Zaboravno Sarajevo
Zašto je neko sišao u Sarajevo iz obližnjih sela, došao u Šeher iz nedalekih i dalekih depresivnih provincijskih mjesta, iz okolnih zemalja, manje-više je jasno i objašnjivo u okvirima ekonomije, sociologije i psihologije… Ali, zašto bi neko došao u naš grad iz evropskih centara, koji su nudili i nude višestruko više i umjetnicima i naučnicima i ekonomistima… Zašto bi dopješačio, dojahao, doplovio, doletio iz udaljenih prostora, ili čak s kraja svijeta, nije lako objašnjivo.
Vojnici, političari i drugi, po definiciji kontroverzni tipovi, uglavnom su u Bosna-Saraj i iz Stambola i iz Beča dolazili po kazni ili da malko ohlade glave. Za razliku od tog društva, koje je iza sebe ostavljalo manje ili veće društvene fleke, umjetnici koji su stizali u Sarajevo, a neki postali i Sarajlijama, dodavali su svome vremenu sjaj i važne valere. Pa čak i kada su u svojoj osobi spajali vojnika i umjetnika, pulsirali su u prvom redu kao umjetnici. Među takvima je i velemajstor crteža i grafike, Ludwig Hesshaimer. Lako je objašnjivo što je kao nastavnik vojnog učilišta prekomandovan u Sarajevo, ali je sasvim neobjašnjivo kako je izostavljen iz, možda, najpedantnijih i najpouzdanijih pregleda umjetnika iz bivše A-U Monarhije, koji su djelovali u gradu na Miljacki, Leksikonu umjetnika BiH, Đoke Mazalića i Građanskom slikarstvu u Bosni i Hercegovini u 19. veku, Ljubice Mladenović. Istina u naslovu studije Ljubice Mladenović figurira 19. stoljeće, mada je obradila i opuse umjetnika koji su djelovali do kraja austrougarskog perioda. Činilo mi se opravdanim usmjeriti svjetlo i prema svjetski poznatom grafičaru, Ludwigu Hesshaimeru, Sarajliji po nalogu vlasti, ali i po vlastitom izboru.
Ludwig Hesshaimer, grafičar, slikar, oficir, rođen je u Kronstadtu, u Transilvaniji, 10. 3. 1872. a umro u Rio de Janeiru, 10. 1. 1956. g. Dakle, upravo prije nešto manje od mjesec dana, navršilo se 70 godina od njegove smrti. Obrazovao se u vojnim učilištima i na bečkoj Akademiji likovnih umjetnosti. Kao vojnik Ludwig Hesshaimer je službovao u nekoliko austrougarskih gradova, između ostalih u Budimpešti, Kašauu, St. Pöltenu… Međutim, njegov život i karijeru snažno je obilježilo Sarajevo. U Sarajevo je prvi put prekomandovan na samom kraju 19. stoljeća i tada je upoznao svoju buduću suprugu.
Prilikom prvog dolaska u grad između Huma i Trebevića, bio je očaran. Oduševio se uporednim postojanjem oblika orijentalnog i srednjoevropskog grada. Očekivao je manji grad, no, dočekalo ga je tada rastuće Sarajevo koje se ubrzano mijenjalo. Gradom je saobraćao električni tramvaj, tada rijedak i u centrima Monarhije.
Ludwig Hesshaimer, još jednom je prekomandovan 1912. g. u Sarajevo, u Carski i kraljevski Vojni dječački penzionat (K. und K. Militärknaben pensionat). To je vojno učilište internatskog tipa, u koje je Petar Princip namjeravao upisati svoga sina Gavrila Principa, jer su tamo učenici bili potpuno opskrbljeni svim potrepštinama; smještajem, hranom, odjećom i obućom… Od te namjere odvratio ga je trgovac Jovo Pešut, ružeći Petra, da hoće sina da školuje za austrougarskog oficira, prema Pešutovom shvatanju, srpskog dželata. Gavrilo Princip, nije postao srpski dželat, ali, de facto, jest austrougarski. Sa ovim zavodom, sem nesuđenog Hesshaimerovog učenika Gavrila, povezano je još jedno čuveno ime. Naime, učenik Ludwiga Hesshaimera bio je i Hans Fronius, rođeni Sarajlija, kasnije jedan od najznačajnijih austrijskih grafičara i slikara. Na ovom portalu postoji zapis o njemu.
Nakon okončanja sukoba poznatog kao Veliki rat, Hesshaimer je stekao glas izvrsnog grafičara, autora grafičkih minijatura, ex librisa, dizajna poštanskih maraka, etc. Kao ključan igrač, učestvovao je u osnivanju austrijskog (1921.), a potom i svjetskog filatelističkog saveza (1926.). Ako uporedimo ove dvije kreacije iz različitih medija (grafike i skulpture), dvojice znamenitih umjetnika, Ivana Meštrovića i Ludwiga Hesshaimera, prva ideja je, vjerovatno, da se neko na nekoga ugledao. Hronološki gledano, to bi bio Hesshaimer, jer je njegovo rješenje nastalo dvije godine nakon Meštrovićevog. Hesshaimer je umjesto luka, konjaniku, u bezmalo identičnoj pozi, u ruke stavio poštanske simbole, trubu i pismo. No, ne mora biti tako, motiv je opći.
Ludwig Hesshaimer čvrsto je povezan sa Šeherom i sudbinskom odlukom da zaprosi lijepu Olgu Köhler, kćerku jednog sarajevskog vojnog ljekara. Olga je pristala. Dogodilo se to u proljeće 1901. g. O ovoj svadbi poseban izvještaj objavio je list Bosnische Post u broju od 29. 1. 1901. g. O statusu Hesshaimera u tadašnjem sarajevskom društvu kazuje i činjenica, da su vjenčanju Olge i Ludwiga u Evangeličkoj crkvi prisustvovali: poglavar zemlje, general Johann von Appel, civilni adlatus, baron Hugo von Kutschera, te brojni drugi vojni i civilni uglednici. U autobiografskoj knjizi Miniaturen aus der Monarchie, on je sa oduševljenjem opisao svoju ženidbu. U Sarajevu je rođena i njegova prva kćerka Herta. U to vrijeme intenzivno je crtao i slikao. Iz Sarajeva je otišao ravno u rat. Bio je član umjetničke grupe koja je dokumentirala vojne operacije na Balkanu i istočnom frontu, u Galiciji i Bukovini. Brojni njegovi radovi uništeni su ili ukradeni tokom dvaju svjetskih ratova, ali su mnogi crteži i grafike ovog vrhunskog majstora sačuvani.
Hesshaimer se našao i usred dramatičnih događaja, koji su se odigrali u Sarajevu, na Vidovdan, 28. juna, 1914. g. Od ađutanta zemaljskog poglavara generala Potioreka, ritmajstera Nicolausa Freiherra von Ditfurta dobio je 27. juna poruku da u nedjelju 28. u 11 sati i 45 minuta dođe u rezidenciju Konak, gdje će ga nadvojvoda primiti sa zadovoljstvom. Hesshaimer u pomenutoj autobiografskoj knjizi opisao okolnosti pod kojima je došlo do tog poziva. Nakon što je objavljeno da će prijestolonasljednik sa suprugom posjetiti Bosnu i Hercegovinu i prisustvovati velikim vojnim manevrima, Hesshaimer se igrom slučaja našao u kontekstu događaja. Naime, prilikom jedne audijencije kod generala Potioreka, Hesshaimer je generalu pokazao nekoliko grafika, a Potiorek je zaključio da bi bilo dobro jedan izbor od deset najljepših bosanskohercegovačkih motiva, kao mapu grafika, darovati nadvojvodi i vojvotkinji, kao uspomenu na njihovu posjetu Bosni i Hercegovini. To će biti ostvareno službenom, vojnom linijom, jer je Hesshaimer bio oficir. Nakon toga, umjetnik se grozničavo prihvatio posla.
Na dan atentata, Hesshaimer je poveo učenike iz „Penzionata“ na obalu Miljacke da bi prisustvovali dočeku nadvojvode Franje Ferdinanda i njegove supruge, vojvotkinje Sofije. Ti mali uniformisani đaci vojne škole, s fesovima na glavi bili su jedina „vojska“ u gradu, jer su sve jedinice 15. korpusa, osim nužne posade, bile još na manevarskim terenima. Zagonetka odsustva vojske iz grada i mizerna situacija oko osiguranja nadvojvode i vojvotkinje, nije do kraja riješena, no, pošto vojska u načelu funkcioniše po principu subordinacije i bespogovorno sluša naredbe, očigledno je da vrhu austrougarske armije, a posebno generalu Oskaru Potioreku i njegovom krugu, nije bilo u interesu da Franjo Ferdinand i njegova supruga budu u Sarajevu bezbjedni.
Pitomci su sa svojim komandantom Hesshaimerom u savršenom redu dočekali automobil s nadvojvodom i vojvotkinjom. Vojvotkinja Sofija mahnula je malom stroju. Okrenuo se i nadvojvoda Franjo Ferdinand. Hesshaimer je bio uzbuđen. Osjećao je i posebno lično zadovoljstvo. U tom času odjeknula je detonacija Čabrinovićeve bombe. Odmah je poveo učenike u internat. Nakon što je zbrinuo učenike, Hesshaimer je ponio dar visokim gostima, mapu grafika. Pred Konakom je zatekao scenu unošenja umirućih, nadvojvode i vojvotkinje. Odmah se uključio u pružanje pomoći ranjenima, ali je smrt bila brža. Umjesto svečanog predavanja mape grafika, Hesshaimer je neposredno svjedočio događaju koji stoji na početku jednog strašnog niza društvenih potresa, sudara država i naroda, nepojamnog razaranja i desetina miliona žrtva, što je obilježilo dvadeseto stoljeće, a čije strašno nasljeđe i dalje živimo. Nakon traumatičnog iskustva stečenog na bojištima takozvanog Velikog rata (1914-1918), Ludwig Hessmaier je kreirao i 1921. g. objavio mapu grafika pod naslovom: Svjetski rat. Ples smrti. Pečat (Der Weltkrieg. Ein Totentanz. Eine Dichtung), sa zastrašujućim, dijaboličnim prizorima, a stanje vlastitih emocija pojasnio pomalo patetičnim zapisom:
Ove stranice nazivam Plesom smrti. To su sjećanja na beskrajni niz predstava koje je moj um dočarao u besanim noćima, iskustava koja teško opterećuju moje srce i um. Umočio sam svoje pero u krv svoga srca i ispunio ove stranice svojom ljubavlju. Strahote koje su me potresle u strašnim satima rata i nadu koja me nije napustila, čak ni u mojim najmračnijim trenucima, to sam zapisao ovdje, onako kako sam osjećao. Moj rad je nastao u mračnim vremenima. Bolna patnja često je paralizirala moj rad. Dan bi me ispunio teškom strepnjom; samo je noć bila moja, taj divni mir tihe noći. Zahvaljujem joj što mi je omogućila da u umjetnost pretočim ono što me u godinama rata mučilo do sloma.
Na užasnom kraju rata, u tim mjesecima duboke melankolije, moj rad je počeo poprimati formu. Stranice su zauzele svoje mjesto i rad je dobio finalizirani, ciklički oblik. Nada u pomirenje čovjeka, pobjedu života nad smrću, protezala se preko stranica, jedne za drugom, od prve do posljednje i omogućila mi da dovršim svoje teško putovanje.
Nakon onoga što je doživio i preživio, njegove ratne grafike i nisu mogle izgledati drugačijim, nego što su ova tri primjera:
U studiji posvećenoj ovoj mapi Hesshaimerovih grafika, a objavljenoj 2015. g. Franziska Ehrl u naslovu (Prachtwerk Der Weltkrieg. Ein Totentanz), mapu ocjenjuje kao remek-djelo. Postoji, nažalost, i tamna strana Mjeseca. Od ranih tridesetih, pa do završetka Drugog svjetskog rata, Ludwig Hesshaimer bio je Hitlerov pristaša, a od 1938. g. i odani član nacističke partije. Ova moralna mrlja ne umanjuje nimalo njegovu umjetničku vještinu i talenat, niti dovodi u pitanje njegovo mjesto u historiji umjetnosti, ali ga trajno svrstava na nesumnjivo pogrešnu stranu političke povijesti. Stoga je nakon poraza Hitlerovog Rajha, i smrti supruge, 1950. g. sa jednom kćerkom emigrirao u Brazil i tamo boravio do smrti, koja ga je zadesila u mjesecu januaru, u Januarskoj rijeci, Rio de Janeiru, 10. 1. 1956. g.
Ponekad, žaleći što zaboravljamo neke važne i vrijedne nekadašnje sugrađane, pomislim kako nije do grada, grad sve pamti, makar u svojim knjigama, arhivima, bibliotekama, galerijama, muzejima i parkovima, nego je do nas, sklonih svakojakim besposlicama, dangubama, te banalnosti i bagatelisanju, bez konca i mjere.