvani i prozvani izlaze neokrznuti, izuzmemo li revijalne i potpuno neadekvatne „kazne“ smanjenja plate na nekoliko mjeseci.

I za kraj, vratimo se na verbalnim egzibicijama sa početka ovog teksta kojim je Glavna tužiteljica pokazala sklonost ka izricanju neistina i poluistina u javnom prostoru. Jer šta drugo možemo zaključiti o izjavi kojom Glavna tužiteljica „objašnjava“ da naivni građani imaju iskrivljeno poimanje istine o korupciji, s obzirom da su zasuti „medijskim izvještavanjima“. Usput stiče se dojam iz izjave, da su se Glavnoj tužiteljici građani ispovijedili, saopštivši joj da medijima uopšte ne vjeruju.

Ipak, najpogubniji dio ove, za zdrav razum, uvredljive izjave gospođe Tadić, je onaj da korupcija „nije sistemski problem“. U slučaju da se ne radi o manipulaciji, već o iskrenom promišljanju Glavne tužiteljice, problem postaje još opasniji. Naime, može se zaključiti kako je dotična zaista nesposobna da prepozna da je korupcija u Bosni i Hercegovini sistemski organizovani kriminal u kojem učestvuju ne samo politika već postoje više nego sugestivne indicije da u tome učestvuju tužilaštvo i sudstvo.

Kada ovakva izjava dolazi od osobe koja je na čelu institucije Tužilaštva BiH, čija je samo jedna optužnica završena presudom za korupciju u toku cijele 2019. godine (izvor: Transparency International) svaki građanin u ovoj zemlji, koji je iskreno zabrinut za njenu budućnost, bi s pravom, mogao reći: „Poštovana tužiteljice, molimo Vas, bez verbalnih egzibicija! Počnite najzad raditi svoj posao, započnite borbu protiv korupcije, jer mi, građani, to bez Vas ne možemo! Bar ne na legalan način.“

I za kraj mali bizarni kuriozitet. Riječ „korupcija“ u važećem Krivičnom zakonu Federacije Bosne i Hercegovine jednostavno ne postoji.

Almir Muhamedbegović


Šehić: Mogila sjećanja
Karavdić: Bosanski Dubrovnik
Škrgo: Bulaja
Stojić: Rex coronae