Zaboravno Sarajevo
Moj vrli višedecenijski prijatelj, maestro Esad Arnautalić, imao je masku strogog i počesto mrzovoljnog čovjeka, mada je u svojoj suštini bio blag i čovjekoljubiv. Maska je bila u skladu sa njegovim visokim kriterijima, dostojnim autentičnog tersa. U njegovom tumačenju, ters nije bio čangrizav i trajno nezadovoljan čovo, nego neko ko je precizno razlikovao ono što je kvalitetno i ono što je bofl. Eso bi bez greške detektovao onaj prijetvorni i dosadni soj raspričanih ništarija, koji se svuda pletu, sve znaju i sve mogu.
Ters je, zapravo, bila titula.
Maestro je imao poseban izraz za ljude bez karaktera, za razne folere i blefere. Nazivao ih je pazdrpanima, po svoj prilici varirajući naziv pasardani.
I njegov i moj posao na radio-televiziji bio je povezan sa tehničkim i organizacionim problemima, što je počesto rezultiralo dugim pauzama. Te pauze su mi ostale u najljepšem sjećanju, jer su bile dušu dale za kafanu. U kafani, u toj dragocjenoj demokratskoj akademiji, bilo je pravo zadovoljstvo razgovarati sa Esom. On je bio strpljiv, obrazovan i veoma dobro obaviješten sagovornik. Iza te obrazovanosti i obaviještenosti, stajala je, između ostalog i jedna od boljih ličnih biblioteka u gradu. Kao školski primjer autodidakta, Eso je, uglavnom mimo odgovarajućih institucija stekao golemo muzičko i opće znanje. To znanje nije nametljivo demonstrirao, poput raznih pazdrpana, nego je to činio s mjerom i sa svrhom. Nasuprot dojmu o izvjesnoj neurednosti i nemaru, kakav je ostavljao u oskudnim i konfuznim prilikama nakon rata, bio je to izuzetno uredan čovjek. U to se mogao uvjeriti svako ko je vidio njegove profesionalne notese, u kojima je bio „Švabo“. U tim notesima je krajnje precizno i detaljno planiran svaki zadatak u muzičkoj produkciji, gdje je bio oličenje svestranosti: kompozitor, aranžer, dirigent, muzički producent…
Kao miljokaz, Esad Arnautalić stoji na početku takozvanog zlatnog doba Sarajeva, sedamdesetih i osamdesetih godina, prošlog stoljeća. Za razliku od umišljenih veličina, ovaj istinski veliki i muzičar i čovjek, širom je otvorio vrata muzičke produkcije mladim darovitim djevojkama i momcima, što je proizvelo talas, označen kasnije kao sarajevska pop-rok škola. Gotovo bez izuzetka, slavne sarajevske grupe i pojedinci, za uspjeh i dominaciju na jugoslavenskom planu, osim svome talentu, dobrim dijelom zahvalnost duguju Esadu Arnautaliću. Maestro stoji i iza važnih i produktivnih muzičkih manifestacija, poput festivala Vaš šlager sezone i Mali šlager, velikog produkcijskog poduhvata poznatog kao Muzika raspoloženja, no, o tome su već u drugim prilikama i na drugim mjestima više i kompetentnije kazali drugi. Imao je velike zamisli. Namjeravao je uglazbiti bosanskohercegovačku poeziju… Ne bilo kakav spoj poezije i muzike, ne kompromise u stvaranju, koji podnose i nasilno povezivanje muzike sa stihovima nedarovitih pjesnika ili polupismenih stihoklepaca, nego najbolja muzika na najbolje stihove. Zamišljao je i svjetski festival horova. Ako cijeli svijet prvoga januara prati koncert iz bečke Der Grosse Musikvereinssaal, zašto ne bi sutradan cijeli svijet pratio nastupe najboljih svjetskih horova iz Sarajeva. Dakako, za to je trebalo izgraditi i opremiti odgovarajuću dvoranu, a prije toga doprijeti do svijesti onih koji nam kroje sudbinu.
Suočen sa strašnim iskušenjima rata i opsade s početka devedesetih, kada se na dvostruko opsjednutoj Dobrinji, prihvatio i uloge branitelja i uloge animatora kulture, Eso je shvatio koliko je važno održati duh ljudi na visini. Njegov ženski hor Bosna, okupio je i majke i kćerke i postigao dragocjen terapeutski efekat. Konačno, oformio je i dječiji hor i s njima snimio nekoliko diskova, ne samo pjesama za djecu, nego i široko popularnih pjesama iz sfere lakih nota.
Iz rata se sjećam jedne, reklo bi se, filmske situacije. Usred intenzivnog granatiranja, krenuli smo sa RTV-doma autom prema gradu. U autu su uz mene bili: novinarka Arijana Saračević, reditelj Nedim Đuherić i snimatelj Sulejman Klokoči. Vozili smo slalom od Malte prema Docu, pa Paromlinskom… Tamo je usput bilo skladište “Caritasa“. Jednom prilikom tadašnji direktor „Caritasa“ profesor Tomo Knežević, kazao mi je da ako budem prolazio tim krajem svratim u njihovo skladište gdje ću dobiti hrane. Rekao sam mu može li biti problema, pošto ja ne pripadam etno-konfesionalnim zajednicama, ni drugim podjelama. Profesor Knežević je kazao da se pozovem na njega. Usred jurnjave ja zamolih vozača da stane kraj skladišta, izletim iz auta i pojavim se pred tamošnjim šefom koji je sjedio za stolom i nešto pisao. Ja se predstavih i pozvah na direktora. Čovjek mi napuni jednu kesu raznim namirnicama, od kojih neke nisam dugo ni vidio. Međutim, pošto je malo mačku teleća glava, ja zastadoh kraj vreća krompira i rekoh lukavo: Blago onome ko će ovo dobiti.
Šef skladišta me, naravno, prozre, pogleda sa smješkom i dade mi jednu vreću sa petnaestak kilograma. Sve sam jedva donio do auta i kada smo krenuli, prvo sam nekoliko minuta šutio kao da ću sve zadržati, a onda im rekao da vade kese. Svi su trenutno izvadili kese i cekere. Bez te opreme se tada nije izlazilo iz kuće.
Ispred nas se nakon te podjele pojavio mercedes starijeg godišta sa dva uniformisana čovjeka. Jedan od njih je bio Eso Arnautalić. Zamolih vozača da im trubi. On je malo oklijevao zbog uniformi… Nikada ne znaš. Na kraju se taj auto zaustavi i izađe ljut uniformisani vozač. Ja sam već u jednu kesu odvojio dva-tri kila krompira i kroz prozor ih predao mome ahbabu Esi.
Zanimljive su posljedice ovog susreta. Esina supruga Gordana je napravila na Dobrinji krompirušu, a Eso je ovu zgodu ispričao na radiju iz Dobrinjske redakcije. Zahvaljujući njegovoj priči, moja rodbina izvan Sarajeva je nakon duže od dvije godine, saznala da smo ja i moji u gradu živi.
Maestro je znao svoj posao, znao se družiti s ljudima, znao je mjeru stvari… i znao je kuhati, bolje od mene, što nije malo.