Oni koji jedva opstaju u sadašnjosti, počesto bježe ili u ljepšu prošlost ili u još ljepšu budućnost. Oko sve tri pomenute dimenzije, nema i nikada nije ni bilo, pune suglasnosti. Suptilna lirska duša sve to doživljava cvrkutavo, kao sedefastu ljepotu našeg mnogolikog i kontroverznog svijeta, a hladni ratio, kao pometnju i izmiješanost planova, kao zbunjenost i očigledno nesnalaženje.
Zašto li su sjećanja i prisjećanja češća, nego prognoze budućih prilika. Trebalo bi da o prošlosti dovoljno znamo, pa ako je po prirodi stvari, budućnost neizvjesna, prošlost bi, tragom iste logike, trebala biti sasvim izvjesna… Slušajući žive ljude i čitajući svjedočenja u knjigama, časopisima, video-produkciji i sl. moguće je zaključiti, da je prošlost i dalje neizvjesna (!?). Teškoće iskrsnu kad od pojedinačnih uspomena i zapamćenja, pokušamo komponovati kolektivnu memoriju.
Relativno mladi grad Sarajevo, nema razvijenu i odnjegovanu kulturu sjećanja… Prošlost nikako da sagleda, a razmišljati o budućnosti, e, to je tek luksuz. Grad vlastitu prošlost ne vidi jasno i bistro, jer su mu poturili šovinistički kaleidoskop i druge sprave i alatke, koje proizvode šarene laže i opsjene. Kako koja društvena oluja pohara Šeher, on osvane izmijenjenog lica, pobrkanih prioriteta, opsjednut dječijom zabavom, risanja i brisanja.
Važan, vrijedan i uspješan pokušaj unošenja reda u široke pejzaže sarajevske urbane memorije, donio je Miroslav Prstojević, svojim knjigama Zaboravljeno Sarajevo i Ranjeno Sarajevo. On je, s jedne strane faktografski precizno, a s druge opet, emotivno nedvosmisleno, predstavio naš jedinstveni grad u povijesti i u nedavnoj jezivoj zbilji. Ovog autora i kulturnog borca, koji naše najbolje vrijednosti već dugo širi iz svoje knjižare u Beču, svog malog hrama znanja i dobre volje, oficijelno Sarajevo je nekako smetnulo s uma… A, on je odavno zaslužio najviša gradska priznanja. U njegovom duhu i stilu, kandidujem knjigu, koja bi mogla nositi naslov: Zaboravno Sarajevo, kao pokušaj oživljavanja sjećanja (dakako, produktivnog, a ne kurtoaznog) na desetine izuzetnih, a zaboravljenih Sarajlija.
Nije sarajevski izum zaboravljati, rušiti spomenike, razbijati i uništavati memorijale, ili kroz udžbenike historije gaziti razmahujući mačetom i stalno iznova krčiti privremene staze… Valorizacija-revalorizacija… I drugi gradovi i zemlje su to činili, ali u balkanskim nepogodama, po pravilu izgubi se i red i mjera. Svaka smjena vlasti ili režima, donosila je kao najvidljiviju promjenu razna preimenovanja i zamjene… od naziva ulica (čak i gradova), preko naziva institucija, jezika, novca, činova u vojsci… sve do novih stihova u okvirima starih melodija. Upravo ovo posljednje ukazuje na sveprisutnu površnost i improvizatorski duh… Lakše je izmijeniti „tekst“ pjesme, nego njenu melodiju, harmoniju i ritam. Puno je lakše promijeniti tablu sa nazivom ulice, nego u toj ulici zamijeniti vodovodne i kanalizacione cijevi, obnoviti kolovoz, etc. Istina, i te formalne i manje-više irelevantne mijene, vidljive u kulturnim sedimentima, omogućavaju čitanje prošlosti, ali ne obavezno i razumijevanje prošlih zbivanja.
Uglavnom, sve je do čitaoca i njegove optike, koja najčešće i nije njegova, nego mu je sugerisana ili propisana.
Na kraju dugog osmanskog razdoblja, nakon što je taj sistem i način sasvim zahrđao i postao letargičan, nova sila u Sarajevu i u Bosni, dinamična, dobro organizovana i pohlepna Austro-Ugarska, u prvo vrijeme je koketirala sa turskim nasljeđem, ne dirajući naglo u zatečeno.
I odredbe Berlinskog ugovora su je na to obavezivale. No, uskoro su započele promjene, važnije i dublje od zamjene rehvanije, gurabija i sutlije… milibrodom, kuglofom i šnenoklama.
Ipak, mnogi detalji iz tog razdoblja ukazuju na svijest o privremenosti… Na čelu Bosne i Hercegovine, sve vrijeme, bio je general, zemlja je tretirana kao „okupirano područje“, pošta, telegraf i telefon bili su pod neposrednom vojnom upravom svih 40 godina.
Od smjene carstava na Miljacki 1878. godine, historija je „ubrzala“ hod, pa su propasti jednih i uspostave drugih sistema i režima, postale, bezmalo, sezonskom pojavom…
Na početku godišnjih, vjerskih i laičkih kalendara, nije se mogla ustaliti slika glavne persone u državi… (Franjo Josip I; Karlo I; Kralj Petar I; Kralj Aleksandar I; Kralj Petar II; Ante Pavelić; Josip Broz Tito… do pred rat s početka devedesetih), a onda je započela revija mahom političkih liliputanaca, koji su faktički bili šefovi države, a izmijenilo ih se za kratko vrijeme više nego gradonačelnika nekog ozbiljnog grada za cijelo stoljeće.
Pravilo je, danas se zida, a sutra ruši… usput se pomalo kreči. Na taj način, privremenost kao stanje i proizvoljnost kao odnos, postaju ključni principi na kojima počiva društvo i ono onda, logično, nikako ne može da dođe k sebi.
Suštinskim razlozima takvog stanja i načina, bave se stručnjaci, ekonomisti, sociolozi, politolozi, psiholozi, etc. Radoznalom piscu ostaje da prati odjeke i odsjaje, a i to mu je odveć.
Sarajevske mijene, možda je najbolje sagledati kroz prizmu preimenovanja ustanova, organa, organizacija i ulica.
Carska i kraljevska uprava nije temeljito mijenjala nazive ulica i trgova, kao što su to činili kasniji režimi. Dakako, važnu i dugu ulicu dobio je Franjo Josip I, koji je imao status polubožanstva.
U stogodišnjoj perspektivi, možda najznačajnija naša kulturna i naučna institucija, roditeljica instituta, fakulteta, galerija, arhiva… osnovana je kao Zemaljski muzej (Landesmuseum) u Bosni Hercegovini; 1938. g. je preimenovana u Zemaljski muzej Kraljevine Jugoslavije, porazom i propašću Kraljevine i uspostavom ustaškog državnog provizorija, ustanova je dobila novi naziv: Zemaljski muzej Nezavisne države Hrvatske u Bosni i Hercegovini, potom, pod istom vlašću, mijenja naziv u: Hrvatski zemaljski muzeji, Sarajevo, pa Hrvatski državni muzej u Sarajevu, nakon oslobođenja 1945. g. Državni muzej u Sarajevu, pa Zemaljski muzej u Sarajevu i, konačno, Zemaljski muzej Bosne i Hercegovine.
Sarajevske ulice i trgovi u veselijim slučajevima, imaju i po desetak naziva u svom životopisu.
Prijestolonasljednik Franjo Ferdinand, morao je sačekati kobnu posjetu Sarajevu krajem juna 1914. g. kada je Gradsko poglavarstvo po hitnom postupku pred njegov dolazak, jedan dio glavne sarajevske džade, nazvalo Ulicom Franje Ferdinanda. Mijene o kojima govorimo, možda najbolje ilustruje upravo sudbina najvažnije sarajevske ulice.
Ta glavna gradska saobraćajnica, sada Ulica Maršala Tita, proteže se od Ulice Kralja Tvrtka na Marijin dvoru do spomenika oslobodiocima Sarajeva 1945. g. (“Vječna vatra”.) Do 1993. godine, Ulica Maršala Tita obuhvatala je i dionicu do Baščaršije.
Trasa ove ulice je veoma stara i nastala je još u rimskom razdoblju. Dionica od Ulice Kralja Tvrtka do Koševskog potoka, u osmanskom razdoblju, nosila je naziv Gornja Hiseta. Sljedeći dio, do Velikog parka, nosio je naziv Gazilerski put ili Gazileri, po legendarnim gazijama (junacima) iz vremena sultana Mehmeda II Osvajača (Ajni-Dede i Šemsi-Dede), čije turbe je, svojevremeno bilo, u blizini sadašnjeg Higijenskog zavoda. Isti dio je zvan Musala, po obližnjem prostoru na kojem su održavani zajednički namazi i drugi važni javni skupovi, te čitane carske naredbe. U drugoj polovini 19. stoljeća, dio od Ulice Kralja Tvrtka do Koševskog potoka bio je poznat kao Podmagribija. Dio, od Velikog parka do Centralne banke, nosio je naziv Žabljak.
Dio, od Narodne banke do Gazi Husrev-begovog hamama označavan je kao Ćemaluša mahala, po havadže (hodži) Kemaludinu, koji je u prvoj polovini 16. stoljeća podigao džamiju na mjestu sadašnjeg vakufskog nebodera (“JAT”-ov neboder) u Ferhadiji ulici. Preostali dio nosio je naziv Gornja Varoš ili Varoš. U tom dijelu grada stanovali su pretežno pravoslavci. 1914. godine, dio od Ulice Kralja Tvrtka do Ulice Kaptol, kako rekosmo, dobio je ime Franje Ferdinanda, po austrougarskom prijestolonasljedniku Franji Ferdinandu, a dio od Ulice Kaptol do Katedrale dobio je ime Vojvotkinje Sofije, po Ferdinandovoj ženi, vojvotkinji Sofiji od Hohenberga.
Dio od Baščaršije do Katedrale, nazvan je Potiorekova, po zemaljskom poglavaru, generalu Oskaru Potioreku. Svi pomenuti dijelovi dobili su 1919. g. naziv Ulica Prijestolonasljednika Aleksandra, a 1921. godine Ulica Kralja Aleksandra, kralja Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca (od 1931. godine kralja Kraljevine Jugoslavije). U vrijeme njemačko-ustaške okupacije 1941-1945. g., nazvana je Dr Ante Pavelića, po ustaškom poglavniku Anti Paveliću. Ulici je, 1945. g. vraćen naziv Kralja Aleksandra I, a 6. aprila 1946. godine cijela trasa je nazvana po vođi oslobodilačkog antifašističkog pokreta u Jugoslaviji, Josipu Brozu Titu, tvorcu avnojevske Jugoslavije. Od 1993. godine jedan dio ove ulice (od Baščaršije do Vječne vatre) nosi naziv Ulica Mula Mustafe Bašeskije, po najznačajnijem hroničaru Sarajeva u njegovoj historiji, istinoljubivom i pravdoljubivom Mula Mustafi Ševki Bašeskiji.
Činjenice su to dovoljne za obimnu knjigu.
U intervjuu beogradskoj Politici, objavljenom u broju od 10. jula 1934. g., profesor i leksikograf, dr Stanoje Stanojević, komentarisao je inicijativu organizacije Narodna odbrana, da tuđinski nazivi gradova, a u prvom redu turski, budu zamijenjeni prvobitnim, domaćim. Tako je, u tadašnjim razgovorima na tu temu, predviđeno da Tuzla bude So, Ćuprija Ravno, Kuršumlija Bela Crkva… Kako znamo, od te inicijative ne bijaše ništa.
Bilo je, istina, promjena, pa je antički Delminium, potom Dumno i Duvno, pa Županjac, postao, odlukom kralja Aleksandra Karađorđevića I, Tomislavgrad (tada zvanično po hrvatskom kralju Tomislavu, koji je navodno krunisan na Duvanjskom polju, a može biti i po Aleksandrovom sinu, princu Tomislavu…). Ime Duvno se vratilo nakon Drugog svjetskog rata, da bi u novom ratu, opet postalo Tomislavgrad.
U Sarajevu, svojevremeno, neki činovnik se bio zabrojao, pa smo imali i Duvanjsku i Županjačku ulicu istovremeno, potom dvije Ulice Hamida Dizdara… i tako to…
Sredinom osamdesetih godina proteklog stoljeća, neko je u NIN-u (čini mi se, dr Dragutin Gostuški) oživio ideju o “oslobađanju od turskih naziva”. Tada je kao primjer “turske varoši” neizostavno pominjano Sarajevo. Naravno, lako je ustanoviti da su nazivi najvažnijih dijelova Beograda turske provenijencije (Kalemegdan, Tašmajdan, Topčider, Terazije, Savamala, Bulbulder, Dorćol, Skadarlija…), a sarajevski listom slavenske (Bistrik, Vratnik, Bjelave, Kovači, Višnjik, Toplik, Gorica, Grbavica, Vinograd, Vrbanja, Vraca, Gaj…). I Beograd ima slavenskih i Sarajevo osmanskih, ali gradovi su zbir, a ne čestice.
Na skali nerazumnih zahtjeva za promjenama, posebnom ludošću smatram režanje i poviku na ćirilicu. Sjećam se iz rata, kad sam snimao neku emisiju u Katoličkoj Bogosloviji, ispred tog zdanja jedan zapjenjen tip je govorio kako u cijelom gradu valja zabraniti ćirilicu. On je to bulaznio stojeći ispred crkve koja je posvećena, slavenskim prosvjetiteljima, Svetim, Ćirilu i Metodu (Ćirilu i Metodiju).
Da taj poveže ćirilicu, tvorca ćirilice i crkvu pred kojom smo stajali i u kojoj se molio, potrebni su milenijumi.
Pokojni Dario Džamonja je, pričajući o mahmurlucima, govorio, da kad se on jutrom počne svađati s viljuškom, zna koliko je sati. Ni ćirilica, ni viljuška, zasigurno nisu krive za naše mahmurluke.