Zaboravno Sarajevo
Bilo je to u ranu jesen 1979. g. Sjedio sam u obrazovnom programu Radio-Sarajeva, u maloj montažnoj zgradi u ulici Hasana Kikića, na čijem je mjestu danas golema višespratnica. Telefonom mi se javio Duško Trifunović i kazao da će do Radija doći Rasim Sejdić, pjesnik, da je zanimljiv, te da bi bilo dobro s njim snimiti razgovor i prirediti emisiju. Duško je znao šta govori i oko te zadaće se nisam dvoumio.
No, kada se pojavio rečeni Rasim, tih, krhak i prilično zapušten, u starom i ispranom montgomery mantilu, osjetio sam izvjesnu nelagodu. Sva dugmad na njegovom mantilu bila su zakopčana, mada je bilo toplo. Ponudio sam ga kafom. On je samo blago odmahnuo glavom. Sve vrijeme je stajao. Jedva je izgovorio nekoliko isprekidanih rečenica, koje nisam sasvim ni razumio.
Mehanički mu odrecitovah nekoliko fraza u smislu, da bi najbolje bilo da on prvo otkuca nekoliko pjesama, pa da se nakon što ih pročitam dogovorimo o emisiji. Na to Rasim, na moje veliko iznenađenje, izvadi iz džepa mantila knjižicu pjesama… Ne bilo kakvu. Zbirku Rasim, poeta zingaro, štampanu 1978. g. u Milanu dvojezično (italijansko-romski). Imao je u džepu i presavijene listove s pjesmama i na našem jeziku (BHS). Knjižicu i otkucane listove sam iskopirao i dogovorio termin snimanja emisije. Pravo iznenađenje me je čekalo kad sam kući počeo čitati.
ROM
Sa phirel o them gava
vov ni džanel te piši
al džanel sa e droma.
Busola ni trubaj le
ni phuvjaki karta
i izvori ando voš
vov džanel kaj ačhel.
Ali Rom džiko potoko avel
i maj dur nahti džal
sohke phrala gaja si
sohke o potoko nahti nakel?
ZINGARO
Gira tutto il mondo così
non sa scrivere
ma conosce tutte le strade
né la carta geografica
anche la fonte nel bosco
egli sa dove si trova.
Ma lo Zingaro viene fino al burrone
e più lontano non può andare
perché, fratello, è così?
CIGANIN
Jezdi svijetom
pisati ne zna
al´ zna sve puteve.
Ne treba mu kompas,
ni geografska karta, da pronađe izvor u šumi.
Ali, Ciganin jednom dođe do potoka
i ne može dalje.
Zašto, brate, Ciganin ne može preko potoka?
Rom, oličenje patnje i poniženja, u isti mah je i bajraktar slobode. Nije ključ njegove slobode u stalnom kretanju, u bijegu od učmalosti i dosade i traganju za boljim životom. Nomada među Romima sve je manje, ako pravih uopće i ima. Suština njegove slobode je u nepokorenom i nepokorivom duhu, u jedinstvenom daru da vidi dalje i bolje od aktera sladunjavih malograđanskih lakrdija, koji svoju sudbinu nazivaju srećom. I Rasim je putovao i tragao… i na tom putovanju rano sagorio, jedva dvije godine od našeg susreta.
Ova strašna i uzvišena aporija, da čovjek slobode, nepismen i bez pomagala s lakoćom jezdi svijetom, savladavajući i najteže prirodne i društvene zamke i prepreke, da taj čovjek-vjetar, jednoga dana dođe do potoka i ne može dalje, ne može prevladati potok, jednostavnu, lirsku prepreku.
Zašto, brate, Ciganin ne može preko potoka.
Jednom prijatelju sam pročitao Rasimove stihove nekoliko puta uz tvrdnju, da je to pjesma ravna Modroj rijeci, Maka Dizdara.
On mi je kazao, da pretjerujem.
Može biti… sklon sam pretjerivanju, ali i dobroj poeziji.