Čitanje vode
Najslađe je, najslađe na mušicu, kad ona trzne odozdo!”
U nekim američkim filmovima postoje scene koje prikazuju američkog predsjednika na odmoru na planinskoj rijeci Montane ili Colorada, kako ribarskim štapom razmahuje mušičarsku šnjuru; ili je to pak rezignirani tajni agent koji je napustio službu i usamljeničke dane provodi u fly fishingu.
U pogledu pribora najprostija, a kao ribolovna tehnika najzahtjevnija je disciplina sportskog ribolova. Atribuiran kao aristokratski, viteški i kraljevski način ribolova, u ribarskim krugovima doživljavan je kao elitni, koji nije za svakog ribolovca. Istina, mnogi su ribari pokušavali da postanu mušičari i odustajali su, ali ne zbog skupog pribora i opreme, nego zbog toga što nisu bili kadri da nauče tehnike zabacivanja vještačke mušice kao mamca za uglavnom salmonidne riblje vrste.
Od doba crteža i mozaika drevnog Egipta, Jordana, Kine i Mezopotamije, koji prikazuju ribara-mušičara, do danas se ništa nije promijenilo u tehnici zabacivanja mušice. Jedino su pribor i oprema, od prostih ljeskovih ili bambusovih štapova, s upredenom konjskom dlakom kao ribarskom strunom, rapidno usavršeni do savremenih, veoma laganih i neobično čvrstih štapova od grafita i šnjura koje su od PVC derivata kontruisali inžinjeri.
Sve je sadržano u značenju engleske riječi fly – muha koja leti kroz zrak, i to može biti samo suha muha, ona koja treba da plovi površinom vode. Ortodoksni pobornici mušičarenja samo ovu vrstu ribolova jednom, suhom muhom smatraju jedinim regularnim načinom mušičarenja, dok lov nimfom ne priznaju, kao ni mokrom muhom, a pogotove ne strimerom kao mamcem. Jedna škola mušičarenja u Engleskoj insistira da se mušica zabacuje samo onoj pastrmki ili lipljenu koji se vidi da na površini vode izlovljava insekte.
Već spominjani Claudius Alieanus prvi je opisao mušičarenje na rijeci Astraeus. Vođeni njegovim zapisom, istoričari mušičarenja poduzeli su mnoštvo filoloških i istoriografskih analiza i terenskih istraživanja, tako da se danas ta mitska rijeka ubicirala kao rijeka Arapitsas kod grčkog grada Naousa.
Srednjovjekovna Engleska smatra se rodnim mjestom mušičarenja u Evropi, kada su samo vlastela i kraljevi imali privilegiju da love ribu vještačkom muhom. Da li su tog istog doba u zemlji bogatoj bistrim tekućicama i mnoštvom ribe plemenitaši rusaga Bosanskog mušičarili?
Zabaciti mušicu u željeni, tačno određeni dio rijeke, tako da izgleda da je živi insekt dodirnuo površinu vode i prepustio se riječnim strujama da ga nose nizvodno – to je jedan od glavnih postulata mušičarenja. Kad posmatrate vještog mušičara, sve izgleda veoma jednostavno: s nekoliko istovjetnih pokreta štapom, šnjura izgleda kao da se sama od sebe kreće kroz vazduh, potom meko i nečujno pada na vodu. Svaki njegov pokret dio je brižljivo razrađene i standardizovane tehnike zabacivanja, koja se uči u školama i kursevima. Obuka počinje na nekoj livadi, fudbalskom terenu ili nekom sličnom mjestu bez prirodnih prepreka, poput drveća. Nakon podučavanja osnovnih principa zabacivanja, na rijeci se uči način vođenja muhe, veoma važnog dijela mušičarenja.
U okviru Evropske mušičarske asocijacije ili EFFA postoje kategorije i zvanja instruktora i mastera fly fishinga. Ispiti za sticanje ovih zvanja su veoma rigorozni i samo manji broj kandidata uspijeva da položi ispit iz prvog pokušaja. Osim praktičnog, veoma je zahtjevan teorijski dio ispita koji se polaže na engleskom jeziku. Samo dvojica instruktora su iz Bosne i Hercegovine, Mensur Jahjefendić i Aleksandar Đukić.
Na EFFA mitinzima mogu se vidjeti, kao u cirkuskoj tački, mušičari koji 25 metara dugu šnjuru izbace u cijelosti bez upotrebe mušičarskog štapa!
Poneki od tih velemajstora nisu i najvještiji ribolovci, naročito na njima novim i nepoznatim vodotocima. Na Neretvi tokom održavanja EFFA susreta, jedan od tih čarobnjaka sa štapom i kanapom, unatoč savršenom zabacivanju, nikako nije mogao da ulovi ribu, sve dok mu neki od mušičara iz BiH nisu sugerisali izbor muhe (što je posebno umijeće), kao i način vođenja muhe, koju je za ulov mekosune pastrmke trebalo malo potopiti u vodeni film. To su neke finese koje ovaj način ribolova čine atraktivnim i uzbudljivim.
Mušičaru je vjetar najveći protivnik, a posebno je zahtjevno mušičarenje na rijekama s bujnom priobalnom vegetacijom, kao i u kanjonima malih planinskih rijeka.
Travnički mušičari tradicionalno su lovili s dvije ili tri muhe povezane laksom, i to su zvali forfar. Oni nisu poznavali osnovne tehnike zabacivanja mušice, kod njih je bilo prisutno ono što se danas u mušičarskom žargonu naziva kandžijanje, zabacivanje tek nekoliko zamaha štapom. Lašva je zbog priobalne vegetacije, mnoštva drveća s krošnjama poleglim na vodu, bila nepodesna za konvencionalno mušičarenje. Slično je bilo i mušičarenje na Ugru. Zbog otvorenih i golih, kamenitih obala, rijeka Bila za to je mnogo podesnija. Ali ni tu se nije mušičarilo na pravi način, jer travnički ribari nisu ništa znali o tehnikama mušičarenja.
Prvi mušičar koji je lovio po svim tehničkim pravilima fly fishinga bio je Nazif Fetahović Suzi. On je znanje sticao u susretanjima i zajedničkom ribolovu s najboljim tadašnjim mušičarima u Jugoslaviji. Stečeno teorijsko znanje i provjerenu praksu velikodušno je, kao i sve drugo što je znao o ribolovu, s mnogo strpljenja i ljubavi nastojao prenijeti novim naraštajima mušičara u Travniku i Bosni i Hercegovini. Na malo fudbalsko igralište na Kraljevicama kod Travnika odvodio je Sanjina Kotlicu, Jasenka Porića, Samira Kalušića, Tarika Šečića i mene. Tu bi s nama uvježbavao poteze i pokrete kojima se šnjura izbacivala na pravilan način.
Čulo se kako struna pucketanjem kroz zrak tvori riječ
Bistro!