Čitanje vode
Među onih 60 sa štapom, udicom i kanapom, koje je Eduard Danda okupio 1906. godine u hotelu na Marijin dvoru radi osnivanja prvog ribarskog društva u BiH, Fisherei-Verein fűr Bosnien-Hercegovina, uz doseljene namještenike najviše je bilo sarajevskih željezničara, koji su buku parnih vozova i žamor željezničkih stanica htjeli zamijeniti tonovima žubora voda.
Uz Dandu, dnevničara u Računovodstvenom odjeljenju Zemaljske vlade, osnivači Društva su Viktor Langer, Julius Ungar, Leopold Dorović, Aco Jeftanović, Risto Samouković, Aleksandar Ružić i Franjo Sirovi.
U Jajcu i Travniku osnovane su prve podružnice Društva. Izvještač Sarajevskog lista sa osnivačke skupštine u vezirskom gradu navodi namjere Monarhije, koju nije ribolov zanimao kao sport, nego kao thomashobessovski interes (Sve je goli interes!), zaradu i profit vidjeli su u nevjerovatno bogatom ribljem fondu bosanskohercegovačkih voda (u Vogošći je ribar-početnik za pola dana ribolova mogao uloviti oko 20 potočnih pastrmki!), htjelo se biti konkurentnim Švajcarskoj u ribolovnom turizmu, a nije bilo zanemarivo što se kilogram pastrmke na bečkom i budimpeštanskom trgu prodavao za 12 do 16 kruna, i to kad se ove ribe uopšte moglo dobiti!
Nema ribara koji nije, naročito za mutnih voda, udicu ili varaličarski blinker kačio za panjeve potopljene na riječno ili jezersko dno, ili kakve hantrage ljudskom zlobom i nemarom odbačene u tekućice i stajaćice vode. Udica i sve što uz nju ide moralo se ponovo vezati, da bi već poslije samo nekoliko zabačaja slijedilo otkidanje mamca i ponovno vezanje, pa bi u tome proteklo pola ribolovnog dana. Tako su i ribari, još pod prvim predsjednikom Ristom Samoukovićem, iz sezone u sezonu morali poribljavati vode ribljom mlađi i lovnim primjercima – moralo se prirodi vratiti i nadomjestiti ono što joj je oduzeto. Ribari su bili dužni da evidentiraju ulove tokom sezone i tom zbroju pridodavala se procjena broja riba koje su okončavale kao plijen svojih prirodnih neprijatelja, ili su ugibale za velikih povodanja planinskih rijeka i potoka. Kao dobro podmazan ribarski čekrk koji pri namotavanju strune proizvodi karakteristični zvuk čegrtaljke, obaveza poribljavanja ostala je do danas a potpuno je iščezlo zapisivanje dnevnih i godišnjih ulova. Kad sam ribario na švajcarskoj rijeci Seyon vidio sam da tamošnji ribari prvo što urade kad ulove ribu je da upišu podatke o vrsti, veličini i mjestu ulova.
Prvih godina i decenija djelovanja Ribarskog društva ribari su morali slijediti neka pravila koja danas izgledaju dosta čudno: ulovljenu ribu nisu smjeli ni pokloniti nekome drugome, a o prodaji ili zamjeni za druge robe nije bilo ni govora; vlasnici gostionica nisu mogli dobiti sivu dozvolu za udičarenje, čime se htjela otkloniti mogućnost ugostiteljske prodaje ulovljene ribe.
Prava katastrofa za ribare nastupila je za vijeme Kraljevine SHS, kada je zbog tobožnje zaštite ribljeg fonda najveći dio ribolovnih voda stavljen pod trajnu zabranu, što niko od nadležnih vlasti nije nadzirao. Ribari su morali svoje štapove držati sklopljenim, dok su krivolovci svojom agilnošću doveli skoro do nestanka nekih ribljih vrsta.
Nastavljeno je s osnivanjem ribogojilišta i mrjestilišta, ribari imaju i Ribarski list, koji izlazi u Sarajevu. Pod istim imenom štampan je i u socijalističkoj Jugoslaviji, dok savremeni ribari nemaju svoje štampano glasilo.
Poput usporedbe vješte imitacije insekta od konca i perja na udici s onim živim, poređenje broja članova u Kraljevini pred Drugi svjetski rat s evidencijom učlanjenih u Narodnoj Republici BiH, navodi na pomisao da velikog rata nije ni bilo, i u oslobođenoj zemlji bilo je oko 1.200 ribolovaca.
„Poznato je da je okupator uništio naš stočni fond i ishrana mesom mora biti problem sve do tada dok ponovo podignemo naše stočarstvo u predratni nivo“, pisala je ribarima Planska komisija Ministarstva poljoprivrede NR BiH 1948. godine, „tražeći način da se meso zamijeni ribom iz naših otvorenih voda i mora.“ Od sreskih i gradskih Narodnih odbora zahtijevano je da u saradnji s podružnicama Zemaljskog udruženja ribolovaca BiH organizira ribare mrežare „te da se svugdje gdje to i najmanje moguće povuče takove ribare u plan otkupa i da se riba daje stanovništvu na mjesto mesa bilo po vezanim ili slobodnim cijenama.“
Radnim ljudima i građanima trebalo je rekreacije u prirodi i sve veći broj ih je nabavljao ribarsku opremu i pribor, pa je 1971. godine bilo 14.320 članova ribarskih društava, među njima 70 žena i 1.250 omladinaca te 950 pionira. Do tada su bila osnovana 24 mrjestilišta i ribogojilišta sa ukupnim kapacitetom od dvanaest i po miliona komada položene ikre, što je omogućavalo poribljavanje voda u BiH sa jedan i po milion komada mlađi pastrmke, 30.000-40.000 komada lipljana, 20.000-50.000 komada mladice i glavatice, 8-10 tona mlađi i odraslijih klasa ciprinidnih vrsta riba, te 3.000 komada rakova.
Ribarskim priborom i ulovljenom ribom pretrpani ribarski ruksak nije težak kao teret obaveza natovarenih na ribarska društva. Kao socijalistički samoupravljači nisu morali plaćati novčanu naknadu za korištenje ribljeg fonda u sportsko-rekreacijske svrhe, kao što to danas ribari čine za takozvano ribolovno pravo. Ipak su bili obavezni na donošenje ribarske osnove[1], godišnjeg plana mjera unapređivanja i zaštite ribljeg fonda, unapređivanje i zaštitu ribljeg fonda u granicama mogućnosti i raspoloživim sredstvima, obavljanje poribljavanja, organizovanje ribočuvarske službe i postupanje po odredbama Zakona o slatkovodnom ribarstvu.
Zato su dobijali novce iz blagajni lokalnih vlasti, direktori OOUR-a i SOUR-a davali su donacije. Iako se za sve to moralo kamčiti, društvene strukture i njihovi predvodnici nisu zanemarivali ni prirodu ni čovjeka. Najzaslužniji za to bili su predsjednici i članovi uprava ribarskih društava. Među ribarima birani su najugledniji građani ostvarenih poslovnih karijera – sudije, advokati, profesori, inžinjeri, privatni poduzetnici, koji su svoj društveni ugled, veze i uticaj koristili za dobrobit ribarstva.
U eri entiteta, distrikta i kantona, u ribarska društva kao slijepi putnici s lažnim voznim kartama ušunjali su se oni koji su naprosto zalutali u svijet riba i ribolova, neznalice, razne intereždžije i prišipetlje s njuhom za društvene pare razvijenim kao kod glavnog lika romana Parfem.
Izbori članova za rukovodstvo društva izgledaju kao umanjena slika bosanskohercegovačkog društva u vrijeme političkih izbora i parlamentarnog života. Stvaraju se struje i frakcije među ribarskim članstvom, koriste se prijetnje, zastrašivanja, ucjene i podmićivanja, olako se daju teško ostvariva obećanja o ribarskom raju u koji će stupiti samo oni koji glasaju za kandidata koji obećava. Ne smeta što među njima ima i takvih koji su ribarskim parama plaćali haljinu za ljubavnicu, častili se i gostili gdje god su stigli. Na ribarskoj Skupštini vika i galama, svađa i ponekad tučnjava, prekida se i ponovo nastavlja rad delegata koji se ne mogu usuglasiti ni za Dnevni red, laže se u izvještajima, manipuliše s troškovima i prihodima, krivotvore se i antidatiraju zapisnici, nezadovoljnici vođenjem Skupštine demonstrativno napuštaju skup, potom se događaju prevrati i pučevi u kojima se svrgavaju aktuelni i postavljaju novi članovi odbora i predsjednici…
Čemu toliki trvor i pometnja kad se zna da su ribarske kase najčešće poluprazne, da neke materijalne koristi tu ne može biti? Krajnji dometi tih sitnošićardžijskih uzurpiranja zajedničkog fonda svode se na pola pečenog janjeta i dvije gajbe piva, ili haljinu za ljubavnicu. Druga je stvar što se i u tim malim razmjerama može napokon biti neko ko odlučuje, naređuje i raspoređuje. Kad u jednom udruženju građana vladaju rovovske borbe s metodama specijalnog rata, šta se onda događa u borilištima za novce od poreza i akciza, taksi i javnih prihoda, profita javnih preduzeća?
Tako su se ribarska društva pretvarala u despotije, suverena ribarska vojvodstva i kneževine u kojima je razvoj sportskog ribolova bio paravan iza kojeg je volja za moć lovila u mutnom. Bilo je i prosvijećenih apsolutista, društvo je bivalo personalizirano u liku predsjednika koji je suspendovao statutarne odredbe i upravnu strukturu, ali se svim svojim bićem i sposobnostima unosio i davao za dobrobit ribara, društvo jednog lica kao dobre ulove trofejnih riba ostvarivalo je dobre rezultate.
Da bi mogli obavljati svoju djelatnost, ribarska društva obavezana su zakonskim zahtjevima i sporazumima koja kao udruženja građana skromnih budžeta i nedovoljnim kadrovskim potencijalima članstva teško mogu ostvariti. Trebalo bi ih, kao ribarske ruksake poslije ribolova, rasteretiti od nekih ingerencija, koje bi se prenijele na ministarstva, uprave, zavode i agencije, dok bi se ribari bavili edukacijom članstva, takmičenjima i izletima, popularizacijom sportskog ribolova i prirode općenito, te obaveznim poribljavanjem vodotoka. Takva je i njihova zakonska definicija: ribolovna udruženja i njihovi savezi su udruženja građana osnovana radi sportsko-rekreacionog ribolova, takmičenja, odgoja i obrazovanja sportsko-rekreacionih ribolovaca.
Mnogi ribari na raznim vodama po BiH kazuju da se njihov odnos s ribarskim društvom sveo na izdavanje godišnje dozvole i poziv za teferič u povodu prvog dana ribarske sezone.
Nisu ipak sva društva zapala u letargiju u koju ribar dospijeva kad satima i danima ni ne vidi ribu u vodi. Neka od njih, koje Zakon imenuje kao klubove sportskih ribolovaca, djeluju kao mala neprofitna preduzeća, efikasna i uspješna ponajviše zbog posvećenosti predsjednika i njegovih saradnika iz upravnih organa, sve zavisi samo od njihovog entuzijazma i dobrovoljnosti – kad takvi jednom iz bilo koje razloga prestanu s aktivnostima, prestaje i djelatnost ribarskog društva, tavori se i stagnira, naposlijetku zamire i gasi se svaki rad. U ribarskim arhivama zabilježeno je da predsjednik jedne ribarske sekcije u društvu nije ni obnovio članstvo i izvadio godišnju dozvolu!
***
Rijeke više nisu htjele teći ni u jednoj smjeni.
Ribe su se razgalamile, najglasniji su bili sluzavi peševi, da je prevršilo s ribarskom okupacijom i kolonijalizacijom, kao u šestojanuarskoj diktaturi ništa ih se ne pita kad o njima ribari raspravljaju u svojim društvima i u kuloarima. Neka ribari znaju, ribe neće šlabikati rezolucije, nego će podizati revolucije i ustanke protiv terora svakodnevnog podmetanja švedskog stola na parangalu s mamcima. Spremni su i na pasivni otpor s krajnjom mjerom štrajka glađu, ne bi li ribari odustali od kvašenja udica, sve dok od njih dvadeset hiljada u Bosni i Hercegovini ne nestane i onaj posljednji koji bi mogao reći
Bistro!
[1] Ribarska osnova je dokument kompleksnog sadržaja, kojeg izrađuju naučni instituti i fakulteti, a sadrži: osnovne hidrološke, biološke, fizičke, hemijske i druge karakteristike voda ribolovnog područja; sastav ribljeg fonda po vrstama (kvalitativno i kvantitativno); mogućnost i način prirodnog i vještačkog prirasta ribljeg fonda po vrstama riba; mjere za gajenje, zaštitu i lov riba i životinja kojima se ribe hrane; mogućnost privrednog ribarstva i ulova rakova; mjere za zaštitu ribljeg mrjestilišta, riba i riblje ikre sa plavnih područja; mjere za otkrivanje i suzbijanje zagađivača voda ribarskog područja; uslove obavljanja sportsko-rekreacionog ribolova i mjere za unapređenje sportsko-rekreacionog ribolova i ribolovnog turizma na ribarskom području; organizaciju ribočuvarske službe; program poribljavanja (vrijeme, količina i vrste riba); sredstva potrebna za provođenje ribarske osnove i način obezbjeđivanja tih sredstava.