Početkom osamdesetih godina prošlog stoljeća, sjedio sam jednom do pred zoru sa pjesnikom iz Splita, Momčilom Popadićem. On je tih dana bio gost Gavre Grahovca… Popadić bijaše šutljiv, a u mom sjećanju ostalo je da smo se te noći siti napričali. Zasigurno, puno sam pričao ja. On je u razgovoru više učestvovao gestama, naznakama, diskretnim osmijehom i pokretima glavom. U njegovim rijetkim rečenicama, bilo je zgusnute osjećajnosti i pameti, u isti mah. Sasvim neobičan čovjek. Zarad blage razrokosti, činilo se da jednim okom prati sagovornika, a drugim cio svemir, da mu štogod ne promakne.
Kasnije, puno kasnije, saznao sam da je on, osim nekoliko izvrsnih knjiga poezije („Glasno doba godine“, „Igračke mutnog uma“, „Finski nož“…), te romana „Život u strpjenstvu ili Momo, zašto se kriviš“, također autor stihova već klasičnih balada i šansona: „Oprosti mi pape“, „Ča je život vengo fantažija“, „Skitnica“, „Tonka“… Povodom ponovnog izlaska iz štampe Popadićevog romana (2005), Jurica Pavičić je ukazao na Popadićevu razoružavajuću dobrotu i franjevačku skrušenu blagost.
Pop je umro, prije više od trideset ljeta… rano, prerano.
Sjećam ga se, evo, uz četvrti maj, u prvom redu kao autora stihova „Balade za Starog“. To je pjesma, koja odudara od neiskrenog, patetičnog, mitomanskog gomilanja fraza i ispraznosti, koje su razni kalkulanti znali dobro unovčiti ili na drugi način od toga profitirati. Duh i ton te pjesme jasno je razlikuju od nekadašnjih ritualnih zaklinjanja i sadašnjih čestih blaćenja, koja prate neuporedivo najznačajniju političku figuru na slavenskom jugu. Pa, ako poneki stih u Popadićevoj pjesmi i zazvuči “tanje“, ukupna pjesma taj utisak sasvim odagna. Popadić je posegnuo i za takozvanim „nepjesničkim riječima“, čak terminima iz oblasti hemije i medicine (lakmus, lužina, kiselina… pretklijetka /pretkomora srca/, klijetka…) i uspio napisati uzbudljivu baladu. Čega se god darovit čovjek dohvati, to namah propjeva i zaiskri.
Rajko Dujmić je tim Popadićevim stihovima dao odgovarajući muzički oblik. Uz jedinstven glas Đurđice Barlov, „Novi fosili“ su, za moj ukus i mjerila, ostvarili najbolju pjesmu u čast Josipu Brozu Titu. Riječ je o nježnom, lirskom portretu Tita i oštrom, trpkom, epskom portretu vremena njegove borbe. Sve u istom okviru.
Ostaje nam da se kao čudimo i da kao nagađamo, zašto su Dujmić i njegovo muzičko društvo, ovu, više nego lijepu i uzbudljivu pjesmu, decenijama prešutkivali i izostavljali iz dugog niza kompozicija koje su izvodili.
Veliko pitanje je, također, zašto su upali u nerješivu zavrzlamu politički liliputanci post-titovskog razdoblja. Ta bezobzirna kasta već tri decenije sistematski razara društvo, pljačka nemilice sve što je zajednički stvoreno, a fiks-idejama o velikim državama i drugim klero-nacionalističkim nebulozama, mrcvari zemlju i ljude i uljuljkuje se u iluziji o nekakvoj veličini. Ta amoralna, pohlepna i potpuno nesposobna sitnjež na vlasti, živi u tužnoj samoobmani… Počesto im se učini da su Titu, ne samo ravni, nego da su ga dobrano i nadmašili… Sve, ama baš sve javne provjere i ankete, već četiri decenije precizno im pokažu gdje je njihovo mjesto. Jedno je želja da se nađeš u sedlu vlasti, a nešto sasvim drugo da znaš i jahati.
Nikada nisam napisao nijedan stih o Titu, jer ne jedu vuci mesa po poruci, ali sam se načitao i naslušao od jednih te istih autora i bezvrijedne, šićardžijske dodvorničke hvale i kasnijeg poganog negiranja Maršala. Od istih…
Nisam napisao ja, ali jest izvrsni čovjek i pjesnik Momčilo Popadić.
Evo, uz četvrti dan mjeseca maja iliti svibnja, Popadićevih stihova:
Balada za starog
Srce je nježni lakmus
a glava poput škrinje
u koju pomno slažem tvoje strpljive riječi
o ljubavi i nadi, o čovjeku i volji,
o radosti i zebnji…
Ja volim bijelo inje
na tvojoj mudroj kosi
i katkada me liječi vremena tvrdi štropot
pa sam drugi, pa sam bolji,
pa sam drugi, pa sam bolji,
a znam….
Možda je nekom svejedno, možda i ne mari,
a ja te zato volim, puno te volim Stari.
Možda je nekom svejedno, možda i ne mari,
a ja te zato volim, puno te volim Stari,
puno te volim Stari
Srce je nježni lakmus
u zvjezdanoj lazuri
pretklijetke ima dvije
i dvije ima klijetke
to je beskrajno mnogo
a opet tijesno bude,
a opet tijesno bude…
Potomcima se mojim
nevjerovatno žuri
skupa u svojoj žurbi
pronalazimo pretke
u svakoj riječi tvojoj
prepoznajemo ljude.
A, znam…
/R. Možda je nekom svejedno…/
Srce je nježni lakmus
služim se ovom slikom
u namjeri da pjesma, odjekne kako valja,
a slažem rečenice i nespretne i grube
i nespretne i grube…
U dosluhu pravičnom
sa tvojim blagim likom
budućnost sve je bliža
a prošlost sve je dalja.
Dolazi pravo jutro i mrakovi se gube…