Muhamedbegović: Pariški sporazum ili globalni nesporazum?

It's the End of the World as we know it

Teško je reći da li je škotski inžinjer James Watt te 1776. godine mogao zamisliti dramatične promjene koje će u manufakturnoj proizvodnji pokrenuti njegov parni stroj. Industrijske revolucije, koje će prerasti u gotovo šizofrenu hiperprodukciju, dovest će do intenzivnog korištenja uglja, nafte i gasa. Energija, koju je Sunce stotinama hiljada godina akumulisalo u životinjama i biljkama, izgaranjem fosilnih goriva, će se oslobađati velikom brzinom, baš kao i plinovi, koji će Zemlju pretvoriti u planetarni staklenik.

Poput Watta, ni brojni drugi inovatori čiji su pronalasci postavili temelje industrijske revolucije, vjerovatno nisu mogli pretpostaviti da će dva vijeka kasnije, zbog korištenja fosilnih goriva, planeta dobiti „povišenu“ temperaturu, kao simptom ozbiljne bolesti koja je zaprijetila svemu što na njoj živi. U periodu od pojave parnog stroja do 2019. koncentracija ugljičnog dioksida, koji čini 65% svih stakleničkih plinova u atmosferi se povećala za skoro 40%, dostigavši najveći nivo za zadnjih 400.000 godina. Najveći dio tog povećanja (od 280 do 410 ppm) desio se u posljednjih 60 godina, što je za istoriju života na zemlji poput treptaja oka u životnom vijeku čovjeka.

Odgovori prirode uzrokovani štetnim djelovanjem čovjeka su postajali sve destruktivniji. Sve češće oluje su divljale, a suše i poplave su postajale pogubnije. Okeani su se neprekidno grijali, nivoi mora su rasli. Iako su industrijske revolucije donijele napredak u proizvodnji, do planetarne distribucije boljeg života baš i nije došlo. Umjesto toga, razvoj industrije je donosio veći profit vlasnicima, strojevi i bombe su sve efikasnije ubijale, a ekonomske nejednakosti su rasle. Istovremeno, proces ubrzane devastacije prirode je prijetio da postane nezaustavljiv.

Prema studiji IPCC iz 2018, u odnosu na predindustrijsko doba atmosferska temperatura Zemlje je porasla za 1,5 stepeni Celzijusa, sa tendecijom daljeg porasta. Svake sekunde naša planeta akumuliše toplinu pet puta veću od one oslobođene eksplozijom atomske bombe bačene na Hirošimu. Od 1998. godine da momenta pisanja ove rečenice, Zemlja je akumulisala toplinu jednaku onoj koju bi oslobodilo 3 milijarde pomenutih nuklearnih masovnih ubica.

Ko je ubio Kyoto Protocol?

Neiskrenost najvećih zagađivača da smanje štetne emisije i odsustvo solidarnosti razvijenih prema siromašnim zemljama – ovako bi se mogla ukratko opisati priča o Kyoto Protocolu, globalnom sporazumu, koji je operacionalizacijom mjera i politika pokušao da ograniči, a potom i smanji emisiju stakleničkih plinova. Sporazum baziran na principima Okvirne konvencije UN-a o promjeni klime iz 1992. potpisan je u decembru 1997, a na snagu će stupiti tek u februaru 2005. godine.

Kanadska ministrica okoliša, konzervativka Rona Ambrose će se 2006. požaliti na „nerealne“ ciljeve na koje je liberalna vlada Kanade ranije pristala u Kyotu, navodeći kako će zbog njih „svako vozilo trebati povući s ceste, zaustaviti svaki voz i prizemljiti svaki avion“. Šest godina kasnije, u decembru 2012. novi ministar okoliša, konzervativac Peter Kent slovodobitno će objaviti: „Kyoto je za Kanadu prošlost“.

Iako je Clintonova administracija sporazum potpisala još 1998, Sjedinjene Američke Države, najveći uvoznik kanadske nafte (22% ukupnog američkog uvoza nafte), dogovor iz Kyota nikad nisu ratificirale. S obzirom na dugu tradiciju unosnog naftnog biznisa, iz kojeg je porodica Bush crpila političku moć, od Clintonovog nasljednika ništa se drugo nije ni moglo očekivati.

„Protivim se Kyoto Protokolu… to će nanijeti ozbiljnu štetu američkoj ekonomiji“, izjavit će u junu 2001. godine, u rascvjetalom Vrtu ruža Bijele kuće, američki predsjednik George Bush.

Drugi krug potpisivanja protokola, kojim će se sporazum pokušati rastegnuti do 2020., uslijedit će 1. januara 2013. Pad podrške i slabi rezultati su postali očiti. Na potpisnice nove etape sporazuma otpadat će tek 15% ukupnih svjetskih emisija. Te 2013. godine, i pored odličnog principa tržišnog mehanizma emisijama (Emission Trading Scheme – ETS), umjesto sporazumom planiranog smanjenja od 3%, globalna emisija ugljičnog dioksida u odnosu na 1990, porast će na 58%.

Uprkos svemu, sporazum iz Kyota je donio jednu značajnu promjenu. Razmišljanje o mogućem katastrofičnom scenariju planete, ali i o tome kako da se isti spriječi postalo je globalno. Svijest o potrebi za jedinstvenom akcijom je počela da se širi, a priča o klimatskim promjenama u kojima je globalna prosječna temperatura rasla dvostruko brže nego prije 50 godina, postala je dio svakodnevnice.

Dva stepena Celzijusa nedovoljni za povratak u bolju Zemljinu prošlost

Osamnaest godina od potpisivanja Kyoto sporazuma, samo 16 dana nakon serije smrtonosnih terorističkih napada, u Parizu će 30. novembra 2015. započeti 21. konferencija stranaka Okvirne konvencije Ujedinjenih naroda o promjeni klime. Na njoj će učestvovati oko 25.000 delegata u ime 197 vlada zemalja, UN agencija, nevladinih i organizacija civilnog društva, kao i 30.000 policajaca zaduženih za sigurnost učesnika.

Dvanaest dana kasnije, 12. decembra 2015. doći će do potpisivanja Pariškog klimatskog sporazuma. Sporazum je bio poruka da ubrzana emisija stakleničkih plinova pogađa sve i da samo solidarno i dosljedno djelovanje na globalnom nivou može spriječiti moguće apokaliptične posljedice, koje će u protivnom pogoditi svakoga, bez obzira na ideološke, religijske, rasne i sve druge razlike.

U vrijeme nesigurnosti i straha od vala terorističkih napada koji je počeo da se preliva u zemlje „zapadne demokratije“, bila je to i simbolička poruka o snazi zajedništva, sa potpisima 197 lidera svijeta. Ukupno 147 zemalja je tada predstavilo svoje ambiciozne planove za smanjenje štetnih emisija.

Sporazum će konačno stupiti na snagu 4. novembra 2016. godine, a nakon što ga je ratifikovalo 55 zemalja, koje emituju ukupno 55% svjetskih stakleničkih gasova, a što je bio i potreban preduslov. Od pomenutih 197 zemalja potpisnica do sada je sporazum ratificiralo njih 189.

Sporazumom, zasnovanim na pet načela, je predviđeno stvaranje jedinstvene strategije, čijom bi se primjenom, postojeći porast prosječne globalne temperature prvo zadržao na 2 stepena Celzijusa u odnosu na predindustrijsko doba, a potom oborio na 1,5 stepen Celzijusa. Ovaj svojevrsni meteorološki vremeplov koji bi vratio Planetu u njenu bolju klimatsku prošlost (nula emisija na kraju 21. vijeka), dogovorom vlada, postavio je pomenuti dugoročni cilj, koji bi se ostvario kroz planirane nacionalne doprinose svake zemlje (Intendent National Determinated Contribution – INDC). Primjenom mjera isti će se transformisati u Nacionalne planove klimatskog djelovanja za smanjivanje emisija (NDC), tako da će početni pridjev „intended“ biti izbrisan.

Po zamisli njegovih kreatora u cilju što veće transparentnosti, neophodne za razumijevanje i opšte prihvatanje sporazuma, zemlje su se dogovorile da će izvještavati jedne druge, ali i javnost o napretku u provedbi svojih ciljeva. U duhu zajedničkog djelovanja vlade su tada optimistično najavile da će svakih pet godina obavještavati, te izrađivati novije, još ambicioznije planove.

Ipak jedna karakteristika, možda i najznačajnija, a koja je nedostajala sporazumu iz Kyota, bio je princip solidarnosti, kojim je predviđeno da će EU i ostale razvijene zemlje i dalje financirati zemlje u razvoju kako bi smanjile svoju ranjivost prema klimatskim promjenama. Ovim principom Pariškog sporazuma, zid iz Kyota, između razvijenih i onih koji to nisu, bio je konačno srušen. Pored solidarnosti, ono što je promijenilo paradigmu dotadašnjih pristupa je bilo intenzivno diplomatsko „klimatsko“ lobiranje.

Make America Isolated Again

Novi problem u vezi sa sporazumom će nastati dolaskom „kontroverznog“ tajkuna nekretninama na čelo najmoćnije zemlje, koja je iza Kine (26,8%), drugi najveći globalni emiter stakleničkih plinova (13,3%). Kao predsjednik Sjedinjenjih Američkih Država, čovjek od velikih afera, pokazat će i veliki talent za poništavanje naprednih ekoloških politika započetih u vrijeme Baracka Obame, koji je Pariški sporazum potpisao u septembru 2016. Tadašnji cilj Sjedinjenih Država je bilo smanjenje stakleničkih plinova od 26-28% do kraja 2025. godine.

Tačno 16 godina od Bushove objave o napuštanju Kyoto Protocola, na istom mjestu, bivši njujorški porezni utajivač će 1. juna 2017. godine najaviti povlačenje Sjedinjenih Američkih Država iz Pariškog sporazuma. Nakon što je obznanio „apsolutno ogroman“ ekonomski rast države i „stotine hiljada novih radnih mjesta“, te da „zaista voli rudare“, Trump će započeti širenje paranoje saopštivši da će Amerikanci zbog Pariškog sporazuma, do 2025. godine izgubiti 2,7 miliona radnih mjesta.

U istorijskom govoru – istorijskom po količini izgovorenih gluposti u minuti, Trump će saopštiti: „Stoga, kako bih zaštitio Ameriku i njene građane, Sjedinjene Američke Države će se povući iz Pariškog klimatskog sporazuma“.

Poslovična nedosljednost Donald Trumpa će se nastaviti. Samo mjesec dana nakon što su ratificirale sporazum, 4. novembra 2019, SAD su zvanično obavijestile UN o povlačenju. Tačno godinu dana poslije, 4. novembra 2020. Amerika je napustila sporazum, postavši jedina zemlja od 197 potpisinica koja je to učinila.

Ostalim potpisnicama trebat će tri godine da usvoje standardizirani pravilnik (Rule Book) po kojem će se mjeriti, izvještavati i verifikovati ostvarenje zadanih ciljeva. To će se konačno postići u decembru 2018. godine potpisivanjem sporazuma u Katowicama, dva mjeseca nakon što će 8. oktobra 2018. vodeći svjetski klimatolozi iz IPCC-a (Intergovernmental Panel on Climate Change) izdati dramatično upozorenje da Armagedon uopšte nije tako daleko i da plan treba hitno korigovati.

Ovaj UN-ov klimatski think thank, osnovan 1988. je ustvrdio da će zagrijavanje od samo pola stepena iznad 1,5 stepena Celzijusa uzrokovati nezapamćene vrućine, poplave i suše koje će odnijeti brojne ljudske živote i donijeti ekstremno siromaštvo stotinama miliona. Dat je i vrlo jasan vremenski rok – proces snižavanja temperature odgovarajućim mjerama mora su desiti u narednih 12 godina. Da bi se zadržalo na nivou od pomenutih 1,5 stepeni Celzijusa, sadašnji nivo emisija ugljendioksida potrebno je smanjiti za 60%.

Dan nakon što su Sjedinjene Države obavijestile UN o napuštanju Pariškog sporazuma, 5. novembra 2019, svijetu će stići novi alarm. Izvještaj Univerzalnog ekološkog fonda (UEF), pod nazivom Istina iza mjera Pariškog sporazuma (The Truth Behind the Paris Agreement Climate Pledges), jasno će poručiti da planeta Zemlja neće moći izdržati porast temperature iznad 1,5 stepeni Celzijusa. Kako bi se zadržali ispod ovog broja, predviđene globalne emisije od 54 gigatona ekvivaletnog ugljendioksida morale bi se do 2030. godine smanjiti na 27 gigatona.

Desi li se da temperature nakon 2030. dodatno narastu, ljudi će biti suočeni sa strašnim posljedicama. Ekstremno siromaštvo stotina miliona ljudi, izgledna smrt populacija u pogođenim područjima, praćena bolestima, nedostatkom hrane, vode i uništenjem bioraznolikosti, samo su neke od epizoda predviđenog crnog ekološkog scenarija. U krajnjem slučaju, došlo bi do potpunog izumiranja čovječanstva. Objašnjavajući da su obećane mjere nedovoljne, izvještaj je upozorio i na ekonomsku katastrofu:

“Neuspjeh u redukcijama emisija bi nakon 2030. svjetsku ekonomiju dnevno koštao 2 milijarde dolara.“

Pariški sporazum ili globalni nesporazum

Prema izvještaju Univerzalnog ekološkog fonda (UEF) iz novembra 2019. godine, oko 74% obećanih mjera (136 od 184) iz Pariškog sporazuma ocijenjeno je nedovoljnim za usporavanje klimatskih promjena. Same mjere su ocijenjene slabim i zakašnjelim, dok se neke uopšte ne provode. Sadašnja obećanja, ako uopšte budu provedena, mogla bi limitirati povećanje globalne temperature na 3 stepena Celzijusa do kraja stoljeća.

Pored EU, samo još sedam zemalja potpisnica je na dobrom putu da postigne obećano smanjenje emisije za 40%. Među njima nisu Kina i Indija, koje zajedno godišnje emituju 33,8% svih stakleničkih plinova na globalnom nivou. Jedini „napredak“ koji ove dvije zemlje obećavaju i koji se čini realnim da se desi, jeste smanjenje brzine zagađenja u odnosu na sadašnje, a koje će i dalje rasti. Rusija sa 4,6% učešća u globalnim emisijama svoje mjera nije ni podnijela. Ukupno 70% mjera koje su predložene zavise od financijske pomoći industrijski razvijenih zemalja, bez kojih su iste neprovedive. Samo 36 od 184 mjere su ocijenjene kao dovoljne za postizanje smanjenja emisija od 40% do 2030. godine.

Svojevrsni američki klimatsko-politički limb, u koji ga je doveo neodgovorni odlazeći predsjednik Trump, uskrativši značajnu diplomatsku i financijsku pomoć savezu, svakako slabi Pariški sporazum. Ipak, izabrani predsjednik John Biden nagovještaj je mogućeg pozitivnog zaokreta. Nakon što je 23. novembra ove godine najavio da će bivši državni sekretar John Kerry biti njegov specijalni izaslanik za pitanja klimatskih promjena, nada opravdano raste. Naime, kao državni sekretar u kabinetu Baracka Obame, upravo je Kerry bio glavni zamajac u lobističkom mehanizmu, koji je 197 zemalja, uključujući i sopstvenu, privolio za pristupanje Pariškom sporazumu. Stoga je sasvim očekivano da će Kerry nastojati da vrati poljuljani kredibilitet svoje zemlje.

EU dekarbonizacijski recept

Za to vrijeme EU, koja proizvodi 9% svjetskih emisija, je uvidjela da šengenski vizni režim ne štiti i od stakleničkih plinova, te je nastavila aktivnu provedbu mjera iz sporazuma bez čekanja izmjena zvaničnih američkih stavova o klimatskoj strategiji. Gledajući dostignuća zajednice 28 evropskih zemalja od potpisivanja sporazuma evidentan je napredak u redukciji stakleničkih plinova. U toku 2018. godine, EU je jedini od pet najvećih zagađivača koji je smanjio emisiju (za 2%) u odnosu na 2017. Stoga Unija zahvaljujući sprovedenim mjerama optimistično najavljuje da će se do kraja 2030. postavljeni cilj od 40% redukcija u odnosu na 1990. povećati na 58%. Tvrdnje da napuštanje fosilnih goriva ugrožava ekonomski rast su naprosto laž. Primjer EU je možda i najbolji dokaz. Od 1990. do 2018. nivo emisija stakleničkih gasova u EU je smanjen za 23,2%, dok je BDP porastao za više od 50%.

S obzirom da sektor energije EU učestvuje sa 75% ukupnih emisija, koncept sveobuhvatne energetske transformacije u zemljama EU, kao glavnog nositelja smanjenja stakleničkih plinova, je logičan izbor. Čist okoliš i čista energija za sve „evropske građane“ i njeno efikasno korištenje je glavna, razumljiva i logična maksima, koja je pretočena u obnovljive izvore, kao zamjena za fosilna goriva i energetsku efikasnost kao alat za borbu protiv „energetskog siromaštva“. Na kraju 2018. od ukupno potrošene energije u EU, 18,9% je došlo iz obnovljivih izvora. Cilj od 20% potrošnje energije iz obnovljivih izvora do kraja 2020. u EU je, nadohvat ruke. Pametno trošenje energije kroz mjere energetske efikasnosti su zakonska obaveza u EU. Zaključak je jasan. Pametne i provodive politike daju rezultate.

U Evropskoj uniji je aktivno oko 270 elektrana na ugalj (juli 2019), od toga njih oko 200 je starije od 30 godina. Do kraja 2050. Evropska unija namjerava sve elektrane na ugalj zatvoriti. Jedna od veoma efikasnih mjera, koje ovaj ambiciozni plan čini sve realnijim su CO2 takse, koje se trenutno primjenjuju u 16 članica EU, i koje dosežu i do 108 eura po toni emisija (Švedska). Njemačka od 2021. uvodi dodatne takse i na transport i grijanje sa početnim iznosom od 25 eur/t, koji će do 2025. godine narasti na 55 eur/t.

EU je pravilno postavila i paradigmu aktivnosti na ublažavanju klimatskih promjena, koje počinju sa nivoa država, a završavaju se na regijama i lokalnim zajednicama, sa posebnim akcentom na najranjivije.

Glavni alat energetske transformacije u EU je bila i ostala njena koheziona politika u sprovođenju mjera kroz principe „građanske energije“. Pojednostavljeno, nakon što je uočeno da su klimatske promjene jedan od glavnih uzroka razlika između regija EU, napori unutar EU su usmjereni da se te razlike što više smanjuju, a dostupnost čiste energije i zdravog okoliša što više povećaju za ugrožene regije, lokalne zajednice i na kraju ljude koji u njima žive. Energetske zadruge na otocima Hrvatske kroz koje se građani udružuju i investiraju u izgradnju solarnih elektrana je jedan od dobrih primjera energetske tranzicije lokalne zajednice u našem susjedstvu.

Bosna i Hercegovina – zatočenik uglja i koruptivnih „energetskih“ strategija Vlasti

„Do 2025. godine, Bosna i Hercegovina će postati održiva i napredna zelena ekonomija“ vizija Strategije prilagođavanja na klimatske promjene i niskoemisioni razvoj, juni 2013.

Deset godina nakon što je ratificirala Kyoto Protocol, Bosna i Hercegovina je 16. marta 2017. ratificirala i Pariški sporazum, te predala i svoj prvi Plan provedbe utvrđenog doprinosa Bosne i Hercegovine (Nationally Determined Contribution – NDC). Vizija smanjenja emisija navedena u njemu do 2030. je slabašna. Naime, klimatska vizija države čije su emisije manje od 0,1% globalnih emisija, u pomenutom dokumentu predviđa porast emisija za 20% do 2030. u odnosu na nivo iz 1990. godine. Primjenom mjera najavljenih u dokumentu, ove emisije bi se sa planiranih 20% do kraja 2030. smanjile samo za 2%. To bi i dalje značilo povećanje emisija stakleničkih plinova na kraju 2030. godine od 18% u odnosu na 1990. Ako bi Bosna i Hercegovina dobila međunarodnu pomoć, dokument planira drastično smanjenje. U tom slučaju emisije na kraju 2030. godine bile bi manje za 23% u odnosu na bazni scenarij (bez primjene mjera) za 2030. godinu.

Ovakav, ne baš ambiciozni scenarij (bez financijske pomoći), bi ustvari značio samo smanjenje brzine povećanja emisija, koje bi umjesto za planiranih 20% porasle za 18% u odnosu na 1990. godinu. Dokument je, između ostalog, najavio da bi se navedeno postiglo uvođenjem obnovljivih izvora kao i zamjenom zastarjelih termoelektrana novim blokovima sa efikasnošću od 40%, umjesto dosadašnjih 30%.

Kao problematična članica Energetske zajednice, Bosna i Hercegovina, dodatno oslabljena entitetskim energetskim politikama, u sprovođenju mjera u borbi protiv klimatskih promjena, nije uradila baš mnogo. Umjesto da energetsku tranziciju, kao najefikasniji alat u smanjenju emisija, olakša primjenjujući preporuke Energetske zajednice, kleptokratska vlast u Bosni i Hercegovini, poput lijenog i nezainteresovanog učenika, istoj pričinjava, stalne glavobolje.

Uprkos upozorenjima o nedozvoljenoj državnoj pomoći u vezi sa kreditnom garancijom za izgradnju Bloka 7 termoelektrane Tuzla, i ozbiljnim upozorenjima o nasukanim finansijskim sredstvima, teškim više od 640 miliona eura, zbog tržišne nekonkurentnosti struje iz termoelektrana, Federalna vlada i JP Elektroprivreda BiH nastavljaju da guraju prste u oko Energetskoj zajednici. Pri tome, svoje insistiranje na „najvećoj investiciji u poslijeratnoj Bosni i Hercegovini“ oni pravdaju „energetskom nezavisnošću“. Premijer Federalne vlade pri tome naziva električnu energiju iz planiranog Bloka 7 „čistom“. Prema izvještaju Energetske zajednice (novembar 2020), Bosna i Hercegovina je u toku 2019. proizvodnju električne energije iz niskoefikasnih zastarjelih termoelektrana subvencionirala sa 22,7 miliona eura. Za sve to vrijeme, osim što ne ulaže ozbiljno u smanjenje zagađenja iz termoelektrana, vlast ništa ne radi na pravednoj tranziciji rudarskih lokalnih zajednica.

Postojeći entitetski zakoni o obnovljivim izvorima energije ne odgovaraju direktivama EU koje uređuju ovu oblast, ali ni preporukama Energetske zajednice. Nacrti novih entitetskih zakona, kojima bi se uveli „prosumeri“ (producer-consumer), poticajne mjere na tržišnim principima, aukcije za velike kapacitete vjetro i solarnih parkova, podsticala „građanska energija“, EU standardizovane garancije porijekla za električnu energiju i kojima bi se zamijenio skupi sistem feed-in tarifa, koji dodatno opterećuje građane jedne od najsiromašnijih zemalja Evrope, skriveni su od javnosti u političkim ladicama gdje skupljaju prašinu. Prema pomenutom dokumentu Energetske zajednice cilj države od 40% proizvodnje energije iz obnovljivih izvora se neće postići.

Mjere energetske efikasnosti za smanjenje energetskog siromaštva usmjerene na stambeni sektor, država uopšte ne provodi, dok su entitetski zakoni o toj oblasti neusklađeni sa EU direktivama. Jasne poruke Energetske zajednice da su CO2 takse neizbježne i da ih je potrebno što prije implementirati, entitetska ministarstva energije potpuno ignorišu ili, u najboljem slučaju, vide kao daleku budućnost.

U pomenutom izvještaju The Truth Behind the Paris Agreement Climate Pledges, obećane mjere Bosne i Hercegovine su ocijenjene kao „nedovoljne“. Bosna i Hercegovina je među zemljama čija obećanja mogu biti ispunjena jedino ako se za njihovu realizaciju obezbijedi 50-90% međunarodne financijske pomoći. Ovo potvrđuje da država Bosna i Hercegovina skoro uopšte nema namjeru da novac od poreza građana troši na poboljšanje njihovog okoliša, a time i zaštitu njihovog zdravlja. Bosna i Hercegovina je tako svrstana u grupu u kojoj su, između ostalih, Bangladeš, Narodna Republika Koreja, Čad i Šri Lanka.

Čista energija i njeno efikasno korištenje kao recept čija primjena donosi rezultate je stalna poruka koja stiže iz EU i Energetske zajednice. Ipak vlast u Bosni i Hercegovini, zagušena bukom sopstvene koruptivne mašinerije, ovu poruku, za sada ne želi, niti može da čuje. Pri tome, vlast bez vizija, strategija i znanja potpuno ignoriše istinski i najvažniji interes građana koji je i ustavom zagarantovan – pravo na čist i zdrav okoliš.

Almir Muhamedbegović