Zaboravno Sarajevo
Oko mnogih zbivanja i ljudi iz sarajevske prošlosti, posebice iz takozvanog zlatnog predratnog razdoblja ovoga Šehera, već se pletu legende. Dominacija sarajevske popularne muzike, sportski uspjesi, sjaj XIV Zimskih olimpijskih igara… Ako odbijemo skandal sa računom Kirku Douglasu, bijaše to najviši uzlet Sarajeva, vrijeme, u kojem je ovdašnja kafanologija počinjala sa P (Palata), vrijeme koje je već prevučeno patinom i destilirano u sjećanju, pa se čini puno ljepšim i slavnijim nego što je bilo. Ali, jest bilo i lijepo i slavno.
Sarajevo bijaše grad dobrih, čak izvrsnih kafana i restorana, čustih bifea i kafića, ali i sasvim ugodnih birtija i restauracija… No, ispred svih, bio je Nurija Palata.
Ima više objavljenih sjećanja na ovog maga ugostiteljstva i uglavnom to nisu pretjerivanja, nego autentična svjedočenja o ovoj jedinstvenoj personi. U tim svjedočenjima (koja se manje-više podudaraju u osnovnim crtama), u prvom planu je njegov stil i nastup, kvalitet onoga što je nudio i kako je nudio, te originalan način naplate, pri kojem ćete manje platiti ako ne zanovijetate oko računa, etc.
Iza šanka je bilo dugme, kojim je Nurija otvarao vrata. Kroz staklo bi osmotrio mogućeg gosta. Nepogrešivo je prepoznavao teretne pijance i belaj-majstore, pa su za njih vrata ostajala zatvorenim. Jednom sasvim pristojnom gostu koji je pozvonio, otvorio je, ali na pitanje ima li bureka, ljubazno kazao:
Nažalost, nema…
Čovjek se okrenuo i izašao. Neko je upitao, kako nema bureka, kad je maloprije serviran.
Nurija će na to:
Tri su brda od bureka do bureka… Kad bih ja ovaj fini maksuz burek od srnetine, prodavao kao u redovnim buregdžinicama, do tramvaja bi bio red, tri puta bih više gubio nego dobio i mogao bih odmah sutra zatvoriti restoran… matematika, logika.
Prisjećam se jedne posebne prilike u kojoj je, mimo svih prisutnih, glavni akter bio Nurija. Bijaše to vrijeme Troje u Gabeli. Pojavio se bio u Sarajevu famozni Roberto Salinas Prajs (Price). Uvjeren da je Troja bila u Gabeli, nastojao je svojim predavanjima i knjigama u to uvjeriti i jugoslavensku javnost, ponajprije vlast. Tada je predsjednik Udruženja književnika bio agilni i za našu kulturu veoma zaslužni književnik Ljubo Jandrić, a ja sekretar Predsjedništva Udruženja. Kao direktor Zavoda za zaštitu spomenika kulture, Jandrić je bio domaćin Salinasu Prajsu u Sarajevu, pa smo dogovorili da trošak jedne večere za Salinasa Prajsa, podijele Zavod i Udruženje. To je bilo prihvaćeno od Predsjedništva Udruženja. Prema najboljem iskustvu, odabrali smo restoran Nurije Palate.
Ja sam uranio do Palate, da sve provjerim. Rezervisani separe još nije bio slobodan i pripremljen. Nisam brinuo. Nurija me sa sebi svojstvenom lakoćom i šarmom, počasti za šankom čašicom „specijalne“ kruškovače. Malo smo popričali, malo je on svojim pozdravima novim gostima trenutno otvarao apetit, a u to će separe biti spreman.
Na večeru je došlo desetak ljudi… Salinas Prajs sa suprugom i dvoje saradnika. Sa „naše“ strane, sem Ljube Jandrića, jednog novinara i mene, bio je i čuveni maestro protokola, Munir Rašidović, te jedan pisac, višedecenijski miljenik vlasti, koji se toj vlasti neukusno dodvoravao, ali je početkom devedesetih, na prvi zvuk bojne trube zbrisao u Karadžićevu „prijestolnicu“ Pale.
Sve je prolazilo kako valja. Na Prajsovo pitanje, vjerujem li u to da je Troja bila u Gabeli, glatko sam odgovorio, da nisam sasvim ubijeđen ni u Schliemannove tvrdnje. On se čudio, pominjući nešto nalik na Pascalovu opkladu oko vjerovanja u Boga… Ako vjeruješ, a nema ga… nikom ništa, ako, pak, ne vjeruješ, a ima ga… teško tebi.
Elem, on je pragmatično govorio kako je u svakom slučaju bolje prihvatiti tu tezu, preduzeti istraživanja, što bi donijelo višestruke koristi i nauci i turizmu. Sem toga, šaljivo se predstavljao kao Tuzlak, tako mu je neko preveo prezime sa španskog.
Nurija je iznio sve najbolje u impresivnim količinama. U čast gosta, donio je naročitu dugačku pogaču, na kojoj je kao od pereca bilo izvedeno: Roberto Salinas Prajs…
Sve je, kako rekoh, bilo ugodno i uredno, dok iz pomenutog pisca, koji je godinama bio na jaslama Skupštine BiH kao nekakav dobro plaćeni savjetnik, nije izbila sirova umišljenost i bahatost… Prvo je počeo propitivati Palatu oko skupih destilata. Te, ima li Nurija Hennessy, pa Remy Martin, Dimple… Nurija mu je donio sva tri pića u originalnim flašama i otvorio ih… pisac-hojrat od svake je probao i nastavio propitivati. Nurija je na to poslao konobara, koji je na poslužavniku jedva donio desetak najboljih pića i sve to je stavljeno pred rečenog tipa. Još neke flaše neotesanac je sam otvorio i probao, a nakon toga započeo neko teško razumljivo zavičajno epsko pripovijedanje, potpuno zaboravivši našeg gosta i razlog zbog kojeg smo za stolom. Nije bilo među nama ljubitelja manira koji su dogalopirali iz dalekih maglovitih zabiti… Nametljivca smo jedva zaustavili.
Palata bi prodornim pogledom pratio nepodopštine „savjetnika“ i teško se obuzdavao. Ljubo i ja smo se došaptavali oko iznosa koji ćemo platiti. Udruženje je imalo strogi limit, pa smo vagali koliko ćemo privatno doplatiti, da izbjegnemo skandal.
U Nurijinim očima se moglo čitati, kako mu se ljutnja pretvara u kaznene poene, što je znatno povećavalo iznos ceha…
Da sve ne bi završilo uz opću nelagodu, kao Deus ex machina, nastupio je Munir Rašidović, doktor protokola. Ustao je i blago izveo Nuriju iz separea. Nakon nekoliko minuta su se vratili, a Nurija je teatralno rekao da je njemu golemo zadovoljstvo što nas je ugostio i da kuća časti.
Kasnije smo nagađali, koju abrakadabru je Munir kazao Nuriji. Da li ga je podsjetio na strane delegacije koje mu je po protokolu dovodio, ili štogod drugo, nema fajde nagađati.
Ali, i da nisu upamćene brojne seanse u kojima je Nurija Palata u svom restoranu bio, ne samo iznad ekshibicija primitivaca i kuknjave titiza oko računa, nego je bio i iznad samog računa, iznad šićara. Velim, da ni tih demonstracija kafanske otmjenosti nije bilo, ostaje za njega još jedna ozbiljna preporuka. Nurija je, naime, prvu zaradu ostvario kao akviziter knjiga, a ona je ravna onoj halal zaradi, koju ostvari brico… s njom možeš na Ćabu.