Čitanje vode
Prije nego bi se potočne pastrmke, poput svojih rođaka lososa, pokrenule u gornje tokove rijeka i počele ulaziti i u najmanje potoke radi mrijesta, nastupi lovostaj.
Treba slijediti i poštovati prirodne zakone i procese, ribari to i čine, čak i oni okorjeli krivolovci ribarske štapove drže sklopljenim u tom razdoblju.
Ove zle ribarske kobi lišeni su oni koji love ciprinidne vrste. U rijekama i jezerima u kojima žive klenovi i škobalji, mrene i mrme, smuđevi i bucovi… tokom cijele godine može se loviti bar jedna vrsta zato što se mrijeste u različitim periodima.
Za travničke ribare nastupa post duži od ramazanskog, božićnog, vaskršnjeg, petrovskog i gospojinskog, kad se o hljebu i vodi predaju odricanju i suzdržavanju od odlaska u ribolov. Iako niko od njih ne bi poput vjerskih fanatika obraze probadao udicama ili se samobičevao olovnim kuglicama svezanim za debeli mladičarski laks ili mušičarsku šnjuru.
Pogledima se čeznutljivo prebiralo po kalendaru, poput vojnika na odsluženju vojnog roka ili robijaša na robiji, snatreći kad će riječne struje odnijeti dane između 1. oktobra, kad počinje, i 1. marta, kad završava lovostaj.
Šta da se radi, Uljanove, u tih dugih pet mjeseci, u kojima ribar kao da je u kućnom pritvoru?
Period apstinencije i ozbiljnih nervnih i duševnih kriza najlakše su podnosili oni malobrojni ribari koji su povremeno išli loviti mladicu na Vrbas, Krivaju i Sanu, ili škobalje u zimovnicima na Bosni, ili smuđa na Bočcu.
Dobro su se držali oni koji su pravili muhe, što se obično i radi u lovostajne dane. To ih je, kao umjetnost u ratu, spasavalo da ne zapadnu u neka teška psihička stanja, kako je to rekao jedan Sarajlija za ratne opsade grada. Motajući muhu pod svjetlom lampe koja obasjava mušičarsku stegu, pred mušičarom bi se ukazala omiljena rijeka i onaj, baš onaj vir kojem se upravo kao Indijanac prikrada, nastojeći da krupnoj pastrmki, koja se digla na površinu vode i halapljivo proždire insekte, što prirodnije zabaci muhu, koja ovaj čas nastaje pod njegovim vještim prstima.
Najgore je onima koji ne prave muhe i koji ne idu zimi ribolov zato što su privrženi samo lovu pastrmke ili zato što ne podnose studen, naročito onu koja izbija iz rijeke. Nema ribolova bez ljeta i proljeća, govorili su.
U tim jesenjim i zimskim mjesecima pregleda se ribarska oprema, preslaguju mamci, krpe čizme, mijenjaju špic ringle, čiste i podmazuju mašinice i čekrci, popunjavaju kutijice s muhama i udicama, nabavljaju novi vobleri i leptiri umjesto onih koji su ostali na granama priobalnog drveća ili na riječnom dnu. Po nepisanom pravilu namotava se novi laks na mašinicu, uvijek provjerena marka od istog proizvođača, i to tako da špula bude ispunjena do kraja, ali ne smije biti pretrpana jer će se laks odmotavati i zapetljavati, pa onda moraš odrezati povelik komad.
Ove aktivnosti ribara mogu samo privremeno odvojiti od temeljne misli o lovostaju, koji odjeljuje njegovo bivstvovanje iz aktiviteta u hibernaciju, kao što se mrme i klenovi na Biloj zavuku u mulj nepomično čekajući proljetno otopljenje vode i zraka.
Krize su neminovne, samo je pitanje kako će se ispoljiti i kako će se ribar nositi s njima, kad mu život izgleda kao rijeke koje su nabujale i mutne da o ribolovu ne može biti ni govora, niti ima naznaka da bi se mogli izbistriti i ohanuti.
U takvim momentima, najveći ovisnici rasklapaju ribarske štapove i zabacuju mamce po stanu. Za te vježbe najpodesnija je vaser kugla, s tim da se ne vežu muhe na laks jer bi se zakačile za tepih ili kućnu zavjesu, odakle se jedino nožem može iščupati.
Jedan je ribar svaku noć kao vojnike za smotru postrojavao varaličarske mamce iz bogate kolekcije voblera i leptira. Gladio ih je i milovao kao što je svoje hartije i divite dodirivao Andrićev Dželaludin Ali-paša. Podsjeća me na glumca Borisa Festinija koji u jednoj televizijskoj seriji kaže: Cvijeće!! Ja volim cvijeće!
Drugi je pak simulaciju ribolova stvarao tako što je fotografije, koje je tokom prethodne sezone snimao na raznim rijekama i jezerima, uz prigodnu muzičku podlogu pretvarao u vizuelnu rekonstrukciju ribarskih pohoda.
Bilo je i onih, svakako samo nekolicina, koji su čitanjem knjiga i časopisa o ribolovu prekraćivali duge dane i noći.
U eri interneta postalo je sve znatno lakše, nepregledni su nadomjesci za žalobni period – ribarski forumi, specijalizirani web portali, tutorijali za sve praktične potrebe jednog ribara…
Blagotvorno je bivalo posmatranje pastrmki na mrijestu. Kad zastudi, šetnjom uz rijeku po gradskoj zoni ili odlaskom na ušće Šumeća ili Plave vode u Lašvu, motrile su se ribe na trlima, a najveća atrakcija bila je u njihovom iskakanju iz vode u prelasku vještačkih kaskada na Luci. Nota bene, kao zloćudnu činjenicu treba zabilježiti da je ova zima prva koju ribari pamte a da na uobičajenim mjestima nisu vidjeli ni jedan par pastrmki na mrijestu!!!
Uglavnom, posezalo se za raznim tehnikama i metodama prevazilaženja potištenosti i utučenosti, no kao najdjelotvornija pokazala se riječ, živa ribarska riječ, i govor, koji je ponekad razgovor, ponekad monološka solo tačka.
Tokom cijele godine travnički ribari sastajali su se u dva cafea koja su držali njihovi ribarski drugovi Braco i Čaja. Za vrijeme lovostaja dolazili su češće i zadržavali se duže. Njihovi susreti podsjećali su na seanse kluba liječenih alkoholičara – svaki bi dolazio izlažući istoriju svog slučaja i opisivao kako podnosi apstinencijsku čamotinju. Ponekad su izgledali kao Andrićevi junaci iz Proklete avlije, pričajući u štafetnom pripovijedanju svoje ribarske priče.
Poseban, uskospecijalistički kružok održavao se u cafeu GEM gdje je Suzi okupljao mušičare oko priče kao oko plemenske vatre.
Tim pričama nikad nema kraja, jednom su nekad započete i ribari ih unedogled nastavljaju. To su one vinjete ili rapsodijski duge pripovijesti koje se mogu slušati čak i kada ih čujete po ko zna koji put, kada ih ribari uvijek iznova pričaju kao najznačajnije i najneobičnije zgode iz svojih ribarskih karijera i života.
Zaplave tihi, topli, čudni ljetni sumraci i začuju se omamljujući fijuci silkova, koji širokim zamasima tanko i oštro brazdaju zelenu, dragu rijeku, na čijoj površini bljeskaju s vremena na vrijeme vižljasti, srebrni lipljeni i ljepotice pastrmke. Oči napregnuto zure u tu daleku, sada pričom potpuno oživljenu sliku, dok se u duši širi blaženi osjećaj ribolovačke omame. Kako se u tim trenucima ljudske duše osjećaju bliskim, kako se voli drug što sjedi pred tobom i priča o onom što je obojici zajedničko – neka potajna, ali sasvim izvjesno duboka ljudska veza čvrsto povezuje sagovornike. Tako piše ribarski pisac Božidar Popović
Kao što vojnici i zatvorenici planiraju šta će prvo uraditi kad jednom i zauvijek napuste kasarnu i zatvor, ribari noćima kuju velike planove za otvorenje sezone i predstojeća gostovanja po raznim tekućicama i stajaćicama vodama.
***
U prošlosti, govorimo o predratnom periodu do 1992. godine, lovostaj na Lašvi i njenoj najvećoj pritoki Biloj trajao je znatno kraće. Tada je bilo lipljena koji se mogao loviti nakon što nastupi zabrana na pastrmku, do 1. januara, te mladice, čiji je lovostaj počinjao 15. januara. Otežavajuća okolnost bila je što se sezona na pastrmku otvarala 1. aprila, no nelovni period ipak je bio kraći.
Mladica je u ovim rijekama izumrla, to se slobodno može reći. Lipljena ima ali se i dalje smatra ugroženom vrstom i zato je pošteđen lova u jesenjim mjesecima. Sve se svelo na potočnu pastrmku i neželjenu a uvijek prisutnu štetočinsku kalifornijsku pastrmku. Zato period zabrane ribolova danas traje tako dugo.
***
Ne decembar, kako veli Pessoa, februar je mjesec koji se u duši najteže preživljava, izdržljivost kopni, troše se posljednje zalihe najvažnije stavke ribarske rabote, strpljenja.
Ma kako im vrijeme tegobno prolazilo, kao što je i francuskom generalnom konzulu Pierru Davidu u vezirskom gradu, ako se ne oglase jerihonske trube, doći će i taj dugo čekani dan.
Huk rijeke odnosiće glasove ribara s obala dok jedni drugima govore
Bistro!