D. Lange, White Angel Breadline, 1932., detalj

Muhamedbegović: U zemlji uplašenih

Ular straha, kojim su nas upregli naši kleptokrati, vremenom nas je pretvorio u poslušnu ljudsku marvu.

Merriam-Webster opisuje strah kao neprijatan i snažan uznemirujući osjećaj uzrokovan očekivanjem opasnosti ili svjesnosti da ta opasnost već postoji. Upravo zahvaljujući ovom snažnom uznemirujućem osjećaju, domaća politička vlastela, i nakon dvadest četiri godine od završetka rata, uspijeva da jaše izmrcvarenu Bosnu i Hercegovinu, koja funkcioniše više kao skup feudalnih posjeda lažno suprotstavljenih stranačkih vođa, nego kao država. Taj ular straha, kojim su nas upregli naši kleptokrati, vremenom nas je pretvorio u poslušnu ljudsku marvu koja paralisana strahom, jedini smisao nalazi u spoznaji da još uvijek nije odvedena u klaonicu, te da će je gospodar sutra ponovo nahraniti.

O siromaštvu i ćutnji

U ovoj tako „zarobljenoj“ zemlji vlada, ne bez razloga, gotovo pandemijski strah od siromaštva. Prema podacima neprofitne organizacije The Borgen project, oko 18,6% stanovništva Bosne i Hercegovine živi u siromaštvu (njih oko 640.000), dok otprilike još 50% stanovništva živi na granici siromaštva. Tako je skoro 70% stanovnika ove zemlje (njih preko dva miliona) ili već siromašno ili blizu granice siromaštva, te na sebi nosi biljege bezvrijednih i odbačenih.

Uprkos svemu, o siromaštvu, samoproglašena politička „elita“, to šaroliko društvo modernih feudalaca-državnika, legalnih vladara javnog dobra, notarski potvrđenih vlasnika političkih partija bez istinskih ideologija, lukavo ćuti. Na brojnim promotivnim javnim istupima, samodopadne poglavice, ukrašene vjernom svitom, siromaštvo ne spominju, svjesne da bi to bilo javno priznanje sopstvene hronične nesposobnosti da građanima ove zemlje omoguće bolji život. Još gore, bilo bi to obznanjivanje sopstvene krivice. Ipak, ponekad, u dirljivom napadu samosažaljenja, neki progovore, doduše o sopstvenom siromaštvu: „Pristojno živim, ali za predsjednika jesam siromašan.“ Koliko je bogat u odnosu na prosječno plaćenog radnika u državi, skromni predsjednik nije naveo.

Tajno javno dobro

U dosadnim i pametnim knjigama, kleptokratija se opisuje kao stanje u državi u kojoj je korupcija najviših političkih institucija dovedena do nivoa da vlast postoji samo zbog lične dobiti pojedinaca i stranaka koji je čine, a na štetu društva, često i bez sakrivanja. Njena, ništa manje opasna sestra, partokratija, u sličnim, ali podjednako dosadnim knjigama bez ilustracija, označava sistem upravljanja društvom u kome političke stranke zloupotrebljavaju svoj položaj vlasti i koriste javne resurse za ličnu korist. U političkoj praksi poludemokratske države BiH, ove dvije, po društvo kancerogene blizankinje, vrlo uspješno rade svoj prljavi posao.

Od završetka zadnjeg rata u BiH, a možda i od njegovog početka, ko će to više znati, političke partije, svaki put nakon osvajanja vlasti („ground zero“ – momenat korupcije) poput supova dogovorne kleptokratske „ekonomije“ podijele plijen poznat kao javno dobro. Ako neki od gladnih supova bude nezadovoljan, gozba se odlaže i po 18 mjeseci. Lišeni bilo kakvog osjećaja stida, učesnici ove postizborne gozbe, otvoreno govore da im je javna imovina „pripala“, kao da se radi o ostavinskoj raspravi, a ne o raspolaganju imovinom koja je javno dobro. U svijetu naivnih koji i dalje smatraju da se zakon mora poštovati, to raspolaganje treba da bude transparentno i u interesu svih, što sam naziv javno dobro u svojoj biti i znači. Ali u realnom svijetu kleptokratije, javno dobro u stvarnosti postaje leš rastrgan kandžama političkih partija, a transparentnost nestane u mraku nezakonitog zapošljavanja, brutalnih krađa pod krinkom javnih nabavki i drugih koruptivnih gadarija. Ipak pogledajmo kako brojke objašnjavaju zašto su političke stranke, istinski vlasnici radnih mjesta u javnom sektoru, najveći poslodavci.

Poznati kandidat

Prema podacima Federalnog zavoda za statistiku, od ukupnog broja zaposlenih 536.000 radnika u FBiH, njih 159.000 je zaposleno u javnom sektoru obavijenom partijskim tajnama, tačnije u državnoj administraciji i ekonomskim misterijima zvanim javna preduzeća u FBiH. Do novembra 2018. u ovim bastionima stranačkog i nepotističkog zapošljavanja, primjenjivan je legalizovani oblik korupcije i diskriminacije ljudi koji traže posao, pod kodnim imenom „poznati kandidat“. Koristeći pomenuti eufemizam legalizovana je bahata svemoć direktora javnih preduzeća da zapošljavaju po stranačkim nalozima i familijarnim vezama, a pod izgovorom „diskrecionog prava“. Ruku na srce, termin je odgovarajući, jer se zaista radi o kandidatima poznatim šefu stranke ili direktoru javnog preduzeća, a i sam lopovluk izgleda veoma diskretan.

A kako stvarno izgleda kleptokratska dosjetka zvana „poznati kandidat“ kratko i jasno je opisano u Izvještaju Ureda za reviziju institucija u FBiH – Transparentnost zapošljavanja u javnim preduzećima (juni 2018):

Obzirom da pravilnicima o radu nije obrazložen pojam ‘poznatog kandidata’, revizija je u razgovoru sa predstavnicima pojedinih preduzeća, tražila pojašnjenje, na koji način se zapošljava ‘poznati kandidat’ i da li je taj način zapošljavanja transparentan. Nadležni u javnim preduzećima dali su različite odgovore, između ostalog, reviziji je dato objašnjenje da ‘poznati kandidat’ može biti i osoba koju je neko preporučio.“

Ko sve može biti taj misteriozni „neko“ pustimo koruptivnoj mašti na volju.

Prema navedenom izvještaju, od ukupnog broja zaposlenih u periodu od 2014-2016. u devet javnih preduzeća u FBiH, 73% je zaposleno bez javnih oglašavanja i konkursa. Uz pretpostavku (a pretpostavka je majka svih grešaka) da ovih 73% možemo primijeniti na približno 159.000 vrijednih radnika državne administarcije i javnih preduzeća, dobili bismo impresivnu brojku od oko 116.000 ljudi koji su vjerovatno netransparentno ili na zakonito upitan način zaposleni. U ovoj stravičnoj procjeni obima stranačkog i nepotističkog zapošljavanja leži prava moć partijskih glasačkih mašina, a koje sa izbornim prevarama, čine sigurnu dobitnu kombinaciju za osvajanje vlasti. Ta moć je izgrađena na piramidalnoj vladavini stranačkog straha i poslušnosti koju stranke traže od onih kojima pruže svoju velikodušnu ruku spasa, te ih izvuku iz mase od 308.000 nezaposlenih (oktobar 2019.). Strah zaposlenih da će biti ponovo bačeni u more nezaposlenih je odlično sredstvo kojim partija postiže bespogovornu poslušnost i omasovljuje regrutovanje u partijsku vojsku. Poslušni upravni i poslušni nadzorni odbori, poslušni direktori, zamjenici i poslušni pomoćnici direktora, i tako dalje prema dnu. Svi oni od vrha do dna čine nepobjedivu partijsku vojsku.

Nepodnošljiva ljepota privatluka

Ali šta je sa onim preostalim radnicima, njih između 370.000 i 380.000 koji rade u „realnom“, privatnom sektoru od oko 21.000 firmi, a koji u svojim javnim nastupima preferira najpremijer? U većini tih firmi zahtjev za sindikalnim organizovanjem, osjetno povećava šanse za dobijanje otkaza. Ovaj sektor sa profitom većim od 3 milijarde KM godišnje je vrlo profitabilan i iz razloga što su plaće, velikim dijelom unutar ovog sektora, daleko manje od prosječne neto plaće koja je u januaru 2020. iznosila oko 950 KM. Bradati Nijemac K.M. je to davno objasnio u još jednoj debeloj i dosadnoj knjizi. Istovremeno, ekonomski eksperti koji upravljaju Vladom FBiH, i vječno zabrinuti privatni poslodavci mašu brojkom od oko 930 KM kao prosječnom neto platom za proteklu 2019. godinu. Pri tome, većinom zaborave da kažu koliko iznosi prosječna plaća radnika u fabrikama obuće ili tekstila. Koliko je zarađivala 37-godišnja radnica u Ginexu, a kojoj je eksplozija skoro otkinula prst i isjekla tetive? Ili kolike su plate njenih kolegica koje su samo 15 dana prije na sličan način zadobile povrede šaka i lica? Ništa ne kažu ni o neto plaćama u prerađivačkoj industriji (677 KM), ili plaćama građevinskog radnika (630 KM), radnika u ugostiteljstvu (545 KM) i sličnim granama industrije sa poluropskim uslovima rada.

Ne treba velika pamet da se zaključi kako na visinu prosječne plaće najveći uticaj imaju visoke plaće u javnom sektoru. Prosječne neto plaće isplaćene u toku 2019. su se u ovom koalicijskom svadbenom daru kretale od 1.323 KM u javnoj upravi do 1.691 KM u proizvodnji i snabdijevanju električnom energijom, plinom, parom i klimatizacijom. Nakon što je sindikalista Selvedin Šatorović izašao u novembru 2019. u javnost sa „ekonomsko bogohulnim“ zahtjevom da najniža neto plaća bude 1.000 KM, obrazlažući to i podatkom da je profit firmi u FBiH premašio 3 milijarde KM, Vlada FBiH, njeni brojni ekonomski savjetnici, siroti poslodavci a i brojni „nezavisni ekonomski konsultanti“ su se listom digli protiv ovog prijedloga i osuli baražnu paljbu. Ovaj put nisu pričali o društvenoj potrošnji, kao pokretaču rasta ekonomije, a što se realno dešava pri povećanju plaće, niti o posljedičnom povećanju iznosa uplata pratećih doprinosa.

Igre (sindikalnog) prijestolja

Vlada je jednostavno zbog ovog prijedloga (realnog ili ne) pizdila i nazvala ga populističkim, kako to vole reći naši političari kad im ponestane argumenta. Taj popizditis vulgaris Vlade FBiH je izgledao kao da im je iz OHR-a stigla naredba da moraju obezbijediti elektronsko glasanje ili da odmah bez vrdanja moraju ukinuti segregaciju zvanu dvije škole pod jednim krovom, a vjeronauk iz njih prebaciti u džamije i crkve. Ili pak da za direktore u javnim preduzećima mogu biti imenovani samo i jedino najbolji kandidati izbrani na nenamještenim konkursima. Ne ulazeći u to koliko je predloženi iznos od 1.000 KM realno financijski održiv, te da li je samo predstavljao građenje bolje startne sindikalne pozicije za pregovore sa poslodavcima, drugačija reakcija se i nije mogla očekivati od Vlade čiji je premijer 2016. bez imalo grižnje savjesti ispalio sljedeću mudrost: „Povećanje minimalne plate na 420 KM je društveno opasno i koči ekonomski rast.“ Koliko su društveno opasne i koliko koče ekonomski razvoj kleptokratija i njena sestra partokratija, premijer tada nije našao za shodno da objašnjava.

Nakon što je priča o 1.000 KM postajala sve glasnija, a za Vladu sve iritantnija, uslijedila je februarska detronizacija Šatorovića koja se odigrala u prostorijama JP EPBiH. Kao jedini kandidat, za predsjednika sindikalista izabran je Mevludin Bektić iz JP Elektroprivreda BiH, koji je, dok si rekao minimalac, izjavio da bi osnov za izračun minimalne plate trebao biti 70% od prosječne plaće (oko 665 KM). Činilo se kao da je Vlada FBiH progovorila kroz usta novoizabranog sindikalnog lidera, koji dolazi iz javnog preduzeća koje je u 90% vlasništvu Federacije BiH. Teško je ne primijetiti da su među sindikalnim organizacijama, koje su učestvovale u navedenim Igrama sindikalnog prijestolja, dominirali hrabri sindikati javnih preduzeća i beskompromisni revolucionarni sindikat državnih službenika i namještenika. Tu je bio i sindikat policije KS. Iste one policije, koja po prirodi svog posla, ponekad mora da „ide na radnike“, a za čija bi se prava upravo krovni sindikat trebao boriti. Napomenimo i da je prethodno već bilo nekoliko neuspješnih pokušaja smjene Šatorovića, sa kojima Vlada FBiH, ako joj je vjerovati, nema nikakve veze. U ovoj visoko budžetnoj sindikalnoj priči o izdaji i podmetanju, koja je za sada, dobila epilog u zbacivanju Šatorovića sa sindikalnog prijestolja i koja će neizostavno dobiti konačni epilog na sudu, sigurno je da ničije maslo nije za ramazana. Ipak jedno je jasno: kao i poslodavce, i Vladu FBiH mnogo iritira priča o povećanju radničkih plata. Kao i poslodavci i Vlada ne želi da sindikat bude jedinstven i jak. Stoga im unutarsindikalno trenje itekako odgovara, jer isto definitivno slabi ionako bijedan pregovarački položaj onih 370.000 ljudi koji nemaju tu sreću da rade u javnom sektoru.

Lech Walesa u redu za vizu

Sve ovo vrijeme, partije samozvane ljevice mudro ili možda samo zbunjeno ćute i ne pada im na pamet da se sa bina spuste u eutanaziranu radničku bazu, gdje se možda baš krije prigušena, za sada neiskorištena, politička i svaka druga snaga koja može da donese promjene. Možda nemaju vremena od bavljenja sopstvenim firmama? Ili se možda groze mogućnosti da zaprljaju svoje brendirane košulje ako bi obišli ono malo preostalih prljavih industrijskih pogona, koji su kroz još prljaviju privatizaciju, došli u ruke porodica sa londonskim adresama? Ili se pak plaše da će im se, gluho bilo, brižno njegovane brade uplesti u zupčanike pogonskih rotacionih strojeva rudničkih transportnih traka, koje bi ih onda mogle odnijeti na deponiju nagomilane političke jalovine?

Nažalost, bosanski Lech Walesa se još nije pojavio. Možda samo zato, što sa grupom svojih drugova električara, strpljivo stoji u redu za njemačku vizu i čeka da se na kalendaru pojavi 1. mart.

Almir Muhamedbegović


Reklama u vrijeme korone
Smrtonosni Modus gluperandi
Testiranje nakon smrti