Škrgo: Ostve

Čitanje vode

Ali je voleo da ulovi pastrmke do posljednje i ne birajući sredstva. Ali on je izumevao nova sredstva uništavanja: mlatio divizmom po živom kreču i zagađivao time virove, odvodio tokove rečica, izgonio srgovima ribe iz skloništa i uterivao ih u vrške on je prvi i doneo iz grada otrov koji se umeće u ploveće mamce, tako da se riba opije kad proguta.”

Milovan Đilas, „Gora i voda“

Otkako je sportskog ribolova, postoji i krivolov. Prvi propis, pravilo i zakon koji su proglašeni o lovu ribe, jamačno je, izvrgnuti su isti taj dan, tako je nastavljeno do dana današnjeg i trajaće do bogojavljenja.

U čovjekovoj prirodi je sklonost da u svakoj prilici nastoji djelovati protiv pravila, do željenog cilja i svrhe doći bez mnogo truda i zamora, tako i u ulovu ribe – o tome imamo 400 godina staro svjedočanstvo već spominjanog ser Izaaka Waltona:

Kakva li je, dakle, sramota da takvu reku uništavaju ljudi od najgore sorte, raznim protivzakonitim postupcima kao što su požari i bacanje mreža preko noći, pravljenje ustava, a po danu lov rukama i ostima, omčama i kukama. Sve to je sad postalo toliko često da i pored toga što imamo vrlo dobre zakone kojima se mogu kažnjavati prestupnici to danas radi svaka bitanga i, koliko vidim, prolazi nekažnjeno.

U imaginarnoj knjizi o istoriji ribolova u Bosni i Hercegovini, poglavlje o krivolovu bilo bi najopsežnije.

Na oksimoronski način krivolov se može podijeliti na sportski i nesportski.

Nesportski bi bio krivolov bez upotrebe ribarskog štapa i mamaca, a sadržava sve moguće metode, postupke i sredstva da se ulovi riba. Nesportski krivolovac umnogome podsjeća na ratnog zločinca – taj ne preza ni od čega, ubija svaku ribu koju može ubiti, i malu i veliku, bez razlike, u što većem broju i za što kraće vrijeme.

Prodaja ribe, zakonski zabranjena, jedini je motiv krivolovca. Ponekad je ulov 2-3 kile potočne pastrmke bivao zamijenjen za litar konjaka Badelovog. Nađu se i oni, istina malobrojni, koji krivolove iz drugih pobuda.

Poznati sarajevski ugostitelj u djetinjstvu je u rijeci ribu lovio mrežom i to ga je kao neki porok u kojem nesmiljeno uživa pratilo cijeloga života, zbog toga je bio spreman podmititi i potplatiti sva službena i neslužbena lica koja bi ga u toj navadi mogla spriječiti. Ulovljenu ribu donosio bi u svoj restoran i besplatno pripremao za goste koji bi se zatekli.

*

Najstarija i najprimitivnija tehnika kojom je čovjek-pračovjek lovio ribu u potocima i manjim rijekama (prije nego je neki, poput strip junaka Rahana, shvatio da može oponašati situaciju iz prirode, gledajući kako losos iskače iz vode za crvenim bobicama grma na riječnoj obali i slučajno se pri tom nabada na veliki trn, pa i sam na trnoliku granu natiče iste bobice i tako lovi ribu), danas je zakonom zabranjena i predstavlja krivolov. Riba se lovi bez ikakvih pomagala, rukama, u ribarskom žargonu na ruke, gdje se potočne pastrmke, koje se mahom tako love, traže u njihovim zaklonima – ispod kamenja, u korijenju priobalnog drveća, u rupama podlokane riječne obale, gdje se najčešće skriva i miruje tokom dana, naročito za ljetnih vrućina, kada se lov na ruke najčešće obavlja. To iziskuje poznavanje ponašanja riba i veliku vještinu da bi se riba izvukla na obalu.[1]

Na Vlašiću i rijeci Ilomskoj takve krivolovce nazivaju šakari, a u Travniku su poznati kao rukometaši. Kad sam kao dječak prvi put čuo taj izraz, iako sam viđao kako u gradskoj zoni u Lašvi na ruke love ribu za ribom, nikako ga nisam mogao pripisati članovima rukometnog kluba „Borac“ koje sam viđao na kondicionom treningu uz rijeku. Otkud da se oni bave krivolovom?

Kuda bi riborukometaši prošli, najčešće njih dvojica ili trojica, uz pratnju jataka koji su bili zaduženi za nošenje ulova i stalno osmatranje mogućeg dolaska ribočuvara, milicije ili kakvog ribara, na tom potezu kao da je prošao cunami ili veliki povodanj koji zna da odnese i poguši svu ribu, malo koja riba bi im se izmigoljila iz ruku a riblji fond bivao bi desetkovan. Dirljiva je znala biti njihova dovitljivost u nastojanju da prikriju svoje nedjelo. Okorjelog travničkog rukometaša na djelu je zatekao ribočuvar, pa je očito pripravan za takvu, za njega opasnu situaciju, iz kupaćih gaća izvukao sapun, onaj vešni, i izveo performans kupanja u Lašvi. Drugog su krivolovca u ponoć ribočuvari pronašli golog u riječnom viru, sa spremnim objašnjenjem da je kao nudista došao na noćno kupanje u travničkoj rijeci u kojoj se bar jedno desetljeće niko nije kupao.

Ostve, drevna ribarska alatka, takođe su zabranjene za lov ribe, koja najviše stradava na manjim vodotocima i u vrijeme mrijesta potočne pastrmke, koja ulazi u potoke i zadržava se na plićacima rijeka, kada postaje manje oprezna i troma, može joj se prići veoma blizu i u ruci preciznog i vještog krivolovca biva nabodena na ostve i postaje plijen. Tako se, i noću, pod svjetlosti lampe, ubijaju najveći primjerci, matičnjaci, a time uskraćuje reprodukcija i nastanak riblje mlađi, nanoseći najveću štetu brojnosti riba.

Krajem 1920-ih godina na bosanskohercegovačkim rijekama zavladala je pošast ubijanja ribe dinamitom i eksplozivom – oni neuki seljaci ili seoski besposličari, koji su od pokvarenih i obijesnih građana i drugih lica naučili bacati eksploziv u vodu, piše Ribarski list u Sarajevu 1928. godine.

Ne zna se da li je kamniktit, koji je proizvodila vojna barutana u Kamniku, ili titanit, iz privatne tvornice u Mahičnom kod Karlovca, koristio onaj fratar zbog kojeg je žandarmerijski narednik Majstorović od Glavnog odbora Ribarskog društva BiH bio nagrađen sa dinara 150, kad ga je na rijeci Biloj uhvatio u krivolovu.

Dinamitaši su se osilili i na Vrelu Bosne isprebijali ribočuvara Ristu Luburu, što je primoralo Ribarsko društvo da nabavi dvije puške za ribočuvare.

Ovaj vid krivolova postao je masovan i poguban za riječnu ribu, koja predstavlja državnu svojinu, i dr. Mijović, ministar šuma i rudnika Kraljevine SHS donosi Naredbu:

Najstrožije se ima postupiti protivu uništavanja riba dinamitom. Kao što sam izvešten, je taj upravo vandalski način uništavanja riba u Bosni uzeo maha, da preti da će u pojedinim rekama riba i njen zarod potpuno istrebi. Tome se mora stati svom silom na put.

Izvolite prednje moje naređenje saopštiti svima sreskim poglavarima Vašeg područja sa uputama na strogo primenjivanje istog.

Bombaški napadi na rijeke događali su se u prvim poslijeratnim godinama nakon 1995. pa je jedan ribolovac bio svjedokom kad je krivolovac, u pokušaju da baci bombu u rijeku, to nespretno učinio i ona mu je eksplodirala u ruci.

Zanimljiva je upotreba dvije biljke kao sredstva za krivolov, jednu i danas izričito spominje Zakon o slatkovodnom ribolovu kao zabranjenu za namakanje u rijekama.[2] Divizma (latinski Verbascum), jedina je evropska biljka koja sadrži rotenon, supstancu koja ima dejstvo prirodnog insekticida, odnosno djeluje omamljujuće na ribu. Divizma je bila djelotvorna samo u manjim potocima i među ribarima govorilo se da se njome koriste samo poneki čobani na planinskim vodotocima.

Pogubno djelovanje na ribe balukata, latinskog naziva Fructus cocculi, odnosno Cocculi indicl. navedeno je u BiH još 1890. godine, u pismu Finansijske direkcije, kao i zakonska odredba, kada je zabranjena svaka trgovina i prodaja sjemenki balukata, koje su se do tada mogli naći u slobodnoj prodaji. Otrovna je biljka i sadrži toksin koji u malim dozama izaziva blagu omamljenost, pa otud i zabrana upotrebe.

Stari i sasvim zaboravljeni postupak za ulov ribe zasnovan je na poznavanju hemije: U staklenu flašu stavi se negašenog kreča koliko može stati, začepi se i baci u riječni vir. Poslije nekog vremena, kad se završi hemijska reakcija u dodiru kreča s vodom, dođe do eksplozije boce koja ošamuti ribu, koju je trebalo povaditi iz rijeke.

Da bi se domoglo ribe zbog roštilja i pijanke, zabilježene su ekološke diverzije bacanja hlora u vlašićku rijeku Ugar.

Najopasniji krivolovni metod je upotreba električne struje, kada se s prenosnih agregata ili direktno s dalekovoda struja prenosi u riječni vir i riba masovno ugiba. Metod može biti pogibeljan, poznata su dva smrtna slučaja u travničkom kraju.

Još jedna veoma ubitačna metoda hvatanja ribe posve je primitivna i porijeklo joj seže u najstarija vremena ljudskog roda. U zimskim mjesecima, kada je riba masovno izlazila radi mrijesta u manje potoke ili gornje tokove rijeka, događalo se da pojedini mještani okolnih naselja nanošenjem veće količine snijega pregrade vodu i skrenu joj tok, a iznad tog mjesta korito ostane bez vode i ribe se koprcaju po suhom kamenju. Krivolovci bi takve ribe jednostavno pokupili i odnijeli.

Tu su svakako i mreže, ili umjesto njih store ili prozorske zavjese, zatim košare od pletenog pruća.

*

Drugo, manje radikalno krilo krivolova može se pomalo nespretno nazvati sportski, a odnosi se na one koji love ribu ribarskim priborom, a protiv pravila, propisa i zakona. Najozloglašeniji među njima su oni koji nemaju ribarsku dozvolu, a love ribu nedozvoljenim mamcima i tehnikama, ispod propisane dužine i iznad dopuštenog dnevnog ulova, noću – što je nedozvoljeno, u vrijeme lovostaja, u ribljim plodištima i zonama zabranjenim za ribolov.

Ima ih koji su dobrano ogrezli u krivolov i lakonsko je njihovo objašnjenje da ne znaju na drugi osim nedozvoljeni način da ulove ribu. Takvi se nisu skrivali niti se dali omesti u mahnitom izlovljavanju riba, za ribarsku etiku nisu marili. Jedan okorjeli glistaroš, koji osim gliste za drugi mamac nije znao, cjeloživotni krivolov pokušao je kamuflirati tako što je od mjesnog ribočuvara, koji je pravio izvrsne ribarske muhe, kupio dva forfara ili šest ribarskih muha, samo da bi ribočuvar pomislio kako ovaj lovi i na dozvoljen mamac!

Da su pojedini krivolovci isto ono vrijeme i energiju upotrijebili u ribolovu na dozvoljene mamce, njihov urođeni talenat za lovljenje ribe sigurno bi došao do izražaja i izvjesno je da su mogli postati vrhunski sportski ribolovci, dokazujući svoju umješnost i u ribarskim takmičenjima.

Drugi tip sportskog krivolovca je ribar koji samo čeka pogodnu priliku da posegne za nedozvoljenim mamcima, jer se time moglo uloviti znatno više ribe. Zbog toga su se prikupljali obavještajni podaci o kretanju i životnim navikama ribočuvara.

Na Vrbasu nekoliko travničkih ribolovaca zabacuje vaser-kugle s nadvodnim ili suhim muhama, u vrijeme kada su podvodne muhe bile strogo zabranjene, a mjesni ribočuvar strog. Znaju ribari da se oni krupni lipljenovi neće tek tako podići za muhom na površinu vode i da se mogu uloviti ako se muhe spuste utegom na riječno dno. Najstariji i najiskusniji ribar gleda na sat, i u pravi čas komanduje: Skidaj vaser-kuglu! Meći podvodne muhe! Čekalo se vrijeme za muslimansku podnevnu molitvu, jer se znalo da lokalni ribočuvar baš u to vrijeme odlazi na namaz u džamiju! Pretpostavljalo se koliko molitva traje i koliko je vremena potrebno ribočuvaru da dođe do rijeke, pa je slijedila nova komanda: Skidaj podvodne! Meći vaser-kuglu! Za to malo vremena podvodnim muhama ulovili bi po nekoliko velikih lipljenova, i kad bi ribočuvar došao u kontrolu, zaticao ih je kako love na nadvodne muhe!

Kod željezničkog mosta na istočnom ulazu u Travnik, jedan ribar stalno se osvrtao i najmanje je obraćao pažnju na ulov, jer se bojao da će ga vidjeti drugi ribari ili da će naići ribočuvar dok zabacuje podvodne muhe, što je bio zabranjen mamac. A bio je po zanimanju – milicioner!! Ono što je prije bilo sablazan i radilo se u potaji, vremenom je postao opšteprihvaćen i skoro dominantan način ribolova. Dok su ranije krivolovci bili neznatna manjina, u godinama poslije rata završenog 1995. postali su većinski dio u ribarskim društvima, to su radili bez skrivanja, sasvim otvoreno, čak su s porugom i podsmijehom nastupali prema ribolovcima koji su se pridržavali pravila.

*

A sada se, poštovani čitaoče, osvrni oko sebe i zagledaj u društvenu nam zbilju, prepoznaćeš istovjetnosti s lajtmotivom ovog teksta, postdejtonsku Bosnu i Hercegovinu zastranilu u krivolov, s nedozvoljenim sredstvima, tehnikama i metodama u svim aspektima socijalnog bića, a ribočuvara, strogih i neumoljivih kao u Titovo doba, malo ima. Zato je broj krivolovaca u stalnom porastu i sve su prilike da će, ako već i nije, nadmašiti zbir onih koji se pridržavaju pravila, propisa i zakona.

Kao što su Crnogorci od lijenosti kao najpoznatijeg sterotipa o njima napravili parodiju organizujući takmičenje u izležavanju, tako bi se u zemljici Bosni mogla prirediti svjetski jedinstvena manifestacija, Dani krivolova! Bio bi dozvoljen lov ribe nedozvoljenim mamcima i tehnikama, što bi na jednom mjestu okupilo najveće autoritete među krivolovcima. Oni bi prezentirali inovacije i dostignuća u razvoju krivolovnih metoda i sredstava, u panel diskusijama debatirali bi s ribočuvarima i predstavnicima ribarskih društava i asocijacija o reformama kaznenih i disciplinskih mjera, zaštiti njihovih pravâ i slobodâ, kao i popularizaciji krivolova…

Bistro!


[1] Jedan bivši krivolovac dao je detaljan opis tehnike na ruke: Kad tražiš ribu pod riječnom travom, moraš krenuti sa dna trave, uzvodno tražiš ribu, uvijek ideš uzvodno da te ne bi osjetila, prvo nastojiš da opipaš rep, ona tebe ne osjeti toliko, ako je potrefiš prvo za glavu, ko što se znalo dešavati, ako ona stoji pod kamenom ponekad „naopako“, to znači da prvo napipaš glavu, ako je tad dirneš za glavu ili škrge, nje nema više, bježi… zato kreneš od repa, prvo da ustanoviš kolika je, to mora biti nježan pokret jer svaki nagli pokret znači da će riba osjetiti i pobjeći… nađeš rep i tražiš glavu, stišćeš je istovremeno za rep i za glavu, moraš je saviti, ne smiješ joj dozvoliti da ona uradi trzaj, moraš je saviti na jednu stranu, bilo koju, tako da ona nema mogućnost za manevar i bijeg…

[2] Namakanje lana i konoplje u rijekama zabranjeno je istim Zakonom.

Čitanje vode

Škrgo: Kvaseći udice
Škrgo: Špic ringla
Škrgo: Krma
Škrgo: Kontrakuka
Škrgo: Čekrk
Škrgo: Predvez