Čitanje vode
Voda je stajaćica, jezero ili bara, može biti i tekućica, spora i tiha, ali i ona s hučnim brzacima i dubokim virovima. Na obali se odabere mjesto, najizglednije za ulov, zabaci se mamac i do kraja tog dana odatle više nema pomjeranja. Pecanje je, dakle, statično, nepokretno, ukotvljeno u vodeni ambijent.
Pecaroš, večito tih i smiren kao stari mudraci, kako ga vidi Stevan Raičković (mi bi mu za upotpunjenje one uvriježene slike i predstave mogli dodati slamnati šešir s udjenutim perom od švrake), sa što manje pokreta, skoro nepomično poput indijskog sadua, sjedio bi na kakvom ribarskom tronošcu, koji bi mu postajao tron s kojeg samo prividno vlada nastojanjem da upeca ribu, nemoćan prema nepredvidivosti riblje ćudi.
Mnogi važni, ozbiljni ljudi sažalijevaju pecaroše, kaže Auleks.
Lord Byron nije volio pecanje i u poemi Don Huan kao starog čudaka i okrutnog fićfirića spominje jednog od najpoznatijih ribolovaca svih vremena, ser Izaaka Waltona, želeći da mu se udica zaglavi u grlu. U čuvenoj knjizi Savršeni ribolovac[1] iz 1653. godine Walton nas upućuje da ko čita Plutarha, znaće da je pecanje bilo cenjeno i u vreme Marka Antonija i Kleopatre, te da je njima, u doba najveće slave, pecanje bilo glavna zabava.
Dozvolite takođe da dodam još i ovo: svako ko se zagleda u crkvena pravila videće da je lov zabranjen sveštenim licima budući da predstavlja neobuzdanu i mučnu zabavu koja unosi pometnju, dočim im je pecanje dozvoljeno budući da je to bezazlena zabava koja čoveka navodi na duboko promišljanje i čini ga smirenim.
Moj sledeći i poslednji primer biće čovek poznat po tome da nije cenio novac, pokojni upravitelj koledža Iton, ser Henri Vuton, sa kojim sam često pecao i razgovarao. Taj čovek, čija je pohvala pecanju bila dovoljna da preobrati kakvog ne preterano strogog kritičara, bio je takođe izuzetan ljubitelj i čest praktičar te veštine, za koju je govorio da mu je služila kao „zanimacija u slobodnom vremenu, koje bi inače uzalud potrošio“. Posle napornog rada, pecanje mu je „odmaralo um, razveseljavalo dušu, blažilo tugu, uklanjalo nemirne misli, smirivalo strasti, donosilo zadovoljstvo, baš kao što svima onima koji zagovaraju pecanje i bave se njime pomaže da steknu mir i strpljenje“. I zaista, prijatelju moj, videćete da je pecanje poput vrline skromnosti nad kojom uvek bdi duhovna smirenost i mnoge druge blagodeti.
U pecanju se možda više nego u ribolovu sadrži strpljenje, najvažnija odlika svakoga sa štapom i udicom, mada ima i nestrpljivih – kako kažu stari ribari: Neće riba nervoznog ribara!
Pecanje nije ništa drugo do čekanje, riječna ili jezerska obala postaje čekaonica za ispunjavanje želja o neviđenim ulovima za prepariranje i za priče, koje će se zbog veličine ulova razliti u rukavce, svaki sa svojom verzijom o težini i dužini ulovljene ribe.
Upravo to, da neko satima i satima, danima i danima sjedi ili stoji uz vodu, to je onaj jaz koji djeli ribolovce od neribolovaca, pecaroše od nepecaroša. Kako objasniti da to što izgleda kao dosada i danguba jeste metafizika i trancendentalna meditacija, ona Altmanova imaginacija?
Upornost, jednom upoređena s istrajnošću Jehovina svjedoka, to je druga priroda pecaroša, jer dok god je udica u vodi, postoje izgledi za ulov. Među ribarima čuju se glasovi kako danas, u opštem pomanjkanju i smanjenju ribljeg fonda u svijetu, ribu ne lovi ribarsko znanje i iskustvo, još manje pribor i mamci, lovi je ribarska upornost, oni uporni i najuporniji skoro uvijek nešto ulove.
Za razliku od ribolovca koji je u stalnoj potrazi za ribom, pecaroš čeka da riba njemu priđe. Krma ili primama, najčešće od starog hljeba, baca se na mjesto gdje će pecaroš pokvasiti svoju udicu s mamcem. Na krmu prvo dolazi sitna riba, koja biva rastjerana pojavom krupnijih riba, kojima je opet pojava mnoštva ribica na jednom mjestu znak da je tu neka hrana, koje su ribe, kako se općenito ali pogrešno smatra, uvijek gladne i nezasite.
Dok bi ribolovac za tili čas svezao neku varalicu ili mušicu i time bio spreman za početak ribarenja, pecarošu trebaju sati, nekada i dani, za pripremu mamaca, pribora, naročito krme.
Šarandžije su najinovativniji među pecarošima jer stalno istražuju i ekperimentišu s aromama kojima se odlikuju boile, mamci oblikovani u obliku kugli. Šta bi rekli za neke Waltonove preporuke o aromama koje privlače ribu:
A sad ću ti ispričati nešto što bi se moglo nazvati i tajnom.
Odlazio sam na pecanje sa starim Oliverom Henlijem, koji se u međuvremenu preselio u božje predele, čuvenim ribolovcem, kako na pastrmku tako i lososa, te sam zapazio da bi on obično vadio tri, četiri gliste iz vrećice, pa bi ih stavljao u kutijicu koju je držao u džepu. Tamo bi obično ostajale po pola sata ili duže pre no što bi ih stavio na udicu. Pitao sam ga razlog tome, a on mi je odgovorio da je naprosto odabrao nekoliko najboljih da mu budu pri ruci kad sledeći put bude stavljao mamac. Međutim, ja sam, kao i ostali, zapazio da on hvata više ribe no što bih ja mogao, ili bilo ko drugi koji bi s njim krenuo na pecanje, naročito na lososa. Nedavno mi je poverio jedan od njegovih najbližih i najodanijih prijatelja da bi kutijicu u koju je stavljao gliste namazao jednom ili dve-tri kapi ulja od bršljanovih bobica, koje se dobija njihovim gnečenjem ili prelivanjem vrelom vodom. Još mi je rekao da gliste, pošto provedu u toj kutijici sat vremena, il’ približno toliko, navuku na sebe miris koji je neodoljivo privlačan, što je dovoljno da sva riba nadomak tog mirisa počne da grize.
Uzmi smrdljiva ulja izvučenog iz sladića pomoću cevčice, pomešaj sa terpentinom i medom uzetim pravo iz košnice, potom namaži time mamac i to će nesumnjivo privlačiti ribu na nj.
Savremene šarandžije polaze u višednevne ekspedicije kao neka vojna jedinica na manevre, logistika je opsežna a pripreme dugotrajne. Oni slove kao primjer ribarske etičnosti, među njima nema krivolovaca i sve ulovljene ribe pomoću posebne opreme i medicinskog tretmana udicom zadobijene rane vraćaju u vodu.
Lov trofejnih šarana i somova teška je kategorija i hardcore verzija svakog slatkovodnog udičarenja. Borba epskih razmjera počinje u trenutku kad riba zagrize i proguta mamac, obično je to noću, kad najveće ribe idu u potragu za hranom i plijenom. Može trajati nekoliko sati, a onaj koji drži ribarski štap kao ljudsko biće stoji nemoćan naspram sile i snage ribe ne teže od 20 kilograma – da ne spominjemo somove koji su težili više od ribara kojih ih lovi!
Neka plovkaroši kažu da su to bedastoće, ali plovkarenje je monotona rabota: na istom mjestu, isti plovak ista voda nosi; sve je uprošteno, isti pribor, isti mamci, jedino što se mijenja je dubina na koju plovak spušta mamac u vodu. Teza o letargičnosti ne dovodi u pitanje veliko znanje i umijeće koje plovkaroši imaju o ulovu ribe udicom.
Pecanje je individualni hobi, u koji se odlazi i s drugim pecarošima, ali plovkarenje na rijeci Bosni u zimskom periodu izgleda kao neki ribarski Woodstock. Na samo određenim mjestima zvanim zimovnici sjati se sva riba iz cijele rijeke, za njom se okupe ribari iz raznih dijelova zemlje, jedan do drugoga, skoro rame uz rame. Danima se održava ribarski slet u kojem vlada dobro uvježbana koreografija zabacivanja plovaka jedan preko drugoga, nad rijekom se isplete mreža ribarskih najlona koju samo jedan nesmotren zabačaj potpuno zapetlja i zamrsi.
Nekoliko plovkaroša, otpuštenih radnika iz zeničke Željezare i demobilisanih boraca, prodavalo je ulovljenu ribu i od toga su prehranjivali svoje porodice. Zimske noći provodili bi uz rijeku i vatru da bi sačuvali najbolje lovno mjesto za sebe i za sitnu naknadu drugim ribarima.
Uz plovak, simbol pecanja su rašlje, grana drveta u obliku slova Y, koja služi kao držač za ribarske štapove. Rašlje su u lovu ciprinidnih vrsta uobičajeno pomagalo, dok su na salmonidnim vodama pouzdan znak krivolova, pošto se na taj način može loviti samo živim mamcima, što je ribarskim zakonom zabranjeno u ribarenju ovih vrsta riba.
Grunt, čeka, leža, na teško i još sijaset naziva označava potpuno statični način lova ribe, kada je štap odložen na rašlje. Olovnim utegom mamac se spušta na dno i tamo stoji bez dodatnih pomjeranja, samo se povremeno izvuče iz vode radi provjere i eventualnog stavljanja novog mamca.
Ciprinida ima više vrsta i brojnije su od salmonida, tako da pecaroš ima mogućnost da ulovi veći broj riba od ribolovca, što se znalo praktikovati u neslućenim razmjerama, mada su i ovi potonji znali desetkovati riblji fond. Krvni i mahniti, tako za njih veli Skender Kulenović, gonjeni pohlepom, kad su im i najveće mreže-čuvarke, u kojima se drži ulovljena riba, bivale premale, ribu su odnosili u vrećama i buradima.
Takvi bi, da ikako mogu, u jednome danu pohvatali sve ribe iz rijeke i jezera, pa sutra opet došli da love protestujući što u vodi više nema ni ribice. Kadšto podsjećaju na korisnike poticaja za obnovljive izvore električne energije, naročito na vodeni pogon, kao i druge tranzicijsko-privatizacijske harambaše.
I dok drugi love ribu, ti se Muzafere kupaj!
Bistro!
[1] Prevela Radmila B. Šević, izdanje Mediteran Publishing, Novi Sad 2016.