Čitanje vode
Neke vode su pijane pa izazivaju ludilo, druge pijanstvo, a neke smijeh do smrti.”
Nisu hodali marševskim korakom, kao vojni odred iz kasarne „Petar Mećava“, niti su nastupali u poretku kojim je Limena glazba svirala Prvomajsku budnicu po travničkim ulicama. Ali nisu išli ni kao raspuštena banda, nego, onako, spontano, kao povorka u kojoj je svako bio u ribarskim čizmama. Crne je proizvodilo „Borovo“ i bile su teške kao da im je u petama naliveno olovo umjesto pune gume, ali zato dugotrajne, skoro nepoderive. Zelene su bile znatno lakše ali su se „Tigar“ čizme iz Pirota olako bušile i pucale na spojevima.
Umjesto ribarskih štapova, nosili su sjekire, testere, grablje, baštovanske škare, i za te rabote namjenski napravljene čaklje, nalik na one koje su korištene u seljačkim bunama, željezne kuke na podugom drvenom koplju.
Trebalo je rijeci Lašvi pomoći da se liši svega što joj ne pripada, naplavina koje su se zaustavile između onih devet kamenova. Da odabere u kojim će smjenama teći.
Kad se otope snjegovi s Vlašića i vodostaj opadne, ribari idu koritom rijeke nizvodno i na obale se izvlači sve što se može izvući iz vode. Priobalje se čisti od smeća koje je voda izbacila, potkresuju se ribarske staze. Poslije kamioni komunalnog preduzeća „Bašbunar“ prikupljeni otpad odvoze na gradsku deponiju smeća. Ribari se ne bi razišli po završetku akcije, ostajalo se na riječnoj obali uz ćevapčiće i pive, s pričama o trofejnim ulovima, onim najvećim ribama koje se u ribarskim pripovijestima uvijek otkače s udice.
Ribarska obaveza bila je sudjelovanje u dvije akcije čišćenja rijeke tokom godine, a neodazivanje je značilo gubitak prava na obnavljanje članstva u ribarskom društvu i dobivanje ribarske dozvole za iduću sezonu. Što nije uvijek tako bivalo u praksi.
U tim akcijama nikad nisu učestvovali oni najgrlatiji ribari koji su u svakoj prilici kritikovali zapuštenost rijeke i ribarskih staza. Uglavnom su dolazili uvijek isti članovi, mada je ponekad odziv bio masovan.
Tako su travnički ribari najmanje dva puta na godinu upražnjavali jednu od najuzaludnijih vrsta ljudskog djelanja u prirodi.
Nekoliko sedmica poslije akcije čišćenja Lašve, uređeni dio vodotoka bivao je isti, možda u još lošijem stanju prije nego je akcija počela. Događalo se da ribari, dok čiste rijeku, gledaju kako odnekud iz gornjeg toka voda nanosi novi kontingent smeća koje se zaustavlja na tek očišćenim brzacima i virovima.
Travničko Ribarsko društvo jedno je od rijetkih društava te vrste u BiH koje se pridržava prastarog ribarskog propisa o nelovnom danu – na salmonidnim vodama mora se odrediti jedan dan u sedmici, obično radni dan, u kojem nije dozvoljen ribolov, da se pastrmke, lipljenovi i mladice bar jedan dan poštede od izlovljavanja. Na rijeci Lašvi to je četvrtak. Nelovni dan sam odabrao zato da ne bih pravio smetnje ribarima zamućivanjem vode, namjeravajući da s nešto alatki očistim bar mali pojas vodotoka ispod ušća Šumeća u Lašvu i Dukatarevog greblja, gdje sam često dolazio u ribarenje. Uradio sam koliko sam mogao, uviđajući da je u koritu slično kao s arheološkim naslagama kulturnih slojeva – voda je vremenom nanijela, a pijesak i mulj se nataložio prekrivajući neku krpu, ispod koje je komad najlona, ostaci plastičnog lavora, zgužvana pivska limenku, razbijena boca, neke žice… Tome kao da kraja nema. Do pravog, čistog riječnog dna, na kojem nema ničeg drugog, teško je doprijeti.
Da sam išao i da u naredni četvrtak namjeravam ponovo ići na Lašvu s grabljama i baštovanskim škarama, ispričao sam Ismetu i Pekaru. Ribarski drugovi su napravili dvoje čaklje i pridružili mi se u novoj akciji. Zadubljeni u arheologiju smeća s riječnog dna, nismo odmah primijetili da nas s druge obale krišom motri ribočuvar Hadžo – dobio dojavu da trojica ribara krivolove u nelovni dan – zabezeknut što umjesto ribarskih štapova držimo alatke.
Glas da neki ribari čiste rijeku, ne čekajući da to organizuje Ribarsko društvo, pročuo se i svakog četvrtka pristupali su novi ribari.
Taj dio rijeke izgledao je kao u stara vremena, kada je tu još postojao Biserovića mlin, kada je Lašva bila rijeka, prava rijeka.
Ni dvije sedmice potom, naiđe povodanj i nanese smeća i otpada. Izgledalo je gore nego kad sam prvi put došao u samostalnu akciju.
Kao da u čuvarku mrežu koja je poderana trpaš ulovljene ribe, koje odmah bježe kroz otvore na mreži. Kad god ribar pogleda u čuvarku, ona jednako prazna.
*
U velikim i dubokim rijekama i jezerima, gdje je ribarska čaklja neupotrebljiva za sve što odniće voda! voda nije odnijela, nego je poleglo na dno, ponekad dolaze ronioci. Pregalaštvom članova ronilačkih klubova, iz bosanskohercegovačkih stajaćica i tekućica izvučene su tone i tone otpada.
Niz Vrbas u čamcima su se spuštali rafteri iz Donjeg Vakufa i Jajca, skidajući s obalnog rastinja zastave sramote. I na drugim rijekama, poput Sane i mojih ribarskih drugova iz Čaplja, isto su činili ekološki entuzijasti.
Čista rijeka Bosna – budi promjena, Čuvari rijeka, Zajedno za čiste vode, Koalicija za zaštitu rijeka, Centar za životnu sredinu – ima još mnogo organizacija i aktivista koji se staraju o vodama i vodenom svijetu.
Ribari, kao niko drugi, umiju od vodotoka otpisanih za svaki ribolov stvoriti ribolovačke atrakcije. Na ostacima starog korita Bosne, Starači i Leđenici, nakon što je iz vode izvučeno otpada u količini za solidnu deponiju smeća, krajolik je preobražen u poligon za ribarsko uživanje.
*
Bageri i teška mehanizacija produbljivali su riječna korita, a s obala su sva stabla i priobalnu vegetaciju uklanjali kao da se izvodi gola sječa i krčenje šume. Rečeno je da se mora pristupiti zaštiti od poplava. Na nekim rijekama, poput rečene Lašve i gornjeg toka Sanice, radovi su izvedeni bez ikakvog ekološkog nadzora ili konsultacija s mjesnim ribarskim društvima. Na obalama su napravili velike i strme nasipe, klizave, gdje se odronjava zemlja i kamen. Ne samo da ribari tuda teško mogu pristupiti, nego ni nemaju više zbog čega. Uništena su riblja staništa, nestali su zakloni i izvori hrane za ribu. Rijeke su pretvorene u odvodne kanale.
*
Javlja se, poput ribe koja oprezno ispituje mamac potonuo na riječno dno, svijest o uzaludnosti. Prije će voda razgraditi onaj najlon u rijeci nego će ribari dočekati da jednom, napokon i zasvagda prestane zagađivanje potoka, rijeka i jezera, da se ono svede na zanemarivu mjeru. Da se očiste korita i obale, jednom, napokon i zasvagda.
U međuvremenu, u čuvarku mrežu stavljam ribarski pozdrav
Bistro!