Čitanje vode
Jedan izvadi čitavu seharu blinkera, pita koji da stavi. Mislim se bih li mu otkrio tajnu ne bih li – otkriću, kažem, sa strane su.
Do sunca vam je, kažem, ovaj sa crvenim tačkicama, od sunca pa negdje do jedan po podne plava tačka radi, od jedan pa do tri nema vam fajde ni od kakve, a od tri pa nadalje meći bijelca, ali broj tri, ako ti je malo ribe.
Ribolov je prevara, varka, varanje ribe vještačkim mamcima koji se nazivaju varalicama, prema tome varaličarenje je ribolovna disciplina, a ribari koji je upražnjavaju su varaličari.
Predatorske vrste riba hrane se drugim ribama, kanibalski proždirući i ribe iste vrste i porodice. I ne samo ribe. Krupne pastrmke i mladice napašće miša i pacova dok preplivava rijeku, golemi somovi zgrabiće patku s površine jezera.
Kako ribu u njenom prirodnom ambijentu, vodi, zavarati naizgled prostim imitacijama ribe, koja vjerodostojno oponaša kretnje ranjene ili bolesne ribe? Prirodni njen nagon, da napada ozlijeđenu, ali i potpuno zdravu ribu, najveći je saveznik varaličarima. Doći do plijena, do hrane, kao jedne od glavnih stavki procesa preživljavanja i opstanka – zbog toga će oprezne i plašljive ribe, osobito krupni primjerci, postati manje obzirne prema ponuđenom mamcu, koji ih naposlijetku prevari pa umjesto ukusnog plijena u ustima završe s oštrim trokukama.
Stanovnicima predjela uz rijeke i jezera prije doseljenja Evropljana u današnju Kanadu pripisuje se jedna od najstarijih varalica za lov salmonida. Od jelenje dlake pravili su imitaciju peša, male ribe a najvećeg napasnika riblje ikre i mlađi. Izrađujući vještačke muhe pod nazivom Muddler Minnow, mušičari su znatno kasnije „otkrili“ efikasnost ovog mamca.
Zanimljivu imitaciju kedera (male ribe koja se koristi kao prirodni mamac), koja nije zaživjela u varaličarskoj ili spinning praksi, spominje ser Izaak Walton:
A sad dozvoli da ti ispričam ono što mnogi stari mušičari dobro znaju, a to je da ponekad, i u nekim vodama, ne može da se nađe keder i zato treba da ti kažem da ja imam, a to ću ti i pokazati, veštački keder, kojim se može uhvatiti pastrmka. Napravila ga je jedna izuzetna žena vešte ruke, a sa živim kederom pri ruci. Za oblikovanje tela kedera poslužila joj je tkanina koja je bila izrađena, odnosno izvezena iglom: za leđa tamnozelena francuska svila koja postupno prelazi u svetliju na stomaku, i to tako savršeno da bolje ne možeš ni zamisliti, baš kao da gledaš u kedera. Stomak je takođe izrađen iglom, jednim delom belim svilenim, a drugim srebrnim koncem. Rep i peraja načinjeni su od dobro istanjenog pera, a oči od dve crne perlice. Glavu mu je tako osenčila i tako vešto izradila, sa izuzetnom sličnošću, da se mora dopasti svakoj oštrovidnoj pastrmki u brzom potoku.[1]
*
Šta je tubler, možda zna još poneki stari ribar u Bosni i Hercegovini.
U vremenima kada se teško dolazilo do varaličarskih mamaca, naročito onih za lov mladice, travnički ribari su improvizovali izradu skoro primitivnih imitacija varalica koje su oni mogli vidjeti kod nekog gostujućeg ribara iz Jugoslavije ili Zapadne Evrope. Tubler se pravio od cijevi s televizijske antene, na koju se uz trokuku udicu dodavao limeni propeler, za što su kao najbolji materijal slovile konzerve od 5 kg u koje se pakovao grašak. Kretanjem kroz vodu varalica je proizvodila karakterističan zvuk, koji je izgleda privlačio ribu i njome su uspješno lovljeni trofejni primjerci riba.
Karambolka od „fiće“ bila je najtraženiji materijal za izradu velikih kašika za lov mladice. Takve varalice bile su sasvim dovoljne za uspješan ribolov zato što je to bilo doba izobilja ribe u vodotocima. Kako se riblji fond smanjivao, ribe su postale mnogo opreznije i izbirljivije, pa su mamci morali biti što vjerniji prirodnim uzorima.
*
Spužva je dugo vremena bila najviše korišteni materijal za izradu varalica. Imitacije peševa i pastrmki od spužve iziskuju veliku vještinu i kreativnost, naročito u ručnom oblikovanju tijela ribe, bez upotrebe kalupa za rezanje spužve. Slijedi izrada i postavljanje žičane konstrukcije unutar tijela, montiranje blajkape, olovne imitacije riblje glave i naposlijetku likovno modeliranje ribe bojama u što uvjerljivijem dekoru, nalik onom prirodnom.
Spužvanim ribama, u ribarskom rječniku označenim kao spužve, ulovljen je možda i najveći broj salmonidnih grabljivica. Porijeklo mamca, imena prvih i najpoznatijih majstora u BiH istraživao je Nazif Fetahović Suzi. On je ustanovio da je Vinac kod Jajca postojbina mamca, čiji su najbolji konstruktori u dolini Vrbasa bili Šefik Dedić Bili, Drago Kučara, Ehvan Nuhanović Ćelo, Derviš Ćelhasić Dedo, Goran Vuković, zatim Sejo Cerić iz Bosanskog Novog, Branko Miladić iz Novog Travnika i Muhamed Adžemović Halka iz Travnika.
Kao rodonačelnik spužvanih riba i ribica imenuje se Hajrudin Kršlak, čiji su peševi postali neizostavan dio kolekcije mamaca Edvarda Kardelja. Prema kazivanju starih travničkih ribara, tokom boravka predsjednika Tita u lovištima kod Bugojna, Kardelj je ribario po potocima i rijekama u okolini. Pričali su da je na planini Pavlovici ribario u rijeci Bistrici, koja je bila pod strogom zabranom ribolova, dostupnom samo najvišim saveznim i republičkim rukovodiocima. Vjerovatno je neko od mjesnih ribolovaca koji su bili ribarski vodiči drugu Kardelju dao peševe, koje je izrađivao jajačko-donjovakufski majstor Kršlak, pa je očito zadovoljan lovnošću spužvene imitacije, možda isprobane i na Vrbasu i Plivi, ili kasnije na slovenačkim rijekama, želio da ima u kolekciji mamaca.
U Travniku je nastala jedinstvena imitacija peša kojoj nema pandana ni usporedbe u do sada poznatom, nevjerovatno velikom izboru modernih varalica. Tvorac peša od silikonskog materijala je Safet Duvnjak Sajo, iskusni ribolovac iz Donjeg Vakufa, koji je sticajem ratnih okolnosti dospio u Travnik i tu ostao živjeti još dugi niz godina. Varalica koju je on osmislio, i za njenu izradu napravio i alate koji su za to potrebni, u svakom je pogledu savršena imitacija ove male ribe. U vodi djeluje tako prirodno, da bi se u očima ribara lako mogao poistovjetiti sa živim pešom iz rijeke.
Peš je riba dna, pa se tako i mamac povlači po riječnom dnu a to znači stalno kačenje za podvodne prepreke i stalno popunjavanje kolekcije zamjenskim primjercima. Istovjetno se postupa s mamcem koji su u Bosnu i Hercegovinu donijeli Austrijanci pod nazivom copf, u sadašnjem ribarskom govoru cof. Imitira potočne paklare (Lampetra planeri) na mrijestu, iako se ove životinje pare u maju mjesecu, a mladica se mamcem lovi najviše u zimskim mjesecima. I copf se kao i peš, na radost njihovih proizvođača, stalno gubi zapinjanjem za panjeve pod vodom i slične zapreke.
*
Leptiri ili blinkeri najpopularnije su i najpoznatije varalice. Komad pleha, kako ih pejorativno zovu pripadnici krivolovnog tabora, koji ribare isključivo s glistama i drugim živim, a zabranjenim mamcima, mogu biti efikasniji u ulovu pastrmki od svih prirodnih mamaca. Uistinu, komad savijene žice s pridodatim limenim „krilcem“, krajnje je uprošćen i skoro primitivan model, koji se povlačenjem kroz vodu pretvara u leptira ili možda vilinog konjica, kojemu pastrmke teško odolijevaju. Francuski proizvođač Mepps (Manufacturier D'Engins De Precision Pour Peches Sportives) decenijama je bio jedini model ove varalice dostupan u ribarskim radnjama po BiH. Iz velike palete dekora, ovdašnji ribari poznavali su samo bijele i žute, uz njih sedefasti vrbov list. Kasnije se pojavljuju s tačkama ili pjegama po uzoru na one pastrmske u bojama (crvenim, plavim i crnim), čiji je najtraženiji model bio nazvan bubamara. Upravo se u ovome detalju, boji tački, ogleda profinjenost ribolova i ljudsko nepoznavanje prehrambenih navika ribljeg svijeta. Nekada to i nije bio neki važan razlikovni detalj, no vremenom pastrmke postaju izbriljivije i danas će ribari na rijeci Lašvi uglavnom koristiti bijele leptire s plavim tačkama. Isti model, samo s crvenim tačkama, pokazao se kao manje efikasan i kako onda objasniti to što se crvena smatra, ne bez razloga, omiljenom atraktorskom bojom za potočne pastrmke?
U tim davnim 1950-im i 1960-im godinama teško se dolazilo do leptira ili blinkera i varaličari su izvodili prave poduhvate u vađenju varalica s dna rijeke, uključujući punjenje vodom ribarskih čizama, ponekad i ronjenje. “Znaš kako je to? Kad imaš jednu leptiricu, a ona zapne negdje, ne moreš je izvadit, ti bi plako ko dite, onda skini se, traži dole“, pričao je stari travnički ribar Eniz Mešić.
*
Drvena, ko kukuruz klipa, povezana žicom s trokukama udicama i kljunom – tako je vobler mamac opisao Ismet Kaimović, prvi travnički ribar koji ga je napravio. Prividno jednostavan mamac, iziskuje umijeće inžinjera-konstruktora i dar slikara.
Vobleri se prave ručno – oblikovanje tijela ribe, unutarnja konstrukcija, primijenjeni umjetnički dar za oslikavanje određene vrste ribe, naposlijetku kljun ili pakta, kormilo koje određuje zaranjanje varalice kao plitkoronca i dubokoronca. Za njihovu uspješnu izradu mora se poznavati način na koji se kroz vodu kreće ozlijeđena i bolesna riba.
Prvi vobler („oscilirajuće kretanje“) nastao je u Finskoj 1936. godine, izradio ga je Lauri Rapala, ustanovivši megabrend Rapala, najpoznatijeg svjetskog proizvođača ove vrste varalica. Standardno se izrađuju od latinoameričkog drveta balze, dok je finski majstor obućarskim nožem oblikovao pluto, oblažući ga omotima od čokoladnih bombona i rastopljenim negativima fotografskog filma.
Nepregledna je današnja ponuda voblera na svjetskom tržištu, koji se proizvode u ogromnoj količini. Jedan američki proizvođač jedan model voblera proizvede u pola miliona primjeraka godišnje!
Najpoznatiji vobler na području Jugoslavije zasigurno je Ružno pače, za potrebe izvoza na američko tržište preimenovan u Ugly Duckling. Autorstvo pripada Aleksandru Veselinoviću koji je u Čačku, nemajući balzu, prvog voblera izradio od drveta lipe. Iz pogona “Grafoprometa”, gdje su se počeli proizvoditi, izdvojili su se neki majstori i počeli s komercijalnom izradom vlastitih kreacija, potpisujući ih svojim imenom ili nadimkom. Pojavila se i nova generacija izrađivača, koji uglavnom nisu ručno dekorisali varalice nego su koristili šablone i aparaturu za bojenje. Među njihovim mamcima nije bilo neke razlike, podjednako dobro su privlačili ribu.
Kao najveći od najvećih, izdvajao se nedostižni majstor koji se potpisivao kao Ђука.
Svaki pravi varaličar, vobleraš, znaće da to nije mjerodavno za određivanje kvaliteta jednog voblera, ali jedan primjer ima simboličko značenje kojim se može prepoznati lovnost Đukinih voblera. Na Lašvi, ispod Elči Ibrahim-pašine medrese, u podnožju Dukatarevog greblja, zabacujem Đukin vobler u dekoru pastrmke. Riba se ne javlja, ali ja uporno pretražujem dio kod stare podzide ceste, tamo gdje je iz obale rasla divlja jabuka. U jednom zabačaju, dok je vobler bio u zraku, iz vode iskače omanja potočna pastrmka nastojeći da ga zgrabi, premda nije ni dodirnuo rijeku! Promaši ga i bučne nazad u vodu. Nasuprot meni, na drugoj obali, na cesti, stoji stari varaličar Ismet Ramić Čipe, gleda sve što se u trenu zbilo i kaže: “Nek sam i ovo vidio!”
Do Đukinih voblera teško se dolazilo, mogli su se nabaviti u Sarajevu i Kiseljaku, no trebalo je za to imati dosta sreće jer su se rasprodavali za kratko vrijeme. Zato smo ih brižljivo čuvali i preduzimali prave vratolomije i egzibicije, ponekad vrlo opasne, samo da ih spasimo s grana obalnog drveća ili naplavina u rijeci. Sarajevski trgovci ribarskim priborom odbijali su da kažu ko je i odakle je famozni Đuka, bojeći se da će, ako otkriju njegov identitet i porijeklo, biti zaobiđeni u nabavci i prodaji ovih mamaca. Izmišljali su razne priče o njegovu porijeklu i životu, pretvarajući ga u mitskog kreatora. Dugo sam tragao za Đukom, pokušavajući da ostvarim kontakt s njim samo da bih mu, u znak zahvalnosti za neopisiva ribolovačka uzbuđenja koja sam doživio loveći njegovim imitacijama riba, poslao kačicu travničkog sira! Naposlijetku, saznao sam da je to Milan Đukić Đuka iz Užica. Sir nisam poslao, jer velemajstor to nije želio, a dobio sam ribarskog prijatelja i seriju voblera s posvetom: Енесу од Ђуке.
*
Kao i s ribarskim priborom, stvar stoji i s varalicama: ribu lovi varaličar, a ne varalica, koja u nevještoj ruci i nije ništa drugo do komad pleha ili klipa. Varaličar je u stalnoj potrazi za ribom, nizvodno i uzvodno rijekom, obalom jezera stalno zabacuje i vozi mamce kroz vodu. On mora, slično mušičaru ribaru, čitati vodu – njene struje i kovitlace, preljeve i brzake, dubljake i plićake uvijek motreći na podvodne zapreke i grane priobalnog drveća.
Kako odabrati onu pravu, lovnu varalicu među sijaset modela, problem je današnjih a ne davnašnjih varaličara. Hoće li za laks svezati provjereni mamac ili će pokušati s još neispitanim varalicama? Znao sam varaličariti nekoliko dana na Sani, ne koristeći ni jedan od mnogih iz ribarskog ruksaka osim Đukinog voblera. Drugi put bi stalno mijenjao i eksperimentisao s novim, nepoznatim modelima kašika, blinkera i peševa.
Da sam imao tubler, zabacivao bi ga, očekujući da čujem kako pod vodom stvara zvuk artikulisan u riječ
Bistro!
[1] „Savršeni ribolovac“, prevod Radmila B. Šević