Čitanje vode
Njih nema pa nema.
Hajde, velim, da im ulovim i koju pastrvu, može bog dati da išta donesu. Kad u neko doba – eto ti ih. Razglavili se, jedva idu.
Ja ispeko kahvu, sjedim u hladu.
– Nema ovdje ribe – onaj će glavni. – Gdje si nas ovo doveo!
Zahvali ti bogu, mislim se, što je riba prestala, sad bih ja tebi na oči pokazo kako je nema!
Nalih im po kahvu, kad onaj jedan, pade mu oko na moju korpu, visi o grani. Umalo što mu ne ispade fildžan iz ruke – ugledao repinu, pola se gute (mi reknemo tako za veliku pastrvu) prevalilo preko korpe. Skide – izvrhom puno!
– Šta si ovo uradio?!
Ćutim ja, smjehuljim se. Ne govorim ništa za zubatka.
Zatesao već ražnjeve, ispečem im ribe, jedu prste, nisu, kažu, slađe u životu okusili. Popismo, odspavasmo, pa hajde, kažem, da ja vas vodim na jedno mjesto koje ne bih bratu rođenom pokazao.
Skender Kulenović „Agan“
Moj rođak Enes – po njemu sam dobio ime i od njega stekao naklonost ribljem vodensvijetu – došao je iz Amerike na odmor u domaju i poželio da vidi rijeku Plivu. Ribarski put predratni vodio ga je iz Sarajeva ka Hercegovini i istočnoj Bosni, pa mu rijeke na zapadu zemlje ostadoše ribarski nepoznate. Lijep dan provedosmo, s nama i Fako zvani Radeljaš, rođak naš. Ulovismo i nekoliko lipljenova i jednu potočnu pastrmku – prevari se na peša od spužve, koji je baš za Plivu majstorski izradio tetak Ace Đukića, velemajstora mušičarenja. Na mjestu gdje se graniče ribolovne zone Ribarskog društva iz Jezera i Ribarskog društva iz Šipova ne dođe ribočuvar Drago, ni ribočuvar Ilija da naplati dnevne ribarske dozvole. Ne odosmo u lokalni restoran i prodavnicu, ne potrošismo ni novčića. Od nas, ribarskih turista, lokalna zajednica ništa ne hajrova.
Sve to gleda i prema svom američkom iskustvu rođak Enes veli da bi u Americi na ovakvoj rijeci krasotici lijepih para potrošili. Osim što bi platili ulaz u ovu riječnu zonu, zatim parking i svakako ribarske dozvole, još bi se novca ostavilo u buticima s ribarskom opremom, suvenirnicama, ribljim restoranima u kojima gost može da ulovi ribu koja će mu biti pripremljena za ručak, motelima, bungalovima i kamp naseljima. Industrija razonode brižljivo je osmislila načine potrošnje novca na hobi kao što je sportski ribolov.
Već s prvim godinama Austro-Ugarske vladavine Bosnom i Hercegovinom nastojalo se od potoka i rijeka bogatih ribom učiniti konkurencija Švajcarskoj, tada vodećoj u evropskom ribolovnom turizmu. Jedan od najpoznatijih mušičara svih vremena, G.E.M. Skues, 1898. godine bilježi kako je „sjedio na verandi malog drvenog hotela u Jezeru“.
Na svjetskom nivou slatkovodni ribolovni turizam danas ima svoje vrhunce u deset najatraktivnijih rijeka za mušičarenje i varaličarenje: Alagnak na Aljaski, Zhupanov na Kamčatki, Madison u Montani, Agua Boa u Brazilu, Skeena u Britanskoj Kolumbiji, Limay u Argentini, Owen na Novom Zelandu, Eg u Mongoliji, Byske u Švedskoj i Ponoi u Rusiji[1].
Postoje i superluksuzna odredišta na kojima možete ribariti na privatnoj rijeci uz najbolji smještaj i hranu, pa se za jednonedjeljni boravak na takvom mjestu treba platiti 64.000 dolara!
U ribarskoj radnji u Aarauu, gdje sam bio došao po dnevnu ribarsku dozvolu za rijeku Aare, stajala je velika reklama za ribarski revir Zmajevac na Sani kod Ključa. Ribarska, prevashodno mušičarska mapa Evrope, sadrži bosanskohercegovačke rijeke kao najveće atrakcije ovog sporta. Mušičarski reviri na Ribniku i Plivi imaju reputaciju kakvu u svijetu fudbala imaju stadioni Wembley ili San Siro. Užitak u ribolovu upotpunjen je vrhunskom ugostiteljskom uslugom i smještajem, primjerenim riječnom ambijentu.
Otvorene vode, na još uvijek čistim i ribom bogatim rijekama, imaju svoje ribolovne draži i za neke ribare daleko je veći užitak loviti ribu u teško pristupačnim i prohodnim riječnim kanjonima nego boraviti na kultivisanim ribarskim zonama. Kao nikada prije, u Bosni i Hercegovini je na mnogim vodotocima i jezerima posljednjih decenija podignuta smještajna i ugostiteljska infrastruktura za prihvat gostujućih ribara iz zemlje i inostranstva. Ponuda ribolovnog turizma nastala je kao individualni napor i poslovnost privatnih firmi, uz posvećenost pojedinaca iz ribarskih društava. Država u svojim ministarstvima, direkcijama, lokalnim samoupravama i turističkim zajednicama, nemušta je i nevidljiva. Sve što je u razvoju ovog vida turizma učinjeno, učinjeno je bez državnih podsticaja, ne samo onih finansijskih. Da li su turističke zajednice ikada na nekom sajmu turizma u inostranstvu promovisale ribolovni turizam u BiH?
Osim mušičarskih i mladičarskih revira, ponuda na internetu izgleda razuđena, razbacana, ne postoje specijalizirani web portali koji bi objedinjavali informacije, od načina dolaska, smještaja, trenutnog vodostaja… i učinili ih preglednijim za domaće, a pogotovo za gostujuće ribare iz inostranih zemalja. Nešto poput vaser kugle, koja za nju svezanim muhama ne dozvoljava da potonu, drži ih na površini.
Na web stranicama kantonalnih turističkih zajednica u Federaciji BiH (onih nekoliko, koje uopšte imaju svoje stranice) i turističkih agencija daju se uopštene informacije, od kojih ribolovac ima malo praktične koristi. Ni ribarska društva, osim nekih izuzetaka, ne omogućavaju ribolovcu da dođe do osnovnih informacija, kao što su riječne zone dopuštene za ribolov, mjesta za kupovinu ribarskih dozvola, do preporuka za ribarske mamce. Do kontakt telefona mjesnog ribočuvara ili mjesta za odsjedanje dolazi se po preporuci drugih ribara. Turistička organizacija Republike Srpske daje dosta opširan pregled ribolovnih područja, no i to su uglavnom opšta mjesta, nema na primjer web linkova za dodatne, detaljnije obavijesti.
I s ovako ugroženim vodotocima i ribljim fondom, u Bosni i Hercegovini postoji, da upotrebimo ovu frazu, velika mogućnost za razvoj ribolovnog turizma, svakako ne na nivou kakav je u SAD, pošto životni standard i kupovna moć prosječnog ribolovca u zemlji nije takva, niti je posjeta inostranih ribolovaca masovna, da bi se mogle uspostaviti i efikasno funkcionisati one mamipare – restorani, butici, suvenirnice… To je i poželjno, jer se ne moraju unovčiti sve blagodeti, niti se može komercijalizovati ribarski ćejf do te mjere da bi se naplaćivala taksa za rijeci i ribaru za izgovoreno
Bistro!
[1] Prema izboru Sean Jansen, Lonely Planet