Žujo: Da li je Vaso Čabrinović bio austrijski špijun?

Zaboravno Sarajevo

Da li je Vaso Čabrinović bio austrijski špijun?

Ovo pitanje već stotinu i kusur godina, provlači se kroz literaturu i povlači po stranicama žutih i žućkastih medija. Ono nije razriješeno i stoga, što Vaso, za razliku od njegovog sina Nedeljka, nije bio prvorazredan činilac u pripremi i izvedbi atentata. Čak je, sve su prilike, radio za suprotnu stranu. Notorno je mišljenje, da je bio austrijski špijun… zapravo doušnik. O Vasinoj doušničkoj karijeri, najčešće i najžešće govorio je i pisao književnik Bora Jevtić, i sam Mladobosanac blizak Gavrilu Principu, Nedeljku Čabrinoviću i drugovima. Jevtić je u izvještaju iz Sarajeva, povodom pokušaja samoubistva Vase Čabrinovića, u beogradskoj Politici, u broju od 29. juna, 1925. g. objavio:

“Politika” je već donela vest da je pre tri večeri, kasno naveče, pokušao da se ubije sarajevski trgovac Vaso Čabrinović. Dok vam ovo pišem, još nije izvesno da li će stari čovek-korpulentna i snažna hercegovačka priroda-ostati u životu.

Ime Vase Čabrinovića ne bi zasluživalo ni po čemu da se spominje (on nije bio nikakva markantna ličnost Sarajeva, naprotiv!) da ono nije ujedno i ime jednog čoveka iz sjajnog naraštaja predratne bosanske omladine, koji je prvi zavitlao bombu na Franca Ferdinanda, onog slavnog Vidovdana. Vaso Čabrinović bio je otac vidovdanskog heroja Nedeljka, koji je još 1916., u jednoj češkoj tamnici, platio svoj revolucionarni podvig glavom.

Ali ime Vase Čabrinovića izaziva zanimljiva i, u isto vreme, bolna upoređenja između dve generacije koje su se sukobile na terenu političke Bosne i Hercegovine uoči Vidovdana 1914. na oči jednog krvavog tuđinskog režima. Vaso Čabrinović bio je tipičan predstavnik starog naraštaja bosanskih Srba, možda i nešto više i gore od toga, naraštaja mlakog i, povodljivog, povitljivog koji je već počeo da se miri, u bosanskom Saboru, s dvoglavim orlom austrijskim, naraštaja koji je bio izgubio dah za borbu i koji je pred sve većom ekonomskom i socijalnom bedom Bosne, stajao skrštenih ruku, iščekujući čudo s neba. Još više, stari Čabrinović je bio potpuno rezignovan, potpuno u pandžama jednog korupcionističkog režima, i njen pokorni, odani službenik: on je kroz godine stajao u službi austrijske špijunaže. A njegov sin Nedeljko nalazio se upravo na suprotnoj strani barikada, kao smrtni neprijatelj svome ocu i onome što je on predstavljao: oči u oči, i nepomirljivo do kraja. Kad je na sudu, u atentatorskom procesu, pripovedao ovaj užasni detalj iz kratke i neobično nesretne istorije svoga života, mladi Čabrinović je zaplakao. Vazduh pun otrova, pokvaren, kužan u roditeljskoj kući, dok je ovamo napolju ceo jedan naraštaj ustajao na noge da se žrtvuje za malo slobodnog neba nad Bosnom. Mrak, pokornost, jad u kući, dani bez ideala, služenje tuđinu, prodavanje za njegovu prljavu paru, izdajstvo sopstvenog naroda, a napolju vrenja jedne uzmućene omladine, njeni beskrajni napori, nepregledna borba sa svim i svačim u Bosni, s tuđim i svojim. Od Boga do sotone. Zaplakao je jadni Čabrinović nad tom gorkom perspektivom: cela jedna omladina nije imala čak ni roditeljske kuće za bunovan san posle užasnih borbi sa tuđinskim agentima. Prokleta od glave do pete. I imao je pravo onaj sveštenik koji je, po vidovdanskom atentatu, slavno delo raskorenjivanja celog jednog pojasa do kraja: da ga isključi iz crkve. Kad nije imao utehe na zemlji, zašto mu je ona bila potrebna na nebu.

Stari Čabrinović je, tako, oterao sina u revolucionarnu krajnost. On se žrtvovao da osveti prljavštinu svog oca. Kad sam, skoro, pripovedao ovaj detalj koga sam se uvek plašio, g. Setonu Watsonu, on ga je slušao kao nepojamno čudo. Kako su se krhale, nad ovim bolnim primerom, sve teorije o vaspitanju, o nasleđu, o uticajima krvi! Kako je apsolutno zlo rađalo apsolutno dobro!

Po ratu je stari Čabrinović pokušao – kao mnogi uostalom! – da iz mrtvih kostiju svog sina izbije kapital. I s uspehom u početku. Davalo mu se i kapom i šakom. Bože moj, on je bio otac jednog pravog nefalsifikovanog mučenika! A ja se sećam s koliko ga je histerije proklinjao u zatvoru, prvih dana po atentatu. Nismo mogli da slušamo od bola bežali smo od samih sebe od straha da ne osetimo te beskrajne ponore između otaca i dece. I dok je otac proklinjao sina heroja, na oči nama, njegovim drugovima, pod zaštitom ćesarsko-kraljevskih bajoneta, drugi jedan Čabrinović njegovog roda, menjao je bezbožno prezime da bi režimu prikazao svu svoju odvratnost prema ubistvu, menjao je čak i veru, mada naš naraštaj tada već nije imao nikakve veze ma s kojom zvaničnom verom na svetu. Posle rata obadvojica su zapevala istu gorku pesmu, u jedan glas. A mi, ostatci jedne razbijene vojske, gonjeni od posleratnog toliko glasnog patriotizma, ostali smo da se ponovo kamenimo.

Vele mi na policiji da je motiv samoubistvu starog Čabrinovića beda. Nije imao šta da jede, s celom velikom porodicom. Onaj dan kad će da puca u slepoočnicu i u grudi, i još da ne izdahne, prodao je bio poslednje srebrno kandilo. To liči na podvig kneza Iva. Uže, doista, mnogo uže, ali pred bedom života svi smo tako sumorni. No ima u svetu još većih beda od materijalnih: biti okužen, postati težak celom jednom vremenu, postati njegov gorki, bespotrebni anahronizam. Stari Čabrinović me podseća na još jednu starost koja se viđa u Sarajevu: na majku Đorđa Nastića. Ide kao avet, nepozdravljena, pod jednom bolnom senkom, gonjena prokletstvom svoga sina. U Staroj pravoslavnoj crkvi u Sarajevu i danas je njeno mjesto odvojeno, kao da je okužena. I prolazi tako kroz život ćuteći. Ne izmiruje se tako lako prošlost sa sadašnjošću. I istorija ima svojih fatalnih zakona, neumitnih, neispravljivih. Vele mi da je stari Čabrinović bio gladan. Ali su gladni i bolji od njega, pa ne jauču. I mati Danila Ilića trpi, i vojvoda Putnik, željan otadžbine, leži u tuđini, još nesahranjen. Ko će njima dati što im otadžbina duguje? A Čabrinoviću je već dala: revolver u staračke ruke. Surovo, ali tačno. I još tačnije kad se setim melanholične figure njegovog sina, ubogog tipografa, koji je sa četrnaest godina detinjih pobegao iz roditeljske kuće da ne kameni nad gresima svog roditelja. Ko je dužan za njegov mladi život.

No, Bora Jevtić nije sasvim pouzdan autor, kada je riječ o navodima povezanim sa Sarajevskim atentatom. U svojim sjećanjima na Mladu Bosnu i Sarajevski atentat, Jevtić je naveo čitav niz netačnosti, pa sam se svojevremeno radije priklonio mišljenju drugog Mladobosanca, neposredno uključenog u atentat, Cvetka Popovića.

Svetozar Cvetko Popović, ide u red najpouzdanijih istraživača Sarajevskog atentata. Temeljito i akribično analizirao je djela brojnih autora na ovu temu i ukazao, ne samo na omaške, nego i na materijalne greške i čiste izmišljotine. Ukazao je, između ostalog, na Jevtićevu odgovornost za izmišljotinu o trudnoći vojvotkinje Sofije od Hohenberga.

Ali, Popović je u svojoj knjizi Oko Sarajevskog atentata, izričito ustvrdio da nema dokaza da je Vaso Čabrinović bio austrijski doušnik.

Međutim, na saradnju Vase Čabrinovića i sarajevske policije, ukazivano je u sarajevskoj čaršiji već početkom prošlog stoljeća. U jednom dopisu listu Verkehrs-Zeitung, u januaru 1901. g. sarajevski baš-muhtar, Hadži Omer, u humorističnom tonu opisao je političke prilike u Sarajevu, kroz prikaz sjedeljke u čuvenoj Šabanovoj kahvi na Bentbaši. Glavne aktere vlasti i njihove izvođače radova, zakamuflirao je pseudonimima (crni Murat barona Kutschere; Vjetreni vitez; Galicijski Schlachtiz; Herr von L; etc.). Potkraj dopisa, pominjući Vasu Čabrinovića (Čabrinu), Hadži Omer navodi:

…Zatim govori Esad efendija, vuk sarajevskog općinskog vijeća, dok konačno sve ne utihne i pojavi se Vaso Čabrina, na što prisutni ustanu, pljuju pred došljakom i napuštaju lokal.

Ali ko je Vaso?

Pitajte Vladinog povjerenika, pitajte Vladu zašto plaćaju ovu individuu. Bez dopuštenja poljskog paše Hermandada ne smije se u Sarajevu otvoreno govoriti, čak ni među prijateljima u kafani, čak ni uz ramazan. Švabe su nam donijele kulturu i svezale nas tako da smo bespomoćno oruđe u njihovim rukama. Pojavi se baraba poput Vase i moramo šutjeti. Možda će nam Verkers-Zeitung dopustiti da svoje mišljenje iznesemo svijetu.

Vaso je sumnjičen i kasnije, posebice kada je u kupio englesku električnu opremu za prženje i mljevenje kafe. Vaso je tada bio u finansijskoj krizi!? Odjednom, imao je pozamašna sredstva za ovu investiciju. Zanimljivo je da je oglas o toj nabavci i radnji objavljen u Stadlerovom ekstremističkom listu Hrvatski dnevnik.

Ali, sve bi to ostalo na razini čaršijskog ogovaranja i intriga, da u Arhivu Bosne i Hercegovine u fondu povezanom sa Sarajevskim atentatom, ne postoji sudski zapisnik sa izjavom policijskog funkcionera (tada kotarskog predstojnika u Tuzli), dr Mihaela Mihalicza, u kojoj je jasno ocrtan moralni profil Vase Čabrinovića.

Pod zakletvom, dr Mihalicz je u Okružnom sudu u Tuzli 4. avgusta, 1914. g. izjavio:

Ja poznajem Nedeljka Čabrinovića iz Sarajeva, isto tako poznajem i njegovog oca Vasu birtaša iz Sarajeva. Nedeljkov otac je više puta za moga doba policajno kažnjen. Isto tako je kažnjen i njegov sin Nedeljko, i to radi toga, jer je prigodom štrajka tipografa htio štrajku dati nasilan karakter, jer je tjerao naučnike na štrajk i jer je u takvim prilikama prijetio se mirnom radništvu. Prvi put kad je prognan, ne znam na koje vrijeme, a vratio se bez dozvole i bio opet arestiran kod Zemaljske vlade. Iza toga smo ga pod sigurnom pratnjom otjerali u Trebinje. Nakon izvjesnog vremena bio mu je po višem nalogu, a i usljed intervencije njegovog oca dozvoljen povratak. Nedeljko je poznat kao veoma opasan čovjek u čitavom Sarajevu, isto tako i njegov otac što i kod redarstva, barem za ono vrijeme, dok sam ja bio zastupnik vladinog povjerenika i šef sigurnosnog ureda. Otac ga je više puta tužikao, ali poslije kada je oblast proti sinu postupila, otac se je proti oblasti izjavio. Za moga vremena bio je Nedeljko češće u Beogradu i to i onda kada je izbila u štampariji Kajon vatra i sumnja koliko se sjećam na njega pala, iz razloga jer je zadnji od namještenika tada ostavio štampariju. Ukoliko mi je ova stvar sada još u pameti i ukoliko se u tom zadnjem pogledu ne varam, svakako bi trebalo tu prijavu radi te vatre izvaditi i pregledati.

Za razjašnjenje čitave stvari nalazim shodnim, da se izvadi izvješće vladinog povjerenika za glavni grad Sarajevo. Na Zemaljsku vladu iz god. 1911. tičući se jedne pritužbe Vase Čabrinovića proti moje osobe radi progona, koja je pritužba poslana na ministarstvo i na zemaljskog poglavara. U ovom izvješću stoje sve prilike obitelji Čabrinović na najopširniji način tim izvješćem se ustanovljuje, da je Vaso Čabrinović, a ukoliko se sjećam i za njegovog sina Nedeljka stoji da je jedan vrlo opasan čovjek koji je na sve sposoban. O Nedeljku Čabrinoviću ima jedno opširno izvješće iz 1912. g. poslano na Zemaljsku vladu u kojem je, pa makar se već onda radilo po nalogu i usljed intervencije u tome da se na drugi izgon dozvoli Čabrinoviću povratak u Sarajevo, u kojem je ponovo karakterizirana osoba Vase Čabrinovića i njegova sina Nedeljka. Kao svjedok i kao 4 godine bivši šef sigurnosnog ureda, molim da se ova dva izvješća u stvari Čabrinovića na svaki način od vladinog povjerenika pribave. Molim da se ova dva izvješća i eventualno još druga koja izvješća u stvari Čabrinovića na svaki način od vladinog povjerenika pribave i sudbenim spisima priklope. Ja to tražim kao bivši sarajevski policajni činovnik i kao oficir i patriota na svaki način. Primijetit mi je da me je Vaso Čabrinović više puta dao u novine Srpsku riječ i to onda kada sam proti njegovog sina izdao kakvo uredovanje. Što se tiče ovomjesnog boravka Čabrinovića koncem mjeseca maja, odnosno početkom mjeseca juna, to jest na 1. i 2. juna to da kažem da Čabrinovića nisam vidio u Tuzli, a niti Principa, za koga mislim da ga i lično poznajem. Doduše preopterećen sam svojim redovnim poslom i po gradu ne šećem, pa ih zato nisam mogao vidjeti, jer po danu redovito idem u ured i natrag. Pošto su mi ova dvojica kao opasni ljudi bili poznati…

O tome mnogo znade i bivši komandant Maly u Sarajevu. Kakvog niskog karaktera je Čabrinović pokazuje najbolje to što je on više puta moljakao mene, da ili njega ili njegovog brata ili njegovog sina Nedjeljka primim za konfidente, a kada sam ja na opasnost tih ljudi ovu ponudu najenergičnije odbio, i Čabrinovića Vasu iz ureda izbacio uvijek je bila reakcija denunciranje u novinama ili kod mojih pretpostavljenih i Čabrinović je molio samo ministarstvo da mi se odbije pravo u njegovim stvarima uredovati, to je molio u 1911. za svoju osobu, a 1912. g. kada je moljako od vlade povratak njegovog sina i za osobu njegovog sina. Veoma mi je žao što nisam opazio Čabrinovića u Tuzli, da isti nije ovdje bio prijavljen, jer u doba kada su se oni ovdje potucali, bilo je već poznato putovanje pokojnog prijestolonasljednika, ja bih bio pa makar i mjesec dana prije strpao Čabrinovića i Principa u zatvor, a o njihovom putovanju potanku istragu proveo, pošto se to uvijek čini kod opasnih ljudi i napokon na temelju ovog putovanja upozorio vladinog povjerenika na osobu Nedeljka Čabrinović i Principa. Ali tako, budući nisam o njihovom prolasku ništa znao, nisam imao prilike, da upozorim vladinog povjerenika na posao koji u njegov djelokrug spada.

Da Vaso Čabrinović nije bio čovjek zavidnog morala, pokazuju dva njegova pisma, jedno upućeno Vučinu Runiću, koji je izvjesno vrijeme radio kod njega, te dopisnica upućena ženi Paraskevi i djeci iz trebinjskog zatvora. U pismu Runiću, Vaso Čabrinović, o ženi i djeci govori sve najgore:

Dragi Vučine, da si mi zdravo sa tvojom dragom i milom obitelji.

Vrlo mi je drago bilo kad onaj mladić mi donese od tebe pozdrave, te ujedno i tvoju kartu, kojom saznadoh tvoju atresu da ti mogu makar jednom pisati, a pisao bi ti pre moje slavne jade, ali onu tvoju staru atresu od pre nekoliko godina zagubio sam, a sadašnje neposredne nijesam znao.

Kao što sam obećao otprije ti pišem, vjeruj Bogu svaki dan sam o tebi mislio, ali nijesam imao vremena. A, ujedno ne znam i nijesam imao pojma o čemu da ti pišem, već da ti pišem da sam dočekao proslavu jada i čemera od moje djece i da ti pišem da niko nije sretniji u svojoj djeci kao ja, a daj gospode Bože što pre da krepam, da bar i od ovo sadašnje četvero manje što su kod kuće, da ne dočekam prezrenje, otimanje, razne štete, nezahvalnosti, nazivom da sam stari magarac, galama, đe ležim da smrdim, što zapovijedim da se poprekim okom, sa laj stari magarče, odbijanjem da se ništa ne uvažava i neuzdržava i t. d.

Ovo pismo samo je pomenuo Vladimir Dedijer u svojoj knjizi Sarajevo 1914. Dedijer se pri tom ne poziva na dokument, nego na kazivanje Vase Čubrilovića. Gornji citat je sa originala pisma pohranjenog u Arhivu Bosne i Hercegovine. A, nakon što je dopao zatvora, 2. avgusta, 1914. g. iz trebinjskog zatvora, poslao je kući dopisnicu u sasvim drugačijem tonu:

Draga ženo i mila moja djeco, čim sam došao ovamo, odmah sam stavljen u pritvor. Vi pazite na poslove i na sve, gledajte da se samo može kirija i porez isplaćivati. Neka Anto sada gleda bolje na sve, više nego kada sam ja tamo bio, neće mu biti neplaćeno. Otiđite u Okružni sud broj 21 i pitajte za moj sat i zlatni lanac dupli i na istom masivan privjesak Sveti Đorđe i zlatna igla iz kravate, i 6-7 kruna novca što mi je sve u policiji prvog dana oduzeo adjunkt dr Pollak. Te mi stavri nisu vraćene. Potražite ih. Sa mnom su i Jovo i Ljubo koji pozdravljaju. 1 motor i 1 mlin uklonite đekoć iz dućana. Čuvajte sve dobro, radite za mene. Ištite od Panjevića novaca. Pozdrav svima, od vašeg muža i oca Vase Čabrinovića.

Na aversu dopisnice piše:

Pitaj Brankovića za savjet one parnice od Ote i Nate. Piši mi na adresu:
Garnisons Arest
Ovdje se hranim za svoje pare. Ne daju ni hrane besplatno.

U donjem lijevom uglu aversa dopisnice, stoji:
Za kuću, pitajte dr Cistlera. 

Ovo ukazuje na izvjesnu poslovnu povezanost budućeg kuražnog branitelja atentatora, dr Rudolfa Zistlera, sa porodicom Čabrinović. Vladimir Dedijer u svojoj knjizi Sarajevo 1914 pogrešno navodi da je Vaso Čabrinović pokušao samoubistvo u Beogradu. To se dogodilo u Sarajevu.

Dakle, da li je Vaso Čabrinović bio austrijski doušnik?

Po svemu sudeći, bio je.

Valerijan Žujo

Žujo: Mudri starci
Žujo: Plamen u Modroj sobi
Žujo: Čovječuljak
Žujo: Sarajlije
Žujo: Kriva ogledala…
Žujo: General i cvijet
Žujo: Homo kokuz i Homo hrsuz
Žujo: Grad
Žujo: Vino i voda
Žujo: Nadzornik genocida
Žujo: Stanje stvari
Žujo: Ko Zna Ko
Žujo: Zabraniti odmah…
Žujo: Pismo Ziji
Žujo: U kinu sjedi Edo…
Žujo: Hoće li biti rata!?
Žujo: Lajos Asztalos
Žujo: Rasim Sejdić
Žujo: Ignaz Linhart
Žujo: Drago Kuđić
Žujo: Pavle Mitrović
Žujo: Milan Mučibabić
Žujo: Rusmir Šahinpašić
Žujo: Jovo Mitričević
Žujo: Zagorodnjuk
Žujo: Nurija Palata
Žujo: Dr Hugo Holzmann
Žujo: Ervin Rustemagić
Žujo: Usklici za Uhlike
Žujo: Dr Jovan Kršić
Žujo: Vojko Mikolji
Žujo: Richard Assmann
Žujo: Dr Karel Bayer