Žujo: Rusmir Šahinpašić

Zaboravno Sarajevo

Svaki prosječan štreber, s lakoćom će objasniti kako nastaje ljudski glas, kako se artikuliše i kako ga mi čujemo i percipiramo. Ali, ono što je školski jednostavno objašnjivo, u stvarnosti je, zapravo, velika zagonetka. Znalci iz te oblasti, logopedi, lektori, učitelji pjevanja i glume, sa velikom sigurnošću umiju, po boji, artikulaciji, dikciji, ritmu, etc… raspoznati lijep i prijatan glas od onoga koji to nije… a, to, bezbeli, umijemo i mi laici. Zagonetnom mi se čini pojava, da ljudi koji nemaju nikakvih fizičkih, ni mentalnih problema, govore nerazumljivo, isprekidano, sa više šumova, nego jasnih glasova.

Nekada… ah, nekada… to je starijim ljudima spasonosna formula, kojom se hvali uokvirena i pogdjedje retuširana prošlost, a kudi nevesela sadašnjost… Dakle, nekada su kriterijumi za pristup mikrofonu i javno obraćanje, za novinare, spikere, voditelje radijskih i televizijskih emisija, bili strogi i jasni. Po prirodi stvari, zahtjevi i očekivanja, koji su se u tom smislu postavljali pred glumce i ozbiljne pjevače, bili su još stroži.

Pravila te igre nisu važila jedino za političare, koji su i tada kao i sada, mogli mumlati, mrmljati, trtljati, unjkati, vrskati… njih je štitio izmišljeni „šarm narodnih tribuna“. Da bi se prijatnije osjećali pred kamerama i mikrofonima, pod svjetlom reflektora, u studijskom prostoru (gdje kamera otkriva da vam je sako pretijesan, da vam se čelo znoji, da duge rijetke vlasi prebacujete na ćelavu stranu glave…) političari su omogućili da se mikrofona dočepaju razni trbuhozborci, ljutiti tipovi koji govore kroz „uho, grlo, nos“ , sasvim otorinolaringološki. To se zbilo u osmoj deceniji prošlog stoljeća, pred sveopće rasulo. Zavladao je frfljavi prijeteći javni govor, nazvan u pučkim paralelnim naučnim krugovima, šagoljanjem, prema proslavljenom šampionu tog stila.

Kijamet devedestih, pomeo je bezmalo sve tragove profesionalizma i odnjegovanog govora. Nadmašeno je čak i šagoljanje. Sada se jasno izgovara tek svaka treća riječ, dvije se samo naznače čudnim stapanjem i gutanjem glasova, govori se ili „mitraljeski“, tako da se riječi pretiču raznoseći smisao ili sa dugim bezveznim „dramskim“ pauzama, à la Vučić… svojevrsna usmena stenografija.

Još kad se u tu čorbu umiješaju tobožnji reklamni eksperti, pa pomenute pauze produže dva ili tri puta, onda čovjek može malko dremnuti, dok kao voz koji kasni, ne naiđe drugi dio rečenice, bez kojeg onaj prvi nema nikakvog smisla.

Biber po pilavu je snažno naglašavanje posljednje riječi u rečenici, što je sasvim strano našem jeziku i govoru. Valjda rečeni eksperti vjeruju, da će tim postupkom, uz idiotsko, beskrajno ponavljanje glupih slogana (od kojih je najgluplji i najbezobrazniji onaj: Tu sam čovjek, tu kupujem!… Biva, na drugim mjestima nismo ljudi!?), da će tako zarobiti naš um i uz obaveznu naredbu: Nazovi odmah… Kupi odmah!, uspjeti da nam izvuku i zadnju paru iz džepa.

A, stvari su, uistinu, nekada bile bolje. Potkraj sedamdesetih godina prošlog stoljeća, u obrazovnom programu i programu za djecu, Radio-Sarajeva, kojim je rukovodila, agilna i temeljita Nađa Mehmedbašić, pripremao sam emisiju u kojoj je valjalo predstaviti jednu djevojčicu od dvanaestak godina, koja je od uprave grada bila nagrađena za stihove o Sarajevu, nekom vrstom Šestoaprilske nagrade za učenike. Za realizaciju emisije bio je neophodan profesionalni spiker. Vidio sam u rasporedu da je toga dana dežurni Rusmir Šahinpašić, a on je u svom poslu bio institucija. Nije moguće pronaći krupan kompliment, koji ne bi odgovarao ovom velemajstoru lijepog i harmoničnog govora.

Šahinpašić je kao vrhunski profesionalac tu zadaću prihvatio i obavio, uz prethodno pažljivo čitanje neke vrste mog sinopsisa, sa jednostavnom dramatizacijom sa ženskim i muškim glasom, te dužeg razgovora sa djevojčicom, koju je tretirao kao sebi ravnu. Srećom, djevojčica Jasmina je imala neobično lijepu boju glasa, čitala je i govorila sa sigurnošću. Šahinpašić je na kraju pozdravljajući se sa Jasminom, upitao, da li ona sebe u budućnosti vidi u nekom poslu lijepog govorenja, odajući joj zapravo veće priznanje, nego što je bila nagrada gradske uprave. Ne sjećam se šta je ona odgovorila, ali da se bavila ili bavi spikerskim ili glumačkim poslom, bogme bismo svi to znali.

Upoređujući način, stil i kvalitet čitanja i govorenja medijskih trudbenika, vazda imam na umu, kao etalon, Rusmira Šahinpašića. Najizrazitiji njegov kvalitet, pored prirodnog dara, bila je temeljitost. Mada je bio u stanju i najteži tekst pročitati u svako doba noći, on bi i najjednostavnije tekstove prethodno pomno čitao, izbjegavajući ad hoc pristup i čitanje otprve. A, kroz zamršene i sofisticirane naučne studije, koje su emitovane u okviru Trećeg programa Radija, nastojao je da se kreće suvereno. Nikada nije ostavljao nijednu riječ nerazjašnjenom. Znao je, da će auditorijumu biti jasno i blisko, samo ono što je jasno i blisko njemu.

To ovog otmjenog znalca svoga posla razlikuje od raznih nevježa, dunđera i robota, koji povazdan kriče, krče, krkljaju i šuškaju manje-više na svim radio i televizijskim kanalima. Neznatna manjina su oni koji po uzoru na Šahinpašića vole i znaju svoj posao i poštuju slušaoce i sagovornike.

Valerijan Žujo

Žujo: Mudri starci
Žujo: Plamen u Modroj sobi
Žujo: Čovječuljak
Žujo: Sarajlije
Žujo: Kriva ogledala…
Žujo: General i cvijet
Žujo: Homo kokuz i Homo hrsuz
Žujo: Grad
Žujo: Vino i voda
Žujo: Nadzornik genocida
Žujo: Stanje stvari
Žujo: Ko Zna Ko
Žujo: Zabraniti odmah…
Žujo: Pismo Ziji
Žujo: U kinu sjedi Edo…
Žujo: Hoće li biti rata!?
Žujo: Lajos Asztalos
Žujo: Rasim Sejdić
Žujo: Ignaz Linhart
Žujo: Drago Kuđić
Žujo: Pavle Mitrović
Žujo: Milan Mučibabić
Žujo: Jovo Mitričević
Žujo: Zagorodnjuk
Žujo: Nurija Palata

Žujo: Nurija Palata
Jakubović: Pripadanje
Pulig: Vrli Euro svijet