Čitanje vode
Dječaku koji ljetni raspust provodi u Dobrunu, loveći klenove i mrme u Rzavu, amidža Osman govori da nipošto ne ide za Maličem, mjesnim ribarom, ako ga bude zvao da ide s njim u kanjon rijeke.
Ispod ostataka utvrde Proklete Jerine, taj izgleda nastrani tip s francuskom kapom na glavi iznenada bi se pojavio u šljiviku kod stare Careve džamije. Opremljen vitkim štapom od lijeske, na čijem je vrhu bio svezan laks dužine 4-5 metara i privezanom udicom, na koju je naticao skakavce, lovio je klenove. Iako najprimitivnija, ova oprema ga je činila ribolovcem. Imao je tri osnovne stvari: štap, kanap, udicu.
Ne zna se iz kojih je vremena i pravremena pored brzih bosanskih i hercegovačkih rijeka i potoka u upotrebi štap od stabla lješnjaka, lijeske, odabran zbog svoje elastičnosti i izdržljivosti. Ribarski štap nazivan je prut, sprulja, mlat ili motka, kako su to činili u Rami.
Ribareći na Plivi jedne od posljednjih godina 19. stoljeća, jedan od najvažnijih mušičara u istoriji fly fishinga G.E.M. Skues opisao je ribarski pribor lokalnih ribara:
Tu nam se je pridružio mladi Bošnjak, ribolovac s mušicama, s vrlo primitivnom opremom. On je bio beskrajno zainteresiran za naš pribor, ali nikad ne pokazujući da je njegova radoznalost iznad pravila lijepog ponašanja. Bio je veoma zahvalan što smo mu dozvolili da isproba naše štapove te nam je za uzvrat dozvolio da iz blizine pogledamo njegov pribor.
Uz neke vodotoke raste močvarna trska, daleko pogodnija za ribarenje i korištenje ove biljke predstavljao je veliki napredak u razvoju ribarske opreme. U Travniku su nazivani trstičari ili bambus štapovi.
To je bio prvi štap kojim je lovio jedan od najstarijih travničkih ribara Eniz Mešić Eno:
“Prvi štap sam kupio, znaš šta je trstika? Otišo sam tamo, bila ona ribarska prodavnica ‘Lovac’.
Tu sam kupio hinzle – znaš šta su hinzle? Spojnice (za segmente štapa), ja sam napravio od žice vrh, napravio ove ringle. Bio je goli štap… Gledali smo da je vrh malo vitkiji.”
Ovakvim štapom dugo se koristio i Muhamed Adžemović Halka, koji opisuje njegovo oblikovanje:
“Cvjećar Major je išao dole u Metković, ja mu kažem, donesi onih bambusa, ja čuo da ih dole imaju. Donio je jedno 50 trkalja, a nijedan nije manji od 5 metara, ja sam u ovu zgradu Smailkadića otišao i gore svezao 10 komada i dole 10 cigli, da ga istegne… Kod Tufke u ‘Lovcu’ se uzmu hinzle, vodilice, držač, onda obrada, obradiš koruge one, prvo većim nožem pa onda ide šmirgl, pa onda staklo, komad stakla, onda lakiranje, a prvo ga isječeš na koju dužinu hoćeš… Imao si lipenski bambus za nevjerovat da se more pogoditi takav! Za mladice štap je bio akcija 500!! Ima dvije ringle i vrh!!”
U upotrebi su se održali veoma dugo i njime su na Lašvi redovito lovili stari ribari Copo, Cucan, Štruca, Momo, Alaga Sijah, Salih Hopić, Brane Mihajlović…
Trstičar je bio prvi štap koji je imao moj ribarski drug Dino i loveći njime uspješno je mušičario na Jasenici i drugim vodotocima oko Travnika.
Štapovi od bambusa kasnije su se pojavili kod mjesnih ribara, do tada je to bio naziv za štap od močvarne trske. Od bambusa se i danas ručno prave mušičarski štapovi u malim serijama i njihova cijena doseže 2.000 dolara.
Štapovi i ostali ribarski pribor kupovao se u čuvenoj prodavnici „Lovac“.
Uvijek u plavom radnom mantilu, s naočalama kockastog okvira, namrgođen i prijek, radio je i danas među ribarima spominjani Tufko. Pravilo je bilo da se prije kupovine pokaže ribarska dozvola, u protivnom, odbijao je da proda bilo šta od pribora, mamaca ili opreme. Nas dječake koji smo tek počinjali ribariti, kao da je svojom nabusitošću htio odvratiti od ribolova. Neke stvari jednostavno je odbijao da nam proda.
“Nije to za tebe!”
Tim riječima za nas se završavao svaki pokušaj kupovine.
Kako se već razvijala proizvodnja štapova od novih materijala, grafitnih vlakana i fiberglasa, tako su i ovdašnji ribari dobijali moderne štapove, napokon odabrane prema ribolovnoj tehnici. Do tada je jedan štap korišten i za mušičarenje i za varaličarenje.
Uloviti ribu ljeskovim ili trstičarom štapom znatno je teže nego što bi se to radilo savremenim priborom, za to je potrebno posebno umijeće zamaranja i privlačenja ribe u meredov.
Još teže iskustvo je ribarenje u doba kada nije postojala ribarska struna od najlona, kojeg ribari nazivaju laks, silk, silo, sijelo, sita.
Dlake iz konjskog repa upredanjem su postajale materijal za strunu i danas je teško zamislivo kako te tanke niti, tih sedam dlaka od kojih ona u sredini mora biti crne boje, mogu izdržati otpor koji pruža ulovljena riba, kad se događa da se prekidaju i najbolje savremene ribarske strune.
Ne zna se da li su stari bosanski ribari pripremali konjsku dlaku za sijelo ili obsijelo, na način kao što su to činili u Engleskoj još u 17. vijeku.
Veoma složene postupke namakanja i otkuhavanja, s dodavanjem jakog piva, čađi, soka od orahovog lišća, stipse, nevena, zelene galice i bakarnog oksida opisao je ser Izaak Walton u knjizi Savršeni ribolovac. Težilo se da dlaka poprimi boju vode, ili boju stakla, ili se bojila u zeleno.
Iako su za ribolovne namjene korišteni u starom Egiptu i Kini, svileni konci postaju popularni nakon 1908. godine.
Kad je firma Du Pont 1950. proizvela prvi vještački ribarski konac od poliestera, došlo je do revolucije u sportskom ribolovu i razvojem monofil laksa znatno se olakšava ribolov.
Ribari se najčešće opredjele za jednog određenog proizvođača laksa i ono što se smatra provjerenim i pouzdanim ne treba dovoditi u sumnju eksperimentisanjem s drugim proizvođačima. Među mnogobrojnim vrstama, stari jugoslavenski ribari jednu sa sjetom spominju kao neprežaljenu, jer se u Francuskoj prestala proizvoditi Racine Tortue, Zlatna kornjača, do danas neprevaziđen po čvrstini i dugotrajnosti.
Posebna podvrsta su ribarske šnjure za mušičarenje i varaličarenje. U nedostatku originalnih šnjura, travnički ribari koristili su tanje špage, nabavljene od radnika iz Konfekcije „Borac“.
Ribar je nezamisliv bez dijela opreme na koju se namotava laks. To je najprije bio prosti kalem nazvan čekrk ili kolo, do danas nepromijenjen model u mušičarenju. Proste konstrukcije, danas je u prodaji i po visokim cijenama od 2.000 KM, najviše zbog insistiranja na što lakšim materijalima, koji mušičaru omogućava da s manje zamora lovi satima i satima.
Kad je jedan stari ribar na Plivi prvi put vidio kod gostujućeg ribara iz Zagreba ribarsku mašinicu i mogućnost zabacivanja vaser kugle s muhama na do tada nezamislivu daljinu, do suprotne obale rijeke, rekao je da je u Plivi došao kraj ribljem fondu. Za sve druge discipline i tehnike ribolova osim fly fishinga, bez mašinica ili rola, ribolov je nezamisliv. Nekad su najviše korištene DAM, Shakespeare, Abu Garcia, Mitchel mašinice, a danas preovladavaju japanski proizvođači. Ni najbolja mašinica malo vrijedi ako, znaju to ribari, špula nije do kraja ispunjena laksom.
Starim Rimljanima treba zahvaliti na inovacijama u kovanju udica, jedne od najstarijih alatki u istoriji ljudskog roda, čija je forma nepromjenjiva, samo se varira u mnogobrojne modele, prema vrsti ribe koja se lovi i prema ribolovnoj disciplini i tehnici. U nedostatku udica – nekad ih je bilo veoma teško nabaviti (Prvo uzbuđenje nastupi već uveče pred ribolov, dok pregledam udice, imao sam dve švedske, bele kao platina, najbolje udice na svetu, pobožno sam ih polagao u kutiju…), savijale su se špenadle i ekseri kao sasvim upotrebljiva zamjena, pošto je ribe bilo u tolikom broju da se potočna pastrmka u potoku mogla uloviti na komad crne vunice omotane oko udice ili njenog nadomjestka. Danas ima ribara kojima smeta što su ili nisu dovoljno zakrivljene, ili nešto slično tome pa ne žele da koriste određene proizvođače i modele zbog nekih detalja u izgledu ili materijalu od kojeg su proizvedene, očekujući od tankog komadića savijene žice da ima nosivost građevinske armature. Dok je bilo udica zvanih englezerice, niko od ribara nije preko hljeba tražio pogače. Dugo vremena u „Lovcu“ su u ponudi bile samo odlične Mustad udice modela 539 i 540, pakovane u male kartonske kutije, poput onih za šibice.
*
Ribar lovi ribu, a ne pribor.
Na Ribniku se sastala internacionalna mušičarska elita, među njima bilo je i svjetskih i evropskih prvaka u fly fishingu. Izgledalo je kao da su se sve pastrmke i lipljenovi iz ove rijeke prebogate (ako se uopšte tako nešto može reći) ribom u njenom revirskom dijelu, digli na površinu vode da se hrane mušicama i na taj način pozdrave gostujuće ribare. No, niko od velemajstora ne uspijeva ni jednu ribu da ulovi! Ne mogu da „potrefe“ koju muhu riba uzima, jer se hrani samo jednom vrstom insekta, čiju oni imitaciju nemaju u svojim kutijama s muhama.
Jedan od najboljih mušičara ne samo u BiH nego i na Balkanu, izrađivač mušičarskih štapova, Admir Ado Jeginović iz Ključa, s trijema ribarske kuće skida štap od lijeske, postavljen kao dekoracija koja podsjeća na dugu tradiciju mušičarenja u Bosni. Zagazivši u rijeku u ribarskom waders kombinezonu, s najprimitivnijim mušičarskim priborom, pred zapanjenim gostujućim ribarima, kao znalac rijeke s pravom muhom lovio je krupne lipljenove i pastrmke, ribu za ribom!
Ribar treba imati pouzdan, solidan pribor. Štap je najvažniji za zabacivanje mamca i za izvlačenje ulovljene ribe.
“Dole odem ponovo na Lašvu, i tu dole tri komada dignem, radila tad da Bog sačuva, a ja imo tvrd ščap, to mi je bila greška što nisam imo mekan ščap za lipena, svaka mi se riba otkinula… Jednom smo ja i Copo otišli dole kod Kaića mlina i bacamo, hop, jednu vučemo do obale, istom ona ovako, op, op, devet komada je on vuko ni jednu nije izvuko, ja osam vuko ni jednu izvuko, a isti nam ščapovi bili, samo je dovučeš do obale, ona dole, krut ščap, neodgovarajući pribor…”, kazivao je Faik Kolasević, najstariji travnički ribar.
Kako odabrati pribor u jednoj od najvećih industrija razonode, koja prati i zapravo oblikuje sportski ribolov kao najmasovniji sport na svijetu, na tržištu prezasićenom proizvodima koji se svake godine pojavljuju u novim modelima?
Zavisno od preferencija i već prema vrsti ribolovne tehnike i vrstama riba koje se takvim priborom love, ribar se može dobro opremiti ne za tako velike novce. Pomno odabran pribor može da traje mnogo ribarskih sezona, a neki proizvođači daju doživotnu garanciju kupcu.
Postoje kolekcionari, koji sistematično skupljaju pribor određenih robnih marki i proizvođača, a postoje i oni koji samo gomilaju pribor, kao dekor za pokazivanje u ribarskim krugovima, koji nikad neće biti ni ispobane na vodi, jer se ribolov uglavnom svede na upotrebu dva-tri štapa i isto toliko mašinica.
Kad bi ribe samo znale da timovi inžinjera i raznih stručnjaka neprestano rade na usavršavanju ribarskog pribora ne bi li ih se što lakše i što više lovilo i izlovilo, ne bi bile kadre u znak čuđenja svojim jezikom kazati
Bistro!