Muhamedbegović: Algoritmi zločina

Lidice-Kozara-Kozarac

Masovno ubistvo – odmazda za masovnog ubicu

Svega par sati nakon što je u atentatu, u Pragu 27. maja 1942, ranjen Reinhard Heydrich, jedan od organizatora Holokausta, šef Gestapoa i SS-a Heinrich Himmler naređuje da se organizuje strijeljanje 100 čeških intelektualaca. Mastermind nacističkih logora za masovna istrebljenja ovu naredbu izdaje zapovjedniku policijskih snaga u „Protektoratu Češke i Moravske“, Karlu Hermannu Franku. Ovaj prijeratni poslanik nacionalističke Sudetske njemačke partije u čehoslovačkom parlamentu, Himmlerovu zapovijest još iste noći provodi u djelo. U danima koji će uslijediti SS trupe i Gestapo će po Frankovom nalogu uhapsiti oko 10.000 Čeha, od kojih će njih 1.357 biti strijeljano. Naknadno, još 657 uhapšenih će podleći usljed zvjerskih tortura tokom policijskih isljeđivanja.

„Praški koljač“, zamjenik upravitelja okupirane Češke i Moravske, Heydrich, 4. juna 1942. umire od infekcije (konjska dlaka iz ispune sjedišta koje je probio šrapnel bačene bombe završit će u tijelu, izazvati sepsu koja će okončati život masovnog ubice i autora Endlösung der Judenfragea). Adolf Hitler Franku isti dan naređuje da se za odmazdu ubije 10.000 Čeha. Zagovornik pripajanja češke sudetske oblasti nacističkom Trećem Rajhu, Karl Frank će hitno, sa „alternativnom“ zločinačkom idejom otići u Berlin. Objašnjavajući da bi masovno ubistvo 10.000 ljudi desetkovalo češku radnu snagu, zaposlenu u Škodinoj motornoj i vojnoj industriji, neophodnoj za nacističke ratne pohode, pragmatični Frank će Hitleru ponuditi sopstvenu verziju krvave odmazde.

Nakon što je prethodno postigao dogovor sa upravnikom okupirane Češke, Kurtom Daluegeom, operativcem masovnih ubijanja Jevreja u Poljskoj i Ukrajini, Frank Hitleru predlaže da se umjesto smaknuća 10.000 Čeha, izvrši smaknuće svih muškaraca iz Lidica, malog rudarskog mjesta, smještenog 20-ak kilometara od Praga. Prethodno će Gestapo, ispostavit će se pogrešno, dovesti dvije porodice iz Lidica u vezu sa atentatorima na Heydricha. Frank će svoj prijedlog o „zamjenskom pokolju“ argumentovati time što će „brisanje Lidica sa lica zemlje“ kod lokalnog stanovništva stvoriti parališući strah, koji će spriječiti svaku eventualnu pobunu Čeha protiv nacističkih okupatora.

Uništenje

Nakon što Hitler odobri njegov prijedlog, Frank će zapovjediti Horstu Böhmeu, zapovjedniku SS tajne policije u Pragu, da se svi muškarci Lidica stariji od 15 godina strijeljaju, a sve žene pošalju u koncentracioni logor Ravensbrück. Istom naredbom predviđeno je da se sva djeca, izuzev one koja budu imala „arijevske fizičke karakteristike“ pošalju u gasne komore ili pak, uskraćivanjem hrane i lijekova, uz rasprostranjenje bolesti umore u nehumanim uslovima konclogora.

Odmah iza ponoći, 10. juna 1942. nacističke vojno-policijske snage su okružile selo u kojem su živjela 503 stanovnika. Svi muškarci stariji od 15 godina, većinom rudari koji su tek otišli na počinak nakon povratka iz rudnika, su odvedeni na obližnju farmu, dok su žene i djeca odvedeni i zatvoreni u područnu školu. Na farmi porodice Horák na izlazu iz sela, vojnici SS-a i specijalna policija su do popodneva strijeljali 173 muškarca kao i 7 žena koje se nisu htjele odvojiti od svojih muževa, braće, sinova ili očeva. Pod uslovom da se odrekne svoje lokalne župe i njenih ljudi, nacisti će katoličkom svešteniku Josefu Štemberki ponuditi da bude pošteđen strijeljanja. Ponudu nacista 73-godišnji Štemberka odbija riječima:

„Živio sam sa svojim župljanima. S njima ću i umrijeti.“

Kako bi svoj zločinački naum izvršili u potpunosti, nacisti narednih dana hapse i one muškarce koji su u momentu ubijanja u Lidicama bili izvan sela, njih više od 20, te ih strijeljaju u Pragu. Propagandni Odjel SS-a zadužen za foto dokumentaciju će zabilježiti brutalni zločin snimivši momente miniranja sela kao i tijela ubijenih muškaraca, dječaka i žena Lidica na mjestu strijeljanja. Na istoj fotografiji u pozadini se mogu vidjeti madraci izneseni iz kuća žrtava, naslonjeni na vanjski zid velike štale, s namjerom sprečavanja odbijanja metaka u toku strijeljanja. Fotografiju uništenog sela i ubijenih ljudi nacisti će besramno koristiti u daljnjoj propagandnoj kampanji terora i straha usmjerenoj prema lokalnom stanovništvu. Tijela ubijenih će biti odvezena i bačena u masovnu grobnicu koju je prethodno iskopalo 36 jevrejskih zatvorenika dovedenih iz obližnjeg konclogora Terezín.

Nacisti će trudne žene deportovati u bolnicu gdje će neke biti prisiljene na pobačaj. Ostale žene i djevojčice starije od 15 godina će biti deportovane u logor Ravensbrück, čiju je sistemsku organizaciju ubijanja osobno osmislio Himmler. U ovom zloglasnom logoru od ukupno 203 žene deportovane iz Lidica, njih 53 će umrijeti usljed ropskog rada, izgladnjivanja, batinjanja i torture.

Djeca će biti odvojena od majki i deportovana u Łódź u okupiranoj Poljskoj. Od ukupno 89 djece, njih 8, zbog „arijevskih crta i proporcija lica“ a po procjenama nacističkih službenika Glavne kancelarije Rasnog odjela SS-a, će biti odvojena i data njemačkim porodicama na usvajanja. U tim porodicama ovo osmero djece će kroz Himmlerov monstruozni program Lebensborn, dobiti njemačka imena i „novi – njemački maternji jezik“. Ostalo 81 dijete, koje neće proći „rasne testove“ će biti poslano 50 kilometara dalje od Łódźa, u smrtonosni logor Chełmno, gdje će biti ugušeno u mobilnim gasnim komorama. Uništenjem sela Lidice, koje su odobrili češki i poljski etnički Nijemci, Frank i Daluege, u logorima je skončalo 340 od 503 stanovnika sela. U namjeri da izbrišu svaki trag o postojanju Lidica, nakon ubijanja nevinih ljudi, nacisti će u narednih nekoliko dana eksplozivima i artiljerijom potpuno uništiti kuće stradalnika iz Lidica. Ruine 101 kuće seoceta će potom biti izravnate bagerima. O okrutnosti zločinačke matrice govori i podatak da su zatvorenicima iz Praga nacisti naredili da iskopaju i sve lijesove sa lokalnog groblja te ih izmjeste, kako bi groblje potom bilo poravnano teškom mehanizacijom.

Nakon izvršenja monstruoznog zločina, u namjeri da lokalnom stanovništvu uliju dodatni strah, nacisti će na radiju objaviti informaciju o ubijanju ljudi i potpunom uništenju Lidica:

“Svi muški stanovnici su strijeljani. Žene su prebačene u koncentracioni logor. Djeca su uzeta u centre za obrazovanje. Sve kuće sela Lidice su sravnjene sa zemljom i ime ovog mjesta je izbrisano.”

Nacističko „brisanje“ Lidica sa lica zemlje praćeno radijskom propagandom će izazvati brojne reakcije u svijetu. Istovremeno, istina o stradanju ljudi u Lidicama će postati i jako oružje za jačanje morala savezničke vojske u borbi protiv nacističkog neprijatelja.

„Ako buduće generacije budu pitale zašto smo se borili u ovom ratu, ispričaćemo im priču o Lidicama“, izjavit će Sekretar Američke ratne mornarice Frank Knox nakon saznanja o zločinu u češkom rudarskom selu.

Dvije sedmice nakon uništenja Lidica identični zločinački scenario nacisti će provesti u još jednom češkom selu. Nakon što je Gestapo dobio informaciju da je u selu Ležáky bila radio stanica koju su koristili pripadnici češkog pokreta otpora, nacisti će ujutro 24. juna opkoliti selo i iz kuća odvesti sve stanovništvo. Potom će sve kuće biti popaljene i minirane. Iste noći 18 žena i 34 muškarca i dječaka starija od 16 godina će biti ubijena u blizini dvorca gdje su prethodno dovedeni iz sela. Trinaestero djece će biti odvojeno od majki. Nakon „arijevskog testiranja fizionomije“ nekoliko djece će biti dato na usvajanje njemačkim porodicama, dok će većina okončati na isti stravičan način poput njihovih vršnjaka iz Lidica.

Zločinci i kazne

Heinrich Himmler, koji je Karlu Franku naredio ubijanja nedužnih civila, kao odmazdu za atentat na Heydricha, će dan nakon što su ga u maju 1945. uhapsili britanski vojnici zagristi ampulu cijankalija, i tako izbjeći suđenje u Nurembergu. Njemački Der Spiegel 2008. proglasit će ga najvećim masovnim ubicom u historiji.

Karl Hermann Frank, sudetski Nijemac iz Karlovih Vara, bio je ekstremni njemački nacionalist koji se u prijeratnom političkom životu Čehoslovačke gorljivo zalagao za pripajanje čeških Sudeta nacističkoj Njemačkoj. Nakon okupacije onog što je ostalo od raskomadane čehoslovačke države, nekadašnji parlamentarni zastupnik (od 1935. pa do njemačke okupacije Češke 1938), postaje Državni sekretar Bohemije i Moravije i komandant kompleksnog nacističkog policijskog aparata u okupiranoj Češkoj. Genocidna policijska mašina kojom je rukovodio Frank će u sadjejstvu sa nacističkom okupacionom vojskom u smrt poslati 263.000 čeških Jevreja i 26.000 Čeha. Frank, prijeratni trgovac knjigama, je direktno rukovodio operacijama istrebljenja stanovnika sela Lidice i Ležáky 1942. Nakon ovih zločina će biti promovisan u policijskog generala i generala Waffen-SS-a.

Američki vojnici će ga uhapsiti pri pokušaju bjekstva u maju 1945. u rejonu Plzeňa i u augustu iste godine izručiti novoj češkoj vlasti, koja će pokrenuti sudski proces protiv Franka. U toku procesa, nacista će se požaliti da mu je u Rokycany, gdje je opažen dok je pokušavao pobjeći u svojim kolima, lokalno češko stanovništvo „stalno prijetilo“, dodavši da su mu američke vojne vlasti rekle da se nije trebao brinuti zbog toga, jer su ga oni sve vrijeme pratili. Ipak „američka zaštita“ Franku neće pomoći. Narodni sud u Pragu će ga 1946. osuditi na smrt za brojne ratne zločine, uključujući uništenje sela Lidice i Ležáky. Karl Hermann Frank, glavni zapovjednik nacističkih policijskih snaga u okupiranoj Čehoslovačkoj, obješen je javno, pred 5.000 ljudi u dvorištu Praškog zatvora 22. maja 1946.

Nacističkog upravnika Češke i Moravske, prijeratnog delegata Nacističke partije u Pruskom parlamentu, Kurta Daluegea će u Njemačkoj uhapsiti britanski vojnici u maju 1945. Nakon što 1946. bude isporučen Češkoj, Narodni sud će ga u Pragu optužiti za zločine protiv humanosti, uključujući i pokolje u selima Lidice i Ležáky. Ne pokazujući nikakve znakove kajanja, tokom suđenja, Daluege će ponosno izjaviti da ga je tri miliona nacističkih policajaca kojima je bio nadređen, obožavalo. „Objasnit će“ i da je on samo slijedio Hitlerove naredbe, te da je njegova savjest čista. Krvnik čiste savjesti, koji je 1941. lično prisustvovao masovnim pogubljenjima 4.435 Jevreja koja su izvršili pripadnici 307. policijskog bataljona u Poljskoj, pod njegovim zapovjedništvom, te masovnim pogubljenjima Jevreja u Minsku, bit će osuđen na smrtnu kaznu. Kurt Daluege će biti javno obješen u dvorištu Praškog zatvora u oktobru 1946. na istom mjestu na kojem je svoj zločinački put završio i Karl Frank pola godine ranije.

Horst Böhme, šef tajne nacističke policije u okupiranoj Češkoj bio je glavni operativni izvršitelj uništenja sela Lidice i Ležáky. Operativni komandant Gestapoa i jedan od vodećih izvršitelja Holokausta je izmakao pravdi. Od aprila 1945. godine, kada je zadnji put viđen u borbama u Njemačkoj vodi se kao nestao. Sud u Kielu ga je proglasio mrtvim 12. augusta 1954. sa navedenim datumom smrti 10. april 1945. Pretpostavlja se da je suočen sa zarobljavanjem izvršio samoubistvo.

Danas na stravični zločin u Lidicama na posebno potresan način podsjeća spomenik stradaloj djeci Lidica sa skulpturama 42 djevojčice i 40 dječaka. Distopijski ozbiljna bronzana lica djece gledaju nekoliko stotina metara dalje prema masovnoj grobnici u kojoj leže njihove majke, očevi, braća – ubijeni žitelji Lidica, nevine žrtve.

Duboko potresena stravičnom sudbinom djece, autorica, češka akademska kiparka Marie Uchytilová-Kučová je 1969. godine, zajedno sa svojim mužem Jiříjem Václavom Hamplom, započela izgradnju memorijala u Lidicama za koji je govorila da predstavlja spomen na „svu djecu žrtve rata“. Zbog smrti 1989., ali i nedostatka novca, Kučová neće doživjeti izlivanje gipsanih skulptura u bronzu, izuzev prve tri koje je sama finansirala. Realizacija važnog projekta sjećanja na Holokaust, koji je finansiran najviše međunarodnim sredstvima (danski grad Albertslund je najveći donator projekta) završena je na 58. godišnjicu masakra – 10. juna 2000. godine, postavljanjem posljednjih sedam od ukupno 82 dječije skulpture.

Kozara 1942.

Isti dan kada su nacisti izvršili zločin u Lidicama, 850 kilometara jugoistočno od ovog češkog sela, u rejonu zapadne Bosne na planini Kozari, 10. juna 1942. započet će udruženi napad nacističke vojske i ustaško-domobranskih jedinica s ciljem uništenja partizanskih jedinica i desetina hiljada srpskih civila koji će se naći u smrtonosnom obruču. Kako bi spriječio daljnje jačanje oslobodilačkog pokreta, te partizansko zauzimanje, za naciste veoma važnog rudnika željezne rude u Ljubiji, ali i mogući napad na Banjaluku, nacistički general Friedrich Stahl će oformiti udarnu grupu Zapadna Bosna. Napad združenih snaga nacista, ustaša, domobrana i mađarskih fašista rezultirat će stravičnim pogromom srpskog stanovništva Kozare i Potkozarja. Najavljujući vojne „akcije čišćenja“ pet dana ranije, 5. juna 1942, Stahl je uputio proglas stanovništvu kozarske regije. Nacistički general od lokalnog stanovništva zahtijeva lojalnost nacističkoj tvorevini NDH. Zauzvrat, Stahl, koji lično preuzima izvršnu vlast u zoni napada, nudi lokalnom stanovništvu zaštitu „života i imetka“:

„Svima onima, koji državu Hrvatsku iskreno priznaju, hrvatska vlada jamči jednakopravnost pred zakonom bez razlike vjeroispovjedi ili narodnosti, a isto tako i zaštitu života i imetka. Ona traži samo vjernost i iskrenu privrženost novoj državi Hrvatskoj. Pozivam sve mirne građane na suradnju s hrvatskim vlastima.“

Zločini nacista i ustaša nad srpskim stanovništvom kozarskih sela koji će uslijediti pokazat će da je ponuđena „garancija za zaštitu života i imetka“ bila samo propagandna laž. Stahlov cilj, pored uništenja partizanskog pokreta, koji je kontrolisao veliku teritoriju oko Kozare, bilo je i „brisanje sa lica zemlje“ srpskog stanovništva koje je široko podržavalo narodnooslobodilački pokret.

Neposredno prije napada na Kozaru, bosanski četnici su braći po zločinima – ustašama, pružili pomoć. Uz prethodnu saglasnost nacističke vlasti, pet četničkih komandanata: Drenović, Tešanović, Todić, Božić i Radić su od 27. aprila do 9. juna 1942. potpisali sporazume o primirju, saradnji i snabdijevanju sa ustaškim vojnim i civilnim vlastima. Još važnije, ovim sporazumima četnički pokret je priznao i suverenitet Pavelićeve NDH čija će vojno-policijska mašina zla na najbestijalnije načine pobiti na desetine hiljada srpskih civila uključujući i žene i djecu sa Kozare. Na ovaj način četničke vođe su udružile svoje snage s ustašama, fašistima i nacistima, okupatorima, u borbi protiv partizana. Apologeti i obožavatelji četništva će tada, kao i dan-danas, pomenutu izdaju četničkih komandanata, pravdati nastojanjem četničkog pokreta da se „pacifikacijom“ spasi srpski narod od pokolja ustaša i nacističkih okupatora. Upravo će nacistički i ustaški zločini nad srpskim civilima Kozare pokazati koliko je ovo četničko cjelivanje Pavelićevih i nacističkih skuta zapravo posredno pomoglo stradanju srpskog naroda.

Pogrom

Tokom nacističko-ustaških napada između 10. juna i 15. jula 1942. i nakon „čišćenja terena Kozare“, između 30.000 i 33.000 srpskih civila, uključujući žene i djecu je ubijeno, pretežno u koncentracionim logorima. Između 65.000 i 68.500 ljudi, žena i djece, odvedeno je sa Kozare u brojne zloglasne logore pod upravom ustaške i nacističke vlasti. Većina muškaraca i žena je deportovana u logore smrti – Jasenovac, Staru Gradišku i Zemun – te u još najmanje sedam drugih ustaških logora.

Zbog stalnih potreba svoje ratne industrije za radnom snagom, nacistička vlast je stalno slala u ustaške logore predstavnike svoje organizacije Todt (Organisation Todt), koji su radno sposobne zatočenike slali kao robovsku radnu snagu širom nacističke Njemačke i okupiranih evropskih država. Tako su mnogi Kozarčani svoje živote okončali u logorima-rudnicima u Norveškoj i Njemačkoj. Najveći dio ljudi sa Kozare je ubijen ili umoren prisilnim radom u koncentracionim logorima ustaške NDH i nacističke Njemačke. Samo prilikom jednog transporta zarobljenih Kozarčana iz logora Zemun u Jasenovac u vagonima je od gušenja umrlo oko 500 ljudi.

Od ukupno 3.500 partizanskih boraca koji su se pokušali probiti iz obruča, ubijeno je njih 1.700. Od ovog broja ubijenih partizana njih više od 500 su bili zarobljeni ranjenici. Nemilosrdno ubijanje zarobljenika i ranjenika dio je nacističkog tretiranja partizana kao „šumskih bandita“ na koje Stahl ne primjenjuje međunarodne konvencije o ratnim zarobljenicima. Dana 14. jula on će ponovo izdati naredbu da se odmah nakon saslušanja, svi zarobljeni partizani i njihovi pomagači imaju strijeljati.

Krvavi rezultati ove naredbe će biti vidljivi u kasnijem Stahlovom izvještaju, u kojem se navodi da je vojna grupa Zapadna Bosna, u razdoblju od 24. juna do 23. jula 1942, ubila 6.589 partizana, 423 ranila, a za odmazdu strijeljala 777 osoba. Očito je da su nacisti među ubijene partizane svrstali skoro 5.000 pobijenih civila. Potvrda za ovo se može naći u knjizi Bitka na Kozari (1968). Autori knjige Mirko Pekić i Dragutin Ćurguz navode da su vojne vlasti NDH samo u Bosanskoj Dubici strijeljale 2.400, a u Bosanskoj Gradišci 800 zarobljenih mladića s Kozare, proglasivši ih partizanima.

Posebno je stravična sudbina kozaračke djece, njih oko 20.000. Između 2.500 i 3.000 djece, umrlo je od izgladnjivanja i bolesti, koje su zbog nedostatka medicinske njege i nepostojanja sanitarnih uslova u logorima bile fatalne. Među logorima smrti za djecu izdvajaju se logori u okolini Jastrebarskog i logor u Sisku. U dva logora u Jastrebarskom je od 3.336 kozaračke djece, njih 1.018 umrlo od neliječenih bolesti i neuhranjenosti. Ukupno 1.637 djevojčica i dječaka sa Kozare, nakon što su prisilno odvojeni od roditelja ili čiji su roditelji ubijeni, iz ovog logora su usvojile porodice iz Zagreba, Siska, Jastrebarskog i njegove okoline. U kompleks od četiri logora, poznat kao logor Sisak, deportovano je oko 7.000 djece, koja su odvojena od majki. Procjenjuje se da je 1.631 dijete umrlo u sisačkim logorima usljed nehumanih tretmana i neliječenih bolesti. Ustaške vlasti će područje Kozare kasnije nazivati u službenim dopisima „pročišćeni krajevi“.

Friedrich Stahl – nekažnjeno zlo

Iako su ga američki vojnici uhapsili 1945. nacistički general Friedrich Stahl, nekadašnji zapovjednik 714. pješačke divizije raspoređene na Balkanu, nikad nije osuđen za stravične zločine koje su vojne trupe pod njegovim zapovjedništvom izvršile nad stanovništvom kozarskih sela i zarobljenim partizanima. Kao svjedok Stahl će se pojaviti u Nurembergu na suđenju prvoj zapovjednoj zločinačkoj postavi masovnih ubica, kreatora nacističkog projekta Holokaust.

Stahl, će kao osumnjičeni za zločine biti ispitan 10. juna 1947. od strane američkog istražitelja Waltera H. Rappa. Na pitanje američkog specijaliste za istrage o ratnim zločinima, kako su njegovi vojnici postupali prema ratnim zarobljenicima u operaciji u Zapadnoj Bosni, Stahl će izjaviti da su uzimali zarobljenike, koje su dalje predavali višim nivoima u Zagrebu ili su ih razmjenjivali. U stenogramu saslušanja, zabilježeno je da istražitelj Rapp u jednom momentu gubi živce i nacistu Stahla naziva „lažovom koji je svjestan da ga kazivanje istine može odvesti na vješala.“

Hitlerov general koji je izdao naredbu da se svi zarobljeni partizani, kao i stanovništvo kozarskih sela koje ih podržava, strijeljaju bez izuzetka, te da se sve ostalo muško stanovništvo starije od 14 godina, izuzev staraca, uputi u logore, umro je kao slobodan čovjek, 1979. godine u 90. godini u rodnom Darmstadtu.

O stravičnim zločinima i brutalnosti nacista i njihovih pomagača iz marionetske NDH protiv partizana i srpskog naroda Kozare, ali i o borbi partizanskog Davida i nacističkog Golijata, svjedoči spomenik podignut 1972. godine na kozarskom vrhu Mrakovica. Cilindrična građevina, u kojoj se pravilno smjenjuju svjetlo nehrđajućeg čelika i sjenke betonskih blokova, djelo je akademskog kipara Dušana Džamonje. 34 metra visok „Spomenik revoluciji“, sa centralnog platoa dominira nad nižim, 200 metara udaljenim i šumom odijeljenim, pristupnim platoom. Kombinirajući sjaj čelika i tamu betona, Džamonja će simbolički prikazati borbu dobra i zla. Spomenik na Kozari u kolektivnom sjećanju na stradanja u Drugom svjetskom ratu, mnogih odraslih u socijalističkoj Jugoslaviji, zauzima gotovo mitsko mjesto. Najbliže naseljeno mjesto ovom spomeničkom kompleksu, udaljeno 12 kilometara, je mjesto pod imenom Kozarac.

Prijedor 1992.

29. aprila 1992. oko pet sati popodne, na poziv komandanta 343. motorizovane brigade (mtbr) Vladimira Arsića, u prijedorsku kasarnu Žarko Zgonjanin, između ostalih, stižu Simo Drljača, Simo Mišković, Slobodan Kuruzović, Milomir Stakić, Rade Javrić, Dušan Janković, Milutin Ćađo i Milan Kovačević. Tamo ih pored Arsića dočekuje njegov zamjenik kapetan Radmilo Zeljaja i nekoliko drugih Arsiću podređenih oficira. Arsić, potpukovnik JNA, na sastanku vodi glavnu riječ i insistira da se „preuzimanje vlasti“ u Prijedoru, pripremano prethodnih pola godine, izvrši već narednog dana, u četvrtak, 30. aprila u četiri sata ujutro. Simo Mišković, predsjednik prijedorskog SDS-a (po kasnijem sopstvenom svjedočenju), pokušava planirani policijsko-vojni puč pomjeriti za subotu, za drugi dan predstojećih prvomajskih praznika. Arsić ovu ideju odbija pitanjem koje upućuje lokalnom šefu SDS-a, penzionisanom šefu policijske stanice Prijedor 2:

 „Simo, a od koga ćemo uzeti vlast u subotu, ako je neradni dan?“

Sastanak se završava u 19:00, usvajanjem Arsićevog prijedloga koji će realizovati oko 400 pripadnika policije, vojske i ostalih naoružanih provoditelja ideje o Prijedoru kao srpskoj opštini u novoj srpskoj državi.

Dva sata prije početka nasilnog svrgavanja demokratski izabrane vlasti u Prijedoru, u dva sata iza ponoći, 30. aprila, skoro u istom sastavu, zavjerenička grupa se sastaje u zgradi mjesne zajednice u Čirkin Polju, ujedno lokalnoj policijskoj stanici. Komandant „srpske“ TO, nastavnik matematike i fizike i direktor osnovne škole, Slobodan Kuruzović, pravnik Simo Drljača, SDS-ov budući šef SJB Prijedor, i njegov zamjenik Dušan Janković, obavještavaju prisutne da je „sve spremno za izvođenje akcija“. Svaka od pet grupa od po dvadesetak naoružanih policajaca i vojnika iz sastava srpskog TO, sa komandirima grupa, će oko četiri sata ujutro krenuti u zauzimanje pet glavnih zgrada u Prijedoru: opštine, SUP-a, opštinskog suda, Službe društvenog knjigovodstva (SDK) i pošte. Policijske snage, na „zadatke“ odlaze po naredbi koju izdaje Slobodan Kuruzović (prema njegovom priznanju u haškoj sudnici u slučaju Stakić). Dok traje preuzimanje glavnih objekata, naoružani policajci i vojska će postavljanjem kontrolnih punktova blokirati prilaze Prijedoru, kao i gradske ulice. Naoružane osobe zaposjest će pozicije na krovovima viših zgrada. Puč će uživo putem sredstava veze, između ostalih „koordinatora“, pratiti i Simo Mišković.

Kada oko šest sati ujutro začuje s druge strane veze lozinku “taksi bar radi“, Simo Mišković sa olakšanjem i neskrivenom „patriotskom radošću“ shvata da je Prijedor postao „srpski“. Dvadesetak godina kasnije Mišković, svjedok odbrane optuženog Ratka Mladića, u sudnici u Haagu će evocirati svoje „uspomene“ na noć 30. aprila 1992:

“Ja sam se nalazio gore, u toj prostoriji mjesne zajednice, gdje je odluka donešena, cijelo vrijeme. I bio sam na telefonu, plašeći se da se negdje ne desi, ovaj… eksces. I primô sam, ovaj… Svaki put sam, ovaj… čekô informaciju da vidim, ovaj… Posebno sam se plašio za policiju jer tu sam odrastô, tu sam hljeb zarađivô, tu su kolege između sebe. Naoružani jesu, ovaj… Međutim kad sam to čuo, onda mi je, ovaj… teret sa srca pao.“

Dragi nelojalni građani… sve ćemo vas pobiti

Protivustavni čin svrgavanja vlasti je obavljen, prema kasnijem izvještaju šefa SJB Prijedor Sime Drljače, „bez ispaljenog metka“. SDS-ovi, prethodno odabrani ljudi, će oko šest sati ujutro ući u direktorske kancelarije onih institucija na čijem čelu su do tada bili nesrpski kadrovi i kojima će, još isto jutro, biti zabranjen dolazak na posao. Nedugo nakon završetka oružanog udara, Radio Prijedor će razbuditi svoje slušatelje taktovima Marša na Drinu. Potom će emitovati „umirujuće“ saopštenje samoproglašene nove vlasti, koje je potpisao i na Radio Prijedor lično donio novi predsjednik srpske skupštine opštine Prijedor 30-godišnji ljekar Milomir Stakić.

Stakićev proglas će dvije spikerke na radiju čitati više puta u toku tog 30. aprila 1992. Poput saopštenja nacističkog komandanta Friedrich Stahla iz 1942. narodu Kozare, i Stakićevo saopštenje pozvat će građane na lojalnost srpskoj paravlasti, te će im se zauzvrat, velikodušno garantovati život u srpskoj opštini Prijedor:

“Dragi građani, u namjeri da zaštitimo srpski narod, formiran je krizni štab … pozivamo vas na lojalnost vlastima srpske opštine Prijedor koja vam pruža punu sigurnost za život…“

Potom će se u programu emitovati čestitke „za briljantno preuzimanje vlasti“, koje će pristizati sa svih strana, kako od „radnih kolektiva i organizacija, tako i uglednih pojedinaca iz srpskog naroda.“

U prostorije Radija Prijedor niti to jutro niti ikad više neće moći ući glavni urednik Muharem Nezirović. Njegov ulazak će spriječiti uniformisana naoružana lica koja su „osiguravala“ zgradu u kojoj je smješten FM megafon zla. Samo noć prije, iz iste zgrade, Nezirović je u radijskoj emisiji, u kojoj su gostovali predsjednici SDA i SDS-a, Mujadžić i Mišković, kao i predstavnik opozicije Velalula, pokušavao umiriti građane porukom da „neće biti rata u Prijedoru“. Nova vlast koja „pruža punu sigurnost za život“ će vrlo brzo Muharema Nezirovića deportovati u logor Omarska.

Ubice dolaze

Samo dva dana nakon puča, pokazat će se da je „garancija sigurnosti za život“ ništa do besramna laž nasilno uspostavljene vlasti. U naselju Kragulji 2. maja 1992. godine vojnik „srpske vojske“ Jovan Zavišić će izvršiti četverostuko ubistvo civila. Tog dana, prema zvaničnoj informaciji koji je SJB Prijedor uputila Centru SB Banjaluka, u naselju Kragulji, Zavišić, pripadnik VRS, nasilu izvodi iz autobusa, koji je saobraćao na relaciji Bos. Dubica-Prijedor, dvoje putnika, Šahinića Ismeta i Šahinića Rasima. Potom isti vojnik zaustavlja traktor na kojem su Kučković Jusuf i Ganim Mumin, te ih zarobljava. Sva četiri muškarca Zavišić će potom ubiti vatrom iz automatske puške. Ubica nikad nije procesuiran za ove zločine, jer se od tog događaja, prema pomenutom dopisu SJB Prijedor „nalazi u bjekstvu.“

O ovom višestrukom ubistvu Radio Prijedor nikad nije obavijestio svoje slušatelje.

Isti dan kada je Zavišić izvršio četverostruko ubistvo, Arsićeva 343. mtbr u širem rejonu Prijedor-Ljubija-Kozarac postavlja artiljerijska oruđa, o čemu sutradan, 3. maja, u svom redovnom borbenom izvještaju komanda tadašnjeg 5. korpusa JNA obavještava komandu 2. vojne oblasti:

“U toku 02./03. maja izvršeno je premeštanje jedne hab /haubičke baterije/ 105 mm i jedne tpoab /topovske protivoklopne artiljerijske baterije/ iz 343. mtbr /motorizovane brigade/ u rejon Prijedora radi ojačavanja jedinica na širem rejonu Prijedor-Ljubija-Kozarac. Jedinice su posele rejon za upotrebu.“

17. maja 1992, komandant 343. motorizovane brigade stavio je pod svoju komandu sve postojeće formacije, uključujući jedinice TO-a i dobrovoljačke jedinice naoružanih Srba. Na suđenju Milomiru Stakiću ovo će potvrditi prva dva čovjeka srpske TO u Prijedoru – Slobodan Kuruzović i Rade Javorić. Ovim Arsićevim potezom postavljen je temelj za nastanak 43. motorizovane brigade VRS.

Četiri dana kasnije Milomir Stakić potpisuje odluku o opštoj mobilizaciji srpskoga stanovništva. Za to vrijeme, huškački programi Radija Prijedor i pisanje Kozarskog vjesnika obasipaju slušatelje i čitatelje „upozorenjima“ i „saopštenjima“ kriznog štaba o „do zuba naoružanoj ustaškoj vojsci i zelenim beretkama koje se spremaju ponoviti genocid nad Srbima“.

Nakon što su pomenute operativne i psihološke pripreme završene, masovna ubijanja, po ranije utvrđenim procedurama su u prijedorskoj opštini mogla početi.

Negdje oko 17:30, 22. maja na jednom od dva kontrolna punkta na prilazu naselju Hambarine, dolazi do oružanog sukoba. Pomenute punktove, u svrhu osiguranja samog mjesta, držalo je lokalno bošnjačko stanovništvo – pripadnici policijske stanice Hambarine i lokalne Teritorijalne odbrane. Civilno vozilo sa vojnicima, vjerovatno rezervistima JNA, krećući se iz pravca prijedorske kasarne prolazilo je kroz Hambarine, te je zaustavljeno na kontrolnom punktu. Nakon svađe i razmjene psovki, došlo je do uzajamnog otvaranja vatre, te pogibije dvojice rezervista. Nekoliko lica na obje strane je pri tome ranjeno (iskazi svjedoka o detaljima ovog sukoba su oprečna). Isti dan u večernjim satima vojne vlasti i „krizni štab srpske opštine Prijedor“ postavljaju ultimatum lokalnom vodstvu Hambarina da do podne 23. maja predaju sve naoružanje, kao i da izruče Ališkovića Aziza, koji je komandovao kontrolnim punktom. Ovaj ultimatum se periodično objavljuje na Radiju Prijedor:

„Krizni štab naređuje stanovništvu MZ Hambarine i drugih mjesnih zajednica sa tog područja, odnosno svim građanima muslimanske i drugih nacionalnosti, da danas, u subotu, 23. maja do 12 časova izruče Stanici javne bezbjednosti Prijedor… Ovim zločinom, svi rokovi i obećanja su iscrpljeni, te Krizni štab ne može i neće garantovati bezbjednost građana pomenutih sela sa ovog područja.“

Iste noći na kuće u Hambarinama pada nekoliko granata sa artiljerijskih položaja postavljenih oko sela, što stvara dodatnu paniku među mještanima.

Masovni zločini u najvećoj brzini

Nakon isticanja roka za predaju oružja i izručenja Ališkovića, 23. maja u 12:30, načelnik 343. mtbr Radmilo Zeljaja naređuje prethodno pripremljeni artiljerijski napad. Sa okolnih brda naselje dva i po sata neprekidno zasipaju granate koje pogađaju kuće i objekte u kojima se stanovništvo pokušava skloniti. Oko 15:00 vojnici 343 mtbr, 5. kozarske brigade i 6. sanske brigade uz podršku tenkovske jedinice, ulaze u naselje iz kojeg ljudi panično traže spas u susjednim selima i obližnjim Kurevskim šumama. U opštem haosu neki civili panično pokušavaju da bježe prema Ljubiji. Pri tome ih vojnici Ljubijskog bataljona, pod zapovjedništvom Milorada Bilbije, ubijaju na licu mjesta. Napad srpske vojske i policije je završen pljačkom i paljenjem kuća u noći 23. maja. Trobojna zastava postavljena na zgradu Doma mjesne zajednice znak je da je „nova vlast koja garantuje sigurnost svima“ uspostavljena i u razrušenim Hambarinama.

Isti dan, 23. maja, dok je zločinačko „brisanje“ Hambarina bilo u punom jeku, Muhameda Čehajića, predsjednika skupštine opštine Prijedor, imenovanog nakon izbora održanih u novembru 1990. godine, Drljačina policija će izvesti iz stana, oko 15:30, i odvesti na „informativni razgovor“.

Tijelo Muhameda Čehajića pronađeno je augustu 2004. u masovnoj grobnici Stari Kevljani zajedno sa ostacima 455 žrtava.

Zapovjednici 5. korpusa JNA (koja je već operativno pretvorena u vojsku SDS-ove paradržave na teritoriji Bosne i Hercegovine) već sljedeći dan upućuju vojni konvoj u Kozarac, najveće naseljeno mjesto izvan Prijedora. Kao i u Hambarinama, na kontrolnim punktovima lokalno stanovništvo, u strahu za život, je osiguravalo prilaze Kozarcu i gravitirajućim naseljima. Prethodni petodnevni pregovori (od 15. do 20. maja) o predaji naoružanja između Arsića i Zeljaje, na jednoj strani, i predstavnika policije i TO Kozarca, na drugoj, ne donose dogovor. Nakon napada na Hambarine, lokalnom stanovništvu Kozarca i okolnih šest većinski muslimanskih naselja koja su do 1963. godine činila opštinu Kozarac, je više nego jasno da će plan napada ostati nepromijenjen, bez obzira na ultimatum. U pregovorima predstavnika lokalnih organizacija SDA i SDS, glavnu riječ vode oficiri Arsić i Zeljaja. Na jednom od sastanaka Arsić i Zeljaja od već svrgnutog načelnika Sekretarijata za narodnu odbranu opštine Prijedor Bećira Medunjanina, nastavnika iz Kozarca, traže predaju „7.000 cijevi“. Kada im očajni Medunjanin objašnjava da u Kozarcu nema ni blizu toliko oružja, Zeljaja hladno odgovara: „Gospodo, to je vaš problem.“

Bećir Medunjanin će zajedno sa suprugom Sadetom i sinom Anesom biti uhapšen 11. juna 1992. Medunjaninov stariji sin, 22-godišnji Haris, će prilikom hapšenja biti ubijen. Bećir će u julu 1992. biti nasmrt premlaćen u logoru Omarska. Za ovo zvjersko premlaćivanje u zloglasnoj Bijeloj sobi Omarske, koje je rezultiralo smrću Bećira Medunjanina, pravosnažno su pred ICTY osuđeni Zoran Žigić, Dušan Knežević i Dragomir Šaponja. Prema presudama, mučitelji su zločin izvršili „palicom, policijskim pendrekom, drškom pištolja, kablovima, stolicom, pesnicama i nogama“. Tijelo Bećirove supruge Sadete, prijedorske učiteljice, koja je s njim zarobljena i zajedno sa mlađim sinom Anesom odvedena u logor Omarska, biće pronađeno 2000. godine u masovnoj grobnici poznatoj kao jama Lisac. Sadeta je u grupi od 43 zatočenika i zatočenice, izvedena iz Omarske oko ponoći 20. jula 1992. „na razmjenu“.

Ubiti, a potom lagati

Zadnju fotografiju uhapšenih supružnika Medunjanin i sina Anesa, zajedno sa Suadom i Fehimom Trnjaninom, uslikanih kako kleče na koljenima, dok iznad njih stoje naoružani vojnici srpske vojske objavit će Kozarski vjesnik 12. juna 1992. uz nepotpisani tekst pod naslovom: Uhapšen Bećir Medunjani. U ovom pamflet-tekstu, Medunjanin se naziva Medunjani, vjerovatno s namjerom da ga se prikaže kao Albanca:

„Akcija hvatanja Bećira Medunjanija, vođe muslimanskih ekstremista iz Kozarca, vojska je provodila 15 dana. Prilikom hvatanja Bećira Medunjanija, juče oko 8 časova, nije povrijeđen nijedan srpski vojnik, dok je istovremeno likvidirano pet pripadnika zelenih beretki, koji su bili lično obezbjeđenje muslimanski ekstremista iz Kozarca.“

Među „lovcima na ljude“, koji na slici stoje iza klečećih zarobljenika, po sopstvenoj izjavi je bio i Miodrag Deretić, kasniji ministar za boračka pitanja u Vladi RS, i bivši zastupnik Srpske radikalne stranke u Parlamentarnoj skupštini Bosne i Hercegovine. Danas je Deretić predsjednik prijedorskog PDP-a i „ugledni prijedorski advokat“.

Svjedočeći kao svjedok odbrane optuženog Radovana Karadžića u januaru 2014, bivši službenik Sekretarijata za narodnu odbranu opštine Prijedor Čedo Šipovac je pokušao da ubijedi sudsko vijeće u Haagu da „danas prvi put čuje“ da je Bećir Medunjanin skončao u Omarskoj, kao i da „danas prvi put čuje“ da je Sadeta Medunjanin izvedena iz istog logora i kasnije pronađena mrtva u masovnoj grobnici. Kao i ogromna većina svjedoka odbrane Karadžića, Mladića, Krajišnika, Stakića, Brđanina, Stanišića i ostalih gospodara smrti iz SDS-ovog think-tanka zla, i svjedoka Čedu Šipovca odlikuju neinformisanost i selektivna amnezija vezane za počinjene zločine tokom bosanskog rata. „Ne znam, vjerujte, stvarno ne znam, žao mi je ako je to istina, ali ja to sada prvi put čujem“, reći će u Haagu „neinformisani“ Šipovac, sadašnji službenik Ministarstva rada i boračko -invalidske zaštite RS-a i sekretar boračke organizacije RS-a.

Ravnodušno relativizirajući strašnu tragediju Medunjanina, Radovan Karadžić će, braneći svoja zlodjela, ime jedinog preživjelog člana porodice – Anesa Medunjanina, pokušati povezati sa Adisom Medunjaninom, koji je u Sjedinjenim Državama osuđen na doživotni zatvor zbog pokušaja terorističkog napada u njujorškoj podzemnoj željeznici. U nemoralnom pokušaju diskreditacije Bećirovog i Sadetinog sina Anesa, koji je u Omarskoj također zvjerski premlaćivan, te bio primoran posmatrati mučenja oca, Karadžić će prećutati da se radi o drugoj osobi sa istim prezimenom.

Nakon što je tužitelj ukazao da se radi o sramnom manipulativnom pokušaju diskreditacije žrtava, Radovan Karadžić bivši predsjednik RS-a i SDS-a, pravosnažno osuđen za zločin genocida, je ostao bez riječi.

Umrite!

24. maja na Radiju Prijedor načelnik 43. mtbr kapetan Radmilo Zeljaja izdaje ultimatum stanovnicima Kozarca. Traži se potpuna lojalnost novoj srpskoj vlasti, uz upozorenje da TO i policija ovog mjesta „moraju predati oružje ili će Kozarac biti sravnjen sa zemljom.“ Sve putne komunikacije, napajanje strujom i telefonske veze prema Kozarcu prethodno su prekinute.

Isti dan, 24. maja, vojni konvoj u dvije kolone borbenih vozila dolazi „da deblokira put na lokaciji Jakupovići“. Približavajući se Kozarcu, iz borbenih vozila vojska naglo otvara vatru na kuće i na same kontrolne punktove. Istovremeno sa više prethodno pripremljenih lokacija oko Kozarca počinje artiljerijsko-tenkovski napad kojim komanduje Radmilo Zeljaja. Granate zasipaju Kozarac. Jedino na lokaciji Javor naoružani mještani pokušavaju pružiti otpor i zadržati vojnu kolonu, kako bi uspaničeno stanovništvo pobjeglo u obližnje šume. Prema kasnijem svjedočenju komandanta TO opštine Prijedor Radeta Javorića (svjedoka odbrane Ratka Mladića), naredbu za početak artiljerijskog djelovanja dao je šef artiljerije potpukovnik Jakov Marić, što je po mišljenju autora ovog teksta daleko od istine. Pod ovim imenom, prema našim pretragama nije pronađen niti jedan oficir VRS. Ipak, osoba pod ovim imenom rođena 1954. u Sasima, pojavila se kao svjedok u slučaju Brđanin. Svjedok Jakov Marić je Hrvat, trgovac koji je svjedočio o svom zatočenju u logoru Manjača. Vjerujemo da je svjedok Javorić u svom iskazu dao netačnu informaciju s namjerom zaštite Ratka Mladića, ali i Radmila Zeljaje i Vladimira Arsića, pa i samog sebe.

U toku granatiranja Kozarca, brojni ranjeni civili među kojima i djeca pristižu u lokalnu ambulantu na koju takođe padaju projektili. Očajni ljekar Idriz Merdžanić radio vezom moli napadače da omoguće evakuaciju teško povrijeđenog dječaka i djevojčice, koja je u granatiranju izgubila obje noge do koljena, u prijedorsku bolnicu. S druge strane radio veze stiže odgovor: “Umrite, balije, sve ćemo vas ionako pobiti”. Uz glasan smijeh ubica, veza se potom prekida. U narednih nekoliko sati oboje djece je preminulo.

U dvodnevnom artiljerijsko-tenkovskom divljanju, te pješadijskom napadu na Kozarac, prema presudi Stakiću učestvovalo je oko 5.000 naoružanih vojnika, policajaca i pripadnika paravojnih jedinica. Referišući komandantu 5. banjalučkog korpusa JNA generalu Momiru Taliću, načelnik Dragan Marčetić saopštava da je u Kozarcu od 24. do 26. maja 1992. godine ubijeno oko 800 ljudi. Znajući da je među 12 prisutnih najviših oficira korpusa i jedan musliman (pukovnik JNA Osman Selak), Momir Talić će „korigovati“ Marčetića sljedećim riječima:

 „Dragane, valjda hoćeš da kažeš da je ubijeno 80 ljudi i tako izvijesti Glavni štab”.

Ovaj razgovor će Selak, koji će se penzionisati u julu 1992. zapisati u svojoj vojnoj bilježnici, a koju će tužilaštvo ICTY dvije decenije kasnije, koristiti u suđenju Mladiću i Miloševiću.

Po zauzimanju mjesta, pripadnici oružanih srpskih formacija policije i vojske, ubili su još oko 80 civila u dvorištima ili u samim kućama, uključujući i sve pripadnike policijske stanice Kozarac koji su se predali (prema presudi Stakiću, njih najmanje 12, mada se u iskazima svjedoka navodi više od 30 policajaca). Dvojicu od njih, kako je to utvrđeno presudom ICTY u slučaju Tadić, lično je ubio predsjednik SDS-a u Kozarcu Dušan Tadić – prva osoba koju je za ratne zločine osudio ICTY. Grupa od devet civila skrivenih u podrumu porodične kuće ubijena je od strane srpskog vojnika koji je u njih ispalio tromblonsku minu. Pri tome su vršena i silovanja žena i djevojčica koje su prethodno odvajane od svojih porodica.

Činjenica da je ukupno pet vojnika iz VRS pri napadima na Kozarac poginulo, te da ih je 15 ranjeno, a da je pri tome oko 880 stanovnika Kozarca, pretežno civila, ubijeno, dok su njihove kuće, poslovni objekti i vjerski objekti potpuno uništeni (ipak pri granatiranju pravoslavna crkva nije oštećena) govori kako o apsolutnoj nemoći žrtava da se ozbiljnije suprostave napadačima, tako i o bestijalnosti ubica.

S namjerom da se izbriše postojanja Kozarca, načelnik 43. motorizovane brigade 1. krajiškog korpusa VRS Radmilo Zeljaja skinut će tablu sa nazivom Kozarac. Na incijativu Sime Drljače, u čast Radmila Zeljaje, stara tabla sa imenom potpuno uništenog Kozarca, će biti zamijenjena novom na kojoj će biti ispisano novo ime – Radmilovo. Od preživjelih stanovnika Kozarca, koji nisu pobjegli u okolne šume, srpska vojna i policijska vlast je preživjelih 1.200 deportovala u prijedorske logore Omarska, Keraterm, Trnopolje i Manjača. Od početka rata do aprila 1993. ubijeno je ukupno 1.226 stanovnika Kozarca.

Algoritmi prijedorskih istrebljenja

Žene sa djecom su pretežno deportovane u logor Trnopolje udaljen pet kilometra od Kozarca. Muškarci, među kojima i stariji maloljetnici deportovani su u logore Omarska (kompleks upravnih zgrada Rudnika željezne rude Ljubija) i Keraterm (fabrika keramičkih pločica).

U logoru Trnopolje, brojne žene će postati žrtve sistematskog silovanja od strane logorskih čuvara, starješina, isljednika i vojnika koji bi po noći upadali u logor. Neke od žena će biti izvođene iz logora i ubijane na nepoznatim lokacijama. U logorima Omarska i Keraterm, srpski čuvari logora, policajci, ali i prijeratni kriminalci, te pripadnici srpskih vojnih i paravojnih formacija, muškarce će svakodnevno ubijati bestijalno na različite načine, da bi potom njihova tijela bila izbačena na ulice i ostavljena da mrtva leže, da svi vide. Zatočenici će, po naredbi logorskih čuvara, tijela ubijenih ubacivati u kamione koji će ih deponovati na brojne lokacije masovnih grobnica u prijedorskoj opštini. U postupcima „isljeđivanja“, nevini civili (ni protiv jednog zarobljenika nije podignuta optužnica) u logorima će biti podvrgnuti stravičnim mučenjima, pod izgovorima povezanosti sa „zelenim beretkama i ustašama“, te će pri tome biti premlaćivani do smrti. Sadistička iživljavanja logorskih mučitelja i prisiljavanje zatočenih na međusobne kastracije ili seksualne odnose također su zabilježeni, posebno u Omarskoj i Keratermu.

Kako ideološki tako i operativno, „standardne procedure“ ovih zločina, nisu se razlikovale od procedura masovnih zločina koje su nad stanovnicima sela Lidice i Ležáky, ali i nad srpskim stanovnicima Kozare i Potkozarja, 1942. godine osmislili i izvršili zagovornici nacističke ideje o čistoj arijevskoj zemlji i ideje o nezavisnoj hrvatskoj državi u kojoj nema mjesta za Jevreje, Srbe i Rome. Poput pomenutih nacističkih i ustaških zločina, ni u projektu stvaranja etnički čistog „srpskog“ prostora u Bosni i Hercegovini, nošenog mržnjom prema nesrbima, 1992. nije bilo mjesta za milost.

U masovnim zločinima srpskih snaga pod kontrolom SDS-a, eufemistički nazvanim „etničkim čišćenjem“ bit će ubijeno najmanje 3.176 civila, uključujući 102 djece i 258 žena. Stanovnici napadnutih naselja, uključujući cjelokupne porodice sa djecom, u očajničkim pokušajima da prežive, spas će, većinom bezuspješno, tražiti u okolnim šumama i poljima, gdje će ih naoružane ubice, njihovi nekadašnji poznanici, komšije i radne kolege, mjesecima kasnije pronalaziti i ubijati. Egzekucije uhvaćenih civila, među kojima su bile nerijetko žene, maloljetnici pa i djeca, graditelji nove srpske države će vršiti često na licu mjesta. U nekim slučajevima zarobljeni civili su odvođeni na prethodno pripremljene lokacije za masovni pokolj. Naoružane ubice, oslobođene bilo kakvih etičkih i civilizacijskih skrupula, kao i lokalni medijski podstrekači i promotori njihovog zla – Radio Prijedor i Kozarski vjesnik će ove zločine tokom cijelog rata nazivati „čišćenjem terena od islamskih ekstremista, ustaša i zelenih beretki“. Javnosti je slabo poznata stravična činjenica da su neki od preživjelih iz artiljerijom prethodno uništenih prijedorskih naselja, nakon bijega od vojnih i policijskih ubica lutali, krijući se po potkozarskim šumama i planini Kozari skoro godinu dana. Tako je zadnja grupa u kojoj su bili žene i djeca, u akcijama „čišćenja terena“ poubijana u aprilu 1993. godine.

Epilog zla

Apologeti istrebljenja počinjenog u prijedorskoj opštini u proljeće i ljeto 1992, i dan-danas iste opravdavaju napadima na srpske vojnike i rezerviste. „Jeste, ali oni su to sami tražili“, često besramno trube zaljubljenici masovnih likividacija i varvarskih razaranja, kojima smeta nedavna izmjena Krivičnog zakona Bosne i Hercegovine, pri tome potpuno zanemarujući brojne pravosnažne presude međunarodnih sudova, ali i Suda Bosne i Hercegovine. U zaključku u presudi Milomiru Stakiću, ICTY oružane incidente na prilazima Hambarinama i Kozarcu, ocjenjuje kao „izgovor za započinjanje etničkog čišćenja“:

„U slučaju Hambarina, jasno je da je to što su ljudi koji su bili angažovani na kontrolnom punktu zaustavili automobil sa nekoliko pripadnika srpskih oružanih snaga bio defanzivni čin, čiji je cilj bio da se spriječi opasnost koju bi oni mogli da predstavljaju po mještane. Na kraju krajeva, čak je nebitno ko je prvi pucao: navodna “reakcija” je već bila pripremljena, što se može zaključiti na osnovu položaja snaga koje su granatirale selo i broja angažovanih vojnika… Ovi incidenti, koji su poslužili kao osnova za reakciju srpskih političkih i vojnih vlasti, bili su samo izgovor za započinjanje etničkog čišćenja u područjima na kojima su se mahom nalazili bošnjački gradovi, sela i zaseoci, u kojima su kontrolni punktovi bili uspostavljeni iz straha da bi zbog sve intenzivnije propagande protiv nesrba moglo doći do takvih napada.“

U svega tri i po mjeseca, u prijedorskoj opštini, vojne, policijske i lokalne paravojne snage koje su djelovale u sistemu SDS-ove paravlasti, varvarski će uništiti brojna bošnjačka i hrvatska naselja zajedno sa njihovim stanovništvom, čija tijela će se skoro trideset godina nakon zločina pronalaziti u brojnim masovnim grobnicama. Do sada je pronađeno 99 masovnih grobnica u prijedorskoj opštini.

Hambarine, Kozarac, Briševo, Zecovi, Korićanske stijene, Kozaruša, Reljaš, Kamičani, Trnopolje, Bišćani, Stara Rijeka, Rakovčani, Rizvanovići, Čarakovo, Ćela, Gomjenica, Brezičani, Puharska, Kevljani, Stari grad, Čaršija, Zagrad, stadion Ljubija, Pionirska i Partizanska ulica, Omarska, Keraterm, Trnopolje, Bijela soba, Spavaonica broj 3… Tako glase nazivi nekih od stravičnih toponima masovnih zločina i zvjerstava protiv nesrpskog stanovništva, a koji su uslijedili nakon protupravnog preuzimanja vlasti u Prijedoru u režiji organizovane kriminalne grupacije okupljene oko Srpske demokratske stranke.

Dojučerašnji mirni i pristojni ljudi, kao naoružani pripadnici ili simpatizeri pomenute zločinačke organizacije, u uniformama ili bez njih, transformisali su se u nemilosrdne ubice svojih prijatelja, komšija i kolega s posla, koji su im postali smrtni neprijatelji uz veliku pomoć intenzivnog nacionalističkog brainwashinga koji je dolazio iz Kozarskog vjesnika i Radija Prijedor, pod potpunom kontrolom lokalnog SDS-a.

Sa današnjom distancom od 29 godina, čitajući brojne presude ICTY i Suda Bosne i Hercegovine vezane za masovna ubijanja u prijedorskoj opštini 1992. godine, algoritam zločina na području opštine Prijedor je lako sljediv. Obrazac monstruoznog terora, masovnih ubijanja, silovanja, pljačke, nije se te 1992. godine u prijedorskoj opštini razlikovao od zločina počinjenih 1992. godine u Bijeljini, Zvorniku, Foči, Vlasenici, Bratuncu, Rogatici, Tesliću, Doboju i brojnim drugim mjestima u kojima je SDS putem naoružanih parapolicijskih formacija i uz svesrdnu podršku tzv. JNA nasilno preuzela vlast.

U sudskim presudama Milomiru Stakiću (bivši predsjednik opštinskog kriznog štaba samoproglašene srpske opštine Prijedor, osuđen na 40 godina zatvora i proglašen krivim za “teške slučajeve progona, istrebljenja i deportacije” te ubistvo ukupno 1.500 ljudi tokom pokolja u Prijedoru), Radoslavu Brđaninu (bivši predsjednik kriznog štaba samoproglašene srpske autonomne regije Krajina – osuđen na 30 godina zatvora), Mići Stanišiću (bivši ministar unutrašnjih poslova samoproglašene srpske republike Bosne i Hercegovine – osuđen na 22 godine zatvora), Stojanu Župljaninu (bivši načelnik regionalnog Centra službe bezbjednosti u Banjaluci – osuđen na 22 godine zatvora), Momčilu Krajišniku (bivši predsjednik skupštine samoproglašene srpske republike BiH – osuđen na 20 godina zatvora), te konačno u presudama Radovanu Karadžiću (ratni predsjednik Republike Srpske i SDS-a osuđen na doživotnu kaznu zatvora) i Ratku Mladiću (ratni komandant vojske samoproglašene srpske republike u Bosni i Hercegovini – osuđen na kaznu doživotnog zatvora) ponavljaju se skoro identične strašne kvalifikacije zločina u Prijedoru i oko njega:

„…masovna i svirepa ubijanja civila koja su okarekterisana kao zločini istrebljenja, silovanja žena i djevojčica, okrutna mučenja koja poprimaju jasne forme sadističkih ponižavanja u namjeri da se žrtvama oduzme u potpunosti ljudsko dostojanstvo, progon kao zločin protiv čovječnosti, protivpravno zatočenje u zatočeničkim objektima, stvaranje i održavanje nehumanih uslova života, prisilno premještanje i deportacije, pljačkanja imovine, bezobzirna razaranja gradova i sela, uključujući uništavanje ili hotimično nanošenje štete vjerskim institucijama i drugim kulturnim dobrima, kao i nametanje i održavanje restriktivnih i diskriminatornih mjera.“

Iste presude zaključit će da su masovna ubijanja civila, pomno isplanirana, organizovana i u toku izvršavanja potpuno koordinirana od strane političkog, policijskog i vojnog vodstva pobunjenih Srba, a pod potpunom kontrolom vrha Srpske demokratske stranke (SDS). Kroz pomenuti udruženi zločinački projekt istrebljenja, nasilno je prekinuto između 3.176 i 3.300 života građana prijedorske opštine. U stilu njemačkih nacista, oružane snage policije i vojske SDS-ove paratvorevine, izvršile su deportacije više od 38.000 ljudi koji nisu pripadali srpskoj etničkoj grupi.

Nevine masovne ubice

Za široki opseg izvršenih zločina bio je potreban angažman velikog broja direktnih ubica, ali i koordinatora akcija ubijanja. Brojni učesnici u piramidi zločina počinjenih u prijedorskoj opštini nikad nisu osuđeni, mada se njihova imena i nedjela jasno navode u mnogim sudskim procesima vezanim za prijedorska istrebljenja. Bešćutne ubice koje su oduzele živote 258 žena i 102 djece i danas žive kao slobodni ljudi. Okrutnost ovih mučitelja i ubica je normalnom čovjeku neshvatljiva, ali vrlo jasno pokazuje na šta je spreman otrovan um.

Kao najodgovorniji, vojni zapovjednici 43. motorizovane brigade čiji su pripadnici artiljerijsko-tenkovskim djelovanjem poubijali više od 800 ljudi u Kozarcu i Hambarinama, te izvršili masakr nad stotinama civila u selu Čarakovo, nekadašnji oficiri JNA, a kasnije VRS, Vladimir Arsić i i Radmilo Zeljaja su još uvijek na slobodi.

Pripadnici tenkovskog voda El Manijacs, u sklopu 43. motorizovane brigade, koji je učestvovao u artiljerijskim napadima na Hambarine i Kozarac, su u višestrukim svjedočenjima žena iz Trnopolja navođeni i kao silovatelji u logoru Trnopolje. Svoje penzionerske dane njihovi komandanti Arsić i Zeljaja, punih 20 godina provode u širem području Beograda. Tu se mogu vidjeti na druženjima opskurnih istomišljenika sa zločinačkom prošlošću iz bosanskog rata. Fond za humanitarno pravo iz Beograda je 31. maja ove godine protiv Arsića i Zeljaje podnio krivične prijave zbog ratnih zločina u prijedorskoj opštini. Tužilaštvo BiH u kojem već 16 godina postoji Odjel za ratne zločine sa oko 30 tužilaca do danas nije podigao optužnice protiv pomenutih zapovjednika masovnih ubijanja.

Simo Drljača, gospodar smrti u ratnom Prijedoru, jedan od organizatora aprilskog puča u Prijedoru i čovjek čijim odlukama su osnovani logori Omarska, Keraterm i Trnopolje, nije doživio suđenje iako je optužen za genocid u prijedorskoj opštini. Drljača će 10. jula 1997. biti ubijen u akciji britanskih pripadnika IFOR-a, u razmjeni vatre, pri pokušaju njegovog hapšenja. Pripadnici policije kojima je bio nadređen Drljača, samo u selu Zecovi su ubili oko 150 civila među kojima je bilo 29 žena i djece. U ovom zločinu je ubijen Muharem Tatarević zajedno sa svojih šest sinova. Njihova tijela su pronađena u Tomašici. Ubice iz interventnog voda prijedorske policije koji su na Korićanskim stijenama ubile 224 osobe, bile su direktno pod njegovom komandom.

U lažljivoj matrici velikosrpske politike negiranja zločina, Drljača se prikazuje kao mučenik kojeg su ubili iz zasjede. Danas u mjestu Sokolac jedna ulica nosi njegovo ime. Sokolac je u entitetu čiji naziv, priznat Dejtonskim sporazumom, potvrđuje da je nacionalistička ideja o etnički čistoj državnoj teritoriji, u čijem imenu nema mjesta za druge, u bosanskom ratu zaista realizovana, kroz sistematske progone i ubijanja.

Dušan Janković, ratni zamjenik šefa policije u Prijedoru Sime Drljače, osuđen je 2013. pred Sudom BiH na 21 godinu zatvora za zločine na Korićanskim stijenama u kojima su pripadnici interventnog voda prijedorske policije ubili najmanje 224 muškarca. U februaru 2014. godine pojavit će se kao svjedok odbrane na suđenju Radovanu Karadžiću, gdje će tvrditi da je osuđen na osnovu lažnog svjedočenja, jednog od ubica na Korićanskim stijenama, koji, prema njegovim riječima „danas slobodno hodaju Prijedorom“. Braneći svojim svjedočenjem Karadžića od odgovornosti za zločine, Janković, koji će nakon masakra na Korićanskim stijenama zamijeniti Drljaču, će prebacivati odgovornost za zločine u Prijedoru, na strukture ratne srpske paravojske.

Isti dan kada su britanski vojnici ubili Simu Drljaču, anesteziolog Milorad Kovačević će biti uhapšen na svom radnom mjestu u prijedorskoj bolnici. Kovačević će doživjeti početak suđenja na kojem će poput Drljače i Stakića biti optužen za genocid. Ipak, presudu neće doživjeti. Od pucanja srčane aorte umrijet će 1. augusta 1998. u ćeliji Haškog tribunala. Posljednji, neuspješni pokušaj da ga oživi učinit će Tihomir Blaškić, nekadašnji kapetan JNA i pukovnik HVO-a, osuđen za ratne zločine. Među zatvorenicima koji će posmatrati umirućeg Kovačevića bit će, po sopstvenoj tvrdnji i presuđeni ratni zločinac, predsjednik SDS-a iz Kozarca, ubica Dušan Tadić. Negatori sudski utvrđenih prijedorskih zločina će optuživati Haški tribunal da je Kovačević namjerno pušten da umre.

Nakon godina provedenih u Srbiji, Milomir Stakić je uhapšen u Beogradu marta 2001. godine. Osuđen je 2006. godine pravosnažno na 40 godina zatvora zbog toga što je imao „jedinstvenu i ključnu ulogu u koordiniranju kampanje progona koju su sprovodili vojska, policija i civilna vlast u Prijedoru“. Stoga je presuđeno da je Stakić kriv za istrebljenje, ubistva, progone i deportacije.

Dvije trećine od 40-godišnje kazne Stakić će odslužiti 2027. godine, kada može zatražiti prijevremeno oslobađanje. U toku suđenja otkrivena je činjenica da je Stakić za vrijeme boravka u Srbiji, kao i do izricanja drugostepene presude, primao platu iz Opšte bolnice u Prijedoru, a po naredbi tadašnjeg ministra zdravlja RS.

Komandant “Opštinskog štaba Teritorijalne odbrane Prijedora”, član srpskog “Kriznog štaba opštine Prijedor” i prvi komandant zatočeničkog logora Trnopolje Slobodan Kuruzović nikad nije optužen za zločine u prijedorskoj opštini. U haškoj sudnici će se pojaviti u martu 2003. godine ali kao svjedok odbrane svog nekadašnjeg šefa Milomira Stakića gdje će objasniti da sam nije imao nikakvu moć u Prijedoru, te da je od 1994. do 1998. bio i direktor Radija Prijedor i Kozarskog vjesnika, prijedorskih glasnogovornika SDS-ove politike zla. Nekadašnji nastavnik matematike i fizike sa činom majora VRS Slobodan Kuruzović, čovjek koji je dva sata prije puča izdao komandu za početak nasilne akcije preuzimanja vlasti u Prijedoru, umrijet će 2005. godine. Žene, nekadašnje zatočenice Trnopolja, će ga u svojim svjedočenjima optužiti za višestruka silovanja.

Simo Mišković, jedan od koordinatora aprilskog puča, nikad nije optužen za zločine u Prijedoru i okolnim naseljima. Ipak ovaj ratni predsjednik prijedorskog SDS-a dolazit će u nekoliko navrata u hašku sudnicu. Bit će svjedok odbrane svog stranačkog šefa Radovana Karadžića, te Ratka Mladića, Stojana Župljanina i Miće Stanišića. Na suđenju Karadžiću u decembru 2013. će izjaviti da je SDS u Prijedoru „vodio miroljubivu politiku“. O toj miroljubivoj politici možda najbolje govori 99 masovnih grobnica, dosad otkrivenih u prijedorskoj opštini.

Kolektivni samozaborav

U Prijedoru je podignut spomenik poginulim srpskim vojnicima među kojima su i ubice civila i djece sa područja opštine Prijedor. Njihova imena su jasno navedena u pravosnažnim sudskim presudama.

Porodice ubijene djece (102) na prijedorskoj opštini ni nakon 29 godina nisu dobile dozvolu prijedorske vlasti za podizanje spomenika u gradu Prijedoru. U Prijedoru je decenijama vladao Marko Pavić, koji je nakon nasilnog preuzimanja vlasti 1992. postao direktor prijedorske pošte. Nad masovnom grobnicom Tomašica 2014. u „ceremoniji obnavljanja suživota“ Pavić će bešćutno izjaviti „da su ovdje poginuli i sahranjeni ljudi”.

Ko su ti ljudi, kako su „poginuli“ i kako su „sahranjeni“ Marko Pavić, za razliku od međunarodnih sudova i Suda Bosne i Hercegovine, nikada nije objasnio.

Almir Muhamedbegović

Nedodirljivi gadovi
Almin zakon