Čitanje vode
Od kako postoji krivolov i pravolov, postoje i ribočuvari. Zvijezdu koju je nosio federalni šerif Bob Ward zamjenjivala je službena značka koja ih je činila šerifima voda i priobalja, teksaškim rendžerima i Tolkienovim graničarima potoka, rijeka i jezera, nadzornicima i zaštitnicima živog i neživog svijeta u njima. Znali su od svakog ribara bolje gdje izlaze na lov najveće mladice, koju muhu baš sad uzima pastrmka a koju lipljen, kuda se kreću jata škobalja, kad je ribi vrijeme mrijesta…
Kao olovna sačma koja se veže uz plovak potonulo bi u vodeni mulj svako nastojanje ribarskih društava za očuvanje ribljeg fonda, da nema ribočuvara, nezamisliv je i neodrživ sportski ribolov bez njihovog predanog djelanja. Poput njihovih kolega iz kaubojskih saloona, jedini su kadri održati red na ribarskim vodama.
Ribočuvarem ne može biti svako, to je tip ljudi koji su poput policajaca spremni da se sukobe sa hrsuzima iz ribarskog podzemlja, nasilnim ribokradicama zbog kojih su potezani službeni pištolji. Bivali su oni i prebijani i bacani u rijeku, na jednoga je ribočuvara pokušan atentat.
Zakon nalaže da kandidat za ribočuvara treba imati završeno općegimnazijsko obrazovanje, poljoprivrednu ili veterinarsku školu – u istoriji ribočuvarske službe prije bi se našao takav koji ispunjava uslove za kosmonauta nego onaj s ovakvom formalnom naobrazbom. Ispit za ribočuvara polaže se pred komisijom koju formira ministar vodoprivrede a službenu legitimaciju i značku ribočuvarske službe dodjeljuje Sportsko-ribolovni savez Federacije BiH i Sportsko-ribolovni savez Republike Srpske. Kao službeno lice ima pravo legitimisati ribare i lica zatečena u krivolovu, oduzeti pribor i opremu kojom je počinjeno prekršenje Zakona o slatkovodnom ribarstvu i o tome podnijeti prijavu na sud. Njegove ovlasti u nekim se odredbama podudaraju s policijskim – on ima pravo kontrole i pretresa ribarske opreme, plovnog objekta, automobila, šatora, kamp kuće koju koristi ribar. Status ribočuvara i ribočuvarske službe je poput ribarskog laksa koji se zna do nerazmrsivosti zapetljati u pravni i administrativni paradoks. Kako je moguće da udruženja građana, a to su ribarska društva i klubovi, mogu profesionalno angažovati naoružana službena lica, ovlaštena da kontrolišu provođenje zakona? Ribe u vodotocima su državno vlasništvo a ribarskim društvima ustupljeno je, uz novčanu naknadu, ribolovno pravo upravljanja ribljim fondom u svrhu obavljanja sportskog ribolova, jedan od uslova za to je formiranje ribočuvarske službe. Ribareći u Švajcarskoj sreo sam uniformisanog ribočuvara koji u kontrolu dolazi terenskim vozilom od kantonalnog ministarstva vodoprivrede, on nastupa kao državni službenik!
Osim staranja o ribljem fondu, ribočuvari su zaduženi za nadzor zagađivanja vodotoka i priobalja, neovlaštenog vađenja šljunka, pijeska i kamena iz riječnog korita, plavljenja balvana i drvne građe, napasanja stoke, namakanje lana i konoplje, unošenje alohtonih vrsta riba, a u slučaju trovanja i pomora ribe, dužni su uzeti uzorke vode radi slanja na laboratorijsku analizu i utvrđivanja uzročnika trovanja.
Kao i u svim službama i profesijama, i ribočuvara ima svakojakih, od onih prvosveštenika revnosti službenim dužnostima koji su do fanatičnosti bili posvećeni vodama i ribama, do onih koji i nisu mnogo marili šta se događa na riječnim i jezerskim obalama.
Moja zapamćenja ribočuvara iz socijalističkog perioda drže ih zategnutim na ribarskoj struni upredenoj od sjećanja kao likove koji su došli iz odreda Eliota Nessa: dosljedni, rigorozni, nepotkupivi. Bili su na opštinskom platnom spisku i sa svoje strogosti, koja je isključivala svaku mogućnost protekcije i korupcije, imali su neprikosnoveni autoritet među ribarima, trpeći stalnu omrazu krivolovaca. Jedan travnički ribar priča kako je s mjesnim ribočuvarom bio kućni prijatelj, no kad ga je ovaj zatekao u nedozvoljenom načinu ribolova, prijavio ga je Sudu za prekršaje. Pred sudijom ribar se pokušao izmigoljiti riječima odbrane i tada je na suočenje pozvan ribočuvar, a njemu se kao službenom licu vjerovalo na riječ, nisu bili potrebni materijalni dokazi za optužbu. Kaznena politika bila je stroga i ribari su plaćali novčane kazne i do iznosa jedne mjesečne plate. U današnjoj sudskoj praksi odnos prema krivolovcima drastično je ublažen, od novčanih kazni u rasponu od 200 do 1000 KM uglavnom se izriču one najniže. I odnos prema ribočuvarima u tim sudskim instancama je promijenjen, kao da se počinioci prekršaja žele amnestirati i ne nastoji se na njihovom kažnjavanju: ribočuvar je krivolovca zatekao na djelu, “na ruke” je bilo uhvaćeno 20 pastrmki, sve je to fotografisano, no sudija je odbacio prijavu jer na dostavljenim fotografijama nije bio otisnut datum nastanka fotosnimka! Nije se, eto, zbog toga moglo dokazati kojeg je tačno datuma počinjen prekršaj i krivolovac je oslobođen svake odgovornosti.
Najteži vid kazne za ribare nije bila ona koju izrekne sud, nego ona disciplinska mjera koju donese Disciplinski sud ribarskog društva, zabrana obavljanja ribolova u periodu od jednog mjeseca do jedne godine, kao i trajna zabrana kroz prestanak članstva u ribarskom društvu, što je značilo i gubitak ribarske dozvole.
“Kad ti oni šope zabranu, ti taj isti dan moraš uzeti opremu, čizme, ruksak, štap i predat sekretaru Ribarskog društva, kod njega je bila soška isto za puške, metne se tvoja oprema i dadne cedulja kad trebaš doći po to”, kazivao je stari travnički ribar Halka.
Neki kažnjenici odlazili bi u susjedni grad i tamo vadili godišnju dozvolu, ali uskoro bi njihovo ime dospjelo na crnu listu koja je poput Interpolove depeše kružila po ribarskim društvima.
Tako su trojica travničkih ribočuvara 1982. godine podnijela 70 prijava, od toga 19 prijava podneseno je protiv članova Udruženja, četiri prijave protiv članova drugih udruženja ribolovaca, dok se ostatak od 47 prijava odnosio na nečlanove. “Najčešće vrste prekršaja, zapaženih kod članova Udruženja bili su: lov na nedozvoljen mamac, dok su kod nečlanova lov na ostve, lov na ruke i na krošnju”, zabilježili su ribočuvari.
Jedan od te trojice postao je za života kultna ličnost ribočuvarske službe. Za Drugog svjetskog rata u četničkim pokoljima u Foči pobijena je skoro sva njegova porodica i u poraću Hadžo D. kao mladi oficir UDBE bio je toliko efikasan u likvidaciji preostalih četničkih bandi u Istočnoj Bosni, da su ga vlasti žurno penzionisale i po direktivi poslale čak u Travnik, da tamo uživa u umirovljeničkim danima. Ali, Hadžo D. mogao je sve, samo ne mirovati, s takvim profesionalnim iskustvom postao je ribočuvarom kojem se krivolovci nisu mogli skriti ni uteći. Mogao je biti kamufliran kao lovokradica iz televizijske serije Jelenko, ali Hadžo D. našao bi ga u najzabitijim i jedva prohodnim predjelima riječnih tokova. Prikrao bi se nečujno i neprimjetno, kao da još proganja četnike. I kad si kao ribar najpraviji, kad loviš po svim pravilima i propisima, samrtni bi te strah obuzeo, jer je nastupao kao Karađoz iz Proklete avlije – svi sa ribarskim štapom pored rijeke bili su sumnjivi – slijedio bi ispit i istraga o možebitnim dokazima počinjenog prekršaja i krivolova. U jednome danu pješice je znao preći nevjerovatne razdaljine, jedno vrijeme vodotoke je obilazio na motoru Tomos 14. Da bi mu se osvetili, krivolovci s rijeke Bile postavili su mu zasjedu kao u završnoj sceni posljednje epizode Kapelskih kresova. Nije poput Dimnjačara poginuo, ostao je jedva živ kad je vozeći motor naišao na čeličnu sajlu zategnutu posred ceste. Skoro do pred smrt u poznim godinama je kontrolisao ribare s već dobrano izvitoperenim oreolom ribočuvarske legende.
Da bi umanjili krivolov, neka ribarska društva angažovala su kao ribočuvare najveće krivolovce, jer im drugačije nisu mogli dohakati. Dervo M. iz porodice je koja je generacijama izlovljavala ribu iz Lašve poput američkih Indijanaca, kojima je bilo neshvatljivo da može biti zabranjeno loviti ribu rukama ili mrežom, i to još na nekakvim zabranjenim dijelovima rijeke! Za takvog nije bilo krivolovačkih tajni, znao je sve trikove i podvale kojima su se služili mjesni krivolovci, i oni s ribarskom dozvolom i oni bez nje. Predanost kojom se posvetio povjerenom mu poslu, svrstava ga uz bok s neprevaziđenim Hadžom.
Kao što ribokradice imaju svoje jatake i javke, i ribočuvari imaju svoje pomagače. Društvenu kontrolu formira ribarsko društvo od najistaknutijih ribara s besprijekornom karijerom, kojima se daju ovlasti istovjetne s ribočuvarskim. Društveni kontrolori nepreživjeli su relikt socijalističkih struktura.
U prošlosti nadzor ribolova obavljali su žandari i policajci, šumari takođe, a 1948. godine prijavu krivolova podnio je kontrolor trgovačke inspekcije.
Danas je ribočuvarska služba u BiH zapostavljena i izgubila je onaj predratni renome u ribarskim krugovima. Ne znam da li igdje lokalne vlasti finansiraju njihov rad, to je palo na teret skromnih budžeta ribarskih društava koja većinu prihoda troše na njihove plate, ionako dosta niske i često neredovne, kao što je i njihov radni status neizvjestan, od sezone do sezone. Ostalo je malo ribočuvara starog kova, poput udica naoštrenih na ribarskom brusu. Počesto se za ribočuvare, bez polaganja ribočuvarskog ispita, postavljaju seoske budaletine i lokalni pijanci, razni čudaci i napola ludaci, koji o ribama i ribarenju ništa ne znaju.
Od početka ribarske sezone u martu ribario sam na pet rijeka i jednom jezeru, ni jednom ne sretoh ribočuvara.
Kad se ribarske čizme napune vodom, znači da su šuplje, ili je ribar zagazio u rijeku dublje nego su gumene sare visoke. Šljapkanje koje se čuje pri svakom koraku znači da su noge mokre. Takvi će, mokronogi, ostati ribočuvari sve dok ne dobiju status državnih službenika pri nadležnom ministarstvu, sve dok sudovi i tužilaštva ne postanu njihovi prvi saveznici u suzbijanju najveće pošasti modernog doba, krivolova!
Bistro!