Žujo: Obrezani-neobrezani i virgo intacta

Razigrana mašta ponekog čitaoca ovog zapisa, zasigurno je već od naslova odlutala među delikatne teme, koje meni ovom prilikom nisu bile na pameti. Sorry!

Ne brinem puno za razočarane, za one kojima su jedine atrakcije smještene na donjim čovjekovim spratovima… Jesu atrakcije, ali nisu jedine. Medijski prostor toliko je širok, ako ne uvijek i dubok, da oni začas mogu pronaći satisfakciju.

Ovdje je riječ o nekim tehničkim čitalačkim iskustvima i uzbuđenjima, koja ta iskustva prate, te o odnosu prema vrijednostima pohranjenim u bibliotekama i arhivima.

Dešavalo se, da mi u nekoj biblioteci ili arhivu u ruke dođe neobrezan svezak, onaj koji niko nije čitao, mada je od njegovog objavljivanja proteklo stotinjak godina. Po pravilu, to nisu djela obuhvaćena obaveznom lektirom ili drugo popularno štivo. Obično je riječ o časopisima ili knjigama sa manje prohodnim tekstom. Takva, neobrezana knjiga, virgo intacta u svojoj vrsti, provukla se, također, kroz brojne bibliotečke inventure i revizije ili je kao dio viška primjeraka, od samog početka bila osuđena da čami u depou biblioteke. Ti primjerci nisu bačeni ili izrezani kao stari papir, nisu ih nagrizli miševi, niti ih je razjela vlaga… Zdravi su i čitavi, ali zaboravljeni u magacinu… Takav im je udes, pa bili obrezani ili neobrezani, svejedno.

Zemaljski muzej je svojevremeno dio takvih viškova prodavao. Kupio sam dva broja Glasnika. Bili su „kao novi“, kao netaknuti… Mada je ovaj znameniti časopis dostupan i u digitalnom obliku, ove fizičke primjerke sam pažljivo, gotovo ritualno obradio i smjestio među vrijedne knjige… vrijedne po sadržaju i zanimljive po sudbini.

Zbog društvenih pometnji i lomova, neobrezani primjerci su često preseljavani, ali pri tom ne doživjevši da ih neko makar prelista. U postupku štampanja i uvezivanja, sve je bilo uredno. Otisnuti tabaci su po pravilima struke složeni i presavijeni, svesci su uvezani, ali u finišu te rabote, iz nekog razloga, nisu bili obrezani. Noževi za rezanje i obrezivanje u štamparijama, takozvane giljotine za papir, moćne su i skupe sprave. Kako li se neki svesci provuku kroz postupak i izbjegnu tu giljotinu, nije lako dokučiti… žurba, javašluk, šta li. Držao bih takve sveske, dvoumeći se da li da od bibliotekara zamolim nož za papir, ili da ih ostavim tužne i nepročitane i ne petljam se u bibliotečke procedure.

Općenito, sadržaj knjiga i časopisa sa ovakvim tehničkim propustom nije nepoznat, jer je većina primjeraka tih izdanja razrezana. Svejedno, uzbudljivo je misliti o tajnovitosti trenutka kad su tabaci presavijeni, i kad su između listova bili zarobljeni miris štamparske boje, bjelina i čistota papira, pa i zrak iz štamparije, koja možda više i ne postoji. Neobrezani nisu izgubljeni, samo su zaboravljeni.

Na tragu ovakvih razmišljanja, evo priče o jednom dragocjenom zagubljenom, pa pronađenom dokumentu, u čiju sam sudbinu upleten.

Naime, davno, davno, početkom osamdesetih godina 20. stoljeća u Udruženje književnika Bosne i Hercegovine (tada sam bio sekretar Udruženja), u nekoliko navrata su dolazili stručni ljudi iz Arhiva Bosne i Hercegovine, da iz dokumentacije odvoje akta, koja više nisu bila aktuelna, da bi ih pohranili u odgovarajući fond u svojoj ustanovi. Udruženje je dobro surađivalo sa tadašnjim direktorom Arhiva, g. Matkom Kovačevićem. Elem, mojim nemarom, jedan uistinu važan dokument nije smješten tamo gdje je trebalo. Desetak dana prije dolaska arhivara odnio sam ga kući da ga na miru pročitam. Nakon pomnog čitanja, shvativši o kakvoj rijetkosti je riječ, da dokument ne bi bio oštećen, uložih ga među listove jedne fotomonografije većeg formata. Bilo je tih dana puno zbivanja u Udruženju i u gradu, pa sam na taj dokument, jednostavno zaboravio.

Sama fotomonografija nije bogzna kako zanimljiva, i nju godinama nisam uzimao u ruke. Život nam se u to vrijeme počeo ubrzavati. Prvo, na čudesno lijep način, Zimskim olimpijskim igrama, potom na stravičan, ratom s početka devedesetih. Nije mi ni danas jasno kako se dogodilo da sam neke knjige ostavio kod majke i tako spasio, jer je čitava moja biblioteka u Petrovačkoj ulici (sada Avde Smailovića), dakako, bila izgubljena.

Među knjigama koje su spašene bila je i pomenuta fotomonografija. Kada sam je nakon toliko godina slučajno otvorio, osjetio sam golemu i istinsku radost. Pružila mi se prilika da ispravim svoju grešku. Greška je, jer vrijednosti ove vrste moraju biti propisno čuvane i samo izuzetno izdvajane iz odgovarajućih fondova.

U starini je bila razvijena svijest o važnosti strogih pravila u rukovanju vrijednim knjigama i aktima. Prvu sarajevsku javnu biblioteku, podigao je 1757. g. uz Carevu džamiju i opremio Osman Šehdi Bjelopoljak, divan katib (biva šef kancelarije) bosanskog namjesnika, Ali-paše Hekimoglua. On je vakuf ustanovio u spomen svome rano preminulom sinu, Ahmedu Hatemu Bjelopoljaku.

I otac i sin bili su poznati pjesnici svoga vremena. Osman Šehdi je pravo bogatstvo potrošio u Carigradu kupivši nekoliko stotina knjiga za ovu biblioteku. Pristup knjižnom blagu bio je slobodan, ali je na svaki primjerak otisnut pečat sa tekstom na arapskom jeziku, koji poručuje:

Ovaj primjerak uvakufi Osman Šehdi od hadžegana carskog divana u Sarajevu, pod uslovom da se iz biblioteke ne iznese ni pedlja, ni koraka – 1173. godine (po Hidžri).

Kada je 1910. g. austrougarska uprava odlučila da sruši Bjelopoljakovu biblioteku, da bi prema nacrtu Karla Pařika sagradila zgradu Rijaseta, knjige su iznesene više pedalja i više koraka, ali na dobro mjesto. Priključene su fondovima znamenite Gazi Husrev-begove biblioteke, udomljene tada upravo u novoizgrađenom zdanju Rijaseta islamske zajednice.

Biblioteka Osmana Šehdije Bjelopoljaka prije 1910. g.

Sačuvani dokument sadrži više nego zanimljive podatke o znamenitim bosanskohercegovačkim književnicima, detalje koji koliko znam do sada nisu objavljeni. Ovo je, dakle, svojevrsna premijera.

Osnovni dokument bijaše telegram upućen 16. juna 1948. g. iz kancelarije Saveza književnika Jugoslavije u Beogradu, kancelariji Udruženja književnika Bosne i Hercegovine u Sarajevu (koja se tada nalazila u Dalmatinskoj ulici, na broju 2) i odgovor našeg Udruženja. Izgled telegrama je sam po sebi povijest, arheologija… Tada su poruke stizale na uskoj papirnoj traci. Telegrafist bi dijelove poruke otkidao s aparata i lijepio na odgovarajući obrazac… Slika kazuje više.

Telegram Saveza književnika

Evo sadržaja:

Najhitnije nam pošaljite iscrpne podatke o materijalnim uslovima života i rada vaših članova i kandidata, stanbene i druge radne teškoće, nedostatak pisaćih mašina i pisaćeg materijala uopšte. Upisivanje zajma treba da se organizuje preko Udruženja. U tom smislu neka Udruženje organizuje sastanak na kome će se protumačiti karakter i značaj zajma i organizovati upis – pozdrav, Minderović

Telegram je potpisao tadašnji generalni sekretar Saveza književnika Jugoslavije, pisac, političar i diplomat, Čedomir Minderović. Kad šalješ telegram, moraš biti krajnje ekonomičan, pa ono što bi na kakvom skupu govorio i tumačio nadugo i naširoko, moraš sažeti u nekoliko redova… taman koliko stane na obrazac telegrama. Minderović je to i uradio. Reducirao je poruku na suštinu.

A, suština nije bila eminentno u brizi o materijalnom položaju i životnim nedaćama tadašnjih članova Udruženja književnika Bosne i Hercegovine (sve ime do imena), nego u pitanju: koliko će pisci upisati zajma, koliko će od, uglavnom skromne zarade, odvojiti za državne potrebe. Telegram je došao upravo u jeku kampanje za upisivanje velikog državnog zajma. Svaka druga vijest u novinama, bila je na tu temu.

Sve u svemu, upit o materijalnom položaju i uslovima života, trebalo je da bude predigra za pravo pitanje.

Evo i odgovora iz našeg Udruženja:

18. juna ‘48.

SAVEZU KNJIŽEVNIKA JUGOSLAVIJE
B E O G R A D

U vezi depeše šaljemo vam sljedeće podatke o materijalnim uslovima članova Udruženja:

1/ Isak Samokovlija, plata 6.500.- ima sopstvenu kuću, pogodne uslove za rad, ima pisaću mašinu i pribor. Prijavio se za ukupno 25.000.- dinara

2/ Emil Petrović, plata 5.600.- plus 500 za redakc. Odjeka, ima dobar stan, pisaću mašinu i pribor. Opterećen mnogim društvenim poslovima i poslovima u preduzeću „Svjetlost“. Ima duga oko 15.000.- Prijavio za upis 10.000.-

3/ Marko Marković, plata 6.000.- plus 2.000 dodatka, plus 1.500.- za Odjek. Ima dobar stan, ali bez radne sobe, bez pisaće mašine i bez pisaćeg stola. Ima duga oko 16.000.- Prijavio za upis 10.000.- Preopterećen društvenim obavezama i poslovima Preduzeća.

4/ Vera Delibašić-Obrenović, ima platu 5.000.- stan, nema mašine i pribora. Ima duga oko 10.000.- Prijavila za upis 20.000.- dinara.

5/ Hamza Humo, plata 5.700.- ima dobar stan, nema mašine ni pribora. Prijavio za upis din. 5.000.-

6/ Šubić Zvonimir, plata 4.250.- stan u otkazu od strane vlasti, nema mašine ni pribora. Ima duga oko 12.000.- Prijavio za upis din. 5.000.-

7/ Riza Ramić, plata, kao rukovodilac antikvarne „Svjetlosti“ din. 4.600.- ima stan, nema mašine ni pribora. Društveno veoma angažovan, tako da ne može književno da djeluje. Ima duga oko 30.000.- Prijavio za upis din 5.000.-

8/ Šukrija Pandžo, plata 4.600.- plus 300.- vanredni prihod, nema stana /stanuje u vlažnim školskim prostorijama/ nema pisaće mašine ni pribora. Ima duga din. 5.000.- Prijavio za upis din 4.000.-

9/ Vladimir Čerkez, plata 4.200.- stanuje sa ženom u jednoj sobi koja ima samo krevet. Nema mašine ni pribora. Prijavio je za upis din 4.000.-

10/ Nika Milićević, plata 8.000.-plus 3.000 umjet dodatak, ima stan podesan za rad, ima pisaću mašinu. Ima duga /ne zna se koliko, jer je na putu/. Zbog otsutnosti nije poznato koliko će prijaviti za upis.

11/ Nada Valenčić, plata 5.500.- stanuje u mebliranoj sobi s jednom drugaricom. Nema mašine ni pribora. Prijavila za upis din. 5.000.-

12/ Risto Trifković, nema namještenja i živi od književnog rada. Ima jednu sobu. Mema mašine ni pribora. Zasada nije u Sarajevu.

13/ Branko Radičević, ima platu din. 4.700.- stanuje sa ženom i djetetom u jednoj sobi. Nema mašine ni pribora. Nalazi se za sada na terenu.

14/ Vlado Dijak, živi od književnog rada. Stanuje i živi s roditeljima u B. Luci. Nema mašine ni pribora. Ne zna se koliko će prijaviti za upis.

15/ Dušan Đurović, ima platu 6.000.- stan podesan za rad. Nema mašine ni pribora. Zasada u bolnici. Ne zna se koliko će prijaviti za upis.

Kao što se iz gornjeg vidi upis je organizovan. Na sastanku je pročitan članak Ive Andrića o značaju narodnog zajma, a poslije toga govorio je o istoj temi Marko Marković, član Komisije za upis za BiH.

Smrt fašizmu-Sloboda narodu!

Drugarski pozdrav,

Sekretar

Prava, temeljita analiza ovog dokumenta, koja će, razumije se, imati na umu ondašnji društveni kontekst, zadaća je historičara književnosti. Daleko je već to vrijeme obnove i dizanja na noge nakon razornog Drugog svjetskog rata, vrijeme zanosa i sveopćeg optimizma, (ali često i pretjerane strogosti). Ostaje nedovoljno razjašnjenim, bijaše li to vrijeme jednoumlja ili jednodušnosti.

I kada je riječ o pravilima postupanja sa knjigama i dokumentima, mada sam nedvosmisleno za najveću strogost, stoji i jedan paradoks. Naime, u ratu s početka devedesetih, Karadžićevi razbojnici su ciljano uništavali hramove kulture, poput Nacionalne biblioteke u Vijećnici, Orijentalnog instituta, etc… pa, što je ostalo u biblioteci i Institutu, dobrim dijelom je uništeno, a spašeni su mnogi primjerci, koji su bili pozajmljeni i odneseni iz tih ustanova. Znam da su mnogi vraćeni, taman kao što će biti pohranjen tamo gdje pripada i ovaj telegram.

U svakom slučaju, držimo se Bjelopoljakovog uslova:

…ni pedlja, ni koraka!

Valerijan Žujo

Žujo: Mudri starci
Žujo: Plamen u Modroj sobi
Žujo: Čovječuljak
Žujo: Sarajlije
Žujo: Kriva ogledala…
Žujo: General i cvijet
Žujo: Homo kokuz i Homo hrsuz
Žujo: Grad
Žujo: Vino i voda
Žujo: Nadzornik genocida
Žujo: Stanje stvari
Žujo: Ko Zna Ko
Žujo: Zabraniti odmah…
Žujo: Pismo Ziji
Žujo: U kinu sjedi Edo…
Žujo: Hoće li biti rata!?
Žujo: Lajos Asztalos
Žujo: Rasim Sejdić
Žujo: Ignaz Linhart
Žujo: Drago Kuđić
Žujo: Pavle Mitrović
Žujo: Milan Mučibabić
Žujo: Rusmir Šahinpašić
Žujo: Jovo Mitričević
Žujo: Zagorodnjuk
Žujo: Nurija Palata