Prošla je godina od najveće tragedije koja je zadesila Srbiju u 21. veku. Najveću po posledicama, jer je pokrenula ogroman društveni val nezadovoljstva, koji se sa primarno studentske pobune, prelio na šire društvenu, narodnu pobunu protiv krorumpirane i kriminalne vlasti. Tako smo u protekloj godini mogli videti stvari o kojima se nije moglo ni sanjati. Solidarnost građana sa studentima, generalno narodna ujedinjenost koja prevazilazi sve postojeće razlike, nešto je što će zauvek obeležiti najduži period protesta u Srbiji ikada zabeležen. U tom duhu, iznedrila se jedna sasvim neočekivana solidarnost koju su pokrenuli studentkinje i studenti, a koja se isto tako prelila na čitavo društvo – solidarnost studenata Državnog univerziteta iz Novog Pazara sa svojim koleginicama i kolegama sa drugih univerziteta u Srbiji.
Jedan od vodećih simbola solidarnosti neočekivano su postali Nadija i Sava. Devojka iz Sandžaka i momak iz Pomoravlja. Devojka sa hidžabom i momak sa šajkačom na glavi. Uslikani jedno pored drugog okrenuti leđima, postali su hit na društvenim mrežama. I kako na našim prostorima neretko idemo u ekstreme podstaknute pozitivnim ili negativnim emocijama, mnogi su tu sliku smatrali nečim najlepšim što se dogodilo, pa se išlo čak dotle da bi ta slika morala stajati na novčanici dinara.
Ali pre samo nekoliko dana uoči obeležavanja godišnjice pada nadstrešnice, dogodilo se nešto još lepše – slučajan susret istih aktera. Oboje su bili jako emotivni zbog tog susreta. Toliko da se Nadija rasplakala, a Sava je prijateljski zagrlio kako bi je umirio. Reklo bi se nešto najdirljive. No, dežurni tumači stvarnosti nikada ne spavaju. Iako je većina ljudi ovim gestom bila oduševljena, naravno da se našlo i glasova kontra. Jer kao što rekoh, mi uvek idemo od ekstrema do ekstrema.
Otkud takav zagrljaj kada se to „ne sme“?
Samo nekoliko dana nakon ovog snimka javio se širem auditorijumu sa društvenih mreža, samozvani ali poznati islamski predavač Elvedin Pezić, koji je na svom Fejsbuk nalogu napisao objavu sledeće sadržine: „Sramota je za porodicu, a vjerom jasni haram, da muslimanka pokrivena djevojka, javno grli momka koji nosi šajkaču, a potom se takva slika širi mrežama“.
Možda bi takva objava nekome i zvučala benigno da u pitanju nije čovek koga prati 365.000 ljudi i koji svakodnevno daje uputstva kako bi se pripadnici islamske veroispovesti morali ponašati, ako žele biti vrli muslimani. Drugim rečima, kada neko sa toliko uticaja u virtuelnoj sferi napiše ovako nešto, to potencijalno može biti vrlo opasno po osobu kojoj je objava posvećena. No, to je sasvim druga stvar o kojoj Pezić ni ne razmišlja. Primarno je ovde zašto se Pezić osetio uvređenim i pozvanim da ovo napiše.
Apsolutno poštujući pravo svakoga da veruje u ono šta želi i religiju kojoj pripada prakticira slobodno, kritike upućene na račun Pezića bi se mogle svesti na to da on u svom tumačenju spornog mu videa, uopšte u vidu nema, ili isključivo nema religijski, već pre svega politički momenat. Nije on slučajno u objavi istakao momka sa šajkačom. Očigledno mu je to više zasmetalo od samog čina grljenja. Jer grljenje je način izražavanja ljudske emocije i ne nužno zavisno od religijske pripadnosti. Izražavanje emotivnih reakcija kroz grljenje nisu stvar bilo koje religijske pripadnosti, već primarno ljudske pripadnosti. S druge strane, nije mu zasmetalo i nije osetio potrebu da reaguje i kaže nam da li je haram, i kada je taj isti momak Sava, sa istom šajkačom na glavi usred Novog Pazara mahao zastavom Bošnjaka u Srbiji, time želeći da simbolički pokaže da se neke razlike mogu i moraju prevazilaziti u cilju zajedničkog društveno-političkog cilja.
Zašto mu je zasmetala šajkača, i zašto po njemu šajkača i hidžab ne mogu ruku pod ruku? To je dublje društveno-političko pitanje koje prevazilazi religijska, a dovoljno je ponuditi samo neke odgovore.
Niti je šajkača samo srpska, niti je hidžab samo bošnjački
I nije Elvedin Pezić tu jedini. Mnogi su se glasovi javili pretežno iz susedne nam Bosne i Hercegovine, da i Srbima i Bošnjacima objasne kako „greše“. S jedne strane pojedini bošnjački građanisti koji svoje nacionalizme uvijaju u tobožnji antifašizam, odmah su skočili da kažu, „pobogu, devojko, vidiš li mu šajkaču na glavi i obeležje?“
Drugi iz Republike Srpske, poput Nenada Stevandića su „svojoj zabludeloj braći s onu stranu Drine“, poručili kako su pod barjakom koji oni dočekuju, ginuli mnogi Srbi u Bosni i Hercegovini i kako su pod tim barjakom činjeni nekakvi zločini. Paradoksalno i jedni i drugi stoje na istoj onoj strani na kojoj je i Elvedin Pezić. Samo su im perspektive naizgled drugačije, samo su s dvije strane istog novčića.
Svako ko bar malo poznaje istoriju, znaće ali možda sebi priznati neće da je šajkača zapravo austrijska narodna kapa, koju su Srbi krajem 19. veka „pozajmili“ za potrebe uniformi srpske vojske. Isprva je bila plave boje, a od 1908. je propisana maslinastozelena boja. Kao takva se koristila i u Balkanskim ratovima i u Prvom svetskom ratu.
I sada dolazimo do vajnih građanističkih antifašista i tobožnjih sledbenika tekovina partizanske borbe i NOB-a. Takozvana „titovka“ koju su pretežno na glavama nosili partizani, takođe je vrsta šajkače. A kao što znamo, iako etnički Srbi jesu bili najbrojniji u partizanima, nisu bili jedini. Bilo je i Muslimana, i Hrvata koji su na svojoj glavi nosili ovu vrstu šajkače. Dakle, šajkača nije isključivo srpska. I Pezić to sigurno vrlo dobro zna.
Slična stvar je i sa hidžabom. Hidžab ili žensko pokrivanje, propisano je šerijatom za žene, kao pokrivanje celokupnog tela, osim lica i šaka. U nekom višem transcendentnom obliku, hidžab simbolizuje žensku skromnost, privatnost i moralnost. Da li je hidžab nešto isključivo bošnjačko i simbol svih Bošnjaka? Naravno da nije. Osim što je pokrivanje žena retkost kod balkanskih muslimanki, naročito onih iz urbanih sredina, Hidžab je obeležje u svim onim zemljama i svih onih naroda u kojima islam postoji kao religijska pripadnost.
A ako krenemo dalje, to pitanje postaje još kompleksnije. Setimo se naših baka i prabaka. Da li se se sećamo šta su radile kada bi odlazile u crkvu na liturgije ili drugom potrebom? Da li se sećamo da su takođe pokrivale glavu maramama? Takođe, nije bila retkost da u sredinama gde su se preplitali islam i pravoslavlje u prošlosti, žene upravo iz razloga privatnosti, skromnosti i moralnosti, u tada daleko patrijarhalnijim uslovima i sredinama nego danas, bivaju pokrivene. Kome onda pripada hidžab? I na ovo Elvedin Pezić sigurno ima odgovor.
Jedino što nije znao, kao ni neki drugi njemu slični „učenjaci“, jeste da glasno osude kada su te iste studentkinje i studente iz Novog Pazara sa pojedinih televizija sa nacionalnom frekvencijom u Srbiji nazivali najpogrdnijim imenima, poredivši ih sa teroristima i hamasovcima. Nekako tad baš nisu reagovali. Ali im smeta prijateljski zagrljaj dvoje mladih ljudi koji silom prilika pripadaju različitom etničkom i religijskom korpusu u zajedničkoj im domovini, ali se bore za iste društveno-političke ciljeve. A to nije slučajno.
Podele njihove nasušne – i šta bi oni bez njih?
Redukcije na simbole srpske i bošnjačke podele nisu slučajne. One ne samo da se normalizuju, već se i podstiču. One su mainstream već više od 30 godina, a ljudima poput Nenada Stevandića i Elvedina Pezića, pa i onima iz SPC koji osuđuju jedan divan ljudski gest poput onog što bratstvo Manastira Studenica prima studenkinje i studente DUNP-a na konak, baš te podele i odgovaraju. Ljudi poput njih su produkti i katalizatori tih podela.
Njima ne smetaju Nadija i Savo, smeta im simoblika zajedništva šajkače i hidžaba. Smeta im svaka iskra i mogućnost prevazilaženja podela. Oni se istinski plaše da do takvih simbioza ne dolazi, ne zato što im je stalo do poštovanja religijskih principa, ili što žele da ukažu na ružnu prošlost. Ne plaše se oni ružne prošlosti koja ih održava i daje im smisao, već potencijalno sopstvene ružne budućnosti. Šta bi oni bili da se hidžab i šajkača ujedine? Šta bi oni ako normalizujemo da devojka sa hidžabom nosi zastavu Republike Srbije u kojoj je rođena i u kojoj mora imati jednaka prava kao i svi drugi građani? Da normalizujemo da nosi zastavu za grbom u kom su krst i četiri ocila, ali i dva ljiljana koja mnogi dušebrižnici ne primećuju. Ista ona koja se nalaze i na zastavi Bošnjaka u Srbiji.
Odogovor je jednostavan: Bili bi niko i ništa. Bili bi na marginama društva. Jer su naučili da žive i obitavaju na podelama. Jer te podele odgovaraju i onima koji su pronacionalistički orijentisani, ali i onima koji su tobožnji građanistički antifašisti. I jedni i drugi ukazuju na podele iz svojih razloga. Jedni da bi i dalje sa pozicija moći manipulisali svojim etno-religijskim korpusima, a drugi da bi upirali prstom u svoje Drugosti koje ne žele da se suoče sa svojom ružnom prošlošću, time primarno sebe stavljajući u fokus kao tobože drugačije i relevantne u javnoj sferi delovanja.
Jasno je i vrapcima na grani da koncept suočavanja sa prošlošću nije moguć sve dok je na snazi dominantni narativ koji proizvodi razne peziće i stevandiće. Jer eto, 30 godina se nismo makli od 1995. Kao da je bila juče. A znamo i zašto je to tako. Jer se niko ozbiljno suočavanjem sa prošlošću u praksi i nije efektivno bavio. Taj konstrukt i postoji da bi na površini održavao nacionalističke narative.
A onda kada se pojave nove generacije mladih koji bi da prevaziđu podele na drugačijim principima i odbace prošlost, čega su Nadija i Sava aktuelni simboli – eto ga problem! Iz samo jednog gesta. Javiće se dežurni tumači, da nam svima pojasne da nešto nije u redu.
Samo „sudar“ Srbiju spašava
Nekoliko dana pošto se protiv Nadije Delimeđac i njenje porodice digao odijum tobože zabrinutih ljudi, jer je kao počinila nešto što je haram, oglasio se Sava Nikolić. Na svom Fejsbuk nalogu je između ostalog, jasno napisao: „Zagrljaj sa snimka koji je za kratko vreme postao viralan, nije ništa više nego pokazatelj empatije, jer sam je video uplakanu. Nadija je u tom trenutku zaplakala, zagrlio sam je kako bih je utešio, ne znajući da to nisam trebao da uradim. Nakon zagrljaja, objasnila mi je da se ona ne grli zbog verskih pravila, zbog čega sam se ja osetio izuzetno loše, i shvatio da sam načinio grešku.“
Neće ovo priznanje Savino biti dovoljno raznim dušebrižnicima. Jer im nikako ne ide u prilog. Ali druga je tu stvar suštinska. Niko od njih neće postaviti pitanje zašto Sava nije znao da su verska pravila takva da se devojka u hidžabu ne sme dodirivati. Niko neće postaviti pitanje zašto je napravio tu grešku.
I tako opet dolazimo do podela njihovih, i naših, nasušnih. Jer su upravo podele između Bošnjaka i Srba u Srbiji, od strane raznih političkih elita koje su vladale u proteklih 35 godina i učinile da mi jedni o drugima, o našim religijama, kulturama i običajima ne znamo dovoljno. To nam svedoče i studenti Novog Pazara. Na gostovanjima na Novoj S i u podkastu „Ćao Nevena“ Emina Spahić i Inas Hodžić su istakli sličnu stvar – strah i nepoverenje koje je vladalo među stanovnicima Novog Pazara, strah od neprihvatanja. Strah da ih kao „drugačije“ gledaju iz drugih gradova, od ljudi sa kojima dele istu državu. Slično je i sa druge strane. Stalno instistiranje na tome da je Sandžak tobože, potencijalni remetilački faktor, dovodio je do stvaranja atmosfere opreza i nepoverenja u većinskom stanovništvu Srbije. Mislim da je nužno naglasiti šta je osnovni uzrok tome. Ali da ga ponovimo: permanentno insistiranje s vrha na podelama.
Stoga su nam Nadija i Sava utrli i pokazali put. Kao i studentkinje i studenti DUNP-a. Nama je potreban „Sudar“. Ne sudar sv(j)etova jer pripadamo istom. Već sudar u našoj državi kojoj svi pripadamo. Potrebno nam je da licem u lice upoznamo jedni druge. Da dobronamerno priđemo jedni drugima, ukažemo na naše različitosti poštujući ih, i prihvatajući ih kao normalnost. Ali normalnost koja ne deli, već normalnost koja spaja. Da nije bilo šetnje studenata i studentkinja iz Novog Pazara, kada bi stanovnik Kosjerića, Valjeva, Čačka ili Uba imao priliku da se zagrli sa nekim iz Novog Pazara? Kada bi neko ko nosi zastavu Bošnjaka uspeo da razbije strah od toga da mu se nešto može desiti ako njome ide kroz centar Valjeva? To su sada neke nove normalnosti.
Zato je neophodno da dođe do „sudara“ jer samo sudar Srbiju spašava.
I zato su Nadija i Sava pokazali pravi put.
Kao i DUNP-ovci.