Čitanje vode
Ovako su nam govorili stari ribari: Kakav si ti ribar kad ne znaš napraviti muhu?”
Na goloj udici načiniti imitaciju insekta, dovoljno uvjerljivu da riba u tome prepozna svoju prirodnu hranu, pa tim mamcem biti ulovljena – smatra se najvišim izrazom sportskog ribolova. Ma šta o tome mislili ribari varaličari, plovkaroši i šarandžije!
Salmonidne ribe, naročito na malim planinskim tekućicama, hrane se pretežno insektima i prvobitno su korišteni živi primjerci na udici. To se spominje u najstarijem poznatom zapisu o izradi vještačkih muha za ribolov, kao naznaka višestoljetne tradicionalne vještine iz domena nematerijalnog naslijeđa, i u jednoj slobodnijoj interpretaciji kao vid primijenjene umjetnosti.
Pisac i učitelj retorike Claudiusa Aelianusa zabilježio je u 2. stoljeću da ribari na rijeci Astraeus izrađuju imitaciju mušice zvane Hippouros, koja „niti bojom skroz podsjeća na osu, niti je kao mušica, niti pčela ali ima po nešto od svih njih. Dosadna je i velika kao mušica, bojom je pomalo kao osa i zuji kao pčela. Stanovnici su pokušali da ove muhe natiču na udicu kao mêku, ali nisu uspjeli, jer je muha u rukama promijenila boju, otpala joj krila tako da je izgubila sličnost sa živom muhom. Pojedinci među stanovništvom, koji su se odlikovali naročitom vještinom u ribolovu, počeli su varati ribu s kojekakvom spremom i izumom za hvatanje. Oni bi omotali kuku sa crvenom vunom, privezali za nju dva zgodna pera žute boje s glave pijetla i privezali je na kanap. Prut je bio dugačak četiri lakta, tako isto i kanap. Dobro sakriveni mamac bacili su niz vodu. Ribe namamljene lijepom bojom pojurile bi gramzljivo za njim, jer su mislile bez sumnje da će im to, što tako lijepo izgleda, biti ukusno jelo. Na taj način su se uhvatile na kuku i pružale neumoljivim ribolovcima veliko zadovoljstvo.“
Da bi napravio imitaciju, ribar je morao imati živi insekt. Došao bi na obalu rijeke i čitao vodu, kako to opisuje Izaak Walton:
Dovitljiv mušičar može da se prošeta pored reke i uoči koje mušice padaju na površinu vode tog dana, pa da ulovi jednu takvu mušicu ako vidi da za njom iskaču pastrmke. A onda, pošto uvek ima pri sebi i torbicu sa medveđom dlakom, ili dlakom mrke ili sinjave junice, perje petla ili kopuna, svileni ili vuneni konac raznih boja da napravi telo mušice, pera sa patkove glave, crnu ili mrku ovčju vunu, ili svinjsku dlaku ili čekinju, zlatni ili srebrni konac, svilu raznih boja, naročito tamnijih, da napravi mušičju glavu, k tome još i raznobojno perje, kako od malih ptica tako i od pegave živine, kažem, ako ima sve to pri sebi u torbici i ako pokuša da napravi mušicu, pa makar i grešio u početku, ipak će na kraju pogoditi kako treba, pa čak možda i stići do takvog savršenstva kakvom ga niko drugi ne može naučiti.
Najstariji i najprostiji, a zapravo najteži način motanja ili perjanja muhe literarizirao je iz svog mušičarskog iskustva Skender Kulenović:
S vremena na vrijeme zaćuholi vjetar, ja znam, mušica mu se raduje pa silazi na vodu da se umije.
Trehnem granu, kad evo je, jest bogami: rodila se pirga. To je jedna mušica droba medastoga, pa ide malo u narandžu, pjegava malo po krilima, pa i po nogama. A ima je, šakom da je kupiš. Ovi ovdje hajvani na nju i ne love, utuvili da je uzima samo prosta riba, i ne možeš im dokazati da si pejgamber. Neko im to nekad rekao, i oni to drže.
Sjednem, časom napravim i svežem pet pirga.
Za najstariji poznati opis muha u Bosni i Hercegovini smatra se zapis Georgea Edwarda MacKenzija Skuesa o mušičarenju na Plivi 1898. godine:
Primjetili smo da su mušice domaćih ribolovaca bile, po boji trupa, vjerna imitacija ‘Pale Blue’ osim veličine udice koja je bila nešto veća od uobičajene veličine žive mušice. (…) Krila mušica su urađena od mekog perja divlje guske. Nemaju nogica a trup im je urađen od sirove svile. Konjska dlaka je iz repa malog bosanskog konjića, neobično fina i jaka i ima čvor na kraju predveza za koji je vezana mušica dajući mu neskladan, grub ali ne, i neprirodan izgled.
Danas je arhaizam da mušičar na riječnoj obali pravi muhu po živom modelu, uhvaćenom iznad vode. Ni jednom nisam u višedecenijskom ribarskom stažu vidio ribara koji pravi svoju kreaciju, kako se ponekad žargonski naziva muha.
Za pravljenje muha u Travniku ribolovci kažu napraviti muhu ili smotati muhu, dok se u nekim dijelovima BiH, poput Bosanske krajine koristi izraz naperjati ili perjati muhu. Za mušičara koji pravi muhe u Travniku nije postojao poseban izraz, dok se u BiH kaže vezač muha.
Mušičar mora poznavati osnovne vrste i život insekata kojima se riba hrani, a to se postiže metodom posmatranja te korištenjem stručne literature. Kada se roje određene vrste, kako izgledaju njihovi razvojni oblici i faze, transformacije iz larve (nimfa muhu[1]) s dna rijeke u subimago (mokru muhu) iz vodenog filma kao prelazni stadij u imago (suhu muhu) na površini vode.
Stari travnički mušičari su znali za ciklično rojenje muha i svake sezone u septembru su išli na Vrbas loviti lipljena na muhu Kupusaru, čija boja trupa izgleda kao list kupusa.
Insekt se nastoji što uvjerljivije podražavati, no pravi su i neobjašnjivi fenomen hiperrealistične muhe, koje izgledaju kao pravi, živi insekt, a na njih je skoro nemoguće uloviti ribu!
Postoji zasebna podkategorija fantastičnih muha – Kraljevski kočijaš, Profesor, Zulu, Red Tag, Alexandra… to su one koje ne postoje u prirodi i ništa ne imitiraju, predstavljaju kreaciju mašte mušičara, a ove suhe muhe ponekad su efikasnije od najboljih imitacija stvarnih insekata. Iz te kategorije je moja favoritna muha, Otpadnik.
Pravljenje muha je strast unutar strasti, unutar ribolova, a moglo bi se reći da je potraga za materijalima za izradu muha, čitav jedan napor i ozbiljan aktivitet, dodatna i posebna strast.
Svaki tip muhe ima trup i on se može napraviti od najraznovrsnijih materijala, mada je najčešće korišten konac svake vrste, od svilenih do goblenskih ili pelgar, pri čemu su nijanse boja bile važne. Mušičari u BiH u prošlosti su često koristili pucvalu i kudelju, niti iz ženske najlon čarape i PVC vreća za povrće…
U te svrhe stradali su odjevni predmeti, kao i kućni itisoni. Na Neretvi su poznate muhe nastale od “Sejine deke (Deka koju je otkrio Sejo), Sonjina suknja ili kaput (suknja koju je moj tetak Jozo rasparao mojoj tetki Sonji i pokazalo se ispravno – štof), Mićina zela (štof kaput), Hitov štof (par vrsta štofova kupljenih u HIT – robna kuća u Mostaru), TITO (Titina tapiserija – koju su imali mnogi po kućama, a njene braon crvene rese su se pokazale jako lovnim i dan-danas je potraga za Titom), Beograđanka, Sarajka, Bilećanka, Banjalučanka… vunice donesene iz gradova po kojima su i dobile ime”.
Tako se za muhu zvanu Plivka koristi nit iz sasvim određene, jedinstvene kućne zavjese ili store. Pokušali su ribari sa zamjenskim modelima, naizgled, stora ko stora, ali to nije bilo jednako uspješno u lovu pastrmki i lipljenova. I ovo nije mušičarski mit.
Za krila i “nogice” insekta koristi se uglavnom perje ptica, od vrapca do marabua, i to samo iz određenih dijelova tijela. Najviše se koriste pera od horoza, i to samo ona pera ispod vrata. Postoji određena rasa horoza s veoma dugim perima, koji čine takozvano sedlo, koje košta oko 100 dolara, i oni se na farmama uzgajaju samo zbog pera i pravljenja muha.
Dlaka iz krzna domaćih i divljih životinja koristi se za izradu, neke vrste muhe mogu se samo od materijala izraditi, na primjer, Goddard muha.
Veštačka grin drejk mušica pravi se na velikoj udici, a za dabing (materijal za trup), se uzima kamilja dlaka, svetla medveđa dlaka, meke dlačice koje se mogu iščetkati s krmačine čekinje i žuta vunica, sve zajedno pomešano. Telo treba da bude dugačko i naširoko izuvijano zelenim svilenim koncem, ili još bolje žutim koji je natrljan zelenim voskom, a dlačice na repu treba da budu od dugačkih dlaka samura ili tvora, sa krilima od beličastosivkastog pera divlje patke. Obojenog u žuto, i to na ovaj način: uzeti koren od žbuna žutike i oljuštiti ga, dodati komadić stipse veličine oraha, naliti kišnice, i u tome prikuvati pera, koja će dobiti vrlo lepu žutu boju.
Izaak Walton navodi još jedan primjer korištenja životinjske dlake za muhu Blue Dun:
Uzmi koštani češljić i njim četkaj vrat crnog hrta, a one sitne maljice koje ostanu na češljiću biće najlepše plave boje koju možete da zamislite.
1970-ih i kasnijih godina travnički ribari pravili su tipične bosanske muhe, onako kako ih je u svom novinskom feljtonu i knjizi “Ribarske staze” opisao stari banjalučki ribar Mersad Rajić. Muhe su dobijale nazive po pticama, čije je perje upotrebljavano za nogice ili krila: Kreja, Jarebica, Sova ili Sovjak, Patak, Ćuk, Tetrijeb, Brljak, Guska, Horozuša, Vrana, Crni prelac. U Bosanskoj krajini nazivane su i po materijalima od kojih se pravio trup muhe: Kudelja, Likana, Najlonka, Bistrac, Svjetlac… Takođe, mušičari su ih zvali po insektima koje su imitirali – Osa, Mravić, Kućna muha… Mušičari u BiH sve do posljednjih decenija nisu marili za internacionalnu nomenklaruru muha, jer svaka muha ima svoje standardizovano ime i u skladu s njim jedinstven izgled muhe.
Muhe su se u prošlosti pravile na najteži mogući način, iz ruke, takav je naziv za ovu tehniku bez upotrebe bilo kakvih pomagala, jedina alatka bile su male makaze koje su korištene za prerezivanje konca. To znači da je mušičaru jedna ruka uvijek zauzeta držanjem udice i da sve faze izrade muhe mora obavljati jednom rukom.
Kao učenik 8. razreda osnovne škole, jedanput sedmično odlazio sam kod vrsnog majstora Šaćira Kosa na poduku o izradi muha iz ruke. To su bile majstorske radionice, u kojima me je strpljivo podučavao načinima pravljenja muha, ponavljajući postupke i njihov redoslijed u nastanku muhe od gole udice. U finoj, srdačnoj atmosferi, od njega sam učio o najvažnijim postulatima ribarske etike.
Danas samo jedan mušičar u Travniku muhe pravi na taj tradicionalni način, to je Samir Jusić. Prosto je nevjerovatno kako postiže standardizovan, potpuno jednak izgled svih modela i vrsta muha koje izrađuje, i sitnih i krupnih, kao da ih kopira, uvijek su istovjetne, bez i najmanjeg odstupanja.
U upotrebi su se pojavljivali mali bravarski šaraftluci ili stege, na kojima su se mogle koristiti samo velike udice. Prave mušičarske stege počele su se koristiti znatno kasnije, uz njih novi dijelovi pribora, kao što su bombine za konac, držalice za pera, specijalizovana pinceta…
Za upražnjavanje ove tradicionalne vještine potrebna je velika preciznost u radu, mnogo strpljenja i dobar vid!
Iako se muhe izrađuju i na malim udicama, mušičari ne koriste lupe i optička povećala u svome radu, ali moraju imati dobro dnevno svjetlo ili dobru lampu za noćnu izradu.
Svaki vezač muha ima neki svoj vlastiti “rukopis”, osobeni stil u pravljenju muha tako da se može raspoznati ko je pravio određene muhe, iako se radi o istim modelima muha. Iako se smatra da su napravljene sve moguće vrste muha i njihovih varijacija, svakako postoje mušičari koji priželjkuju da naprave novu vrstu muhe poznate po lovnosti, koja će se nazvati po njihovom imenu. A loviti ribu samo svojim kreacijama, pitanje je mušičarskog prestiža.
Znanje o izradi muha uglavnom se prenosilo unutar porodičnog kruga, iz generacije u generaciju i eventualno ta vještina se pokazivala ponekom prijatelju iz ribolova. Jedini način transfera ove vještine bila je praktična demonstracija.
Nisu svi ribolovci koji su lovili tehnikom mušičarenja znali praviti muhe, pa su bili prinuđeni da ih kupuju od onih koji su ih izrađivali.
“Kakva je to mušica bila, to se krije! Neće oni to svakom pokazat! Sve je to tajna, i ko pravi, i ko prodaje, sve je tajna!”
Mušičari koji su prodavali muhe drugim ribarima imali su važan razlog da ne demonstriraju i ne odaju svoje znanje drugim ribarima, jer bi time izgubili redovne mušterije. Pa i oni koji se nisu bavili prodajom svojih muha, nerado su htjeli pokazati neke metode i postupke u izradi. Zato su se mlađi ribari, kakav je bio Muhamed Adžemović Halka, morali dovijati kako da savladaju određene pojedinosti u procesu izrade muha:
Nije se to pokazivalo, malo ko da će ti nešto pokazati. Ja sam otprilike znao neki trup napraviti, samouko, a kad sam jednom kod Rasima Mehića naručio muhe, ja došo, on postavlja pero… Meni sad da je samo vidjeti kako se pero stavi, e nećeš mi ti više muhu napraviti, ja da čekam po 15 dana dok se ti smiluješ! Čim sam ja vidio kako on zamota pero, od tada ja sam sam pravio.
Pravljenje muha je hobi, kao i ribolov, mada postoje profesionalni vezači muha koji opskrbljuju veliku potražnju mušičara koji ih ne izrađuju.
Muhe se prave tokom čitave godine, a najviše kad zadnjeg septembarskog dana nastupi lovostaj na potočnu pastrmku i lipljena. To je skoro rutinski postupak, s uvriježenim redoslijedom postupaka. Vješt vezač muhu može smotati li naperjati za nekoliko minuta, više vremena je potrebno za izbor i pripremu materijala. Među raznobojnim koncima i svakojakim perjem, u tih nekoliko trenutaka, kao kad subimago ispliva na površinu rijeke i još nemoćan da poleti zbog krila koja se još vlažna rastvaraju, kao da se čuje blagoslov u vidu riječi
Bistro!
[1] U ribarskom rječniku poznate su kao podvodne muhe. Ako se ne lovi tehnikom mušičarenja i mušičarskim priborom, uz njih se veže olovni uteg nazvan tirolsko drvce ili lajner. Osim u donjem toku Neretve uteg nije dozvoljen na rijekama u BiH.