U zemljici Bosni, ruku pod ruku, idu bogatstvo ideja i prazne blagajne. Nad svakim našim danom visi deviza:
Što kokuz može zamisliti, to brod ne može prevesti… Također, što bh velemajstor korupcije može ostvariti, to niko živ ne može ni zamisliti.
Tako, kada su nam govorili da ćemo u Neumu izgraditi Hong Kong, u Hercegovini plodni Misir, da ćemo biti Švajcarska, živjeti u luksuznim vilama, voziti najskuplje automobile, ploviti jahtama i jesti zlatnom kašikom, ne trepnuvši mi smo vjerovali… naravno, ne u sve i ne svi. Pravo govoreći, to i ne bijaše laž za one koji su to govorili, čvrsto vjerovali u to i ostvarili i više od zlatnih kašika… pozlaćene WC školjke.
Logika je stara disciplina, koja jedva da se na ispravan način uči u sadašnjim školama. Jedni je smatraju uzvišenom, a drugi suvišnom. Jedni još listaju libre i prihvataju A=A, dok se drugi oslanjaju na internet i njihovo geslo je A=AI… Preostali živi čitaoci udžbenika Gaje Petrovića, pozovu se ponekad u razgovoru sa pripadnicima novopridošlih ili novonadošlih generacija (M, Z, α, czs čžš) na logičke principe i aksiome, a ovi novi i najnoviji Zemljani, radije se oslanjaju na princip Disneyevih filmova: Sve je moguće…
Provjerimo, na dva pitanja, da li u našim prilikama, logika još ima važnost i vrijednost.
Prvo pitanje:
Treba li nama, u Bosni i Hercegovini, Nacionalna Svemirska agencija?
Svako ko je pri sebi, ne bi se ni osmjehnuo na ovo stupidno, ludačko pitanje.
Drugo pitanje:
Treba li nama, u Bosni i Hercegovini, Nacionalna i univerzitetska biblioteka?
Paradoksalno, mada je riječ o suštinski različitim institucijama, koje je teško ugurati u isti razgovor, oba pitanja su stupidna i ludačka.
Lucidni čaršijski odgovori, bili bi za prvo pitanje: Bezbeli da ne treba, a za drugo: Bezbeli da treba. Dakako, analitičari “teškaši”, recimo, Tarik Haverić, odmah bi uočili elemente sofisterije u ovome, a drugo pitanje označili kao retoričko.
U Sarajevu, slavnom gradu u kojem su nekada stručnjaci Energoinvesta proizvodili fine elektronske sklopove, napredne računare brže od IBM-ovih, transformatore, elemente dalekovoda i separatore za nuklearne centrale… Sem toga, teški bolesnici su mogli računati na avion ove firme u slučaju bolesti koje su se mogle liječiti samo u inostranim klinikama. Brucoše je najesen čekalo više stotina stipendija, ne samo na fakultetima primarnih Energoinvestovih struka. Zaposleni, a bilo ih je oko 50.000 realno su se nadali stanu od svoje moćne kompanije. Tvornica Zrak, proizvodila je optiku za američki svemirski program Apollo. Bijaše to prosperitetni grad u kojem su proizvođeni automobili, motocikli, bicikli, motori za kamione, autobuse (i tenkove)… te još nekoliko desetina različitih vrijednih proizvoda.
U Sarajevu Akademije nauka i umjetnosti, Zemaljskog muzeja, pozorišta i biblioteka, dviju vodećih izdavačkih kuća nekadašnje zajedničke države, koje su objavile dragocjenu, nenadmašenu i nenadmašivu ediciju: Kulturno nasljeđe BiH; Sarajevu sportskih šampiona i gradu koji je predvodio u popularnoj kulturi, u tom opjevanom gradu, vrhunac tehnike i ekonomije sada je tehnologija pumpanja i flaširanja prirodne vode… robe, dakle, koja je već proizvedena filtriranjem kroz masive Bjelašnice i Igmana. Valja tu vodu samo ispumpati, sve ostalo je igra robota i vještina trgovaca. Sve ostalo su tužni recidivi i odjeci odjeka… čorbine čorbe čorba.
Jedan od bivših veselih federalnih premijera, nadmen i ograničen, kazao je na jednom skupu, da su izdvajanja za kulturu i takozvano stanarsko pravo, komunističke izmišljotine. Uslijedilo je pitanje jednog od prisutnih:
Gospodine premijeru, jesu li i bolnice, fakulteti, pozorišta, biblioteke, hidro i termo-elektrane, aerodromi, putevi, željeznica… Jesu li svih pet velikih sarajevskih firmi koje su godišnje poslovale sa stotinama miliona dolara, a Energoinvest sa milijardom… da li je sve to komunistička izmišljotina… Vajni premijer je zapjenjen rekao, da je pitac klasičan populist.
Sarkazam pitanja o Svemirskoj agenciji, neminovno se prelijeva na pitanje o neophodnosti Nacionalne biblioteke. Jednostavan, osnovački odgovor na pitanje o sramotnom stanju jedne od najvažnijih kulturnih, ali i temeljnih državnih institucija, jest, da to ne žele i sprječavaju gospodari ovdašnjih prilika. Svejedno je, da li razlog leži u činjenici da ta sekta na vlasti ne čita, osim kada baš mora na kakvoj sjednici ili je razlog briga za državnu kasu, u kojoj će za njihove finansijske marifetluke ostati manje, ako i Biblioteka štogod dobije.
Pomenute moćne ništarije nemaju svijest o tome, da ako se ugasi Nacionalna biblioteka, ako se ugase pozorišta, muzeji, arhivi, galerije, edukativne ustanove, koje oni smatraju troškom i besposlicom, oni sami će postati besmislenim, društvo će postati prazna ljuštura, jer oni neće nikoga i ništa predstavljati. Neće više moći harčiti javni novac šepureći se gradom, kao nekakva samoproglašena “elita”, “krema” društva… Mizeriji nigdje kraja.
Međutim, njihova razmišljanja su logična. Njihov odnos i postupci su logični i očekivani, a većina akrobacija prisvajanja javnog novca je formalno-pravno, legalna… No, sve što je logično, nije i dobro, a sve što je legalno nije i moralno.