Čitanje vode
A ribari u mom starom kraju – za njih je ova voda bila nešto iz bajke, te kod onih koji su na njoj bili osjetio sam da im je to bio događaj života loviti na njoj jedan dan…”
Nekim ribarima jedna rijeka, jedno jezero čitav je ribarski svijet.
Ne bi oni, kao ni što Imannuel Kant nije nikad otišao iz rodnog grada (jednom je na konju odjahao na periferiju Königsberga!), odlazili da ribare na nekoj drugoj vodi. Takvi su moji ribarski prijatelji iz Čaplja, koji samo ponekad odu u gornji tok Sane, na pritoku krasoticu Sanicu jednom u nekoliko godina, a na druge rijeke ni ne pomišljaju. Jedina ribarska voda nikad im nije ista, mijenjala je kao Tajanstveni Alan obličja, pod uvijek drugačijim svjetlom, bojom, vodostajem i mijenama godišnjih doba.
Drugačijeg je kova ona vrsta ribara koja bi išla od vode do vode (gdje vode ima, ima i ribe!) i tako do na kraj poznatog ribarskog svijeta. Najveći ribarski putnik iz Bosne i Hercegovine Saša Savić obišao je sve čuvene mušičarske destinacije svijeta, dospjevši i do Aleutskih ostrva, mjesta koje se ne vidi u geografskim atlasima i globusima.
Upoznavati nepoznate virove i brzake, ili obale jezerske, imperativ je ribarskih nomada.
Najčešće su u mjesecu julu ribarska društva organizovala za svoje članove jednodnevne ribarske izlete. Odlazilo se na druge rijeke i jezera, izvan svojih matičnih vodotoka. Travnički ribari najčešće su išli na Sanu i Ramsko jezero. Iznajmio bi se autobus, ponekad i dva, jer je odziv ribara bivao masovan. Za mnoge je to bila jedinstvena prilika da vide pravu rijeku, da posjete jezero, kao u Skenderovoj misli iz proslova ovog teksta.
Na izlet se dugo čekalo i posebno pripremalo, od pribora i mamaca do provijanta.
Ložile su se vatre, pekli janci, raspuhivali roštili i prinosile džezve s kafom. Akšamlučilo se i teferičilo. Najstariji i najiskusniji tek kasnije bi uzimali ribarske štapove i pokušali lašvanskim i ugarskim muhama prevariti sanske pastrmke i lipljenove. Bilo je i onih koji ne bi ni rasklopili štap. Poglavito mlađi usiljeno bi napali, kako se u ribarskom žargonu kaže, svaki pedalj vode između riječnih sedri. Trebalo se pokazati i dokazati pred drugim ribarima, naročito pred ribarskim autoritetima, pa se posezalo za odsudnim fakinjažama i krivolovnim metodama, unatoč zgražanju i opomenama drugih ribara koji nisu htjeli iznevjeriti gostoprimstvo koje im je ponudilo mjesno društvo, na čiji su ribarski teritorij došli da love. Onima koji su prvi put došli na Sanu, u poređenju s Lašvom izgledala je kao Amazon, a riba nedostižna i neuhvatljiva, nisu znali gdje zabacivati mamce i tražiti ribu – sve je bilo drugačije nego su navikli na rijeci s koje su došli. Iako se radi o lovu istih ribljih vrsta, svaka voda ima svoje ribolovačke specifičnosti. Posebno im je bilo zagonetno jezero, Ramsko i svako drugo, jer kao ribari s brzih tekućica nisu bili vični stajaćicama.
Na ribarskim izletima, kao i u ribolovu, događaju se neočekivane stvari. Za jednog izleta na Sanu, ribar je mušičareći, u nastojanju da zabaci muhu, zakačio drugog ribara za uho! Trebao je uslijediti ribarima poznati (vjerovatno nema ribara kojem se udica nije zabila u prst, najčešće!) postupak vađenja udice, čiji se vrh mora klještima odsjeći a potom na bolan način izvući. To je značilo da se zakačena muha mora onesposobiti za ribolov, a pošto se radilo o nekoj izuzetno lovnoj muhi, ribar kojem je krv liptala iz uha posegao je za nož, prijeteći da se muha ne smije pokvariti, pa neka je vade kako znaju!
Ribari su mahom poznati kao ljubitelji osvježavajućih pića, kako lovac Lika iz Travnika eufemistično veli za napitke s različitim udjelom alkohola. Poneseni ambijentom vode i ribarskim kolektivom u dobrom raspoloženju, pojedini su znali u opijanju kao na ribarskoj mašinici otpustiti dril, pa se ponekad izlet završavao tučom i ribarskim šaketanjem u kojem bi nastradao i poneki ribarski štap!
Jedan izlet, onaj na Drinu, počeli su pjesmom i veseljem u autobusu, a vratili se kao žalobna ekskurzija s mrtvim ribarskim drugom, preminulim od srčanog udara na drinskoj obali.
Od kolektivnih, uzbudljiviji su izleti male grupe ribara, tri ili četiri najviše. Nije se odlazilo zbog očekivanog obimnog ulova s trofejnim primjercima riba, koje bi ribari dali preparirati i takve ih držati na kućnom regalu. Išlo se zbog vode, do tada neviđene boje, toka i obala.
Stari banjalučki ribar Mersad Rajić opisao je ribarski izlet u knjizi Ribarske staze. Zapisao je dječačko sjećanje, kada je išao u ribolov s ocem i njegovim prijateljima:
Za to vrijeme Braco je kopao rupu zemlji, dok je moj otac rezao meso i povrće, koje je Bekir ispirao na Plivi i uznosio na čardak do moga oca. On je pažljivo uzimao paprike, kupus, mrkvu, paradajz i krompir, trezao ih na pola, sitnio komade bravetine i govedine, dodavao biber, papriku i druge mirođije, odmjeravao koliko da stavi soli, slagajući ih u oveći zemljani lonac. Kat povrća, kat mesa. Kad je lonac bio napunjen da više ni prst nije mogao stati, dosuo je malo vina što mu je Oto nasuo u flašu od cockte. Onda je lonac pokrio s vrlo masnim papirom i črvrsto zavezao komadom kanafe. Rekao je da se uzme lonac i odmjeri da li je iskopana dovoljno velika rupa.
– Idi Mali nakupi dosta drva, klada i panjeva, treba nam velika vatra s puno žara.
Prikupljanje drva i klipa nije bio veliki problem jer je bilo dosta suhog granja zaostalog od naplavina u vrijeme velikih kiša i poplava. Donosio sam drva sve dok otac nije rekao da je dosta. Ubrzo, vatra se rasplamsala, a oni su započeli sa kuhanjem kafe i pripremama štapova, podmazivajem šnjura i pregledanjem raspoloživih mušica. Nakon što su završili sa pripremanjem štapova i pijenjem kafe, primakli su se vatri koja je upravo sagorjevala ostavljajući veliku količinu žeravice. Otac je razmaknuo žeravicu, dobar dio navukao u iskopanu rupu i polako postavio lonac, navlačeći preko njega ostatak žeravice i pepela.
– Sad nek se polahko vari, a mi hajmo u ribolov!
*
Moj otac ništa ne odgovori nego se uputi zagašenoj vatri i klipom razgrnu sivi lug. Zatim iz ruksaka izvuče poveću krpu i njome uz pomoć klipe izvuče zagaravljeni zemljani lonac. Nožem je presjekao konac i skinuo papirni poklopac. Na moje iznenađenje papir je ostao tamo gdje ga je otac povezao. Nije niti izgorio, niti se oštetio.
Bože mili ja lijepa mirisa što se prosuo po livadi, čardaku, Plivi i Volarima. Ja jesam bio ogladnio ali kad je cripulja zamirisala, glad se udvostručila. Kad je sve bilo servirano, mi smo popadali po jelu kao da smo iz gladi utekli. Mogu reći da nikad prije, a ni poslije tog dana, nisam pojeo tako ukusan bosanski lonac. Pravili su drugi, pravili smo moja supruga i ja, a ona je zaista dobar kuhar, ali takav ukus, nezamisliv miris nisam ni slutio da može postojati. Možda je tajna u načinu spremanja, kuhanja, ili je tajna u sjećanju…
S ribarskim drugovima Dinom i Behlom u praskozorje na Neretvi poviš Glavatičeva, ispod visećeg mosta kao iz partizanskih filmova, čekam da se još malo razdani pa da počne lov na mekousne pastrmke i lipljenove. Od Volara do Jezera divili smo se Plivi. Jednom zanoćili pod šatorom na Lakat viru, a u zoru od magle ne umijemo raspoznati gdje je rijeka. Gazili Vrbas od Bugojna do Jajca. Na Sanici, čija je kamenita riječna obala imala miris po lipljenu, bili zatečeni niskim ljetnim vodostajem. Ruke držali u plićaku Sane, gledajući kako se oko njih, kao oko lažne gozbe, okuplja jato jošavki i zela. S drvenog mola jezera Zanesovići gledali džinovsku pastrmku, kakvu ni prije ni poslije nigdje nismo vidjeli, kamoli ulovili. U jednom danu lovili na Neretvi i na Vrbasu.
Takav ribarski dan skoro uvijek imao je dobar miris od sača ili kotlića. Izabere se lijepo mjesto na riječnoj ili jezerskoj obali – jednom smo sjedili ispod jabuke čiji je behar opao pa je trava pod nama izgledala kao da je prekrivena krupnim pahuljama snijega. Prikupe se naplavljena drva (na njima se, naročito riba, najbolje ispeče, podučili su me sanski ribari), iz ruksaka se vadi luč kao veoma praktični relikt iz srednjovjekovne Bosne, i njome se potpaljuje vatra. S uigranom podjelom zadataka, pripremaju se sastojci s raznim začinima, na žaru se peče ili kuha ribarski ručak. U međuvremenu, dok se jelo ne dogotovi, ribari se. Uz vodu, tekućicu pogotovo, komad hljeba umočen u so najslasniji je obrok na dunjaluku, a kamoli znalački spravljen bosanski lonac, gulaš ili zec s povrćem! Odloženih ribarskih štapova, poslije bi dugo samo gledali u vodu.
Ponekad smo pribjegavali asketskoj varijanti, noseći so, hljeb i rešetku za pečenje, nadajući se ribarskoj sreći da ulovimo po jednu ribu propisane lovne mjere. Ispod Džajića na obali Neretve pekli smo dvije mekousne pastrmke i jednog lipljena, kad su naišli rafteri u čamcima, zadivljeni našim ribarskim ugođajem.
Rasklapanjem štapova i pakovanjem ribarske opreme završio bi se izlet, s kojeg se valjalo vratiti na Lašvu na kojoj smo, ipak, imali najbolje ulove. Zato bi je pri ponovnom susretu pozdravili s rječju
Bistro!