Muhamedbegović: Bosna da prostiš… zemlja socijalne nepravde

U cilju osiguranja djelotvornog korištenja prava na pravičnu naknadu, zemlje potpisnice se obavezuju:

1. da priznaju prava radnika na naknadu koja će njima i njihovim porodicama omogućiti pristojan životni standard“

Churchill i Vijeće Evrope za Evropu bez fašizma

“Podignimo Evropu”, zagrmio je Winston Churchill 19. septembra 1946. godine pred studentima Univerziteta u Cirihu, u dramatičnoj završnici svog govora, koji će u evropskom kontekstu ljudskih prava i ekonomsko-socijalne pravde, dobiti istorijski značaj u narednim godinama. Govor 71-godišnjeg Churchilla je bio smjela vizija o temeljnoj rekonstrukciji Evrope, netom izašle iz ratnog užasa. Suština njegove ideje je bila da se istinskim pomirenjem evropskih država i njihovih naroda, prije svega Francuske i Njemačke, u istoriju pošalje krvava ratna prošlost dva svjetska rata, a kako bi se evropski kontinent okrenuo ka prosperitetnijoj budućnosti:

Za takvu viziju nove, sigurnije i sretnije Evrope, koju je Churchill u pomenutom govoru nazvao Sjedinjene Države Evrope, bilo je neophodno formiranje međudržavne evropske organizacije koja će postaviti nove, pravednije standarde ljudskih sloboda i socijalne pravde, te na taj način isključiti mogućnost pojave nekog novog Hitlera na evropskom tlu.

„Jedino će tako stotine miliona vrijednih radnika moći da povrate radost i nade koje život čine vrijednim življenja“, objasnit će britanski premijer značaj zadovoljnih i sretnih radnika po društvo.

Potom će predložiti i prvi korak na putu prema stvaranju „evropske porodice pravde, milosrđa i slobode“:

Dvije i po godine kasnije, 5. maja 1949. u Londonu će deset evropskih zemalja, predvođenih Velikom Britanijom i Francuskom, formirati tijelo koje će se – u skladu sa Churchillovim prijedlogom iz Ciriha – nazvati Vijeće Evrope. Kroz savjetodavno tijelo koje će tada oformiti – Parlamentarnu skupštinu Vijeća Evrope, ova međudržavna organizacija će se usmjeriti na stvaranje temelja za istinsku demokratiju, vladavinu prava i zaštitu ljudskih prava na evropskom kontinentu, a kao garancija da se užasi ubijanja i destrukcije dvaju svjetskih ratova više nikad ne ponove.

U novembru 1950. u Rimu, Vijeće Evrope će usvojiti prvi od svoja dva osnovna dokumenta – Evropsku konvenciju o zaštiti ljudskih prava i temeljnih sloboda (dalje: Konvencija), temeljni dokument evropske vladavine prava i ljudskih sloboda, stupit će na snagu u septembru 1953. Šest godina kasnije, a na osnovu Konvencije, 1959. godine bit će uspostavljen poseban sigurnosni sudski mehanizam, Evropski sud za ljudska prava. Zadatak ovog nadnacionalnog sudskog tijela bit će i ostati uvijek isti – osiguranje da zemlje potpisnice Konvencije poštuju prava i garancije koje su navedene u Konvenciji.

Evropska socijalna povelja

Ipak, u narednim godinama, Vijeće Evrope će spoznati da sama Konvencija, kao i prateći Evropski sud za ljudska prava, iako garantuju građanska i politička prava, nisu dovoljni da bi se mogla osigurati i konkretna ekonomska i socijalna prava evropskih građana. Vijeće će postati svjesno suštine „radosti i nada stotina miliona radnika, koji će život činiti vrijednim življenja“ o kojoj je u Cirihu govorio Winston Churchill. Spoznaja da bez širokih radničkih prava, kao i socijalnih prava marginaliziranih ljudi, Evropa neće moći postati zajednica država u kojima će živjeti i raditi sretni i zadovoljni građani, tražila je sveobuhvatno pravedno rješenje za sve građane. Po mišljenju Vijeća Evrope, to rješenje je moralo uključivati: radnička prava, socijalna i prava zdravstvene zaštite cjelokupnog stanovništva, pravo na stambeno zbrinjavanje, kao i prava djece i mladih, prava majki, porodica, osoba sa posebnim potrebama, radnika migranata i njihovih porodica, te prava starijih osoba.

Težnja Vijeća Evrope ka socijalnoj i ekonomskoj pravdi bila je rezultat jednostavnog političkog promišljanja. Što je veći stepen socijalne i ekonomske pravde to je manja vjerovatnoća za političku nestabilnost. Što je Evropa politički stabilnija, to su vjerovatnoće za pojavu novih ratnohuškačkih lidera manje. Samim tim je manja mogućnost za izbijanje novih sukoba u Evropi. Stoga je ova logička tranzitivnost dala jednačinu za sretnu Evropu:

Na ovoj jednostavnoj ideji o socijalno-ekonomsko pravednoj Evropi, Vijeće Evrope će napraviti novi dokument, pod nazivom Evropska socijalna povelja. Ovaj dokument, prvi put potpisan 18. oktobra 1961. godine u centru italijanske industrije, ali i italijanskog radništva – Torinu, će do dana današnjeg ostati najznačajniji evropski akt o socijalnim i ekonomskim pravima, kojim danas treba biti zaštićeno 800 miliona građana iz 47 evropskih zemalja potpisnica. Zbog svoje iznimne važnosti, Evropska socijalna povelja, sa dosadašnja tri dodatna Protokola iz 1988, 1991. i 1995. godine (Bosna i Hercegovina ih nije potpisala), te revidiranom verzijom iz 1996. godine, s pravom se naziva i Socijalnim ustavom Evrope.

Poznavanje i razumijevanje Povelje je neophodno kako za iole ozbiljnu raspravu o radničkim, ali i socijalno-ekonomskim pravima građana, tako i za strateško pozicioniranje sindikalnih organizacija prilikom pregovaranja sa predstavnicima vlasti i poslodavcima širom Evrope, s obzirom da je Poveljom predviđena mogućnost kolektivne tužbe protiv zemlje potpisnice koja ne ispunjava preuzete obaveze.

Bosna i Hercegovina – zemlja u kojoj Vlast prezire ekonomska i socijalna prava

Iako je Parlament tadašnje Republike Bosne i Hercegovine još 10. aprila 1995. godine podnio zahtjev za članstvo, Bosna i Hercegovina će postati punopravni član Vijeća Evrope tek 24. aprila 2002. godine. Šest godina poslije, u julu 2008. godine Haris Silajdžić, tadašnji član Predsjedništva Bosne i Hercegovine će, nakon što je državna Parlamentarna skupština dala saglasnost, potpisati odluku, na osnovu koje će u oktobru 2008. Bosna i Hercegovina konačno ratificirati preuzimanja obaveza iz Evropske socijalne povelje.

Ipak, prilikom ratificiranja, vlast države Bosne i Hercegovine će kao i mnogo puta ranije, a i kasnije, pokazati da je na štetu radničkih i ljudskih prava uvijek spremna djelovati u simbiozi sa krupnim kapitalom proisteklim iz tajkunske privatizacije. Naime, državni parlament, djelujući kao zbir prostih partijskih faktora, će odlučiti da se Bosna i Hercegovina, uz izgovor ekonomske slabosti države, ne obaveže na primjenu onih članova Ekonomsko-socijalne povelje koji bi trebali da donesu bolji život kako radnicima, tako i njihovim porodicama.

Perfidno iskoristivši pravo da u preuzimanju ekonomsko-socijalnih obaveza iz Povelje naprave iznimke, a u svrhu maksimalnog izrabljivanja radnika i minimalne zaštite njihovih prava, ali i civilizacijskih prava na zaštitu svih socijalno ugroženih kategorija, parlamentarna većina države se te 2008. godine odlučila, da izbjegne ratifikaciju i primjenu veoma važnih članova Povelje. Ovim izuzećem, država je „na led“ stavila obavezu primjene pojedinih stavova iz sljedećih članova:

Član 3. pravo na sigurne i zdrave uslove rada,
Član 4. pravo na pravičnu naknadu radnika,
Član 12. pravo na socijalnu zaštitu,
Član 13. pravo na socijalnu i medicinsku pomoć.

Ovim je država „koruptivnih etničko plemenskih zajednica“ ponovo pokazala svoje podlo lice institucionalnog haračlije koji nikad ne daje, ali zato uvijek otima.

Da bismo spoznali u kojoj mjeri se državi „gade“ ekonomska i socijalna prava radnika i njihovih porodica, potrebno je da vidimo o čemu pomenuti zaleđeni članovi Povelje govore, te u kojoj mjeri (u kojim stavovima) se odlukom državne vlasti, oni legalno krše, odnosno u kojoj ih mjeri država s namjerom ne primjenjuje.

Vlast protiv prava na pravičnu naknadu i pristojan životni standard

Bosna i Hercegovina nije ratificirala gotovo cjelokupan član 4. Povelje – „Pravo na pravičnu naknadu“, odnosi se na osiguravanje djelotvornog mehanizma za ostvarenje prava na pravičnu naknadu radnicima. Pogledajmo stavove iz člana 4. povelje koje socijalno anestezirana i korupcijom zarobljena država odbija primjenjivati:

Član 4. se završava zaključkom koji samim izbacivanjem gore navedenih stavova postaje neprovodiv

Gledajući „neprimjenjujuće“ stavove, može se nedvosmisleno zaključiti da će odnarođena vlast u ovoj državi, učiniti sve da:

1. ne prizna pravo radnika na naknadu koja će njemu i njegovoj porodici omogućiti pristojan život,
2. ne prizna pravo radnika na povećanu stopu naknade za prekovremeni rad,
3. ne prizna pravo radnika na razuman otkazni rok kod raskida radnog odnosa,
4. omogući smanjenje plaća bezuslovno i korištenjem protuzakonitih mjera, te da što više izbjegne kolektivne ugovore i arbitraže.

Država koja ubija radnike

Pomislite li da je ovim dotaknuto dno septičke jame u koju bešćutna partokratija gura građane ove države – varate se. Naime, član 3. Povelje – Pravo na sigurne i zdrave uslove rada je potpuno izostavljen iz obaveza države. Pogledajmo stoga šta to još Vlast u Bosni i Hercegovini ne želi da osigura radnicima:

Spremnost Vlasti države Bosne i Hercegovine na nekažnjeno ugrožavanje života radnika i ponižavanje socijalno ugroženih građana, ni ovdje nije iscrpljena. Pogledajmo kako glasi stav 3, člana 12. – Pravo na socijalnu zaštitu, na čiju primjenu se Bosna i Hercegovina nije željela obavezati:

Zašto se država nije željela obavezati da će progresivno poboljšavati socijalnu zaštitu? Razlog je svima jasan – poboljšanje sistema socijalne zaštite građana je za domaću vlast puko bacanje para. A čim se tako baca novac na socijalnu zaštitu građana, manje ga ostaje u budžetskoj mračnoj vreći odakle se finansiraju kriminalne igre kleptomanskog državnog/entitetskog/općinskog aparata. Također, važno je napomenuti da je Dopunskim protokolom Evropske socijalne povelje iz 1995. godine predviđena i mogućnost kolektivne tužbe protiv države potpisnice koja ne ispunjava preuzete obaveze, što je sigurno moćan sindikalni pregovarački alat. Pod uslovom da takav sindikat postoji u zemlji.

U čijoj državi živimo?

Kakva je vlast koja ne želi da ratifikuje obavezu provođenja osnovnih socijalnih i ekonomskih civilizacijskih dosega? Kakva osoba treba biti da budeš dio takve vlasti? Kakva je to podvrsta ljudi koja sprečava da se država obaveže da osigura sigurnosne i zdravstvene propise koji će radnicima omogućiti da se ne truju i ne ginu na svojim radnim mjestima? Čija je država koja sračunato uskraćuje radnicima i njihovim porodicama pravo na pravednu naknadu za rad koja će im omogućiti dostojanstven život? U čiju korist i za čije interese „radi“ takva vlast?

Naravno ova pitanja su retorička, jer odgovore već svi odavno znamo:

1. Svaka nepoštena, korupcijom upravljana vlast, po pravilu je potpuno socijalno neosjetljiva. Ta vlast najgorih od najgorih je podjednako neprijateljski nastrojena kako prema radnicima i njihovim pravima, tako i prema zaštiti okoliša i sigurnom radnom okruženju.
2. Vlast ološa će žmiriti pred činjenicama da radnici ginu na radnom mjestu i postaju invalidi, jer poslodavci ulaganje u zaštitu na radu vide kao nepotrebni trošak koji im smanjuje profit. Ta vlast će dopustiti tajkunskim spodobama da nam legalno ukradu, zarobe i unište rijeke zarad profita i pri tome će ako treba poslati policiju da tuku žene koje te rijeke štite.
3. Korupcijom neizlječivo zaražena vlast svako povećanje socijalnih davanja najranjivijima smatra bacanjem para, s obzirom da se tako smanjuju budžetske stavke koje služe za netransparentne „transfere društvima i pojedincima“, koje resorni ministri lopovluku skloni, šakom i kapom usmjeravaju prema partijskim tajkunima i drugim financijskim pipcima domaćeg kriminalnog krakena.
4. I naravno da je takva kvarna vlast uvijek spremna da ljubi ruke krupnom kapitalu koji je (manje javnim, a više tajnim) kanalima velikodušno financijski podmazuje. I naravno da će ova simbioza kriminalne vlasti i siledžijskog kapitala funkcionisati kao dobro podmazana mašina za mljevenje našeg društva, sve dok je tužilaštvo u Bosni i Hercegovini najsnažnija karika organizovanog korupcijskog lanca, koji nas već tri decenije sve čvršće steže i sve brutalnije guši.

A zašto među brojnim uslovima za dodjelu jeftinih i neophodnih kredita koje Međunarodni monetarni fond godinama stavlja pred Vlast u BiH, uslov nikad nije bila i potpuna primjena Evropske socijalne povelje, pitanje je koje ostaje u domenu globalne financijsko-političke kuhinje u kojoj se građani Bosne i Hercegovine kuhaju zadnjih 30 godina.

Doduše, zvanični stav pomenutog globalnog trgovca novcem o pravednoj naknadi za rad i prava porodice radnika na pristojan život, može se jasno iščitati iz nedavne izjave nove šefica Misije Međunarodnog monetarnog fonda za BiH, za koju je 60-godišnja Ekonomsko-socijalna povelja, stiče se dojam, samo remetilački faktor u zemlji anticivilizacijski jeftine radne snage, koja uvijek privlači „eminentne strane investitore“:

Sa rastom inflacije, oni koji donose politike mogu doći u iskušenje povećanja plata. Mi smatramo da bi to bilo pogrešno. Povećanje plata bi dovelo do rasta potražnje za robom i uslugama, a time i do pritiska za povećanje cijena. Umjesto povećanja plata, oni koji donose politike mogli bi osigurati ciljanu podršku onim grupama koje su najviše pogođene rastom cijena“.

Almir Muhamedbegović