Pripadnici političkih elita u državama “veselog” balkanskog podneblja, svejedno da li su izabrani ili su samozvanci, umjesto da se bave nevoljama građana, koje su teške i teško rješive, uglavnom su čežnjivo zagledani u oblake i terre irredente…
Pitanje gladi, žeđi i zime, vele, riješit ćemo čim oslobodimo neoslobođene krajeve, koji nesumnjivo pripadaju nama. Nezdrave ekspanzionističke ideje nisu specijalitet Balkana, ali su one ovdje, mada potpuni anahronizam, veoma snažne i kada drijemaju i bude se na najmanji poticaj. Groznica velikodržavlja i megalomanskih teritorijalnih projekata, trese balkanske političke krugove, pa konsekventno i širu populaciju, bezmalo, dva stoljeća. Ta se bolest povremeno smiri i počne se nazirati ozdravljenje. Nakon toga opet sve bukne, obuzme vulgus, ulicu, forum… Ne budu od pomoći pedagoška podsjećanja na uistinu golema, globalna carstva, poput Makedonskog, Persijskog, Rimskog i Bizantskog, Mongolskog, Arapskog, Osmanskog, Španskog, Britanskog… koja niko, ko ima imalo soli u glavi, ni ne pomišlja obnoviti. Opsjednutost velikom državom najizraženija je u srbijanskim nacionalističkim krugovima. Najnoviji “modni krik” iz njihove političke manufakture je Srpski svet. To je tradicijom, kulturnim i vjerskim vezama kamufliran velikosrpski projekat.
Na prostor Balkanskog poluotoka, prikriveno ili otvoreno, pravo polažu, pored srbijanskih ekstremista i njihova politička braća po ludilu u Mađarskoj, Hrvatskoj, Bugarskoj, Italiji i Grčkoj.
Bosnu i Hercegovinu, po pravilu doživljavaju kao plijen, koji valja zgrabiti u cjelosti ili onoliko koliko to prilike dozvoljavaju.
Mi nećemo ništa novo… Šta stoji iza zvučne i bučne parole u naslovu ovoga zapisa i kome je ovaj zahtjev upućen? Kakvu to državu žele uspostaviti, naime obnoviti, zanesenjaci, nesvjesni nepovratnosti povijesnih procesa.
U osnovici ove opsesivne ideje leži jedna neobična i neobično kratka epizoda, tokom koje je sin srpskog kralja Stefana Dečanskog, Stefan Dušan, ne samo zahvaljujući haotičnim prilikama koje su bile zahvatile Vizantiju, nego i vlastitoj sposobnosti, uspio zaposjesti za tadašnje, pa i sadašnje prilike i mjerila, golemu teritoriju, od Dunava i Save na sjeveru, do Peloponeza na jugu.
Ako pogledamo granice Dušanove carevine, one autentične, a ne one napuhane u verziji fantasta poput vojvode Voja, vidjet ćemo da je površina te države iznosila oko 250.000 kvadratnih kilometara (približno kao Titova Jugoslavija)… da je potrajalo. Objektivno, u vremenu bez elektronskih sredstava komuniciranja, kada su poštu i glas o nekom događaju raznosili u najboljem slučaju konjanici, ljudi na periferiji te državne tvorevine saznali bi da su Dušanovi podanici, upravo u vrijeme kada su to već prestali biti. Za bilo kakvu obimniju ostavštinu, Dušan jednostavno nije imao vremena. Međutim, u njegovom duhovnom nasljeđu svijetli Zakonik, koji je Carevini davao ozbiljnost i uvjerljivost. Istina, Dušanova Srbija je stoljećima bila pod dominacijom Vizantije. Struktura vlasti, procedure i postupci, organizacija uprave, sudstva i vojske, titule… Sve je bilo po uzoru na Istočno rimsko Carstvo. Surove odredbe Dušanovog zakonika, nisu mogle ostati živo nasljeđe. Ipak je Zakonik, zahvaljujući jednom ogromnom lirskom talentu, pjesnikinji Desanki Maksimović, nastavio da živi u poeziji. Desanka Maksimović je napisala jedinstven ciklus pjesama pod naslovom:
Tražim pomilovanje i podnaslovom: Lirske diskusije sa Dušanovim zakonikom.
Ovo pjesničko ostvarenje, kao originalno djelo, usuđujem se kazati, nadmašilo je Dušanov zakonik, koji je, ipak, samo odjek i odraz starijeg, vizantijskog zakonodavstva.
Zanimanje za Dušanovo Carstvo, poraslo je sedamdesetih i osamdesetih godina prošlog stoljeća. Bilo je to vrijeme kada je u književnosti, slikarstvu, pozorištu i filmu, naveliko slavljen srpski feudalizam, kada gotovo da nije bilo pjesnika koji nije spjevao barem jednu pjesmu o Studenici, Dečanima, Belom anđelu, crkvama i manastirima, ktitorima i freskama sa iskopanim očima (Zli Turci…)… Čak se i veliki Vasko Popa ogledao u toj disciplini. Redakcije i izdavači su dugo tražili takve stihove i od Brane Petrovića, koji je traženjima dugo odolijevao. Na kraju je, nadmoćnom ironijom i neuporedivom versifikatorskom vještinom napisao:
Dobrovoljni prilog za nacionalnu istoriju
Pripustili na ženu su pčelu
Zaraženu poljupcem demona,
I sad trči, vrišteći, po selu,
I nasrće na starca Egona.
Starac Egon, vičan umiranju,
Živo pile čupa u dvorištu –
Baca pile i nasrće na nju –
Sad su najzad na svom Gubilištu!
Isto tako kad je sebar Luka
Za Dušana reko da je pseto –
Sedam novih izmisliše muka
I mučiše Luku celo leto.
Prebiše mu i noge i ruke –
Dušan lično pi njegove krvi –
Sada Dušan leži pored Luke –
Davno su ih izmirili crvi.
A Jelena, Dušanova žena,
Vitka, ko mlad vitez stegonoša,
Krikom sebra tajno obljubljena,
Rodi caru nejakog Uroša.
Nejak Uroš, kao svi nejaki,
Zločin uze sebi za zastavu,
Al stigoše konjanici laki,
Žedni slave, po njegovu glavu.
Sluga neki po imenu Lazar
Skupi vojsku, vlahe i ratare,
Narod neuk, nesrećan i hrabar,
Dobra gozba beše za Tatare.
Gostiše se nekoliko dana,
Ko gavrani kad stignu strvinu,
Neki Miloš ubi im sultana –
Dobro došlo sultanovom sinu.
On obnovi tamu i ponore
Koje Dušan u zakon unese,
I zabrani svitanja i zore,
I načini sunce da obese.
Neki Višnjić, posle mnogo leta,
U nevidu svome sunce nađe,
I reče mu: Budi vodič sveta!
I gle: Sunce ne ume da zađe.
I gle sunce ne ume da zađe
Usred noći smrtonosno žeže –
Jadni Egon ne može da nađe
Dok mu žena hlače ne odveže.
A te hlače strašno zapetljane –
Žena kida zubima kanave –
Kad u njima! – dve prastare rane –
Divni znaci stare srpske slave.
No, kada se magle raziđu i mašta ustukne pred suhim činjenicama, ukaže se jedan feudalni provizorij, jedan incident u protoku vremena, koji je trajao ukupno samo 9 godina. Dakle, neko ko je upisao treći razred osnovne škole (u našim kategorijama i mjerilima), nije u okvirima Dušanovog Carstva mogao nastaviti školovanje. Upravo, samo je devet godina proteklo, otkako je prvi srpski patrijarh Joanikije II krunisao kralja Stefana Uroša IV Dušana, zvanog Silni, za cara Srba, Grka, Bugara i Arbanasa (Albanaca) u Skopju, na Vaskrs, 16. aprila, 1346. pa do Dušanove smrti, 1355. godine. Samo toliko, ali opet dovoljno za mit i tešku samoobmanu. U spisima bi ponekad iz Dušanove titule bili izostavljeni Bugari i Arbanasi, prema trenutnom raspoloženju.
Istina, Dušana je naslijedio njegov sin Uroš V, koji se odmah našao u vrtlogu velikaških borbi i općeg rasula. Za Uroševih šest godina, o Carstvu može biti govora još samo u formalnom smislu. Dušanov nasljednik upamćen je kao Uroš Nejaki.
Sve je trajalo kao povijesni treptaj oka.