"Dođe vakat, valja umirati…"
Ako im se posreći da dugo žive, različiti ljudi različito dogorijevaju.
Jedni, koračaju, razmišljaju i govore u skladu sa svojim godinama i sa redom čaršijskim, dok druge, već u pedesetim obuzme srklet.
Bože, nisu više mladi. Spopadne ih prvo blaga, potom sve žešća paranoja… I na kraju… sâm kraj im promakne, kao neki važan kadar, zbog kojeg su ponovo gledali cijeli film.
Refren pomenute balade je:
Dođe vakat, valja umirati…
Tu neminovnost, koja je izvan svake razumne sumnje, oni prvi doživljavaju kao svojevrsnu pravdu, jer će baš svako promijeniti svijetom, a oni drugi to smatraju vrhunskom nepravdom, koja se čini ponajprije njima.
Prvi s ljubavlju kažu:
Dabogda ostario…
a drugi s neprikrivenom zloćom:
Neka, neka… i ti ćeš ostariti…
Vremešni ljudi njišu se između dviju sintagmi. Jedna je: Mudri starci, a druga: Stare budale. Ima puno starih i pametnih, pa i mudrih… naselili su ljetopise, enciklopedije i antologije… Njihove bronzane ili kamene glave, oblikovane s ukusom ili bez ukusa, šutljivo posmatraju svijet iz parkova i muzeja, ispred škola i biblioteka.
Po prirodi stvari, neuporedivo više ima starih budala… kao i mladih, uostalom, samo što su starima, uz tolike potrošene godine, budalaštine čist luksuz.
Mlado-ludo još je i kompliment…
Sretoh, nedavno, prijateljicu iz mladosti. Hoda klimavo i teško diše. Podupire se štapom. Veli, ide u Centar za zdravo starenje.
– U centar, u sridu, dobro, ali zdravo starenje… Šta li je u starenju zdravo?
– Vazda si bio cinik, ona će na to.
Nisam, pomislih, a ako i jesam, nisam bio vazda, jer se to ne nasljeđuje, nego vremenom stekne. Jedan živopisni, autentični cinik s Vratnika, već dobrano u desetoj deceniji, znao bi stati pred banderu na kojoj je osmrtnica nekome mladom ili sredovječnom, pa u pola glasa promrmljati:
Bogu fala, nije po redu…
Sve to šutke provrtih po glavi, a dragoj prijateljici iz zajedničke mladosti, blago se naklonih.
Kakogod, ona ode prema zdravom starenju, a ja ostadoh u ovom svom, koje ne sluti na dobro i za koje nije moguće dokonati utješnu pjesničku figuru… Istina, ništa me ne boli, nâlazi su u okvirima normalnog, u izvrsnoj sam kondiciji… No, tek kad čovjek stane pred ogledalo da se obrije, stvarna dijagnoza mu zatreperi pred očima. Nije krivo ogledalo… dakako.
Priseban i pristojan svijet sabire godine ne drameći i nastoji pospremiti život prije odlaska. Stare budale, papagajski ponavljaju “bisere” iz riznice takozvane narodne mudrosti. U registru staračkog prenemaganja i fantaziranja, one mučne i otužne koketerije s vječnošću, možda je vrhunac njihova omiljena izreka:
Djeca su naša budućnost!
Čovječe, neko ko već pomalo lista novine onoga svijeta, pokušava se prošvercovati među djecu i odigrati još jednu partiju života. Djeca imaju, hvala Svevišnjem, svoju budućnost, kakva bude da bude. U neveseloj poziciji nas koji smo sakupili previše ljêta za nekakve početke, budućnost se (u Sarajevu) zove: Bare, Vlakovo, Grlića brdo, etc… Ili, u najboljem slučaju, Lav. Pomalo je perverzno uplitati se, čak i retorički, u dječiju budućnost.
Rečeni nervozni starci su svim silama potkraj devedesetih požurivali mlade da krenu u budućnost, onakvu kakvu je njihov umorni i dobrano mitomanijom načeti um zamišljao, uzvikujući pri tom nenadmašenu i nenadmašivu „mudrost“, brušenu stoljećima:
Neka bude promjena, pa makar i nagore!
I bi promjena… i bi najgore.